Da mi je netko prije godinu dana rekao da ću pisati blog, pa...povjerovala bih mu jer je to nešto što sam oduvijek htjela isprobati. Već ste mogli primijetiti da sam opsjednuta dodavanjem stvari na svoju listu stvari koje želim u životu isprobati, otkriti, vidjeti, a pisanje bloga već je godinama na njoj.
Kada sam se preselila u Dalmaciju, u grad u kojem nisam nikoga poznavala, morala sam se ponovno izgraditi i koliko god me usamljenost ubijala i iz mene izvlačila ono najgore, nekako sam zahvaljujući njoj imala hrabrosti isprobati stvari koje možda kod kuće nikada ne bih, npr. lani sam se ošišala na
pixie kratko (hm, što se više ljeto približava, opet sam u nedoumici trebam li se ošišati), a nekoliko mjeseci kasnije počela sam pisati blog. Nazvala sam ga Glitter Girl i kladim se da ni danas ljudi ne kuže zašto. Ne, nisam opsjednuta make up-om, štoviše, poprilično sam neuka što se tiče kozmetike. Šljokice meni predstavljaju igru, bezbrižnost djetinjstva, bajkoviti život koji sam u tom trenutku htjela živjeti. Iz istog razloga moj blog, za razliku od većine normalnih blogova, ima kič šarenu podlogu i bezbroj sličica sa strane, tako da vas šarenilo zapljusne kada otvorite stranicu. Nadahnula me Katy Perry (da, obožavam Katy Perry, pa što? :P) u svom dokumentarcu. Njeni slatki kostimi, romantični retro stil koji fura i bajka koju stvara svojim nastupima uz dodatak hrabre Katy koja smogne snage raditi ono za što je stvorena čak i kad joj je srce slomljeno ponukali su me da blog nazovem po šljokicama, jer takav želim da mi život bude - šaren i radostan, da obiluje i ružnim trenucima, a da mi oni lijepi (šljokičasti) daju snage da ih preživim. Kasnije sam blog preimenovala Faith, trust and little pixie dust, potaknuta Disneyjevim Petrom Panom i imajući na umu sve ono što je izgubljenim dječacima (i meni) potrebno da bi poletjeli.
Trudila sam se na blogu ne iznositi svoja depresivna stanja - većinom sam u tome i uspjela - i htjela sam zabilježiti svaku sitnicu koja mi uljepša dan - lijepa slika prirode, dobar film ili dobra knjiga, aha! moment - i na kojoj sam zahvalna. Znam da ima ljudi koji čitaju moja baljezganja uz jutarnju kavu, ili onih koji blog pretražuju u potrazi za preporukom za filmsku večer koju imaju u planu - i baš mi je drago ako sam ikome svojim riječima u zadnjih sedam (!) mjeseci na ikoji način nasmijala, pomogla ili olakšala život. Dok sam se borila s Bogom i s ovom "kaznom" koju mi je namijenio, dok sam pokušavala samoj sebi promijeniti pogled na svijet u trenucima kada nisam imala snage ni ustati iz kreveta, dok sam htjela silom naći veliku ljepotu u svakom kutku Šibenika te pokazati zahvalnost na svemu što kod kuće imam - pisanje mi je pomagalo, pa čak i ako blog nitko nije čitao. Poslala sam riječi u atmosferu i sve one koje su mi teško padale izgubile su značenje, a sve one lijepe dodatno su ojačale. Shvatila sam tko sam ustvari, uvidjela sam da mogu preživjeti sve, a u svom srcu napokon sam posložila prioritete - shvatila sam da me vjera u Boga uvijek spašava, a da to prije nisam dovoljno primjećivala, shvatila sam da umirem od želje da postanem gospođa svome Marku, shvatila sam da je obitelj najvrijednije što imam, a da su moje sestre dvije divne mlade žene, shvatila sam da neke prijatelje neću nikada izgubiti, shvatila sam da radim upravo ono za što sam se školovala i da sam - čuda li - zapravo do sada ostvarila sve svoje snove.
Nisam aktivni član blogosfere, moje prijateljice nisu blogerice, a ja, prije nego sam sama počela pisati blog, i nisam previše čitala druge blogove. Neke koje sam s vremenom počela pratiti već sam spomenula u postu o Liebster nagradama, a ovim putem, kad se već čini kao da je sve rečeno, preporučujem vam da čitate sljedeće inspirativne blogove:
Ova djevojka bila je prva koja je pratila moj blog, a da me u privatnom životu ne poznaje, vjerojatno mi ni sada ne zna ime. Dijelile smo ljubav prema šljokicama, što će vam odmah reći da je i ona jedno veselo biće koje se raduje sitnicama u životu. Piše o svome mačku, svojoj muci s diplomskim radom, o svojim krpicama, stručnjak je za manikure, i često radi recenzije kozmetičkih proizvoda. Plus, ako se netko zna našaliti na svoj račun - onda je to brkata blogerica Josipa!
