Quantcast
Channel: Šljokičasta žena
Viewing all 835 articles
Browse latest View live

Jacob & Tyler, step back!

$
0
0
Padam na knjige uz koje se veže pridjev mistično pa sam tako pala i na knjigu Dragi Jim danskog književnika Christiana Morka, diplomiranog sociologa, povjesničara i novinara, čovjeka koji je godinama radio za Warner Bros. Pictures i koji je gotičku ljubavnu priču o Jimu godinama oblikovao u glavi nakon što je pročitao novinski članak o tajanstvenoj smrti. Kratki opis fabule zaintrigirao me - mistika, jeza, tri sestre i njihova čudna tetka, zagonetni muškarac - i pomalo podsjetio na sestre Owens Alice Hoffman ili na sestre Iz njezinog strašnog sklada Audrey Niffenegger. Već sama naslovnica s vukovima i uvodni citat iz Enciklopedije Britannice iz 1911. - "U Irskoj, u Cromwellovo doba, vukovi su bili prava napast, i budući da ih je navodno bilo sve više, poduzete su posebne mjere za njihovo istrebljenje... Točan datum njihova konačnog nestanka nemoguće je utvrditi." - privukao me, a činjenica da sam oduvijek bila team Jacob, a da sam još više zaluđena mladim vukom Tylerom Lockwoodom, presudila je - uzimam knjigu! I ne samo da sam je uzela, progutala sam je u jedno nedjeljno popodne, baš kao pravi zabušant, uz kavu i jagode. 



Misterij započinje u predgrađu Dublina, a pripovjedač opisuje uobičajen dan znatiželjnog lokalnog poštara koji ima običaj pozivati se ljudima na kavu. Njegovu rutinu potpuno će poremetiti pronalazak mrtvog tijela gospođe Hegarty, koja je, na prvi pogled, umrla vrlo nasilnom smrću u svome domu. Ne samo da je umrla ona, nego su u njenom domu izgladnjele, s tragovima okova na udovima, pronađene i njene nećakinje, Fiona i Roisin Walsh. Brutalne ozljede, nestanak treće sestre, dokazi koji upućuju da je tetka držala nećakinje zatočene i svakodnevno ih trovala dok im unutarnji organi nisu odumirali te tragovi struganja po vratima buditi će znatiželju susjeda koji će stvarati svoje teorije. No, ono što susjedi ne znaju saznat će uskoro mladi poštar Niall koji pronalazi bilježnicu sa zapisima nesretne Fione. Njena priča o muškarcu jačem od opijuma, danu kada je "zaronila u crnilo njegovih očiju" i kada je "provalio u nju kao u sef i pokrao sve što je u njemu bilo" i tajnama koje su dovele do tragedije samo je prag priče o seanchaiju, tradicionalnom irskom pripovjedaču, preko kojega ćete željeti prijeći, kako biste razumjeli razvoj događaja koji je doveo do toga da su tijela nesretnih žena danima trulila, dok su njihovi duhovi čekali nekoga tko bi poslušao njihovu priču. Ako vam sve to ne zvuči zanimljivo, i ne volite misteriju i legende zelene Irske, zanemarite ovaj post, a ukoliko volite - pravac knjižnica!


"Dragi neznani prijatelju. Molim te, poslušaj me. Tu sam gdje jesam i nemam još puno vremena. Tebi u naslijeđe ostavljam svoju priču i sve svoje buduće dane, jer mi ćemo uskoro biti mrtve. Umrijeti ćemo u ovoj kući jer smo voljele muškarca po imenu Jim, a da nismo poznavale njegovu istinsku narav. Slušaj pozorno moju priču."

I tata bi sluge, sine!

$
0
0
Razvikanost neke knjige ili filma na mene uvijek ima kontra efekt - pomisao da čitam ili gledam ono što u istom trenutku čita ili gleda svaka druga osoba svijeta oduvijek mi je bila neugodna. Voljeti baš sve što vole mladi za mene je noćna mora. Međutim, kada mega popularna i gledana serija dospije u Guinessovu knjigu rekorda po izrečenim joj hvalama, onda je i moja pažnja privučena, s malim vremenskim odmakom, dakako, jer, kao i do našičkog kina, do mene sve dolazi malo kasnije - samo kako bih objektivno i neovisno od tuđeg mišljenja mogla procjeniti sviđa li mi se ili ne.

Ako niste u modi pa kao ja kasnite s gledanjem Downton abbeya, evo zašto ćete se zaljubiti u njega već u prvoj epizodi:




Zato što obitelj Crawley živi na prekrasnom imanju u Yorkshireu - u divnoj downtonovskoj opatiji, okruženoj uredno pokošenim livadama i raskošnim stablima. Kao zaljubljeniku u engleske vrtove, sama pomisao na šetnje beskrajnim zelenilom mi je hipnotizirajuća. U penziji se zamišljam u english cottageu sa cvjetnim gredicama i drvenom klupčicom, nalik onoj u Notting Hillu.


Zato što Crawleyjeve služe njihovi sluge koji čine jednu malu čudnu obitelj. Glačaju novine, pripremaju vatru u kaminima, poslužuju jelo i piće, sedlaju konje, oblače gospodu. I iako mi je bila nepodnošljiva misao da mi se po kući mota desetak ljudi koji nisu članovi moje obitelji, i iako sam oduvijek mislila da je ropstvo i sve nalik njemu najteži oblik nepravde, ideja da nikada više ne operem suđe i ne vidim peglu, nekako mi se, uz Downton, sve više sviđa!




Zato što je vrijeme radnje početak 20. vijeka, a prva epizoda počinje istog dana kada je Titanic slavno potonuo (da, kupili su me već tada). Odjeća u kojoj Crawleyjeve kćeri paradiraju opatijom neodoljiva je i stalno me podsjeća kako sam rođena u potpuno krivom vremenu.

Zato što je gospon Crawley izrazito čestit i pošten čovjek koji drži do svoje riječi i koji je, za razliku od drugih plemićkih gotovana, zaljubljen u svoju dragu suprugu Coru s kojom ima, nesretan li je, tri kćeri - baš kao i moj otac. 


Zato što ćete se u nekoj od Crawleyjevih kćeri pronaći - ako ste, kao ja, najstarija sestra (blago nama), suosjećat ćete s tvrdoglavom lady Mary koja sama želi odabrati za koga će se udati, ako ste srednje dijete, nitko vas ne razumije baš kao što ne razumije niti lady Edith, a ako ste baby u obitelji, draga i ljubazna lady Sybil će vam biti uzor.

Zato što njihovu baku, groficu od Granthama, koja se boji struje, ne zna što je vikend i prezire sve moderne izmišljotine, glumi fenomenalna Maggie Smith.



Zato jer je nasljednik Downton abbeya Matthew Crawley - koji je middle class odvjetnik, sin middle class liječnika - skromni muškarac koji želi raditi iako će postati gazda cijeloga imanja, što je pravo osvježenje za sve u Downtonu! K tome, njegova majka Isobel medicinska je sestra koja ne želi samo pijuckati čaj kao svaka druga lady, što samo govori o prizemenosti Crawleyja koji su pristigli iz grada.


Zato što je sluga Thomas gay, zato što je sluškinja Daisy uvijek kriva za sve loše što se dogodi u kući, zato što je sluga Carson stari mrgud, zato što je glavna sluškinja Anna vrijedna i voli svoj posao i još štošta, za razliku od Gwen koja želi ostvariti svoj san i postati sekretarica (a glumi ju Rose Leslie!), zato što Bates krije tajnu, a Sarah je podmukla tračbaba.


Zato što je ova serija duhovita na posve originalan način, popraćena velikim povijesnim događajima, s dozom obiteljske drame i ljubavne priče, i time je idealan bijeg od stvarnosti u kojoj živimo. Ma, jednostavno je morate gledati - Downton je sad već opća kultura! 

Mt 5, 10

$
0
0
Otkad je svijeta, kršćani su proganjani. Sve od progona Židova, ludila cara Nerona pa do 20. stoljeća i komunističkih tvorevina pred kršćane se stavlja izbor - živjeti svoju vjeru intimno ili je živjeti tako da ona pršti iz njih? Danas kršćane omalovažavaju i vjernici drugih vjera, a ponajviše oni koji Boga ne poznaju - ateisti. Sama riječ 'ateist' tako žalosno zvuči, naginje nekoj čudnoj neovisnosti i isprepliće se s izgubljenošću, pogotovo kad uzmemo u obzir da ateisti nisu svjesni da upravo kršćani žele i njima prenijeti radost kakvu osjeća onaj tko je Bogu blizak i da baš oni svim srcem vjeruju da je Raj dovoljno prostran za sve - pa čak i za one koji se Bogu odupiru. Ponestaje mi riječi kada vidim napade na drage mi ljude koji se događaju ovih dana, ali opet, baš me taj bijes napadača i nadahnjuje - svjedočiti svojim životom svoju vjeru. "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet! (Iv 16, 33)" Ali, ponekad je tako iscrpljujuće i boriti se, i slušati argumente neistomišljenika, i ne nasjesti na provokacije ljudi koji misle da su katolici izmislili temelj društva i da sad tu divnu radost, kakvu predstavlja obiteljski život, žele nasilno i nepravedno oduzeti onima koji, očito, nisu nastali od svojih mama i tata. 

Pođi od sebe, kažu mudraci koji žele mijenjati svijet, pa isto savjetujem svakom čovjeku koji danas misli da je silno tolerantan jer oružjem i uvredama napada one koji ne žele zanijekati svoje obitelji i omalovažiti njihovo značenje. Jesi li rođen u obitelji? Kako izgleda tvoja obitelj? Je li sretna? Ako nije, što bi je usrećilo, po tvom mišljenju? Jesi li ti samo proizvod seksualnog čina ili si čovjek koji se rodio iz ljubavi? Misliš li da te obitelj oblikovala u čovjeka kakav jesi danas? A ako nije, tko jest? Jesi li ti dijete iz epruvete? Imaš li oca? A majku? Duboko se zamisli nad svojim životom, nad svime što jesi - je li prvo bilo jaje ili kokoš, jesi li prvo nastao ti ili tvoja obitelj? 


