Šljokičasta žena

Jedan od razloga zašto se radujem ljetu je otvaranje malih dućana u staroj jezgri grada, koji preko zime spavaju zimski san. Najdraži od njih je svakako onaj na Meduliću kraj kojeg gotovo svaki dan prođem i kojem ne mogu odoljeti. Kad god mi prijatelji ili poznanici navrate u Šibenik i namjeravaju ga napustiti s nekim od suvenira, ja ih uputim na suvenirnicu gdje pored jadranskih spužvi, ukrasne keramike i svih vrsta magneta za hladnjak možete naći divne domaće proizvode od kojih će vam mirišati cijeli stan, a i vi!

Naime, tvrtka iz Šibenika, Sapunoteka, ručno proizvodi mirisne kupke, kozmetiku, sapune i sve tome slično od prirodnih sastojaka, ekološki friendly, netestirano na životinjicama. Koliko sam upoznata, Sapunoteku možete naći u Zagrebu, Karlovcu, Rijeci, i u Šibeniku, osim na Meduliću, u Dalmare trgovačkom centru (ako su vam poznate ostale lokacije, javite!). Ručno izrađene sapune od maslinovog ulja te kozmetiku (čudotvorne pilinge, losione za tijelo i kreme za lice) i šumeće kupke možete naći u sljedećim mirisima: cimet, lavanda, eterična ulja bergamota, mandarine i limun trave, masline i badema, anisa i metvice, čiste morske vode s uljem metvice, limuna i eukaliptusa, ružmarina i klinčića, koštica grožđa i ružina drva, kadulje i još mnogim drugim ludim kombinacijama koje će vas oduševiti.

Svi hvale Lush i slične strane brandove, a ja, kao privremeni stanovnik Šibenika i veliki poklonik onoga "Kupujmo hrvatsko!", predstavljam vam ovaj, svakome po cijeni pristupačan, brand, i ne samo to!

Danas sam nešto posebno raspoložena (a nije ni dan kad plaća sjeda na račun!) pa se odlučih na ono što sam mislila da se nikada neće dogoditi - prvo darivanje, da ne kažem giveaway!!! Taaaaa - daaaaaaa!! :) Ovom prilikom darujem vam sapunčić Sapunoteke sa morskom soli i eteričnim uljima citronele i eukaliptusa (100 g) i šumeću kupku naziva "Nije sve tako sivo" s uljima mandarine, limun trave i bergamota (110 g) - stvarčice koje će vas opustiti u ove proljetne dane, ukloniti mrtve stanice kože nataložene preko zime, pripremiti vam kožu za ljetno sunce i uljepšati vam dan svojim osvježavajućim aromama.

Ovo morate učiniti da biste divno mirisali:

1. Lajkati Glitter Girl Blog na Facebooku

2. Lajkati sliku poklončića i sherati je na svom timelineu

3. Ispod slike u komentaru (ne svoje sherane, nego one koju ste prvotno lajkali, jel!) navesti FILM koji vam je najviše utjecao na život, promjenio poglede na svijet, zbog kojeg ste promjenile svoj stil odjevanja, obrazac ponašanja ili shvatile što je u životu doista bitno te obrazložiti ZAŠTO u nekoliko rečenica (ne štedite, slobodno navedite i omiljene citati i slično). Najbolji komentar izabrat će stručni žiri - moje sestre i ja (da, to znači da ste vas dvije u startu diskvalificirane!:))

4. Krajnji rok za giveaway je 12:00 sati (podne) na dan 3. svibnja 2013., a ime djevojke (ne zavaravajmo se da će u igri biti momaka) koja je osvojila slatki poklonček objavit ću tijekom subote, 4. svibnja 2013. godine.

Let the games begin! :)

Pročitala sam nedavno da je Vincent Kartheiser zaprosio Alexis Bledel. Drago mi je da su se dvije moje djetinje ljubavi pronašle i želim im lijep zajednički život! Naime, Alexis je glumila Rory u Gilmoreicama, a Vincent Seana u filmu Aljaska, za koji sam ja još uvijek uvjerena da je jedan od najboljih filmova u povijesti kinomatografije! Aljasku smo razredno gledali u sklopu neke vrste vanjske nastave, i sjećam se da smo danima poslije projekcije smo prepričavale dojmove, a mali medo, vjerujem, zauvijek će biti u našim srcima.

Danas neću pričati o Vincentu Kartheiseru niti o životinjskom carstvu, nego o njegovoj slatkoj kolegici iz Aljaske, sada tridesetijednogodišnjoj, Thori Birch. Zanimljivo je reći da su se Thorini roditelji, inače poduzetnici, pojavili u pornografskom Deep Throat, Thora je ime dobila po bogu grmljavine, a ima brata koji se zove Bolt. Glumiti je počela u predškolskoj dobi, a pamtite ju sigurno kao Evu iz Monkey Troublea ili kao Teeney iz Now and Then. Istina, možda je vrhunac svoje karijere dosegnula prije puberteta, ako uzmemo u obzir da je American Beauty gotovo jedini razvikani, nagrađivani, blockbuster u kojem se pojavila kroz zadnje desetljeće i kusur. Ipak, volim njezin opus, a preporučujem pogledati ovo:

Hocus Pocus (1993)
Kritika je ovaj film blago rečeno isprdala, ali film o vješticama - Sanderson sestrama - koje glume Bette Midler, Sarah Jessica Parker i Kathy Najimy, a koje u 20. stoljeće vrati nevjerni djevac Max koji uz sestru Dani, koju glumi Thora, i fatalnu Allison, mačka Binxa i ostale doživljava pustolovinu svog života, kultni je film u mojoj obitelji.

The Hole (2001)
Thora je očito obožavateljica horora jer je glumila u puno njih. The Hole je bio prvi film u kojem je Keira Knightley ostvarila jednu od glavnih uloga. Priča o četiri prijatelja koji se u šali nađu u tunelima ispod škole, krvave ruke i psihijatrija dovoljan su mamac za one koji vole horore, nisu li?

Ghost World (2001)
U ovom filmu uz Thoru glumi Scarlett Johansson. Njih dvije utjelovljuju čudakinje Enid i Rebeccu. Čudne njih dvije, čudan i lik kojeg glumi Steve Buscemi. Napravljen po stripu, ovaj film o dvije prijateljice koje se ne uklapaju u normalno društvo, već je must see u svijetu geekova, a Thora u ulozi Enid je iznimno hvaljena.

Homeless to Harvard: The Liz Murray Story (2003)
Thora u ovom filmu glumi Liz Murray, djevojku iz Bronxa koja je odrasla u disfunkcionalnoj obitelji, uz roditelje ovisnike, a koja je za svoj talent nagrađena stipendijom na prestižnom Harvardu i danas je poznata kao motivacijski govornik. Thora, istinita priča - inspirativno!

Petunia (2012)

Kad su je izmorili trileri i horori, okušala se u obiteljskoj drami uz Brittany Snow iz Pitch Perfecta. Komedija o obitelji Petunia simpatičan je filmić, savršen za nedjeljno popodne uz čaj i kolače uz neprekonzervativne roditelje.

Mogli ste primjetiti, veliki sam obožavatelj country glazbe, kako klasične, tako i suvremenog countryja. Neki će se time možda sprdati i reći kako je country američki folk koji slušaju seljačine. Istina jest da se motivi folka kakvog mi poznajemo na Balkanu znatno razlikuju od američkih. Ima tu i alkohola i razbijanja čaša i neostvarenih snova i neprežaljenih ljubavi, ali ljepota engleskog jezika je ovdje pokazala svu svoju snagu, umotavši country instrumente u riječi u kojima se i obični seljačina - kao ja - može prepoznati. Moja ljubav prema countryju procvjetala je kad sam na Drugom programu Hrvatskog radija čula Dollyinu Coat of many colors, i proplakala kao malo siromašno dijete kojem je majka sašila kaputić. Glazba ima nevjerojatnu moć, tako dirnuti čovjeka, a country glazbenici su se za to specijalizirali. Evo kako im to polazi za rukom.