Sarin blog zanimljivo je mjesto za sve kreativce, a za nju gotovo osjećam kao da mi je prijateljica, nisam ni sama sigurna zašto! Sara piše o stvarčicama koje izrađuje i o svojoj obitelji - što me posebno oduševljava!
Ovaj momak je katolik s diplomom iz književnost. I da, on je gay, i još uvijek je katolik koji svim srcem živi svoju vjeru. Ako vam nije jasno kako to točno izgleda, uvjerite se sami na njegovom blogu.
Ovaj blog pisala je 17-togodišnja Alice Payne koja se borila s rakom i koja je pisala blog na temu stvari koje želi napraviti dok je još na ovom svijetu. Svoje želje je ostvarivala, a postala je poznata i po svom humanitarnom radu. Bitku je izgubila, a blog sada piše njezina sestra Milly.
Blogerica Sanda piše o svemu što je okružuje, od decoupage tehnike, pilića pa do mode i kuhinje, a osvojila me kad sam vidjela da je iz Osijeka i da je u jednom postu imala i fotografiju mojih divnih Našica, koje je, između svoih ostalih gradova, posjetila.
Amerikanac Cody zagrebački je zet, a u njegovim postovima o razlikama između mentaliteta Amerikanaca i Hrvata pronašla sam se - na isti način ja sam neprestano uspoređivala Šibenčane i Slavonce. Cody je vrlo pronicljiv, a njegovi postovi o retro glazbi koja vlada hrvatskim eterima ili o punici koja mu je ujedno i kućna pomoćnica izuzetno su zabavni!
Ovaj blog piše djevojka iz Slavonskog Broda, Mel, a najčešće piše o modi i kozmetici te tu i tamo komentira događanja u svijetu i podijeli neki recept s čitateljima pa je njen blog izvrstan izbor za svaku urbanu djevojku.
Nedavno sam je otkrila, a već obožavam čitati njene vesele postove. Posvećuje pažnju i filmovima što me posebno veseli, a uz svaki njezin post (najčešće o modi ili kozmetici) stoji i mudri citat.
Nikolina Nakić šibenska je nevista, ali nisam je upoznala uživo, nego preko njenog bloga kojeg prenosi Večernji list. Ona je vjernica (ima kolumnu na Bitno.net) i majka troje djece, među kojima je i djevojčica s autizmom. Njene svakodnevne borbe s djetetom s posebnim potrebama i dizanje glasa za ono što je važno u životu izuzetno su nadahnjujući!
Ljupki zaista ne treba reklama, volim njene slikice, parfemiće, haljinice, bezbroj haljinica i cipela - sve to čini mi se kao neki nadrealni život koji obični smrtnici nemaju priliku ikada živjeti. U njenom svijetu ne događa se ništa ružno i lijepo je ponekad u njega zakoračiti.
Kao i Ljupka, i njena legica Marija je iz Osijeka. Simpatična je i jednostavna, odjeva se veselo i romantično, ma jendostavno volim taj lego-građanski đir, a pratim je i na Instagramu.
Ova zanimljiva Britanka preselila se iz Londona u Pariz gdje nikoga nije poznavala, ne znajući ni francuski jezik, samo zato što je oduvijek htjela živjeti ondje. Što da vam kažem, ona mi je inspiracija, divno je vidjeti nekoga tko obožava svoj posao, a njeni recepti jednostavni su za kopirati i ideja o naribanoj korici limuna u tijestu palačinki se već udomaćila u mojoj kuhinji!
Njami blog o slasticama piše blogerica Anja, a p njenom romantičnom receptu uskoro ću probati spremiti tortu s malinama koje su mi najdraže voće.
http://damijenestoslatko.dobrahrana.jutarnji.hr/Jedini razlog zašto čitam Jutarnji.hr je Dobra hrana, a samo jedan od odličnih blogova ondje je onaj profesorice i prevoditeljice Ana-Marije Bujić. Njezin blog proglašen je najboljim blogom 2011. godine, a ako imate dijabetes, izbjegavajte ga u širokom luku. Njami!
Svaki novi rastanak je nova tuga, ali i novi početak. Zato se ovim putem propisno opraštam s vama - ovo je moj posljednji post na ovom blogu. Očekuje me nekoliko stresnih mjeseci i najvažniji ispit u životu kojem se moram u potpunosti posvetiti pa vas ostavljam sa starim postovima kojih sam skupila poprilično u ovih nekoliko mjeseci. Kroz blog sam otkrila nove stvari o svijetu, ali i o sebi, podijelila sam neke od najdražih serija, filmova, glazbenika i knjiga s vama, i nadam se - barem vas jednom ponukala na razmišljanje o onome što je u životu doista bitno. Tko zna, možda se nakon ispita i vratim pisanju bloga, najvjerojatnije ne, jer, za razliku od Bone -
I have found what I've been looking for.
Čitajte knjige, slušajte glazbu, gledajte filmove, sherajte dojmove o njima, kuhajte, provodite vrijeme s onima koje volite, volite život, sreću pronalazite u malim stvarima!
So long, farewell, aufidersehen, goodbye!