Oduvijek sam slaba na nepravdu, i ljudi koji me poznaju uvijek će reći da se borim za one koji su neshvaćeni, za one kojima su prava uskraćena. Zaista, dala bih obje ruke da mogu svakom djetetu na svijetu dati mamu i tatu, dati mu da odrasta u ljubavi i toplini i da nikada ne pomisli da se razlikuje od drugog djeteta. Isto tako, ne mogu ni pojmiti dvojbe, borbe, gorčinu i manjak razumijevanja s kojim se susreće osoba koju privlači isti spol. Ne, ne mislim da je homoseksualnost bolest, niti poremećaj, niti da je to izbor - nitko ne bi svjesno odabrao toliko si zakomplicirati život. Da, Isus sve nas voli, i tebe, i mene, i gayeve, i one koji ne mogu imati djecu. Poznajem ljude koji su homoseksualci, suosjećala sam s njihovim suzama, poticala na bitku za prava koja im kao čovjeku pripadaju. Da, all you need IS love, ali ljubav nije za dovoljna da bi nastao novi život. Vjerovali vi u nešto veće od vas, ili bili agnostik ili ateist, jedno morate priznati - ljepote prirode i čuda svega stvorenog oko nas su nedvojbena. Okrenite se oko sebe. Vidite li ptice? Čujete li šum valova? Vidite li lišće koje pleše na vjetru? Vjerovali vi u priču o Adamu i Evi ili u neku drugu teoriju, budite iskreni prema sebi - nste li savršeno osmišljeni, nije li ideja o vama bila nepogrešiva i nije li vaš život  neprocjenjivo vrijedan? Imate oči, uši, ruke, noge, bubrege, srce, spolne organe, čudesan splet žila i krvnih zrnaca u vama besprijekorno radi. Ipak, neki ljudi nemaju ruku, nemaju nogu, neki su se rodili slijepi, neki ne čuju, neki ni ne dišu samostalno. Međutim, nitko od nas nije nastao greškom, slučajno, oops, I did iz again metodom. Bez obzira kojeg ste spola, jedno sigurno uviđate - muškarac i žena savršeno su stvoreni. Stvoreni su da se nadopunjavaju na način koji je gotovo nepojmljiv ljudskom umu. Stvoreni su tako da svojim djelovanjem, nalik božanskom, mogu stvoriti novi život. Nije li to nešto što nitko ne može opovrgnuti? Bog je stvorio sve nas, nalik smo Njemu iako se razlikujemo jedni od drugih. Nitko od nas nije tvornička greška, ali nisu svi od nas obdareni sposobnošću da na svijet donesu život. To je križ kojeg je, poput fizičkog nedostatka, teško prihvatiti. Ne zaslužuje li svaki čovjek slobodu koju pruža hod, ne zaslužuje li svatko vidjeti nebo i oblake, ne zaslužuje li svatko sposobnost da drugoga nasmije, zagrli, da voli? Značenje križa teško je prihvatiti i onima koji žive životom praktičnog vjernika, a kako li je tek teško onomu tko u svom životu ne priznaje tuđa pravila, onomu tko nikome i ničemu ne odgovara, onomu tko je sam sebi dovoljan! Za križ je potrebna hrabrost, potrebna je snaga, potrebna je milost kakvu čovjek ne može proizvesti.


Ne sumnjam, da su me odgajale dvije mame, ja bih ih neizmjerno voljela, ali kakva bih ja danas bila osoba? Ne mogu, a da ne pomislim - pa ja bih bila pola osobe, nedostajale bi neke od ključnih slagalica moje duše, moje biti! Bi li ti zamijenio svoga tatu nekim drugim tatom? Ili drugom majkom? Nisu li oni posebni takvi kakvi jesu, s manama i vrlinama, sa svim genetski predispoziciranim bolestima, sa svim govornim manama, sa svim sklonostima, i nisi li ti plod njihove ljubavi, nisi li ti njihova ideja? Nisi li ti spoj njihovih čudnih gena i njihovih šarolikih karaktera, ne nosiš li ti njihove crte lica, nemaš li njihov nos, njihove nožne prste, nisi li tvrdoglav baš poput svoga oca, nisi li slab na nepravdu poput tvoje majke? 

Samo volim svoju obitelj i ne mislim da sam zbog nje savršena - iako odgajana u ljubavi, imam i ja svojih nedostataka (uf, hrpu!), ali uz obitelj se lakše provlačim kroz život - blagoslovljena sam muškim i ženskim u svome životu, ne samo njihovim duhovnim prisustvom, nego i njihovim fizičkim djelovanjem koje se ogleda kroz mene, koje će se ogledati u onima koji dolaze poslije mene. Ili neće - spremna sam i na taj križ. On već zna za što sam ja sposobna i On već zna koji zadatak mi je povjeren. I neka me omalovažavaju svi koji ne žele pripadati "klubu" u kojem se govori jedinstvenim jezikom ljubavi kojeg ne žele svi ni čuti, ni razumjeti. I neka mi sude svi koji misle da je borba za moju obitelj pogrešna, jer za mene nema ničega vrijednijeg od borbe za obitelji - od borbe za život.

„Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko“


Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (IV)

$
0
0
U ovo vrijeme prije šest godina emitirana je posljednja epizoda Gilmoreica - Bon voyage - i za razliku od mnogih serija u kojima u zadnjoj epizodi sve sapuničarski kulminira, ova je završila prirodnim tokom, začinjena malim slatkim iznenađenjima kakve nam život često pruža. Bilo mi je teško oprostiti se od njih, ta uz Gilmoreice kao da sam i ja odrasla! Bio je to kraj jedne ere, ali njihove pouke nosim i danas u sebi:

21. Kava je čarobno piće


Kava nikada nije bila samo piće. Otkad je otkrivena, predstavljala je društveni život - uz kavu su se ljudi sastajali, sklapali poslove, zaljubljivali se, izmjenjivali životne događaje, tračali one koji nisu s njima na kavi u tom trenutku. Ako živite u Hrvatskoj, jasno vam je da je kava simbol pauze, odmaka od svakodnevnih problema, dolce far niente po kojem smo svakom strancu, koji zakorači u našu zemlju, prepoznatljivi. Ni u Gilmoreicama kava nije samo napitak, ona je čarobni napitak - na njoj se temelji prijateljstvo, pa i ljubav, Lukea i Lorelai, uz nju se Lorelai povezala s Maxom, na kušanje kave je Alex odveo Lorelai na prvom spoju, kavom je Logan pokušao podmititi Rory nakon prekida, što mu je, uz kiosk s kavom, naposljetku i uspjelo, kava predstavlja vezu između Lorelai i Rory, taj čuveni gilmoreizam - energiju za utjelovljenje krilatice "Life's short - talk fast". Kad bolje razmislim, zbog Gilmoreica sam se i navukla na kavu, i iako znam da Alexis Bledel zapravo ne pije kavu, i da je Rory u seriji svaki put ustvari imala Colu u šalici, i iako je kava ponekad jedina tekućina koju u danu unesem i iako mi od četvrte kave drhti desni očni kapak - kave se neću nikada odreći, jer za mene kava predstavlja radost života kojoj su me poučile Gilmoreice.



22. Ne ogovaraj na javnom mjestu! 

OK, to ste vjerojatno svi naučili onako kako to već svaka budala nauči - iz vlastitog iskustva. Nekim čudom, baš onaj kojeg, po mogućnosti - na kavi, ogovarate (pardon, o kojem pričate iza njegovih leđa o stvarima koje vas se ne tiču), uvijek se stvori tik do vas! Dogodilo se to i Rory kada je u Dosejevom dućanu brutalno ogovarala, koga drugoga, nego Deanovu suprugu - Lindsey. I iako je ono što je učinila samo par epizoda nakon neugodnjaka u dućanu bilo puno gore, nije joj ni ta zgoda trebala. Not pretty - don't do it.


23. Ne sjedi kod kuće čekajući da on nazove!

Kad Rory počne hodati s Jessom, uviđa da se on uvelike razlikuje od Deana. Njegovi nonšalantni "Vidimo se" i "Nazvat ću te" postali su razlog bijesnog ispada na telefonu nakon što je u petak navečer, čekajući da on nazove, Rory temeljito očistila tipkovnicu, a subotu navečer, jer opet nije nazvao, provela na hokeju. Da - hokeju. Vjerojatno se svaka od nas barem jednom u životu durila na dečka zbog takvih stvari, nikada ne prihvaćajući ni pomisao da ona nazove njega prva. E, pa ako volite različite sportske sadržaje, vi idite na hokej, ako ne - nazovite ga i sve mu saspite u facu, tj. u slušalicu.


24. Prosidba treba biti magična

O prošenju žene koju voliš u Gilmoreicama su muškarci (da, ja neću nikoga prositi!) mogli naučiti ovo:
- mora biti dobro promišljena
- ne smije biti način da se okonča svađa ili loša faza u vezi
- u pozadini mora svirati glazba
- osvjetljenje mora biti romantično
- magični trenutak mora postepeno rasti, sve do velikog pitanja
- mora sadržavati tisuće žutih ivančica
- po mogućnosti, i konj bi trebao biti tamo negdje
- i svijeće
- ne bi trebala biti na javnom mjestu ili pred cijelom rodbinom
- trebala bi biti na najmanje očekivani dan - nikako ne na dan diplome, godišnjicu, rođendan i slično
- apparently, i žene mogu zaprositi muškarce - i to bez svih ovih rekvizita, samo onako - spontano!



25. Treba slaviti noveizazove!


Onog dana kada se Independence Inn zatvorio, Lorelai je pokucala Sookie i Jacksonu na vrata sa šampanjcem u rukama. Nakon vijesti koja je značila da su ostali bez posla i da nemaju novac za kupnju Dragonflya, uskliknula je - "Treba slaviti nove izazove!" Tog trenutka često se sjetim, ali mi još u nevolji nije palo na pamet da pijem šampanjac, nekako je teže to izvesti u stvarnom životu. "Yesterday our lives were boring and predictable. We had jobs, we were gonna start our own business. But now everything is wide open. We can do anything we want because we're not penned in. That's good." Hm, možda kod sljedećeg izazova ipak popijem koju...

MY favorite things - not Oprah's! (2)

$
0
0
U ovom svibanjskom tjednu, koji je popraćen užasnim jugom i govorima mržnje u akciji prikupljanja potpisa za referendum o braku s obje strane - i one koja se boji pomisli da u ovoj državi žive ljudi koji vjeruju da je brak između muškarca i žene temelj društva, i one koja podržava referendum, ali iz potpuno krivih razloga - morala sam se svakodnevno nagrađivati sitnicama - bijeg tražiti u beskrajnom telefoniranju s prijateljicama, maratonskom čitanju knjiga i sočnim jagodama koje su mi zapravo zamjena za kile čokolade koje sam sposobna slistiti ukoliko sam nervozna. 