1. Odlazak iz provincije

Jedan od važnijih motiva u country pjesama je život u provinciji i težnja za svjetlima velegrada, često i pjevačkoj karijeri. Prema country pjesmama, gotovo svaki Amerikanac želi se proslaviti u velikom gradu, a ja, iako nemam takve težnje, dok slušam o njihovim putovanjima prema ostvarenju snova, samo zažmirim i osjetim vjetar na licu - country glazba, pogotovo ako je o putu u nepoznato, u meni budi onaj cabriolet-freedom osjećaj, a ljeto gotovo da mogu namirisati. Ovaj motiv pronalazimo npr. u Don't forget you remember me i Get out of this town Carrie Underwood, How far you wanna go? Gloriane, Baby girl, Something more i Already gone Sugarlanda i dr.

2. Dom

Negdje na putu do slave, country glazbenici najčešće shvate kako je ljubav prema domu snažnija od snova o slavi, pa spjevaju niz pjesama o svojim predivnim malim gradićima gdje everybody knows their name. Pjesme koje o domu i obiteljskim vrijednostima govore su npr. Thank God for hometowns i All american girl Carrie Underwood, Oklahoma sky Mirande Lambert, American honey i Home is where the heart is Lady Antebellum, My home's in Alabama Little big towna, County line Sugarlanda, Home sweet home Blakea Sheltona i dr.

3. Provodi

One čaše s početka priča - ovdje su. Izlasci, one night stands lijepo, gotovo romantično, upakirani, pijančevanje s dečkima, roštiljanje u dvorištu, sve je to uključeno u život prosječnog country momka/djevojke, baš kao što govori Here for the party Gretchen Wilson, Downtown, Lookin' for a good time i We owed the night Lady Antebellum, Wild at heart Gloriane i dr.

4. Bijesni prekidi

Ljubav boli, a još više boli kada vam bivša djevojka razbije auto ili izbuši gume kad vas vidi s drugom. Oni koji slušaju country znaju - budi čovjek i nogiraj je što nježnije, za njeno i za svoje dobro. Za tu vrstu prekida ispraksirala se Miranda Lambert, što proizlazi iz njenih Crazy ex'girlfriend, Gunpowder & Lead i Kerosine, a što nalazimo i u Before he cheats Carrie Underwood, Done The band Perry, Picture to burn Taylor Swift i dr.

5. Bog

Zahvaljivanje Bogu za ljubav, obitelj, prijatelje te molitva neizostavni su dio svake country pjesme, npr. God bless the broken road Rascal flattsa, Jesus take the wheel Carrie Underwood, God gave me you Blakea Sheltona, God's Been Good To Me Keitha Urbana, God's will Martine McBride i dr.

Većina nas sanja o putovanjima u europske metropole, egzotične zemlje ili otoke, dok ni sa ljepotama vlastite zemlje nismo upoznati. Uvijek nedostaje vremena ili novca, a stvar je, ustvari, uvijek u onoj "Tko neće, nađe izliku". Proljeće je, provedite dane u prirodi, čak i ako ste alergični na pelud, isplati se (govorim iz vlastitog iskustva popraćenog balavim nosom, natečenim očima i užasnim svrabom cijelog tijela)!

Park šuma Jankovac, poznato izletište, jedno je od mjesta koje je nadomak ruke svim Slavoncima, a nije daleko niti Mađarima, a u Hrvatskoj se po svojoj iznimnoj ljepoti, tišini, miru i povijesnim zanimljivostima izdvaja od drugih mjesta. Postojanje Jankovca dugujemo grofu Josipu Jankoviću, zanesenjaku koji je pravi mir mogao doživjeti jedino u zelenilu slavonske šume, s čime u potpunosti suosjećam. Nakon uspješne karijere, kao svaki pametni penzioner, ekscentrični grof je odlučio svoje zrele godine provesti na lijepom Papuku, i napustiti fancy život u Beču. Bio je vlasnik posjeda od Voćina do Virovitice, a sredinom 19. stoljeća sagradio je na Papuku lovački dvorac, dva protočna jezera - za uzgoj pastrva i za vodoopskrbu, stvorivši si tako mali raj na Zemlji. Na samrtnoj postelji, poželio je da mu stijene Papuka budu i posljednje počivalište, gdje i počiva od 1862. godine.

Na omiljenom mjestu grofa Jankovića, u srcu Parka prirode Papuk, na visini od 475 metara smjestilo se ovo stanište stoljetnih kraljica šume - bukvi - i mjesto na kojem se duša odmara, ukoliko uspije izignorirati brojne komarce kojima je ondje dom. Osim grofovog groba u špilji, Jankovac morate vidjeti i zbog ovoga:

Planinarski dom

Zbog pljačke grofove grobnice i rasipanja njegovih kostiju po dolini koju je volio, na Jankovac je, kažu, pala kletva i navodno je zbog toga čak tri puta gorio planinarski dom kojeg je još on sagradio. Prvi planinarski dom u ovom je biseru prirode izgrađen je 1934., a u nekoliko navrata je obnavljan, dok je danas u njemu restoran s prigodnim smještajem, a njegova okolica može poslužiti za roštilj druženja. Grof je u lovačkoj kući dočekivao pripadnike austro-ugarske elite i crkvene velikodostojnici prije 150 godina, a za tako važne uzvanike bila je izgrađen šetnica ispod samog slapa, čiji ostaci su i danas vidljivi.

Grofova jezera

Predivna jezera s bogatom florom i faunom (koja netaknutom treba i ostati!) predivan su prizor u svako godišnje doba. Na početku planinarske staze, označene s info pločama, nalazi se izvor jankovačkog potoka za koji se kaže da je izvor vječne mladosti, što je razloga zašto se svi onamo hrle umiti u bistroj hladnoj vodi. Šetnja zelenim Jankovcem - djeluje na bore bolje od svakog kozmetičkog preparata!

Šišmiši i Maksim

Osim špilje s mramornim grofovim sarkofagom, na Jankovcu se nalazi špilja, dom šišmišima, i nekadašnje skrovište hajduka Maksima. Maksim Bojanić hajdučio je ovim krajevima sredinom 19. stoljeća, zajedno sa svojih 12 razbojnika, s kojima se i osobno razračunao. I ne zaboravite - šišmiši su draga stvorenja, ne sišu ljudima krv i ne zalijeću se u kosu - sve su to predrasude koje su stvorili Batmanovi protivnici ;)

Staklari

Za proizvodnju stakla potreban je amorfni silicijev dioksida, soda i vapnenac, a drvo bukve idealno je za stvaranje potrebne temperature za proizvodnju, što je razloga zašto je na području Papuka bilo nekoliko staklana, o čemu svjedoči i groblje njemačkih staklara na Jankovcu. Staklana je ondje postojala u 18. stoljeću pod imenom “Staklana na Skakavcu”, a tek nakon što su se šume iscrpile, grof Janković ondje je izgradio lovački dom.

Skakavac

Josip Janković što je poželio, to je i ostvario, a njegovo najveće postignuće je slap Skakavac, jedini takav u Slavoniji. Jankovački potok usmjerio je preko 17 m visoke stijene, a prizor slapa, ispod kojeg se može i šetati, a koji se ruši u duboko korito potoka Kovačice, razbijajući se o vapnenačke stijene, predivan je, bilo procvalo proljeće ili bijela zima.

Petnaest mjeseci - toliko je dovoljno da se čovjek u potpunosti pomiri s novonastalom situacijom, spozna - "Ovo je sad moj život" i uvidi da je, kao i svi, apsolutno zamjenjiv.