Početkom tjedna imam običaj obići knjižnicu s već unaprijed pripremljenim popisom knjiga koje želim pročitati. Međutim, iz nje uvijek izađem s nekim sasvim drugim štivom, pa se knjige na popisu samo gomilaju, nepročitane. Gradska knjižnica Juraj Šižgorić na glasu je kao jedna od modernijih u Hrvata i zaista mi je jako draga. Ipak, ne mogu, a da se ne zaželim našičkog dvorca koji na knjigama u gradskoj knjižnici stvara posebnu patinu minulih vremena. Neću fantazirati, kakva god bila knjižnica - I'll take it! Ovaj tjedan posudila sam (opet) Nevina samoubojstva Jeffreya Eugenidesa čije riječi me tješe dok sam u depri; Ja, tata iz Irske duhovitog hrvatskog zeta Paula O'Gradyja, koju preporučujem svim mladim očevima i majkama ili onima koji to tek žele postati, i Franzenove eseje Kako biti sam, svojevrsni nastavak Korekcija, koji mozak ima taj čovjek - wow!


Kao što sam već napisala, moja mala susjeda Anđela obradovala me kolačima za svoju pričest. Znam da vam se to ne čini kao ništa special, pa ću u svrhu razjašnjenja mog oduševljenja pojasniti - naime, moji susjedi su jako rezervirani i totalno ignoriraju svaki moj pokušaj ćaskanja. Osim što me zamolio da se ne tuširam poslije 22 h jer rano ide spavati, a moje cijevi su u zidu do njegova kreveta (jer dijelimo kuću u kojoj raspored prostorija nije baš najpametnije smišljen), moj susjed pekar i ja nismo izmijenili ništa osim pozdrava. Gospođu mu poznajem još manje, a kćerino ime saznala sam zahvaljujući paljbi pitanja koju sam uputila u njenom smjeru kad se na mojim vratima pojavila s tanjurom kolača. I nisu to bili najbolji kolači koje sam u životu jela, ali činjenica da su se moji susjedi sjetili mene, koja već više do godinu dana stanujem sama tik do njih, meni je bila neprocjenjiva. Anđeli sam vratila tanjurić i poklonila joj knjigu Mali anđeo (Verbum) kojom se oduševila dovoljno da mi obeća kolače za svoj rođendan.


Dok je drugima u vrijeme juga šušur u glavi, mene topli povjetarac samo podsjeća da će uskoro sezona kupanja, zahvaljujući kojoj se osjećam zdravije i sretnije. Čitanje uz zvuk valova ultimativni je odmor za dušu, a dok sezona brčkanja u moru ne dođe i za one koji se ne kupaju dok more ne postigne pristojnu temperaturu, čitanje na klupčici uz more sasvim je dovoljno!


Ovaj tjedan uzela sam si zadatak biti Djed Božićnjak - uredno sam pripremila sve poklončeke Sapunoteke koje sam odabrala za svoje vjerne prijateljice i čitateljice, napisala porukice, upakirala ih, poslala uz pomoć dobre tete Nikoline u pošti (koja se već naviknula na moje poštanske pothvate). Jasno mi je zašto Oprah dariva svoje goste u publici - onaj vrisak koji se prolomi studijem uslijed velikog iznenađenja je sasvim dovoljan da čovjek postane ovisan o darivanju drugih! Lijepo je usrećiti drugoga, a ako se to može postići kojom riječi ili malim poklonom bez ikakvog povoda - zašto to ne bismo radili?


Da ne bude zabune, volim i ja slatka iznenađenja, i često sama sebe obradujem nekom sitnicom, a najdraže sitnice su mi - knjige. Blogerice idu u šoping pa pišu postove new in tipa, e pa ovo je moj new in. Popis knjiga koje želim posjedovati samo raste, budući da su knjige postale pravi luksuz za nekoga tko prima moju plaću. Međutim, kad spazim neku koja odgovara mom budžetu, zgrabim ju! Isto se dogodilo i s Malom sirenom koju dugo gledam na kioscima, a koju sam si odlučila priuštiti dok sam u pošti čekala u redu za slanje pošiljki. Koliko sam paketa poslala, komotno mi je HP mogla darovati Ariel, no, ništa zato, sada ju imam pa radosno prelistavam knjigu i divim se slikama baš poput djeteta kad dobije novu igračku. E, da, a cvikse su bile u srijedu na akciji u Kozmu, 40 kn, i bile su jedine omanje među svim onim Jackie O./japanska buba naočalama, pa sam ih morala kupiti - je impulzivno i šopingholičarski, ali je zdravo :)

10 koraka do ljubavi

$
0
0
Velikim se uspjehom smatra održati vezu nekoliko godina jer je ljudima danas lakše odbaciti, nego popraviti, o čemu govore i bračne statistike. Iako se šalim da je sramota što sam toliko dugo u vezi, a dotičnog gospona nisam uspjela natjerati da me odvede pred oltar (ajme, bit ću ka Bepina cili život!), zapravo sam ponosna na nas i još uvijek se budim sa smješkom na usnama, bez obzira koliko daleko od mene on sanjao. Pitaju me u čemu je tajna, kako se dogodi takva ljubav. Lako, najčešće se dogodi uz slatke poljupce i stidljive poglede! Na stranu s poljupcima, to je onaj dio veze u koji ne biste trebali ulagati poseban trud - privlačnost ili postoji ili ne - danas, na godišnjicu naše ljubavi, s vama dijelim nekoliko naših "tajni":


1. Imajte strpljenja!
Ljubav ne možete isplanirati, niti organizirati. U vrijeme kada sam upoznala svog odabranika, nisam bila zainteresirana ni za koga, a prije njega hodala sam sa svojim sadašnjim najboljim prijateljem i pomirila sam se s činjenicom - dečki su ili mangupi koji te povrijede ili su materijal za prijatelja. Međutim, ljubav se dogodila spontano, dok smo nas dvoje spajali njegovog prijatelja i moju prijateljicu, i to usred apsurdnog neporazuma u kojem smo jedno drugo izvrijeđali uzduž i poprijeko.


2. Koristite tehnologiju!
Prije nego smo prohodali, moj momak i ja gotovo da i nismo jedno drugome čuli glas - poznavali smo iz viđenja iz škole i imali zajedničke prijatelje, ali cijelu akciju MŠ&MO osmišljavali smo preko SMS poruka. Tako smo se navukli na dopisivanje i slali si poruke nprestano, unatoč školi i izvanškolskim obvezama. Pričali smo o filmovima, o ispitima, o svađama s roditeljima, o onome što nas veseli i što nas rastužuje - u kratkom vremenu dobro smo se upoznali. Tehnologija nas je naposljetku i spojila, a i u godina koje su uslijedile znali smo se dopisivati cijelu noć, uzbudljivo čekajući zvuk nokije 3310 (njegova) i siemensa C35 (moj, ajme - koja cigla!). Koje li ironije, danas nam se 90 % veze svodi na tehnologiju - Skype, Facebook, gmail, SMS, WhatsApp, pozivi - sve ih koristimo održavajući vezu na daljinu.


3. Volite cirkus!
Za vezu je važno neprestano se prisjećati glupih sitnica zbog kojih ste se i zaljubili jedno u drugo. Vaši temelji održat će vas zajedno cijeloga života i ako su dovoljno čvrsti, nećete nikada poželjeti svog partnera zamijeniti nečim novim, neotkrivenim. Bez obzira koliko vremena prošlo, neka se osoba koju volite nikada u vašim očima ne promijeni, i ne trudite se mijenjati ju (bar ne u ključnim karakternim crtama) jer će tako izgubiti svoju bit. Neka vaš odabranik bude tajna za vas, otkrivajte ju polako - i budite zahvalni na svemu što ste zajedno proživjeli - nitko nov se s tim ne može mjeriti. Npr. moj momak i ja naveli smo naše prijatelje, iz prethodne priče, da idu s nama u cirkus, imajući u planu da se ondje spontano sretnu. Tijekom cirkuske predstave sjedili smo blizu jedno drugome, a godinama kasnije rekao mi je kako je baš tada zamijetio koliko sam lijepa - iako sam mu tad pokazivala svoju zbirku odrezanih noktiju koju sam čuvala u maloj tupperware posudici koju sam imala u torbici (samo moja prijateljica MO razumjet će o čemu pričam). Volio je moju poremećenost, a ja sam voljela njegovu nježnost - kakve li je romantične poruke pisao, ma pjesnik u duši! Sjećanje na zaljubljenu djecu, koja čuče u nama, razlog su nam za radost i danas.



4. Svađajte se!
Stvari koje najviše volim na njemu su ujedno i stvari koje me najviše živciraju, a vjerujem da tako i on osjeća za mene. Npr., volim što je strastven i odan, ali ne volim što tu strast i odanost u prvom redu pokazuje prema - Dinamu. Različiti smo gotovo u svemu, osim u potrebi za debatiranjem. Budući da smo se upoznali svađajući se, sasvim je očekivano da smo i danas prvaci u komunikaciji. Nema stvari oko koje se nismo posvađali, a najgora tema za razgovor nam je politika - ona uvijek dovede do oružanih sukoba. Od vikanja, psovanja, dramatičnih napuštanja prostorija, lupanja vratima, beskrajnih šutnji i durenja, spuštanja slušalice telefona, pa sve do maratonskih rasprava koje su znale trajati danima - we've done it all! Bez obzira kako se svađali, birajte svoje bitke i oko važnih stvari se obavezno posvađajte, pardon - razgovarajte - jedino ćete se tako upoznati i uvijek znati na čemu ste. Sve što vam u vezi stvara čir na želucu, kad tad će izaći na vidjelo i, po mogućnosti, privesti vašu vezu kraju u jednom potezu. Kad izgubite volju za svađanjem, onim konstruktivnim, prestat ćete i težiti popravljanju vaše veze i ljubav će izgubiti sjaj.


5. Koristite čarobne riječi!
Najbolji dio svađe svakako je mirenje - što je sigurno i jedan od razloga zašto smo u svađanju tako strastveni bez obzira na naš staž. Nakon velike drame svaki put shvatimo koliko se volimo i koliko je pomisao da nismo zajedno nepodnošljiva. Vrlo je važno da nakon svađe rane zacijele, a to možete postići samo ako jedno drugome oprostite. Jennifer nema pojma - ako nekoga volite, svako malo morat ćete moliti za oprost jer ste čovjek i griješite. To je ono najteže u vezi - oprostiti - i čak i ako znate da vas ta osoba voli i da vas nema namjeru povrijediti, teško se prepustiti i svim srcem dati nekome drugu šansu. Ako volite, oprostite, i još važnije - zaboravite!, i isplatit će vam se! Kome ćete dati drugu šansu ako ne onome koga volite?