Nije dobro da čovjek bude sam, piše u Knjizi Postanka. I zaista, otkad dišem, imam potrebu biti dio zajednice, ne neke klike koja misli da je bolja od drugih, nego stvarne, žive, zajednice ljudi okupljene u vjeri i ljubavi. Kad pogledam svoj život, čini mi se kao da mi je godinama ta zajednica bila inspiracija i potpora, razlog za radost, čak ni ako sama toga nije bila svjesna. Uvijek sam bila mali kotačić - u župi, u dječjem crkvenom zboru, u Frami, u zboru mladih... Voljela bih misliti da je svaki kotačić poseban na svoj način i da će se cijeli sistem raspuknuti ako taj kotačić nestane, ali život me naučio gorku istinu - da ta konstatacija ne stoji. Ljudi te zaborave, njihove misli su nestalne, a od svega što iziskuje trud ljudi će vrlo brzo odustati. I kotačić se odjednom nađe prepušten sam sebi na raskrižju života - pripadati nekom drugom mehanizmu ili ostati sam sebi dostatan? Dok sam tako u novoj okolini žeđala za zajednicom, nisam bila niti svjesna - još uvijek si umišljam da pripadam svom starom, dobro poznatom i uhodanom mehanizmu, nisam se prepustila rijeci promjena da me nosi, da me nasuče na neki nepoznati sprud uz koji ću s vremenom srasti. Dogodi se to u najneočekivanijem trenutku, dok pereš zube ili piješ jutarnju kavu, dok kupuješ kruh u pekarnici ili dok se smiješ u minibusu krcatom mladim ljudima, kojima glazba život znači, koferima, sendvičima i kolačima, glazbenim instrumentima i tonama notnih papira. Shvatiš da si, uh, teško je i priznati, shvatiš da si - sretan. Progledaš i uvidiš da ti je mjesto tu, s tim ljudima koji te ne poznaju u dušu, koji nisu s tobom odrasli, koji gotovo da ne govore istim jezikom kao ti, ali koji su te prigrlili - bez glumatanja, savršeni u svojoj nesavršenosti - i učinili te njihovim. Sada si i ti član te zajednice - ona će te ponekad razveseliti, ponekad rastužiti ili naživcirati, ali bez tebe neće biti ista - promijenio si ti nju i ona je promijenila tebe. I tamo negdje usred rastanka i zagrljaja, tamo negdje dok ti na telefon ljudi, koje si zavolio, a da nisi to ni znao, dreče "14 palmi" i viču da im fališ, uz mokri suzni kanal (odakle sad to?) postane ti jasno - ti pripadaš.

Šibeniku je proljeće potrebnije nego ikojem gradu u Hrvatskoj. Preko zime on ima atmosferu napuštenog otoka, a već s prvim turistima, koji se pojave preko noći poput visibaba, grad oživi i stvori se neka sasvim drugačija atmosfera. Jedna od najboljih stvari u Šibeniku, osim povijesnog značaja, mnoštva palača i sakralnih objekata koji su ostaci Šibenika u njegovom najboljem razdoblju, Šibenik je naveliko poznat po svojim festivalima. Moj omiljeni je upravo Croatian Travel Festival, održan prvi put prošle godine, s kojim i započinje ljetna shema u Krešimirovom gradu.

Ove godine CTF održava se od 10. do 12. svibnja (pa vas izvještavam o njemu sada, da se stignete organizirati i da stignete sherati). Dok je lani Hrvatski klub putnika, organizator, ugostio neke od najpoznatijih hrvatski pustolova koji su svijet iz svih mogućih motiva proputovali svijet uzduž i poprijeko svim prijevoznim sredstvima (Goran Milić je ipak, čini mi se, bio najveća zvijezda!), ove godine na CTF-u možete čuti Stipu Božića, Roberta Knjaza, Ivu Mikuličina, Gorana Subašića, Maricu Mihaljević, Miru Aščića, Jasena Boku, Hrvoja Ivančića, Petra Rikića, Hrvoja Jurića, Juraja Bubala, Domagoja Jakopovića-Ribafisha, neizostavne Sinišu Glogoškog i Dvinu Meler i dr. (potpuni program ovogodišnjeg CTF-a)

Mnoštvo mladih iz cijelog svijeta, osim radionica, tribina i predavanja putopisaca te zanimljivih performansa u kalama grada, oduševi i glazbeni spektakl na samom kraju festivala. Lani je to bio TBF, ove godine to će biti Let3.

Ovaj festival - čije tribine i rasprave možete pratiti posve besplatno, dok ćete za koncert platiti simoboličnu cijenu, a čija događanja se zbivaju upravo na ulicama Šibenika, pod toplim svibanjskim suncem, uz more koje je spremno za hrabre kupače - savršena je prilika spakirate kofere, sjednete na vlak/bus/bicikl, posjetite Šibenik i barem slušajući tuđe pustolovine obiđete svijet u tri dana!

Valja naglasiti kako je upravo nedavno u samom centru grada otvoren simpatični hostel „Mare“ koji može istovremeno ugostiti 44 osobe, a ima klimu, wi-fi, parking i sve drugo što ti srce poželi. Cijene za sobu se u doba festivala kreću od 100 kn do 350 kn (ovisno o broju kreveta u sobi), a klasična mediteranska kamena kuća savršeno je mjesto za odmoriti dušu i upoznati nove, zanimljive ljude, na samo par koraka od stare jezgre.

Pakirate se?? Kad vas put nanese u Šibenik, javite mi se - častim bar kavom/sladoledom!

Nakon gledanja Zalagaonice (obožavam je!), nema mi druge nego posegnuti za starim obiteljskim blagom i zatražiti od mame da ponovno, po tisućiti put, ispriča priču o svakom stogodišnjem predmetu u kojem su pohranjene mnoge uspomene. Najstarija knjiga koju moja obitelj ima jest knjiga Ksavera Šandora Gjalskog Diljem doma. Gjalski je djelovao na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kada se realizam pretapao u modernu. Za razliku od realizma kada su umjetnici glavno uporište pronalazili u aktualnim društvenim zbivanjima, moderna donosi dašak svježine – modernisti u centar stavljaju čovjekovu dušu, stoga napuštaju formu pripovijetki i romana, a okreću se kratkim pričama, crticama i poeziji. Trinaest godina nakon što je Gjalski na svjetlo dana iznio remek djelo svog stvaralaštva, zbirku novela Pod starim krovovima, napisao je zbirku zapisa Diljem doma koja 1899. izlazi pod okriljem Matice hrvatske, u Zabavnoj knjižnici, a tiskana je u poznatoj i najvećoj hrvatskoj tiskari, Tiskari i litografiji K. Albrechta. Upravo to prvo izdanje zapisa Diljem doma (sa prekriženom cijenom 349, a pored nje zapisanom 339) sada krasi policu mog doma i izaziva divljenje svakoga tko dotakne požutjele, meke, tanke stranice papira koje potječu iz Albrechtove tiskare koja je osnovana 1856. u Zagrebu.

Prvo izdanje zapisa u naš život ušlo je putem bakinog bratića Andrije koji je rođen 1925. godine, a umro je potkraj Drugog svjetskog rata, 1947., samo dvanaest godina nakon Gjalskog. Andrija je jedan od najzanimljivijih likova naše obiteljske priče, u riječima moje bake tako je živ i danas. Andrijina majka bila je jedna od sestara moje prabake, bakine majke s majčine mi strane (znam, vrti vam se u glavi). Njegova majka zvala se Ana, dok se moja prabaka zvala Janja (Ana i Janja dolje na slici). Njih dvije oženila su dvojica braće koji su naposljetku svoje supruge i nadživjeli. Andrijina majka rodila je samo njega i ovaj svijet napustila kad je Andrija imao samo tri godine. Pomisao da će Andriju odgajati nepoznata mu maćeha, koju je otac vrlo brzo oženio, mojoj prabaki bila je nepodnošljiva, pa ga je ona primila u svoju kuću i odgajala ga uz svoje tri kćeri, pa su Andrija i moja baka odrastali kao brat i sestra.

Andrija je bio trinaest godina stariji od moje bake, lijepo je crtao, bio iznimno nadaren i sposoban, a bio je jedan od rijetkih u selu koji je pohađao više škole, onu dopisnu sarajevsku, i to s izvrsnim uspjehom. Radio je kao glavni činovnik načelnika obližnje općine, a učenog kakav je bio, partizani su početkom '40.-tih pokušavali uvući u svoje redove, što ga je došlo i glave. Bio je i zatvaran, a od sakrivanja od partizana u vlažnim deblima Krndije pred kraj rata zadobio je upalu pluća od koje je i preminuo. Moja baka Andriju nikada nije prežalila i, iako joj je sedamdeset i pet godina, brada joj još uvijek drhti kada se prisjeća kako ju je Andrija znao posjesti u krilo kao djevojčicu i obećavati joj da će ona biti njegova pisarica. Andrija je umro kad je moja baka imala devet godina, ona nikada nije završila škole za koje ju je pripremao Andrija, i nikada nije postala pisarica. Umjesto karijere, posvetila se obiteljskom životu i, između ostalog, rodila moju majku koja je naslijedila Andrijin dar za slikanje, a koja je, pak, rodila moju najmlađu sestru koja je naslijedila Andrijinu izbirljivost prema jelu.