6. Imajte svatko svoje interese!
Imam prijatelja koje, nakon što su se zaljubili, više nismo vidjeli. Nestali su. Nisu imali vremena za prijatelje. U vezu smo ušli mladi i izolacija od prijatelja u tim godinama nije dolazila u obzir. Odrasli smo zajedno, imajući svatko svoje prijatelje, proživljavajući zajedno razočaranja u njih, upoznavajući nove prijatelje i baveći se različitim hobijima pomoću kojih smo učili jedno od drugoga. Jedno drugome smo baš zbog različitosti uvijek bili slagalica koja je nedostajala, i jedno iz drugoga smo izvlačili kako najgore, tako i najbolje. Najvažniji smo si na svijetu, ali nismo i jedino što je važno. 


7. Stvarajte uspomene!
Ovisni smo o ljubavi i jedno o drugome i najdraže nam je kada nešto podijelimo - kad zajedno isprobamo pizzu u novoj pizzeriji, kad pogledamo novi film zajedno, kad prvi put zajedno posjetimo neko mjesto, kad zajedno smislimo neku novu riječ ili kada nekom pojmu damo značenje samo nama poznato. Mislim da našu vezu održava svježom to što neprestano stvaramo nove uspomene, nikada se potpuno ne opuštamo u rutini - otkrivanje novih stvari regenerira nas. Volimo fotografiju pa, gdje god išli, masovno se naslikavamo i izradimo fotografije pa nam je i razgledavanje starih fotografija (za sad imamo tri puna albuma) drag hobi, koji ćemo, nadam se, prenijeti i na svoju djecu jednog dana.


8. Iznenađujte jedno drugo!
Par u vezi ne smije se nikad ušuškati i pomisliti: "Ah, moj/a je, sad se ne moram truditi!" Trudimo se jedno drugo iznenađivati, ja više ljubavnim pismima i malim kreativnostima, a on više reakcijama, nježnostima i podrškom kad ju najmanje očekujem. Mislim da je važno pokazivati si ljubav, nikada ne uzimati jedno drugo zdravo za gotovo. Često se zavodimo kao da smo balavci s početka priče, i zbog toga se uvijek ispočetka zaljubljujemo jedno u drugo.



9. Branite jedno drugo!
Uvjerio se sam u moje PMS-ove, slomove živaca i tipične ženske histerije, ali, ludog li čovjeka, još uvijek misli da sam ja ona prava za njega, čak i kad mu moja obitelj govori da će mu sa mnom trebati čelični živci. On je vječni student i godinama sluša kako mu kvocam zbog toga, ali kada se netko drugi osjeti pozvanim komentirati njegov studentski status ili bilo što drugo što ne odobrava, grizem! Neće nitko moje dirati, samo ja! Zapamtite, drugi ne poznaju ono što dijelite i skloni su osuđivati ono što im se čini pogrešno u vašim postupcima i vezi. Međutim, uzimanje u zadatak obrane onog koga voliš vodi do toga da ti je ta osoba važnija od tebe samoga, što je, ukratko, i najvažniji aspekt ljubavne veze.


10. Gledajte u istom smjeru!
"Život nas je naučio da ljubav ne znači međusobno se gledati, već zajedno gledati u istom smjeru, " rekao je Antoine de Saint-Exupéry, a on stvarno kuži tajne života. Vjenčanje smo počeli planirati u srednjoj školi, čak je i datum bio zakazan. Od njega je prošlo točno osam godina, ali mi još nismo uplovili u bračne vode. Logistički nam je teže izvesti spajanje naših života, no, neprestano snivamo što ćemo u budućnosti, kako će nam izgledati jutra, kako ćemo ljetovati, kako ćemo nazvati djecu, i koje vrijednosti ćemo im usaditi... Gledamo zajedno prema budućnosti i pri tome uživamo u sadašnjosti!

Nećete ih naći u pašteti

$
0
0
Vikend sam provela slušajući moćne ženske vokale - boosting up my womanhood :) Moguće da je da za neke od njih niste ni čuli budući da ne iskaču baš iz paštete kao Rihanna ili Beyonce, iako stvaraju glazbu u ovom vremenu. 

Noora Noor
Ne biste nikada rekli slušajući je, ali ova žena naziva se norveškom kraljicom soula - znam, čini se baš poput priče iz The Commitmentsa. Pjevati je počela sa samo osam godina, a 2010. izdala je svoj posljednji u nizu albuma, Soul deep, i za njega dobila norveški Grammy za best female artist.


Soley
Sóley Stefánsdóttir, pak, dolazi s Islanda. Pjevačica je, pijanistica i članica indie sastava Seabear. Snimila je album We sink, a za njega kažu da je sladak i čudan u isto vrijeme. 


Hindi Zahra 
Ovaj popis počinje nalikovati predstavljaju izvođača na Euro(world)songu, ali Hindi je kantautorica iz Pariza. Njezin izričaj sastoji se od hip hopa, soula, i čiste poezije, s marokanskim/francuskim utjecajem. Looooove her!


Nneka
Osim što sve redom imaju neobična imena, imaju i jedinstvene vokale. Nneka Egbuna rođena je u Nigeriji, pjevati je počela u crkvenom zboru, a i danas kaže kako se najsigurnije osjeća u glazbi Gospodinu. Danas živi u Njemačkoj, a izvodi kombinaciju soula, raggea i rnb-a. 


Liz Lawrence
Last, but not least - najdraža mi od navedenih - ova Britanka je nekada nastupala u ska i punk bendovima, a danas je predvodnica akustične glazbe među ženama. Svoj album Bedroom hero izdala je početkom ove godine, a sve redom pjesme na njemu savršeno su za ljetnu kišu i maštanje.

Zaboravljena ljepotica

$
0
0
Gene Tierney jedna je od najljepših glumica zlatnih dana Hollywooda - ljepša od Ave, ljupkija od Grete, krhkija od Liz. Od debitantica iz Connecticuta i zvijezde Broadwaya do strastvene pušačice i kraljice drame sa samoubilačkim namjerama, ova prijateljica Howarda Hughesa, inspiracija Agathi Christie i nesuđena ljubav Johna F. Kennedyja, iako nije vlasnica zlatnog kipića, bila je it girl četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ovo su neke od njezinih najboljih filmskih uloga:


Uloga Marthe u Heaven Can Wait (1943)
Komedija o čovjeku koji svojom životnom pričom nastoji dokazati da mu je mjesto u paklu, dok Gene glumi njegovu suprugu, s kojim se vjenčao pod čudnim oklonostima i koja će ga čekati s one strane, savršeni je primjer old school hollywoodske komedije.


Uloga Laure Hunt u Lauri (1944)
Prema ovoj noir misteriji ravnaju se svi noir filmovi, a i danas mnogi kritičari smatraju kako je za ulogu fatalne Laure u koju se zaljubljuje detektiv Mark McPherson Gene trebala osvojiti Oscara.


Uloga u Ellen u Leave Her to Heaven (1945)
Triler o ljubomornoj Ellen i ljubavi njenog života Richardu donio je Gene Tierney nominaciju za Oscara i jedan je od najvećih klasika Hollywooda.


Uloga Isabel u The Razor's Edge (1946)
Kroz teške drame koje je osmislio W. Somerset Maugham, a koje pogađaju Larryja i Isabel u ovom filmu o traženju i gubitku, shvatiti ćete da ništa u životu nije vrijedno ukoliko niste s onom osobom koju volite.


Uloga Lucy Muir u The Ghost and Mrs. Muir (1947)
Film o usamljenoj gospođi koja stanuje u kući koju opsjeda duh kapetana Daniela Gregga gledala sam kao dijete, i dobro se sjećam maglovite i tužne atmosfere koja vlada ekranom sve dok se ove dvije duše ne sjedine.



Potraga u pustinji srca

$
0
0
"Tko traži istinu, traži Boga, bilo mu to jasno ili ne, " predivno je sročila Edith Stein. Ima li veće istine i veće potrage od one za ljubavi, prijateljstvom i dobrome koje se krije u svakom čovjeku? Kad pomislim na traženje istine, na pamet mi odmah pada on - maleni kraljević sa zlaćanom kosom. Lik maloga princa u mojim očima neodvojiv je od uma koji iza njega stoji, iza nesretnog pilota Antoinea de Saint-Exuperyja, čije  srce i žudnju za prijateljem razumijem tek sada, kad sam odrasla. Osamljenost srca teža je od samoće Sahare, i zacijelo je iz te boli i potekla njegova potraga za prijateljem kojeg je, ne sumnjam, naposljetku pronašao u malom princu. Nije ni čudo što je za njim posegnuo u dane djetinjstva - sjećate li se kako ste kao dijete imali bezbroj prijatelja i sve je bilo jednostavnije? Vječni sanjar de Saint-Exupery jednom je rekao da potječe iz djetinjstva kao što netko potječe iz neke zemlje. Predivne li misli - dovoljne da mu svako malo posvetim vrijeme, da čitam o ruži, kralju i lisici.


Mali princ zasigurno je jedna od knjiga kojoj se čovjek treba vraćati tijekom cijelog života. Iako se smatra dječjom knjigom, ona je više nego ikoja knjiga priručnik za življenje upravo za - odrasle. I dok se ona poznata rečenica - "Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo. Morao sam suditi po djelima, a ne riječima. Čovjek nikad nije zadovoljan, ma gdje bio. Samo djeca znaju što traže. Oči su slijepe, treba tražiti srcem" - već izlizala od upotrebe u spomenarima, čestitkama za razne prigode, Facebook statusima i u drugim medijima, ja sam oduvijek obožavatelj upravo Antoineove posvete koja stoji na prvoj stranici ove nezaboravne knjižice:

"Molim djecu da mi oproste što sam ovu
knjigu posvetio odrasloj osobi. Imam za to
jednu ozbiljnu ispriku: ta je odrasla osoba
najbolji prijatelj kojeg imam na svijetu.
Imam i drugu ispriku: ta odrasla osoba živi u 
Francuskoj gdje je gladna i gdje joj je hladno.
Potrebno je da je netko utješi. Ako sve ove
isprike nisu dovoljne, rado ću posvetiti ovu
knjigu djetetu koje je nekad bila ta odrasla
osoba. Sve su odrasle osobe nekad bile djeca. 
(Ali se malo njih toga sjeća.) Ispravljam,
dakle, svoju posvetu:

LEONU WERTHU
kad je bio mali dječak"


U tim autorovim riječima krije se pouka njegov remek djela - utjeha koju pronalazi u djetinjstvu, svojevrsni strah od promatranja svijeta očima odraslog čovjeka - onoga koji u svemu vidi šešire, onoga koji sve spoznaje kroz brojke i kroz život prolazi u žurbi, ne primjećujući ljude oko sebe, niti dijeleći ljubav. Da nikada ne odrastem, što mi je i samoj najveća želja, poželjela mi je unutar korica ove knjižice na prinčevom materinjem jeziku i moja sestrična kada mi ju je poklonila. Uzmem ju u ruke u dane kada pada kiša i kada mi se čini da ne pripadam ovom odraslom svijetu koji me želi usisati, i već pri prvim riječima, koje izgovaram nezgrapno, na jeziku koji se čini kao čudna kombinacija francuskog, engleskog i hrvatskog, poželim iz sveg srca pripadati de Saint-Exuperyjevoj zemlji.

Čokoladna kriza

$
0
0
Što sam starija, to sve više primjećujem tragove PMS-a u svom ponašanju. Točno tjedan dana prije dana D osjetim njegov dolazak - i baš kao u Vampirskim dnevnicima, emociju koja u tom trenu vlada mnome PMS dodatno intenzivira. Ovaj mjesec to je bio - bijes. Bijes zbog ljudi koji misle da su kompetentni govoriti o nečemu o čemu pojma nemaju. Jedno je imati mišljenje ili dati svoje viđenje stvari, ili još bolje - svjedočanstvo, ali propovijedati o nečemu kao da je tvoje mišljenje dogma, a nemati znanja a osnovnim činjenicama... to je jednostavno pogrešno. Osnova svake debate je priprema - proučavanje argumenata za i protiv, ne znate li to? Hm, očito ljudi od Paris Geller nisu ništa naučili.

Anyway, dakle, PMS. Problem je kad te ščepa, a stanuješ sam pa se nemaš na kome iskaliti ka čovik. (Ovom prigodom zahvaljujem svom dragom na beskrajnim satima na telefonu/Skypu sa mnom neubrojivom (ali ne u bitnoj mjeri ;)). Osim bijesnih telefonskih razgovora, samo je jedna stvar koja ublažuje simptome PMS-a - čokolada. U situaciji bez čokolade, bez Nutelle, ma bez pekmeza! - pomažu jedino filmovi, ni manje, ni više, nego oni u kojima čokolada igra značajnu ulogu.

Chocolat (2000)
Prva asocijacija na filmsku čokoladu svakako je film snimljen po romanu Joanne Harris, divne Britanke koja u svoje romane uvijek unese mirise i okuse, kao da priča bez hrane nije potpuna. Njene 3D ljupke romane preporučila bih svakome tko se naziva romantičarem i tko voli kuhati, a moj najdraži je Pet četvrtina naranče. I dok u njemu Framboise postaje vlasnica creperie, u Čokoladi Vianne postaje vlasnica chocolaterie koja ubrzo svima u malenom francuskom gradiću priraste k srcu. Onome tko ne voli čokoladu ili Francusku, utješna nagrada bit će Johnny Depp. Vrijedi pogledati više puta, svaki put se doživi ona - tranquilité.


Willy Wonka and the Chocolate Factory (1971)
Tatina sestra i njezin suprug radni su vijek proveli u Kanditu, i tom situacijom dobro se okoristila cijela moja šira familija. Tetka bi nam uvijek u kutijama u rinfuzi donosila rum pločice, čokoladice Mond ili Super, famozne "okrugle" (lješnjaci u čokoladi, omiljeni u mojoj obitelji - koja ih naziva samo "okruglima" - hm, tek sad mi se taj izraz čini pomalo blesavim) i druge osječke slatkiše za koje bi svako dijete dušu dalo. Zamišljala sam, dakako, kako izgleda unutrašnjost Kandita, ali mi je tata rekao da bih, kad bih je vidjela, prestala jesti čokoladu. Nisam nikada obišla Kanditovo postrojenje, i u mojoj glavi, kad pomislim na tvornicu čokolade, još uvijek ne mogu pomisliti niti na jednu drugu, nego na onu Willyja Wonke.


Charlie and the Chocolate Factory (2005) 
Jasno vam je, ovaj film je remake Willy Wonke and the chocolate factory, iz kojeg možemo zaključiti samo jedno - Johnny Depp jako voli čokoladu. Preporučam pogledati oba filma u maratonskom movie marathonu uz obilje čokoladnih poslastica - Gilmore style!


Matilda (1996) 
Ne samo da Johnny Depp voli čokoladu, nego je voli i Roald Dahl koji je otac i Willyja Wonke, i Matilde. O kul faktoru kojeg Matilda s godinama nije izgubila već sam pisala, a jedan od najboljih likova filma o Matildi jest Bruce Brogtotter kojeg se sjetim kad god nekoga ohrabrujem ili, pak, kad meni treba ohrabrenje. "You can do it, Bruce!", odzvanja mi u glavi kao da sam ga svojim očima gledala kako proždire ogromnu čokoladnu tortu ravnateljice Trunchbull. Ukoliko netko želi izvesti Bruceov pothvat - izvol'te recept!


Como Agua Para Chocolate (1992) 
Knjigu Laure Esquivel pročitala sam u osnovnoj školi. Ne brinite, nisam je čitala skrivećki, da mama ne vidi, strahujući da će saznati da čitam sve one eksplicitne senzualne scene koje su u njoj opisane tako detaljno da ih i nezreli tinejdžer može zamisliti. Rekla sam mami za knjigu, i ne samo to - satima smo raspravljale o svim njenim slojevima, onako kako dvije žene znaju. Baš kao i knjiga, i film o čarobnoj Titi koja svoje osjećaje utapa u hrani - doslovno - bogat je mirisima i okusima Meksika koje ne želite propustiti.


Les émotifs anonymes (2011) 
Ovaj tipično francuski filmić govori o čokoladi i o ljubavi dvoje čudaka - Jean-Renéa, vlasnika male manufakture za čokoladu, i Angélique, koja se boji svega, osim isprobati nove ideje. Zgodan je ovo film koji je osvajao kako nagrade, tako i srca svih romantičara koji sanjaju da će jednog dana imati svoju tvornicu čokolade, nalik Chocolate Millu.


The Chocolate War (1988)
Ovaj ozbiljan film u kojem čokolada, jadna, ispada sredstvo tlačenja učenika u privatnoj katoličkoj školi snimljen je prema romanu Roberta Cormiera objavljenom 1974. godine. U njemu glume "David Hodges" iz CSI-ja i "Lionel Luthor" iz Smallvillea, a preporučam ga posebno onima koji ne vole katoličke škole - uživat će u njemu na poseban način.

Što to čita Lisa Simpson?

$
0
0
Pitate se zašto je Lisa Simpson najbolji učenik drugog razreda već gotovo četvrtinu stoljeća? Zato što je knjiški moljac, eto zašto! Lisa je inspiracija milijunima djevojčica, ako želite biti član njezinog book cluba, trebate pročitati knjige sljedećih autora:




J. K. ROWLING
Riječi nisu potrebne.


GORE VIDAL
Gore Vidal gostovao je u Simpsonima, a Lisa je o njemu rekla: "Friends?… My only friends are grown-up nerds like Gore Vidal, and even he’s kissed more boys than I ever will." Ovaj Amerikanac smatra se Oscarom Wildeom 20. stoljeća i poznat je po britkom jeziku. Gore Vidal kod nas ne spada među autore koji se previše prevode, samo devet njegovih djela možete naći u našim knjižnicama (zato moja sestra studira engleski jezik), ali je svakako autor čija djela mora pročitati intelektualac današnjice.


FJODOR DOSTOJEVSKI
Ne moram vam ništa reći, svi ste za lektiru morali pročitati barem Zločin i kaznu koja i danas budi rasprave. Hm, jeste li se ikad smatrali pravednikom poput Raskoljnikova? Braća Karamazovi posljednji su roman Dostojevskog, a temeljio ga je na filozofskim dvojbama o Bogu, moralnosti i slobodnoj volji - klasični must.


SYLVIA PLATH
Već sam vam pisala o svojoj ljubavi prema poeziji Sylvije Plath. Predepresivno, neki će reći, ali pravo je čudo kako se svaka djevojka poistovjećuje s njezinom boli, pogotovo čitajući Stakleno zvono, i kako je njezini živčani slom promijeni, ojača. Da je bar mogao ojačati i tužnu Syliviju.


WALT WITHMAN
Neću vam lagati, nije Walt Whitman za mene - ljubav prema njemu ispoljila se samo u Društvu mrtvih pjesnika, ali tko voli, neka izvoli!

O CAPTAIN! my Captain! our fearful trip is done,
The ship has weather'd every rack, the prize we sought
is won,
The port is near, the bells I hear, the people all
exulting, [daring;
While follow eyes the steady keel, the vessel grim and
But O heart! heart! heart!
O the bleeding drops of red,
Where on the deck my Captain lies,
Fallen cold and dead.
O Captain! my Captain! rise up and hear the bells;
Rise up—for you the flag is flung—for you the bugle
trills,
For you bouquets and ribbon'd wreaths—for you
the shores a-crowding,
For you they call, the swaying mass, their eager faces
turning;
Here Captain! dear father!
This arm beneath your head!
It is some dream that on the deck,
You've fallen cold and dead.
My Captain does not answer, his lips are pale and still,
My father does not feel my arm, he has no pulse nor
will,
The ship is anchor'd safe and sound, its voyage closed
and done, [won;
From fearful trip the victor ship comes in with object
Exult O shores, and ring O bells!
But I with mournful tread,
Walk the deck my Captain lies,
Fallen cold and dead.


CHARLES DICKENS
Najveći pisac Viktorijine ere obogatio je naš svijet mnogim legendarnim likovima - Oliverom Twistom, Davidom Copperfieldom, Scroogeom, Pipom i drugima. Najbolje ga je čitati u snježnim noćima uz svjetlost svijeće i kuhano vino.


EMILY DICKINSON
U našim školama o Emily Dickinson nikada se ne priča, ta imam i mi mnogo divnih pjesnika - pjesnikinja, doduše, nešto manje. U SAD-u, pak, Emily je obvezna lektira i svi sredjoškolci muku muče s njenim pjesmama. Ova nježna dušica pokopana je s kiticom mirisnih ljubičica na prsima - urezalo mi se u sjećanje odnekud - pa mi se kad čitam njene pjesme čini kao da osjetim zamaman miris tog massachusettskog cvijeća.

They shut me up in Prose –
As when a little Girl
They put me in the Closet –
Because they liked me "still" –

Still! Could themself have peeped –
And seen my Brain – go round –
They might as wise have lodged a Bird
For Treason – in the Pound –


E kao Ellen

$
0
0
Ellen Page, kao i sve što valja, i Justin Bieber, dolazi iz Kanade i moja je vršnjakinja. Volim je zbog njene drskosti koja je posljedica igranja s akcijskim figurama i penjanja po drveću. Ne srami se nazvati feministicom, voli Patti Smith, uzori su joj fenomenalne Kate Winslet i Meryl Streep, a omiljeni film joj je The 400 Blows (1959). Niža je od Shortyja sa svojih 155 cm, a poznate ju kao nezaboravnu Juno, za koju je umalo dobila Oscara, te kao Ariadne iz Inceptiona i Kitty Pryde iz X-men-a. Međutim, simpa Ellen snimila je niz zanimljivih filmova, a ovo su samo neki od njih koje vam preporučujem pogledati:


Hard candy (2005)
Baš kao što i doliči hrabroj djevojčici, glavna junakinja ovog filma zove se Hayley - Stark. Što se dogodi kada 14-togodišnjakinja namami u kafić fotografa za kojeg misli da je pedofil, pogledajte u filmu kojeg je kritika popljuvala, ali u kojem je Ellen zabljesnula kao buduća hollywoodska zvijezda.