Desetljećima nakon Andrijine smrti, kada se mojoj baki lice već dobrano naboralo, a njena unuka joj obznanila, sva važna, da ima simpatiju, čuvši njegovo prezime baka je problijedila i rekla: „Njegov djed je bio prijatelj mog brata Andrije, dolazio je kod nas u kirvaj!“ Da priča bude bolja, i djed moga dragoga zove se, ni manje, ni više, Andrija. I tako zeleno ukoričena knjiga Gjalskog i danas čuva dodire našeg Andrije, a budući da nitko ne zna kako je u njegove ruke dospjela, ja volim zamišljati da ju je kupio dok je šetao metropolom sa svojim pajdašem Andrijom, razglabajući o književnosti, politici i buđenju Hrvatske.

(na slici je naš Andrija u mjestu u kojem je bio činovnik, a koje je rodno mjesto njegovog prijatelja Andrije).

Neko vrijeme slušam Šibenčane kako hvale tu famoznu Skradinsku tortu, no, u godinu i pol dana mog stanovanja u šibenskom kraju, još uvijek dalje od priče Šibenčani nisu otišli. Jako nestrpljiva kakva jesam, odlučih si smiksati tu poznatu tortu sama - doma u Slavoniji.

Skradin je maleno mjesto u blizini Skradinskog buka i Visovca, gdje se sastaju Krka i ulice popločane Venecija style. U 4. stoljeću bio je središte ranokršćanske biskupije, a još ranije i glavni grad pokrajine Liburnije. Ipak, najveći je značaj imao u 14. stoljeću, kada je vladao Pavle Šubić i kad je Skradin bio glavni grad Hrvatske i Bosne. Upravo iz tog doba potječe i Skradinska torta - poslastica u kojoj su uživali mladenci uoči prve bračne noći (orasi i bademi su afrodizijak, navodno), a bez koje danas nema niti jednog pira ili fešte u Skradinu i koja je jedan od poznatih hrvatskih autohtonih specijaliteta.

Ova torta sastoji se od puno jaja i puno orašastih plodova, ne sadrži niti trunčicu brašna, a ja je volim gledati kao savršeni spoj Slavonije i Dalmacije, dok se prisjećam bakinog gigantskog orasa koji je pravio hlad u dvorištu dok sam bila mala i dok pijem prošek uz cvjetove bajama u Šibeniku.

Puno je sličnih recepata za ovu tortu, koja na prvi pogled ne izgleda nešto special, ali je za prste polizati. Ja sam je pravila prema svome nahođenju, tj. prema onome čime smo raspolagali u kućanstvu. Za tortu vam treba klasični kalup za torte promjera 30 cm, a budući da je torta jako visoka, ne bi pogriješili ni da ju stavite u omanji pleh. Deset žumanjaca izmiksajte i dodajte im 30 dag šećera, 2 vanilin šećera (najljepši miris na svijetu), žličicu cimeta, 1 prašak za pecivo, 1/2 dcl prošeka, 1/2 rakije ili likera od ruža (a dobra je i slavonska šljiva), 1 žlicu ruma, 1 žlicu meda, naribane korice limuna i naranče i prstohvat soli te im dodajte 250 g mljevenih orasa i 250 g mljevenih badema, dobro izmiksajte da smjesa postane homogena. U drugoj posudi izmiksajte snijeg od bjelanjaka i taj snijeg dodajte žlicom polagano smjesi od žutanjaka, dobro umiješajte. Pecite 60 minuta na 180 C. Kad se ohladi, napravite glazuru od čokolade za kuhanje i slatkog vrhnja ili kako je već radite. Poslužite uz prošek, graševinu, višnjevac, kavu ili sladoled, što god imate - fino je! :)

Giveaway je gotov!!! Gospođica Irena uživat će u mirisima šibenske Sapunoteke, a i ostale djevojke će na kućnu adresu primiti mirisno iznenađenje - čiji review očekujem na Facebook stranici bloga, da se razumijemo! ;)

Nisam mislila da će za lijepi poklončić biti tako teško odgovoriti na jedno sasvim obično pitanje, pogotovo ako uzmemo u obzir da svi previše vremena provodimo pred televizorom ili laptopom i gledamo filmove. Gotovo svaki film ostavi neki trag na meni, valjda sam zato i očekivala da svi iz filmova izvlače pouke, čak i iz onih urnebesno dosadnih - očito to nije tako. Eto i ovdje pouke za mene - ljudi imaju život i nemaju vremena za tvoja pitanja! Pametnom jednom dosta! ;)

Jedan od filmova koji su na mene ostavili trag jest film ...And justice for all. Osim Ally McBeal, bezbroj izmišljenih pravnika je oblikovalo moj osjećaj za pravdu i usmjerilo me prema mom današnjem zanimanju, od kojih su vodeći svakako Atticus Finch i Reggie Love. Osim njih, pravnik od kojeg se može puno naučiti, a koji je možda i najrealnije prikazani odvjetnik na filmskom platnu, jest lik Arthura Kirklanda zbog kojeg je fenomenalni Al Pacino s dodjele Oscara 1980. odšetao sa zlatnim kipićem za najboljeg glumca u ruci.

Ovaj film, koji je osvojio Oscara i za najbolji scenariji, trebalo bi obredno prikazivati maturantima ili brucošima na pravu - kako bi se odvojilo žito od kukolja - kako pravo više ne bi upisivali oni koji misle da je studij prava puka štrebačina, tako neživotna i dosadna disciplina. Rekao je Aristotel da je pravo razum lišen strasti, a Elle Woods ga je demantirala - za pravnika je nužno da je strastven, da se svakom slučaju posveti cijelim bićem jer njegov posao nisu papiri, nego ljudski odnosi za koje je on odgovoran. Da velika moć donosi veliku odgovornost pokazao je i Arthur Kirkland, pošteni i moralni odvjetnik kojemu ona da svatko zaslužuje pošteno suđenje nije bila dovoljna da bih osjetio da je pravda zadovoljena. Ponekad valja biti čovjek, pa onda odvjetnik, sve za pravdu - odlučio je Arthur. Sa svim manama pravnog sustava te ljudima koji su ponekad njegova jedina dobra strana, ...And justice for all morate pogledati, pogotovo ako ste pravnik ili ako to niste upravo zato što vam nije jasno kako odvjetnici brane velike zločeste ribe za koje nikada nije ni vrijedila presumpcija nevinosti.

Prisjetila sam se s prijateljicom nedavno zaboravljenih vremena tijekom vožnje, dok mi je njena mješanka Una dahtala za vratom. Ona je pričala kako se krajem osnovne škole pravila da je kul i da je slušala Gunse, a ja shvatih da nikada nisam bila kul – cijeli pubertet bila sam vjerna samo jednoj glazbenoj grupi, koju i danas slušam kad god mi sve lađe potonu jer mi se lice ozari od sreće već pri pomisli na prelijepo doba kroz koje su me vodile i uz koje i danas najradije pjevam dok vozim - baš kao što sam učinila jučer kad je Otvoreni radio zig-a-zig-ah-ao. Pogađate li? To su jedne jedine - Spice Girls.

Oni koji su me poznavali sredinom '90.-tih znaju za moju opsesiju koja je išla toliko daleko da sam izrezivala iz novina čak i rečenice poput ove "Emma Bunton - rođena na današnji dan 1976. godine". Soba mi je bila obljepljena Spiceicama, a za postere u prirodnoj veličini, kakvi su izlazili u njemačkom Bravo, za kojeg mi mama nikada nije dala džeparac, dušu bih prodala. Spiceice su bile i ostale svetinja, imam i original kazete Spicea i Spice Worlda te CD Forever (hej, tad to nije imao svatko!), pa čak i original singlicu Spice up your life, SpiceWorld sam pogledala milijun puta, lizala sam Spice lizalice, imala sličice, bilježnice, godinama sam mirisala na Impulse Spice (za jedan rođendan dobila sam čak četiri komada!), ma čak i kantu za smeće imam s njihovim logom!