An American crime (2007)
U godini kada je snimila Juno, odglumila je i Sylviju Likens u istinitoj priči o ženi iz predgrađa koja je 1960.-tih godina u svojoj kući zatočila djevojku. Brrr. Za sve survivore i one koje vole Natashe Kampusch.


Whip it (2009)
Veliki sam fan rolanja, ali u trenutku kad sam na rolama slomila ruku završila je moja karijera rolerice. Zbog navedenog je bilo pomalo bitter-sweet iskustvo gledati autsajdericu Bliss kako upravo u rolama pronalazi smisao svog života. Ako vam kažem još da je film režirala Drew Barrymore, znate da je zabava zajamčena - preporučam pogledati s prijateljicama uz kokice i sladoled!


Super (2010)
Mislim da nema čovjeka koji nije u životu barem jednom poželio biti superjunak. Luzeru u ovom filmu to je uspjelo i postati! U ovoj crnohumornoj komediji Rainn Wilson je Crimson Bolt, a Ellen Page je njegov pomoćnik Boltie. Ako vas sekiraju oni koji se guraju preko reda u trgovinama i kinima - Crimson Bolt is your man!


Peacock (2010)
Za one koji vole psihološke trilere i Susan Sarandon - ovo je film o čovjeku koji krije veliku tajnu - poremećaj višestruke osobnosti - a Ellen Page u njemu glumi mladu majku Maggie koja je možda jedina koja može stati između njega i njegovog alter ega - Emme.

Gdje je Miroslav Fey?

$
0
0
Jedna od najdražih mi knjiga u mojoj zbirci jest knjiga Večernji akt našeg Vukovarca Pavla Pavličića. Mislim da se zadnjih godina Pavličiću ne pripadje pažnja koju je zaslužio, pa savjetujem onima koji ga nisu čitali od Trojice u Trnju - pročitajte Večernji akt. Iako se čini samo kao knjiga o studentu-dangubi koji sam ne može ništa originalno stvoriti, zapravo je ovo knjiga o umjetnosti. Umjetnost bi trebala ovisiti sama o sebi, ne biti simbol neke ideologiji, filozofije ili politike. Umjetnički rad ne bi trebao biti kopija drugog djela -  misao je to koja se provlači kroz priču o zagrebačkom studentu Mihovilu koji živi s bakom, a koji zbog svog talenta za falscificiranje novčanica, slika, dokumenata i svega ostalog dospije i u medije, što potiče mnoge da i njega samoga kopiraju. Je li sve oko nas samo kopija i vidimo li uopće ljepotu svijeta koji nas okružuje?


Knjigu sam kupila dok sam bila srednjoškolka, u Ezopu, koji mi je uvijek bio nezaobilazna stanica u posjetu Osijeku. Na prvoj stranici stajao je potpis nekog Miroslava Feya iz Donjeg Miholjca, i taj potpis golicao mi je maštu baš kao i sama knjiga. Kako li je ta knjiga završila u antikvarijatu? Koja je njena priča? Gdje li je sad Miroslav Fey? Diše li još? Što on misli o umjetnosti? Nekoliko godina nakon što sam je kupila, potpisao mi ju je i sam autor kojeg sam srela na promociji knjige u našem gradu. Bio je simpatičan, čovjek iz naroda,  i vidjelo se da mu je pedagogija, uz književnost, u malom prstu i da je stvoren za pripovijedanje. Knjiga više ne pripada Miroslavu Feyu, a od te 2003. godine ja se na svaku svoju knjigu trudim staviti neki svoj pečat. Ako već nije poklonjena i uz nju ne stoji posveta prijatelja, obično sama napišem kojeg dana sam ju kupila,  gdje, zašto ili kako sam se tada osjećala. Samo zato da, ako se, ne daj, Bože, moje knjige jednog dana nađu u antikvarijatu, da onaj tko ih udomi zna barem dijelić njihove priče.


Gospodin Pavličić ovih dana izdao je novi naslov - Narodno veselje - knjigu o ljudima, događajima i kulturi življenja u 1960.-tim godinama, dobu kada se živjelo za glazbu i plesnjake i kada su ljudi manje znali, a više se voljeli. Ne znam kako vi, ali ja jedva čekam da je pročitam ovog ljeta uz šum valova!

MY favorite things - not Oprah's! (3)

$
0
0
Cijeli tjedan kiša je svako malo pospano lijevala, što mi je, zapravo, i odgovaralo. Iako bih trebala učiti, neprestano mi se spava, a kiša pod prozorom gotovo je savršeno opravdanje za popodnevnu drijemku, posebno u Dalmaciji. Šibenik je posebno tužan u ovakve vlažne dane, kao da se pod utjecajem ciklone vrati u mračni srednji vijek. Zacijelo je to i ono što si mislio Juraj gledajući svoju namočenu katedralu.


Pod utjecajem jesenskog vremena, vratila sam se i jesenskim navikama - cimetarenju. Baš kao prava cimetarka (pozdrav mojim cimetarkama!!), jednom kad počnem, ne znam se zaustaviti. Cimet obavezno jedem u jutarnjoj zobenoj kaši ili u pahuljicama s jogurtom i pijem u kavi. Ah, nema bolje nego drage mi literature pod dekicom i šalicom cimet-kave u ruci... Nisam luda, cimet je najbolji začin koji na svijetu postoji, a njegove prednosti pročitajte ovdje.



Ne bih se nikada opisala kao gurmana niti osobu profinjena nepca. Volim stara prokušana jela, npr. dušu bih sad dala za mamine krumpirove žgance koje mi doma zovemo flute i koje jedemo uz vrhnje ili kajmak. Smells like home odmah! Ali, ponekad volim isprobati nove stvari, barem one koje si mogu priuštiti. Voljela bih jesti creme brulee, nisam nikad probala losos, a ovaj tjedan počastila sam se mlijekom od zobi (DM). Kaže kutija da se sastoji od vode, integralne zobi, ulja suncokreta, morske kuhinjske soli i crvene morske alge, iz ekološkog je uzgoja i sadrži prirodne šećere. Pokušavam smanjiti unos kofeina na dvije pristojne kave na dan, pa mi nedostaje toplo piće u kasno popodne - pronašla sam ga u ovom mlijeku (uz dodatak cimeta, dakako!) koje je okusom malo nalik sojinom (na koje sam alergična - zamisli ironije, bivša vegetarijanka), slatkasto i fino. Zob u mojoj London 3M šalici :)


Ovaj tjedan častim se sve u šesnaest! Kao što vidite, posjetila sam DM, i odlučila postati super girly i prvi put u životu kupiti neki preparat za čišćenje lica koji uopće nije za čišćenje make upa. Stvarno sam mutava što se tiče kozmetike, ne kužim koja je razlika između mlijeka za čišenje i tonika ili losiona, npr. Na ovom Evelin proizvodu piše da je 3 u 1 - gel za čišenje lica, piling i maska za lice (maske za lice volim, pogotovo one peel off - ne vjerujem da ičemu koriste, ali volim guliti ih s lica!), zavisno o tome kako ga nanesete i koliko dugo ga držite na licu. Fino i miriši i stvarno ostavlja glatku kožu, bar sljedećih deset minuta. Whatever - bio je na akciji - kao i ova Syoss oleo intense boja koju ću ovih dana isprobati (iako me u prošlosti od Syossa svrbila glava nepodnošljivo).


„Sestre moje ptice, mnogo morate hvaliti svoga Stvoritelja i uvijek ga ljubiti. Zaodjenuo vas je perjem, dao vam krila za let i sve ostalo što vam je potrebno. Bog vas je među stvorovima učinio plemenitima i odredio da boravite u čistu zraku. Premda ne sijete niti žanjete, ipak vas On, a da se ništa ne brinete, zaštićuje i upravlja.“ Volim proći kraj ovog luđaka pred crkvom Gospe van grada, kraj kojeg se skupljaju golubovi, a u fontani plivaju kornjačice i zlatne ribice - pogotovo kad mi je teško i kada se brinem, kao ovih dana. I njega su smatrali zatucanim i poremećenim stvorom - odreći se plemićke titule i bogatstva - makar šta! spavati na kamenu i postiti dan i noć - Franjo, pa čemu?!, a on je samo pričao s vukovima, grlio golubice, mirisao rosu caninu i bio radostan i bezbrižan - ta netko drugi je o njemu brinuo! Dragi moj Franjo, kad bih samo imala hrabrosti biti luda poput tebe!

Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (V)

$
0
0
Lijepo je vidjeti da su Gilmoreice, i pet godina nakon što su se prestale snimati, još uvijek u srcima ljudi! Kao što sam već rekla, svaki dan započenem s Gilmoreicama i kavom. Sure, gledam i druge serije, ali uvijek popodne ili navečer - jutro je samo za Gilmoreice čiji brzi govor i pop culture references mi uljepšavaju dan! Žalim samo mog budućeg muža koji će jutra u budućnosti provoditi ovako :) Ovo jutro sam na petoj sezoni, i srce mi se para na epizodu Say something - po milijunti put. Svaku epizodu otkrijem nešto novo - ili grešku u snimanju (šalice su često u istoj sceni totalno drugačije boje) ili neku pouku koja mi dobro dođe u životu. Ovo su neke od njih:

26. Veze na daljinu moguće su ukoliko se oboje potrudite 
Stvarno je nevjerojatno koliko mi je svaka epizoda Gilmoreica životna i koliko mi je pomogla da preživim u stvarnosti. Oni koji ih ne vole govore o njihovoj nerealnosti, ali ti očito nisu upoznali moje sestre i mene - vidjeli bi oni brzo pričanje kad bi nas čuli! U sedmoj sezoni Logan i Rory žive odvojeno, on je poslovno u Londonu, a ona završava studij. Iako su živjeli vrlo dinamičnim životima, uspjeli su održati vezu, a prekinuli su, ludi ljudi, tek kad su se našli na istom kontinentu! Učila sam na njihovim greškama kad sam preselila svoje krpice u Šibenik i zbog njih nisam posumnjala da će i moja veza preživjeti udaljenost.