Znala sam da su se Spiceice prvotno okupile pod imenom Touch, da je posljednja došla slatkica Emma kojoj je tata bio mljekar, da je tzv. glasnogovornica benda bila Geri kojoj su kokice bile omiljena hrana, znala sam da je Mel C vatrena navijačica Liverpoola, da je Mel B iz Leedsa, a da su Victoriju mučili u školi jer je njena obitelj bila bogata, pa ju je u školu dovozio vozač u Rolls Royceu. Pod mojim utjecajem moje sestre su glumatale Spiceice i prije nego su znale slagati riječi u rečenice pa su zajedno s mojim prijateljicama i sa mnom vječito izvodile koreografije, a najbolje nam je išla Say you'll be there. Da se razumijemo, Spiceice nisu bile jedna grupa u nizu, one su postavile temelje svim teen grupama u '90.-tima, njihov prvi video Wannabe vrtio se na MTV-u 502 puta na tjedan, a one su i danas najprodavanija ženska grupa svih vremena s prodanih preko 80 milijuna ploča - i time su jedine koje su nadmašile Beatlese! Osim što su zauvijek promijenile glazbenu scenu, Spiceice su me naučile da su prijateljice važnije od momaka (If you wanna be my lover...), da mama sve što radi, radi iz ljubavi (...all that you did was love...), da je sve moguće ako vjeruješ u sebe (Never give up on the good times...), da je svaka žena snažna, posebna na svoj način i da je slobodna furati kakav god stil želi.

Rekla sam u istom razgovoru kolegici kako me Ginger, oduvijek moja omiljena, razočarala, a ona pogledala puna sućuti, misleći na aferu s razgolićenim fotkama. "Ma ne to, nego me razočarala kad je napustila Spiceice!" U proljeće 1998., pročitavši vijest, natopila sam novinski papir suzama. Njezin odlazak naznačio je kraj jedne ere, bilo je vrijeme za odrasti. Nakon nekog vremena sam joj oprostila, pa i kupila njezin Schizophonic, ali video Viva Forever, njihov posljednji u petorci, još uvijek ne mogu ravnodušno gledati.

2000. su posljednji put nastupile zajedno, rodile su dječicu, postale kume jedna drugoj, snimile solo albume, a ja sam proklinjala sudbu što mi nije dopustila da ih vidim uživo (mama me nije pustila na koncert u Munchenu kad sam imala deset godina - ne razumijem zašto!). Okupile su se 2007./2008. na turneji i za Olimpijske igre 2012., a o live Spiceicama ja još uvijek sanjam - čuvajući u grudima onaj bezbrižni osjećaj puberteta i svijest o ženskoj snazi koja u meni čuči.

Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Od sviju raznih riječi po redu,
bez obzira na abecedu,
na poredak i mimo njega,
dolazi ona nakon svega:
kada u travi gasi se sjaj,
kad sve se topi poput snijega,
kad krugovi se na jedan svedu,
kad svrši sve, kad svemu je kraj.
Obična riječ je rastanak,
al čudan ima nastanak.
Puna je čudnih žudnji i htijenja,
katkad i ona značenja mijenja.
Jednom glasi samo «zbogom»,
drugi put glasi «doviđenja»

Napisao mi je ovu pjesmu u ružičasti Barbie spomenar moj bratić prije nego sam mogla i razumjeti što li ona uopće znači. Uz nju je nacrtao i slonića s uzdignutom surlom, naravno, za sreću. Brata nemam, ali mi je Bog podario bratiće uz koje sam odrasla, s kojima sam jela rizi bizi i gledala Tri amigosa, s kojima sam se igrala rata, pisala zadaću, i s kojima sam posuđivala filmove iz videoteke i redovito imala movie nights - još i prije nego su ih Gilmoreice počele prakticirati.

Mog bratića H. opsjela je ona vražja bolest od koje redovito oboli baš onaj član obitelji koji sve uveseljavala i koji je svima veliki oslonac u životu, a da nikada ništa ne traži zauzvrat. Nikad ga nisam vidjela da plače, a jednom mi je rekao da su mu suze nakon nekog vremena presušile, i da je odlučio uzeti ono što mu život pruža. Volio je nositi odijelo i znao je u odijelu otići u disco, bez obzira što se ostatak njegovih školskih kolega nikada tako ne bi obukao za obični subotnji izlazak. Nije bio stidljiv, prišao bih svakoj osobi koja bi mu se našla na putu i pitao je za njenu životnu priču - mislio je da od svakoga može naučiti nešto novo. Njegov široki osmijeh, od kojeg bi mu se oči u potpunosti stisnule, svi su poznavali. Volio je Danu Scully i navukao me na Dosjei X, koje sam išla krišom kod njega gledati jer mi je mama branila gledanje bilo čega što će mi izazvati noćne more. Bio je veliki filmofil, kupovao je časopis Hollywood, bio najaktivniji član svake našičke videoteke, a kod kuće je i sam stvorio zavidnu zbirku filmova koju je raspačavao susjedima. Kod njega sam prvi put gledala Matildu, Sakupljača kostiju, Jurski park i dr., a uspomene na naše druženje, analiziranje ljubavnih problema (na koje je on uvijek imao jednostavno rješenje - Tek kad to izgubiš, shvatiti ćeš što si imala), smijeh i bezuvjetnu potporu ostat će žive u mojim mislima, ali i u ovoj knjizi koju mi je darovao.

Početkom srednje škole bila sam veliki obožavatelj Paula Coelha. Nije da sam pobornik new agea, naprotiv, ali tih srednjoškolskih dana divila sam se njegovom načinu vezanja riječi u vječne mudrosti, a i moj bratić je dijelio moju ljubav. Nazivao se ratnikom svjetlosti po uzoru na Coelhov priručnik, i želio je da imam i ja primjerak te knjižice. Možda vam se čini glupo kopirati knjigu, ta jednostavnije ju je kupiti, ali spoznaja da je to kopija knjige koju je on redovito listao, koja mu je dala snagu koju možda od nas nije znao ni tražiti, i koja ga je učnila čovjekom koji je u svojoj patnji oživio naše živote onako kako sami, zdravi, nismo znali učiniti, znači mi mnogo više od puke kupnje nekog naslova. Nije niti prošla godina dana kako mi je uz osmijeh poklonio Priručnik za ratnika svjetlosti, a H. je napustio ovaj svijet. Čak i u zadnjim danima, kad mu niti morfij nije pomagao, sjetio se da imam rođendan, te čestitku s lijepim željama, izgubljen u bolovima, poslao drugoj sestrični. Takav je bio - ratnik velikog srca o kojem ću pričati i kad mi starost nagrize pamćenje, mladić neizmjerne hrabrosti kojemu zavidim na vedrini i na pogledu na svijet, posebno u trenucima kada shvatim koliko je krhak život.

Ova skromna trojka iz grada country glazbe – Nashvillea – prirasla mi je k srcu na prvo slušanje. Otkad sam čula njihovu I run to you, vjerna sam im, a posebno im se imam potrebu vratiti kad počnu sparni ljetni dani, a moj duh se uznemiri - poželim se zaputiti prema horizontu s vjetrom u kosi i glazbom ovih country prvaka na usnama. Jedni su od rijetkih čije albume poslušam od prve do zadnje pjesme jer sam sigurna da će me svaka oduševiti! Svojim albumima redovito osvajaju rekorde i nagrade, pa čak i ako niste ljubitelj country glazbe, poznata vam je barem njihova Need you now s istoimenog, Grammyjem nagrađenog, albuma.

Hillary Scott, Charles Kelley i Dave Haywood, koji potječu iz glazbenih obitelji, a poznaju se od školskih dana, osnovali su Lady Antebellum 2006. godine. Riječ antebellum odnosi se na arhitektonski stil kuća izgrađenih prije američkog Građanskog rata na jugu Amerike. U obilasku takvih kuća s burnom povijesti vlasnika plantaža i robova, grupa se našalila kako je Lady Antebellum dobro ime za bend. Nastupali su po lokalnim bircevima, a Hillary je, prije nego su potpisali za Capitol, svoju sreću okušala u Američkom idolu, gdje nije otišla dalje od prve audicije. Danas Lady A ima fanove diljem svijeta, prodali su milijune, snimili albume Lady Antebellum (2008), Need You Now (2010), Own the Night (2011), božićni On This Winter's Night (2012), a od danas je na tržištu i njihov četvrti studijski album – Golden! Pomislili biste kako je ambiciozno nazvati album Golden (što će zasigurno ubrzo i biti), ali Golden je nazvan prema istoimenoj pjesmi s albuma, koja je i najromantičnija na tom 43 minute i 52 sekunde dugom albumu. Njihov najnoviji uradak nije me iznevjerio, a neće niti vas ako u vama čuči maleni romantičar!