27. Ukoliko se napiješ, kloni se mikrofona 
U srednjoj školi su me sprdali jer bi se često opila od jednog bambusa. Vrlo su me rado zvali na rođendane i  partyje jer nisam imala veliki kapacitet, pogotovo zato što sam bila sklona pjevanju nakon tog jednog bambusa - valjda mi je on bio dovoljan da se okuražim i postanem pjevačka diva. Ipak, nikad nisam imala pijane govore i nisam nikome pijana pjevala serenadu, a zbog svojih pjevačkih pothvata nisam nikada požalila. Dakle, dok ste na jednom bambusu, opasnosti nema!


28. Kad ti je teško/neugodno, close your eyes & think of England
Koliko puta u životu doživite neugodnjak i jednostavno biste kidali nalijevo od te situacije? Ali, ako zažmirite ili stisnete zube, neugodna situacija će nestati, a nitko je se, osim vas, neće ni sjećati! Ovo se posebno odnosi na nepromišljene izjave, tremu od nastupa ili na padanje u javnosti  :)


29. Ako se ne možeš izraziti riječima, piši 
Ovo pravilo sam često koristila. Hm, koristim ga i sada :) Ne znam zašto, ali kad govorite, ljudi vas često prekinu i razgovor ode u krivom smjeru. U pismu imate priliku reći sve što vam je na duši, i nitko neće prekinuti vaš tijek misli, zato se oduvijek najradije pisano izražavam. Kad bih mami morala priznati neku tajnu, kad bih se morala dečku ili sestri ispričati... Ako nemate moje dugo pismo u kojem objašnjavam svoje osjećaje ili vas molim za oprost, onda ste sretan čovjek! Pisma nemojte pisati samo svom ljubavniku, ako ga već morate imati!


30. Moraš misliti što poklon želi reći onome kome ga poklanjaš, a ne tebi 
Često ljudi kad kupuju poklone ustvari kupuju ono što bi se njima svidjelo, ali to je pogrešno. Lane je Rory u prvoj sezoni rekla, nakon što joj je ona rekla da će Deanu pokloniti Kafkine Metamorfoze, da mora uzeti u obzir što će poklon reći njemu, a ne što govori njoj. Sjetim se toga dok kupujem rođendanske poklone, i trudim se uvijek kupiti nešto što ne bih htjela zadržati - osim ako sam sigurna da prijateljica i ja imamo isti ukus.


Lyncheovska subota

$
0
0
Nedavno sam gledala neki dokumentarac, između ostalog, govorili su o Davidu Lynchu kao o nevjerojatnom filmašu pa sam si baš poželjela pogledati njegov Blue velvet iz 1986. godine. Lynch je poznat po nadrealnim filmovima, ali za razliku od nadrealnog Tima Burtona, Lynch se okreće mračnjacima, a u svoje scene uključuje impresivnu glazbu koja ostavlja gotovo dublji dojam nego glumci na ekranu i svaka scena kao da izranja iz čudnog sna. Njegov stil sasvim je logičan ako uzmemo da se mjetnošću počeo baviti na studiju slikarstva. Proslavio se filmovima Erasehead, Elephant man, Dina, Lost highway, Mulholland Drive, a autor je i Twin peaksa. Zovu ga renesansnim čovjekom suvremenog filma, i priznajem, ima nešto posebno u njegovom stvaralaštvu.


Već na samom početku Blue velveta daje se nagovještaj - ništa nije onako kakvim se čini i čudan je ovaj svijet. Prve scene oslikavaju idiličnu američku ulicu, bijele ograde i procvale ruže, svira Blue velvet Bobby Vintona, a onda odjednom kao da sve nestaje - ostaje samo blato i kukci koji gmižu ispod naših nogu. Gotovo je - vi ste zaintrigirani. A kad još, k tome, Jeffrey (kojeg je odglumio Kyle MacLachlan nakon što je ulogu odbio Val Kilmer koji ju je smatrao prepornografskom - respect) pronađe ljudsko uho na livadi nedaleko od svoje idilične kućice, znatiželji nema kraja. Istraga i druženje s prijateljicom Sandy (Laura Dern) odvest će naivnog momka do zagonetne, lude, seksi žene s ogromnom frizurom (Isabella Rossellini), povezane s nasilnim i perverznim psihopatom koji je, poduzetan li je, još i otimač djece (glumi ga strašni Denis Hopper od kojeg će vam zujati u glavi). Film možda sadrži elemente čudnog nasilja i seksa, ali ako ćemo već tražiti silver lining u svemu -  divna stvar kod njega je što je scenarij poprilično nepredvidljivm a to je ono što gledatelj najviše treba.


Ne čudi što je za Blue velvet Lynch nominiran za Oscara, ni što je Isabella Rossellini zahvaljujući njemu započela glumačku karijeru, a niti što film danas uživa kultni status. Blue velvet uglavnom se smatra najboljim filmom Davida Lyncha, a proglašen je jednim od stotinu najboljih filmova svih vremena prema izboru magazina Entertainment Weekly 1999. godine. Časopis Premiere uvrstio je ovaj film među 25 najopasnijih filmova, a Rolling Stone nazvao ga je najboljim filmom osamdesetih i remek djelom američke kinematografije. Ako vam sve to nije dovoljno da ga pogledate barem jednom u životu... e, onda stvarno :)


Sve što znam naučila sam - ne u vrtiću (VI)

$
0
0
Osim što sam gledajući Gilmoreice učila o glazbi, filmovima i knjigama, naučila sam ponešto i o življenju punim plućima. Najveći strah mi je da ne ispunjavam svakodnevno potencijal koji mi je Bog darovao i zato se trudim svaki dan javiti prijatelju, svako malo trudim se naučiti nešto novo ili otkriti ljepotu u nečemu u čemu je prije nisam uviđala. Na ovaj način su mi Gilmoreice pomogle u tome:

31. In omnia paratus!
Na okupljanju Life and death brigade Logan je potaknuo dosadnu Rory da iskuša svoje granice i skoči s ogromne platforme Mary Poppins style. "People can live a 100 years without really living for a minute", rekao joj je, i ta rečenica mi se baš urezala u pamćenje. Život ponekad stvarno počinje tek kad prijeđemo svoje granice, i ne mislim pri tome ni na kakve ilegalne ili nemoralne stvari, nego na naše strahove. Valja se suočiti sa svojim strahom i gledati na svako strašno iskustvo kao životnu lekciju.


32. Doživi svaki trenutak!
Kad ste zadnji put sami negdje šetali, a da niste telefonirali? Kad ste sjedili u parku na klupici i nemali slušalice mp3-ja u ušima? Čini se kao da je tehnologija ubila svako uživanje u trenutku, i kao da čovjek tek kad se pomiri sa samoćom zaista počne uživati u tišini, kao da je nemoguće doživjeti život dok su oko nas glasovi drugih ljudi ili promet. Volim što je Lorelai uvijek brinula da Rory sve doživi - dok se ona brinula i paničarila, Lorelai bi joj skrenula pažnju na ono što je bitno - trenutak u kojem se nalazi. Dobro se imati kraj sebe prijatelja koji pazi da život kraj tebe ne proleti.


33. Nije da se ne usuđujemo jer je teško, već je teško jer se ne usuđujemo
Na početku prve sezone Rory se prebacila iz srednje škole u Stars Hallowu u privatnu školu Chilton gdje su mali bogataši bili nabrijani na upisivanje fakulteta Ivy lige i gdje su koristili svaku priliku da joj zagročaju život iz čiste obijesti, kao da i učenje gradiva kojem se kraj ne nazire nije bilo dovoljno teško. U početku ih nije mogla sustići, ali se trudila više nego oni i na kraju treće sezone bila valedictorian. Lorelai ju je na dan mature dovela u ogroman hodnik koji ih je obje plašio prvog dana u Chiltonu. "It's not so scary anymore", rekla joj je.


34. Učiti, učiti, jedino tako možeš razlučiti...
Ne sjećam se niti jedne serije u kojoj bi glavni likovi bili tinejdžeri, a da su u ijednoj sceni bili usred učenja i pripremanja ispita - Rory je po tom pitanju jedinstvena. Iako je inteligentna, u seriji se naglasak uvijek stavljao na važnost učenja te činjenicu da Rory redovito uči i da uvijek želi znati više, za razliku od Jessa koji je izuzetno bistar, ali kronično ne uči, npr. Njezina disciplina i trud zaista su nadahnjujući, pogotovo u epizodama Deer hunters ili Here comes the sun, koje pogledam kao inspiraciju prije nego se uhvatim knjige.


35. Always say proper goodbye
Rory je otišla u New York jer se Jess nije oprostio s njom kada je odlazio iz Stars Hallowa. OK, znam da joj je to bila izlika da ga vidi, ali mislim da su rastanci vrlo važni u životu. Život je kratak i nikad ne znamo kada posljednji put vidimo drage ljudi. Valja se uvijek rastati u miru, uz poljupce i zagrljaje, koji često djeluju terapeutski i onome tko odlazi iz toplog gnijezda daje krila. Vjerujte mi, govorim iz iskustva. Oprostite se od onih koje volite i nikada se ne rastajte s gorkim riječima. 


One fine day...

$
0
0
Netko bi volio živjeti u vili s pedeset spavaćih soba i ogromnim bazenom, netko sanja o životu na 83. katu nebodera u stanu s pogledom na velegrad obavijen smogom, a ja se zamišljam samo u simpatičnoj englishcottage. Kad pomislim na budućnost, kad se probam vidjeti s unucima (s djecom se još ne mogu zamisliti), pred očima mi je samo ta slatka mala kućica okružena engleskim vrtom, koji je idealan za neuredne vrtlare poput mene. Donekle razumijem Mariju Antoanetu koja je pored Versailla izgradila romantično selo samo za sebe - dakako, ona ga je izgradila da se ne miješa s prljavim pukom, a da svejedno uživa u seoskoj dokolici, a ja ga želim zato što mi već pogled na sliku kolibica i mlinova smiruje dušu. 


Osim Versailla, voljela bih posjetiti Stratford, rodno mjesto Williama Shakespeara, u kojem se nalazi ulica Henley s kućicom u kojoj je odrasla njegova ljubav Anne Hathaway. Gledajući ulice Stratforda, Shakespeare nije ni mogao ništa drugo, nego pisati predivne ljubavne sonete.




Obožavam gledati filmove u kojima su glavni likovi male kolibice, kao što je kućica učiteljice Honey u Matildi ili kuća Engleskinje Iris u The holiday.



Nije li divna? I zove se Rose cottage - nije li romantično svom domu dati ime? Hm, naša kućica zvala bi se Lilac cottage, a u njoj bismo moj djed Marko i ja ujutro pili kavu i jeli palačinke, u svibnju bismo čitali knjige ispod jorgovana u vrtu, u jesen bismo pod dekicom uz kamin gledali TV, a u zimu iščekivali snijeg da padne pa da nam unuci dođu na toplu čokoladu. I život bi bio baš lijep.





Lisbon-depra

$
0
0
Pomislit ćete da imam samoubilačku namjeru jer često čitam knjige na tu temu. Valjda sam u nekoj melankoličnoj fazi života, i da, naravno, intrigira me taj odustanak od onoga što je najvećeg dara ikada darovanog - života. Mi, ljudi, takvi smo, smrt nas uvijek iznenadi, šokira, uvijek nas potakne na razmišljanje, a u slučaju samoubojstva - na zakašnjelo suosjećanje i znatiželju. Bezbroj pitanja na koja više nema tko odgovoriti. Malo je pisaca koji smrt znaju prikazati kao sasvim prirodnu pojavu, čak i kad se dogodi u najneobičnijim okolnostima, ali Jeffrey Eugenides, čarobnjak napisane riječi, zasigurno je jedan od njih. Čovjek je to koji napiše knjigu svakih deset godina, ali čekanje njegovih djela uvijek se isplati. U svom debitantskom romanu, Nevina samoubojstva, knjigom koja mi je jednom godišnje ne repertoaru - samo zato što je ljepota njenih riječi tako nepotrošna, samoubojstvo je predstavio romantično kao jedini lijek za kojim posežu sanjari koji ne mogu podnijeti živjeti u praznom svijetu. Ovu odličnu knjigu u film je pretvorila Sofia Coppola, a Lisbon sestre, koje si redom oduzimaju život, odglumile su Leslie Hayman, A. J. Cook, Chelse Swain, Kirsten Dunst i Hanna R. Hall. Priču o Lisbonicama saznajemo od  grupe dječaka kojoj su sestre objekt obožavanja, neprestana zanimacija i izvor svih maštanja, a upravo Eugenidesova ideja o grupi pripovjedača je jedinstvena. U ovom postu donosim vam kombinaciju citata iz knjige i stvari s fenomenalnog soundtracka The virgin suicidesa.



"Nakon pet minuta transfuzije objavio je da više nije u životnoj opasnosti. Pomilovavši je ispod brade, reče: 'Što ćeš ovdje, dušo? Još si tako mlada da ni ne znaš kako život zna biti gadan.' Cecilia je nato usmeno dala svoju jedinu samoubilačku poruku, usput rečeno i beskorisnu jer će preživjeti. 'Doktore', rekla je, 'očito nikad niste bili trinaestogodišnja djevojčica.'"


"Nikad nismo shvatili zašto je curama tako bitno da budu zrele, ili zašto osjećaju potrebu da jedna drugoj dijele komplimente, no kad bismo katkad naglas pročitali dugi odlomak dnevnika, morali smo susprezati nagon da se počnemo grliti i jedan drugomu govoriti kako smo zgodni. Osjetili smo kako si sputan kad si cura, kako ti zato mozak postane okretan i sanjarski i kako naučiš slagati boje. Znali smo da su nam cure blizanke, da u prostoru postojimo kao životinje jednake kože, i da one o nama znaju sve, iako mi njih nikako ne možemo dokučiti. Naposljetku smo spoznali da su cure zapravo prerušene žene, da shvaćaju ljubav, pa čak i smrt, a nama je jedina zadaća da dižemo larmu koja ih, po svemu sudeći, osvaja."


"Bila je čvrsta točka svijeta u vrtnji", rekao nam je citirajući Eliota, čije je Sabrane pjesme našao na polici u centru za odvikavanje. Lux Lisbon gledala ga je cijelu vječnost, Trip Fontaine joj je uzvraćao pogled, a ljubav koju je u tom trenu osjetio, iskrenija od svih potonjih ljubavi jer se nikad nije morala boriti za opstanak u stvarnom životu, dan ga danas u pustinji mori, makar su mu i vanjština i zdravlje propali. 'Nikad ne znaš što će probuditi uspomenu', rekao nam je. 'Lice nekog djetešca. Zvonce na mačkinoj ogrlici. Bilo što.'"


"Samoubojstva u biti nisu bila ni zagonetka ni stvar tuge, nego obične sebičnosti. Cure su na sebe preuzele odluke koje je pametnije prepustiti ogu. Previše su se osilile da bi dalje živjele među nama, previše su su okrenule sebi, postale su previdovite, preslijepe. Nisu za sobom ostavile život, koji redovito prevlada prirodnu smrt, nego posve tričav niz svakidašnjih činjenica: sat koji kuca na zidu, dnevni boravak u podnevnoj polusjedni i grozotu ljudskog bića koje misli samo na sebe."


"Na kraju nije bilo bitno koliko su godina imale niti da su bile cure, nego samo da smo ih voljeli, a one nisu čule naš zov; ne čuju nas ni danas, dok ih prorijeđene kose i salastih trbuha iz kućice na drvetu dozivamo da izađu iz soba, kamo su otišle da zauvijek budu same - same u samoubojstvu, a samoubojstvo je dublje od smrti - i gdje mi nikad nećemo naći djeliće da ih nanovo sklopimo."

Tinta mi se proli

$
0
0
Žalosno je što je primanje pisama i pošiljaka danas znanstvena fantastika, a nekad davno bilo je jedini način da poruka s jednog kraja svijeta dođe do onoga kome je namijenjena. Nekada su se pismima sklapali poslovi, vojnici su svojim voljenima javljali da su živi, putnici su dijelili dojmove s putovanja, u pismima su ostale zapisane neke od najljepših ljubavnih izjava. Ako ste prosječni stanovnik svijeta u 21. stoljeću, danas rijetko kad primite pismo koje će vas obradovati - ako poštar i zazove vaše ime, najčešće se radi o računima ili, pak, o ovrsi koja vam kuca na vrata. Ipak, pronalazak pisma prijatelja ili razglednice s mora u poštanskom sandučiću još uvijek izaziva osmijeh!


Nekad davno, u Rimu, većina poruka odnosila se samo na državne poslove, pa je o njima isključivo država i brinula. U srednjem vijeku, cehovi trgovaca i pojedina sveučilišta održavali su poštansku službu među svojim članovima, a tek u 16. stoljeću poštanska služba postaje dostupna svima. Kralj Henry VIII, kakav god bio, prepoznao je važnost pošte, a njegovi nasljednici u reformama nisu zaboravili poštansku službu. Pošta se tad nazivala "penny poštom" jer je jedno pismo stajalo jedan penny, a pošta je poslovala uspješno, pa je engleska vlada preuzela njezin rad sve do 1801. godine. Tek 1840. godine uvedene su poštanske marke i jedinstvene tarife za sva mjesta u zemlji, a razlika su postojale s obzirom na težinu pošiljke. Sve ostale države su u godinama koje su uslijedile svoje pošte organizirale po uzoru na Veliku Britaniju. 


Danas imamo sve sile tehnologije, a ljudima je svejedno teško ostati u kontaktu - za mail ili SMS nikada se nema dovoljno vremena, pa ljudi najčešće sliježu ramenima i kažu da su se otuđili zbog tehnologije. Ne, udaljili smo se zbog lijenosti i egoizma, dragi moji. Ovim postom probat ću vas potaknuti da napišete pismo prijatelju iz djetinjstva, osobi koja je predmet vaših snova, učiteljici koja vas je učila pisana slova ili baki koju niste dugo posjetili. Ili, barem da to učinite putem nekog modernog medija.


Ne znam sjećate li se, ali krajem '90.-tih bilo je iznimno popularno dopisivati se - putem pošte. Iako sam imala nekoliko prijatelja za dopisivanje, mahom prijatelja koje bih upoznala na ljetovanju (Iva Dobranić iz Čakovca, gdje si sad? Rebeka iz Slovenije, što li sad radi? Ines iz Splita, još uvijek popijemo kavu :)), htjela sam se dopisivati s nekime koga nikada nisam uživo vidjela. Dopisivala sam se i s Edvardom iz Vukovara koji je dijelio moju ljubav prema Harryju Potteru i s još jednom djevojkom koja me opskrbljivala posterima Elijaha Wooda, ali jedino pen-pal prijateljstvo koje je preživjelo osnovnu i srednju školu, fakultet, zapošljavanje, wireless Internet, laptope, smart phoneove i dr. jest ono s mojom Andy. Za razliku od svih drugih mojih prijatelja pisane riječi, ona je meni prva poslala pismo - negdje pri kraju 1998. godine. Ona je tad imala 13 godina i bila je ludo zaljubljena u jednog Ivicu koji je bio stariji i nije ju primjećivao, a živjela je u mjestu manjem od moga, voljela je slušati Blumchen i oduvijek je bila iskrena, nikada ne pokušavajući me impresionirati glumeći da je nešto što nije. Na moj oglas u Posteri & Prijatelji odgovorila je jer sam napisala da prijateljstva nikada ne prekidam. Ponosno danas kažem - svoju riječ sam održala. Sve ove godine pisale smo pisma, iščekivale poštara na vratima, dijelile najmračnije tajne i savjetovale jedna drugu, uvijek analizirajući dečke, prijatelje i uh, koliko često - roditelje koji nas nisu razmijeli. Andy mi je bila poput imaginarnog prijatelja, mnogo smo naučile jedna od druge, a naše prijateljstvo pojmove kao što je sram, neugoda ili svađa ne poznaje niti danas. Često sam ju spominjala prijateljima kojima je njeno postojanje bilo preapstraktno. Prvi put smo se zagrlile na dan njezinog i Ivičinog vjenčanja (da, istog tog Ivice!) i plakale od sreće. Posteri & Prijatelji odavno se više ne objavljuje, ali naše prijateljstvo jače je nego ikada.


Imati takvog prijatelja u životu zaista je sreća - odrasti s nekime tko ti je uvijek bezuvjetna potpora, tko uvijek vjeruje u tebe i koga možeš nazvati u svako doba - blagoslovljene smo, jer malo ljudi može reći da je prijateljstvo uspjelo održati s obzirom na udaljenost i na različitosti u karakterima, a pogotovo da je to učinilo pomoću pisane riječi. Danas Andy ima sinčića, a ja sam mu krštena kuma. Pisma su sada nešto drugačija od onih u  našim tinejdžerskim godinama - ona sada piše o Edijevim omiljenim igračkama i snovima koje za njega ima, a ja se borim sa životom u Dalmaciji i učenju za pravosudni ispit. Zajedno kroz uspone i padove, sve ove godine - ostat ćemo prijateljice dok smo žive - uvjerena sam!

Moćna je ta pisana riječ, još ako je napisana s ljubavlju...nema joj ravne! Ne mislite li tako?
Viewing all 835 articles
Browse latest View live