Dok sam dosada najčešće u autobusu, nakon rastanka i polaska za Šibenik, cmizdrila na Cold as stone, neki dan sam tijekom jedanaestosatnog putovanja cmoljila na tužne Goodbye town, Nothin' like the first time, Long teenage goodbye. Nitko ne zna dočarati prve poljupce, sakrivena šaputanja i neispunjena obećanja kao Lady A, pa iako sam u sretnoj vezi, savršeni country dvoglas Hillary i Kelleya sjeti me na suze koje sam zbog ljubavi prolila. It ain't pretty i All for love dirljive su i slikovite (really - it ain't pretty) pjesme o slomljenim srcima, iskrene, utemeljene na osjećajima koje smo zaisgurno svi osjetili u trenucima prekida ljubavne veze. Za razliku od njih, Get to me, Can't stand the rain, Better man i Golden pjesme su o sretnim ljubavima, o onim leptirićima pomoću kojih i sami kao da letimo nebom, dok Better off now (that you're gone) govori o novim počecima, ili barem pokušaju novog početka.

Iako su Lady Antebellum stručnjaci za ljubavne pjesme (i zaista, ima li važnijeg motiva??), Downtown i Generation away savršene su za druškanje s ekipom, gitare kraj logorske vatre i pjevušenje uz šum valova, onako kako uzorna američka djeca rade u hollywoodskim filmovima. Ovaj album koji miriši na rastanke, obećanja dana u ljetnoj noći, šećernu vatu i ukradene poljupce bit će vam savršeni soundtrack za zaljubljivanje, uživanje u životu i romantičnim stiskavcima ovog ljeta!

Sigurno ste na radiju čuli Bruises od Traina, a ako vam se svidjela, zapitali ste se i čiji je ženski vokal u njoj, je li tako?

Ime joj je Ashley Monroe, ima 27 godina, rođena je u Tennesseju, a prije mjesec dana je izdala svoj drugi studijski album Like a Rose. Ashley je i jedna trećina country trija Pistol Annies, a na njezinom solo albumu Like a rose možete čuti i suranju s Little Big Townom (You Got Me) i Blakeom Sheltonom (You Ain't Dolly (And You Ain't Porter). Ova country djevojka moderna je June Carter s tužnim zvukom lijenog ljeta u gitari, a njezin život osim što je nadahnuo lijepe country ispovijesti, tipičan je scenarij djevojke koja je se iz mračne prošlosti iskopala uz pomoć svoje glazbe.

Like a rose je autobiografski album u koji je Ashley unijela djeliće svog djetinjstva u kojem je rano izgubila oca te sreću koju je pronašla u ljubavi sa zaručnikom, a koji je savršen za svakog country početnika, a i seniora. Ako vam sam album nije dovoljan, zajedno s iznimnim vokalima Mirandom Lambert i Angaleenom Presley, Ashley izdaje album naziva Annie Up upravo danas!

Ima dana kada se na poslu osjećam kao slon u staklani, potpuno nedoraslo zadatku koji mi je povjeren, baš kao da mi je ovo prvi posao u struci nakon stjecanja diplome na pravnom fakultetu, kao da sam jedna obična, mala, nezrela i neuka - vježbenica. I dok si tako promišljam o svom slonovskom postojanju na ovom lomljivom svijetu, ne mogu, a da se ne zapitam - odakle uopće taj frazem? I kad smo već kod slonova, odakle svi ti frazemi, i koliko dobro zapravo slonovi pamte? Zasigurno je njihova moć pamćenja izuzetna kada se za nekoga tko ima odlično pamćenje kaže da pamti kao slon - baš kao što je mislila i Agatha Christie kada je posljednji roman s Poirotom nazvala Slonovi pamte. I kad smo već kod knjiga, koje još knjige o slonovima postoje? Zašto su slonovi tako zanimljivi? Zašto nosimo sloniće na nakitu, a zašto porculanski slonovi skupljaju prašinu na našim policama? Zašto mi se čini kao da svaki grad ima svoju priču o slonu? U Osijeku se ljudi i danas sastaju "ispod slona" koji stoji na uglu Štrosike i Ribarove ulice zahvaljujući priči o starom cirkuskom slonu koji je, na čelu povorke koja se ondje kretala drugom polovinom 20. stoljeća, preminuo i kojeg su potom braća mesari, čiji je mesnica stajala na kraju ulice, rastrančirali kako bi olakšali posao tadašnjim službama čistoće.

U Šibeniku je 1912. slon iz cirkusa „Kludsky“ pobjegao i prošetao kalelargom i rivom, zbog čega još više volim te stare kamene ploče po kojima i danas gazimo. Vjerojatno nikoga u šetnji nije ni preplašio, ta svi znaju da su slonovi najveća živuća stvorenja koja nemaju prirodnog neprijatelja, a ipak su vegetarijanci, svi znaju da je slonova surla osjetljiva toliko da može ubrati jednu travku, a snažna dovoljno da otkine granu, a slon je ipak nije simbol snage, nego izvanredne sreće. Ta dobrodušna stvorenja hvale svi narodi - u feng shuiju on predstavlja sreću za začeće djece, u Kini je slon sveta životinja i simbolizira poštenje, mudrost, hrabrost i moralnost, sve odlike plemenitog vođe (riječ slon na kineskom jeziku slična je riječi premijer), budisti vjeruju da je Buddha u obličju bijelog slona uzašao u utrobu svoje majke, prema hinduističkoj mitologiji svijet leži na leđima slona Mahapudma koji stoji na kornjači, a i sam hinduistički bog Ganesh prikazan je u obličju slona. Hrvatska tradicija ne poklanja slonovima posebnu pažnju, ali kladim se da ste i vi plakali kada je Titovog slona Sonyja prije tri godine izdalo srce! Sjetila sam se u svom brain stormingu i Stanara u slonu, knjige koju smo imali za lektiru, a čijeg sadržaja se zapravo nisam mogla sjetiti, što me i ponukalo da se zaputim u knjižnicu i prisjetim se nepreglednog niza naslova povezanih sa - ni manje, ni više - slonovima.

Stanari u slonu Dubravka Horvatića

Ova knjiga zapravo ima izuzetno važnu poruku, koja me se očito nije dojmila u drugom razredu osnovne škole (dovoljan je bio pothvat u lektiri naslikati slona s prozorima kroz koje mašu zadovoljni stanari). Slon, dobrica kakva svaki slon jest, dopustio je ljudima da se nastane u njemu (u problematiku te ideje kao takve neću ulaziti), ali ljudi su bili dosljednji sebi - slon im je dao prst, a oni su poželjeli ruku. Slon je morao odlučiti - trpjeti takvu situaciju ili se usprotiviti ljudima? Ako se ni vi ne sjećate što je na kraju bilo s dobrim slonom i njegovim stanarima, počnite opet čitati lektiru, baš kao što i ja namjeravam.

Slonovo putovanje Josea Saramaga

Baš kako je Indira Gandhi smatrala Sonyja izvanrednim poklonom Titu, u ovoj priči o slonu portugalski kralj Dom Joao III 1551. godine poslao je slona iz Lisabona u Beč kao svadbeni dar austrijskome nadvojvodi Maksimilijanu, svome rođaku. Priča o slonu i njegovom goniču koji mu je pratnja na zanimljivom putovanju zapravo je priča o tuđincima u tadašnjoj Europi, ispričana na mudri način, svojstven Saramagu.

Priča o vezirovom slonu Ive Andrića
Andrićeva pripovijetka govori o slonu koji je, kao znak moći i vlasti novog vezira u Travniku, paradirao čaršijom. Slon Fil za ondašnje stanovnike bio je krivac za njihovo težak život, a na koji način su se odlučili riješiti Fila i vezira, pročitajte sami, ako već niste!

Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima Mathiasa Enarda

Francuz Enard, baš kao i Andrić, komadić povijesti iskopao je i na njemu sagradio zanimljivu priču - priču o umjetniku Michelangelou koji pokušava ispuniti želju sultana Bajazida i sagraditi most preko Zlatnog roga, a pritom gradi mostove u svom životu.

Voda za slonove Sare Gruen

Znam, Robert Pattinson je Robert Pattinson, ali knjiga je čarobnija od filma! Jacob i Marlena iz knjige još su romantičniji, a priča o slonici Rosie u okrutnom cirkusu braće Benzini u knjizi je još inspirativnija i dirljivija, što je i razlog zašto je Voda za slonove bila dvanaest tjedana na listi najprodavanijih knjiga New York Timesa.

Ako niste sigurni tko je Baz Luhrmann, podsjetit ću vas da je on jedan kreativni Australac čije filmove romantičari obožavaju! Dok drugi ginu za Nicole Kidman u Moulin Rougeu, ja sam obožavateljica Australije, i to ne samo zbog znojnog, kaubojski nastrojenog, Hugh Jackmana! Povijest, ona napeta, gotovo prešutna, ljubav, neukrotiva priroda, teška sudbina, drama i pustolovina - sve su to smjernice po kojima Baz kroji svoje filmske epove! S obzirom da se u njegovom Romeu i Juliji toliko istaknuo, ne čudi uopće što je, kada je došao na ideju stvaranja modernog Gatsbyja, upravo DiCaprija zamislio u toj važnoj ulozi.

Veliki Gatsby najočekivaniji je film godine, i budimo realni, ne toliko zbog same priče (koju je Fitzgerald, po meni, i dosadnjikavo ispričao), nego zbog kostimografije i scenografije koja će se savršeno uklopiti u vintage modne trendove koji vladaju i našim vremenom. Naravno, kad pomislimo o 1920.-tim godinama, ne možemo glazbu izostaviti i dok većina budnim okom prati što su Carey Mulligan ili Isla Fisher odjenule na premijeri filma, ja sam se silno pitala kakva će glazba prevladavati na razvikanim Gatsbyjevim zabavama.

Hm, Jay-Z kao producent The Great Gatsby Soundtracka? Nisam baš ljubitelj Jay-Z-ja, a ni voljene mu ženice Queen-B, ali moram mu priznati da je zanimljivu kompilaciju složio. Umjereni retro sound 21. stoljeća križan s dvadestim godinama prošlog stoljeća, pop, hip hop, elektronska glazba - sve to možete pronaći na ovom svježem Jay-Z-jevom proizvodu. Ono što je za Fitzegarlda bio jazz, to je za Baza Luhrmanna hip hop, ako je suditi po izvedbama Amy Winehouse, Will.i.am., Beyonce, Lane Del Ray, Fergie, Gotyea, Emeli Sandee, Bryana Ferryja, kraljice Florence and the machine, Sie i dr. Lajkam, i lako mogu i sebe zamisliti kako čagam uz Gatsbyja i Daisy! Eh, zahvaljujući krasnoj mjuzi, i ja nestrpljivo čekam film! :)

Henryja Millera godinama pronalazim na popisima autora čija djela se moraju pročitati, no, ipak sam ga do sada izbjegavala čitati, crveneći se na samu pomisao na riječi koje krije njegova trilogija Sexus, Plexus i Nexus, poznata po vulgarnosti. Sada sam odrasla, i hrabro sam ugrabila svog prvog Millera - Rakovu obratnicu - roman kojeg je Time uvrstio na listu 100 najboljih romana s engleskog govornog područja od 1923. do 2005. godine.

Rakova obratnica prvi je objavljeni (1934.) roman Henryja Millera kojeg je sponzorirala njegova ljubavnica Anais Nin i koji je u njegovim rodnim Sjedinjenim državama bio dugo zabranjivan zbog Millerovog blago pornografskog načina izražavanja. Roman je autobiografski, s mnogo psovki, ironije, filozofije i erotike, klišej od života jednog seljačine koji životari i nastoji postati pisac i pronaći svoj jedinstveni jezik u susretima s prostitutkama. Nije da omalovažavam nečiji život, ali što drugo očekivati od čovjeka koji je svoju gonereju zaradio u bordelu sa samo sedamnaest godina, koji je očito stručnjak za ljudske odnose jer se ženio pet puta, a uz to je imao i seksualnu vezu sa svojom punicom? Neki u Millerovim riječima prepoznaju nešto dublje od površinskih seksualnih fantazija, kritiku konvencionalnog, pa i njegov nihilistički stav prema civilizaciji - najčešće muškarci koju su oduševljeni ovom vrstom literature, valjda jer ih nadanjuje, ako me razumijete. Možda sam ja čistunka i pol, ali ja u Milleru prepoznajem samo čovjeka čije potencijalno mudre riječi zasjenjuju silni sinonimi za muške i ženske spolne organe i kojemu ništa, što nema veze sa srazom istih tih organa, nema puno smisla. Roman je ovo nalik sapunici u kojoj nakon prve tri epizode više nisi sposoban pratiti tko je tu koga - Boris, Borrowski, Cronstadt, Carl, Fillmore, Marlowe, Mona, Sylvester, Tanja i Germain - samo su neki od likova o kojima piše Miller, temeljeći ih na svojim stvarnim poznanicima. Jednima umjetnost i obvezna literatura, drugima nužno zlo, antisemitski nastrojen i erotikom nabijen Miller će za mene i dalje ostati neelokventan sirotan koji najbolje barata izrazima na području vulgarnosti. Ne kažem da ne treba pročitati Millera, treba, dakako - ali samo kako biste više cijenili sve književnike koji ljube jezik u nekoj njegovoj uzvišenijoj formi, a ne u onoj koja se može čuti na svakoj pijaci, te kako biste bili zahvalni što vaš život nije nimalo nalik onome u Millerovim romanima.

Moram priznati, sve ove godine nisam uspjela zauzeti čvrst stav o Marilyn Monroe. Kao tinejdžerica gledala sam s roditeljima Sedam godina vjernosti i prevrtala očima na svako tatino cerekanje. Mama je tijekom naše filmske večeri bila ravnodušna, kao da je već navuknuta na muške uzdahe koje Marilynka uzrokuje i desetljećima nakon svoje smrti. Glupa plavuša, o glumi pojma nema, i tko uopće ima takav glasić!? - mislila sam, nikada je ne priznajući ravnu divama starog Hollywooda, od kojih mi je najdraža bila Katharine Hepburn. Tek kad sam pročitala knjigu Klonirana Jelene Čarije, veliki hit 2003. godine, dublje sam se zagledala u Marilyn. Nije ona samo glava sa zlaćanim uvojcima, ima u njenim očima istovremeno nečega djetinjeg, ali i nečega erotičnog. Tajanstvena i nesigurna - vlada kamerama, a sramežljivo obara pogled kad se reflektori ugase. Što li je to u Normi Jean da su svi, kad bi ona ušla u prostoriju, zaustavili dah, muškarci jer su je željeli onako kako se želi mitsko stvorenje, a žene jer su se divile njezinoj ljepoti i načinu na koji je motala muškarce oko maloga prsta? Koja je njezina tajna?

U godinama koje su uslijedile, čitala sam mnogo toga o Marilyn Monroe, uvijek gladno istražujući cijeli njezini fenomen putem kojeg se održala kao ikona koja, vjerujem, nikada neće izblijedjeti. Norma Jean odrastala je u sirotištima nakon što joj je majka odvedena u umobolnicu, i žudjela je za ljubavi cijeloga života. Iako ju je Chanel iskoristio za populariziranje svog Number 5, omiljeni Marilyni parfemi su bili Joy Jeana Patoua i Florisov Rose Geranium. Voljela je Francisca Foyu, filmove Clarka Gablea, pisala je izuzetnu poeziju, bila je knjiški crv, posebno je voljela djela Jamesa Joycea i Samuela Becketta, maltezera joj je poklonio Frank Sinatra, prijateljica joj je bila Ella Fitzgerald - Marilyn je živjela čarobnim životom. Oni koji su je voljeli, nikada je nisu preboljeli, a njezin posljednji suprug, Arthur Miller, napisao je scenarij za posljednji film koji je snimila te se razveo od nje istog tjedna kada je film pušten u produkciju. Priča se da je imala knjižicu u koju je bilježila susrete s mafijom i s Kennedyjevima, a svoje tajne nikada nije otkrila - umrla je od tableta za spavanje, potpuno sama u svom stanu. Na njezin grob u Los Angelesu svaka tri dana stizale su ruže koje je slao njezin drugi muž DiMaggio za kojeg se, netom prije smrti, pristala ponovno udati.

2011. godine Michelle Williams fenomenalno je utjelovila slavnu divu u filmu My week with Marylin. Neobična je to priča o pravoj Marylin, svemu što je ona bila u svoja četiri zida, njezinim nesigurnostima, njezinoj želji da se dokaže kao glumica - ispričana kroz dnevnik mladog Engleza Colina Clarka koji je oduvijek čeznuo za radom u filmskoj indrustriji, a kojemu se pružila prilika upravo na filmu koji je Marilyn snimala s Laurenceom Olivierom. Tijekom snimanja film se zvao Uspavani princ, a u povijesti kinematrografije ostao je upamćen kao The Prince and the Showgirl. Marylina naivna krhkost zasjenila je rutinsko snimanje romantične komedije, iznervirala one koji su bili kratkoga fitilja, a izazvala neobjašnjivu potporu i razumijevanje onih koji su u njoj vidjeli želju za prepoznatljivošću, željom da postane nešto više od komada mesa. Dirljiv film pokazuje neglamuroznu, bespomoćnu Marilyn koja osvaja gledatelja, i on ne može ništa drugo, nego poželjeti je zagrliti i ponuditi joj rame za plakanje. Voljeli Marilyn ili ne, ovaj film izazvat će poplavu emocija u vama, bilo čežnju za zlatnim Hollywoodom, Colinovu želju za ostvarenjem snova, Olivierovu zavist ili tugu nesretne Norme Jean.

Kao veliki fan Oprah, kad mi dođe, objavit ću svoje Favorite Things tjedna, mjeseca, godine, whatever, go with me. Iz silne želje da u svom nimalo uzbuljivom životu pronađem sitne radosti, moje omiljene stvari neće se odnositi na big potentially life-changing things, nego na detalje u danu na kojima sam zahvalna, pa se nadam da ću tako i vas potaknuti da uživate u malim stvarima u životu!

Na ideju sam ustvari došla gledajući svoj Instagram profil, a prva fotka koju sam ovaj tjedan uslikala bila je fotografija mog vrta (Dalmoši kažu - vrtal) ispred mog ćumeza. Nema mi do moje Slavonije, ali u doba cvjetanja topola, breza i ostalog mi dragog drveća koje me pokušava ubiti, zdravije mi je biti u Šibeniku, gdje mi kraj kuće raste cvijeće i drveće, a ja ipak mogu disati kao svi normalni ljudi i nemati punu torbicu balavih maramica. U cvijeće se ne razumijem nimalo, ovo je neka low maintenance vrsta koja je buknula u tjedan dana koliko sam bila doma. Pa svako jutro prije posla zastanem i pomirišem cvijeće - doslovno!

Poprilično sam škrta glede kupovine odjeće i obuće i hrane - pa, budimo realni, svega - pa ne čudi da sam se odlučila na kupnju cipela u H&M-u, po cijeni od nekih 70 kuna, ako se ne varam. Znam, cijena baš ne vrišti kvalitetu, zbog čega sam valjda i mjesecima odlagala actually obuvanje krasnih jednostavnih balerinki (u zadnje vrijeme su mi sve cipele lakirane), stiskajući zube već na samu pomisao na žuljeve koje će uzrokovati na mojim faličnim (desno je veće, of kors) stopalima. No, pogodite što, ove cipelice postale su mi naaaajdraže cipelice na svitu, u njima se osjećam se kao da hodam po oblacima! Skupe fancy cipele - in your face! :P

Obožavam svibanj, koji me osim na moju ljubav sjeti na krivaj kod moje kume Bube koja uvijek pravi fiiiiine kolače s jagodama. Blesavo, znam, ali kad pomislim na jagode, pomislim na krivaj u Feričancima (na Duhove), i zato s posebnim guštom na svoju zobenicu ujutro stavljam slasne jagode (hej, bio je popust u Konzumu!)!

Slika je mutna, ali zapravo je savršena za putničku priču koja ide uz nju. Ovaj je tjedan počeo drugi hrvatski Festival putnika pa se cijela rijeka putnika slila u Šibenik, i Šibenčani po cijele dane slušaju one koji imaju novca/vremena kako putuju svijetom, istražuju njegove ljepote i upoznaju zanimljive ljude, a skupa s njima i ja, i sladoled od limete!

Ne znadem ja što bih bez svoje kolegice Z., ali eto, kad nje i nema na marendi, ja se nekako pokušam uživjeti u tu famoznu pauzu na poslu pa popijem kavicu sama (i odmah se osjećam kao neka skroz samostalna žena koja živi u New Yorku) i pročitam kako se Jelena Rozga skinula za Story jer podržava sve ekološki nastrojene akcije. E, Jelo, bitno da imaš opravdani razlog - skidaj gaće!

Koje su vaše omiljene stvari ovoga tjedna??

Kažu ljudi da iz negativnosti proizlazi samo dodatna negativnost, ali meni, mrgudu, najčešće upravo osobe izrazito negativno nastrojene otvore oči i tek kroz njihove svjetonazore shvatim da zapravo uopće nisam mrgud - da volim nebo, i sunce, da se smijem procvjetalim ružama kraj kojih prođem, da bih najradije zagrlila svakog čovjeka kojeg sretnem na svome putu!

Jedan takav mrgud, stranac, da ne kažem - purger, doselio se u Šibenik, i kao tzv. freelance novinar s iskustvom počeo pisati kolumnu za jedan lokalni portal. U početku sam ga razumijela, pa čovjek se tek doselio, još je preogorčen, daleko je od rodne grude, nije naviknut na život u ovom podneblju i ne poznaje ovaj čudni mentalitet. Njegov posljednji članak, u kojem ismijava šibensku dicu, proglašava Dječji festival oronulim i ukratko - govori kako nikad ništa od Šibenika neće biti ako sav svoj rast temelji na dječjim osmjesima te samodopadno poručuje Šibeniku da odraste, podigao je buru komentara, na čelu sa šibenskim majkama, Šibenčana koji nade polažu upravo u činjenicu da je Šibenik oduvijek bio, i da će biti, grad djece. Tko bi rekao da ću i sama, potaknuta purgerovskim baljezganjima, poželjeti obraniti taj grad koji me, zapravo, tako hladno dočekao!

U obranu Šibenika, ja obožavam Dječji festival i sve druge njegove manifestacije, od Festivala putnika, Festivala plesa, Terranea, Regiusa, Večeri dalmatinske šansone, dane svetog Mihovila, dane svetog Kristofora, Jazz i blues OFF festivala pa sve do Srednjovjekovnog festivala - obožavam tu gužvu, radost na ulicama, život koji isparava iz... dok ovo pišem, upravo mi je na vrata došla mala susjeda Anđela koja ima pričest i dala mi kolače! Što da vam kažem, danas posebno obožavam Šibenik! Razumijem u potpunosti ljude koji su se ovdje rodili, koji su ovdje s roditeljima šetali Poljanom, jeli sladoled u Kalelargi, koji su išli u šibenske škole, ponosili se Jurajem Šižgorićem, Arsenom Dedićem, Špirom Guberinom, legendarnim Mišom i mnogima koji su nikli iz šibenskih kala, shavaćam da su ovdje nastale njihove uspomene, prvi poljupci, prvi baluni, prva razočaranja, prva pijanstva, da su u butama donijeli svoje prve velike odluke. Oni vole svim srcem svoj grad i ne bi nigdje drugdje živjeli. Sve te njihove priče, uspomene, dječji smijeh i suze iz prošlih dana čine dušu ovog grada, koja je za mene možda kruta, ali od čijeg upoznavanja neću odustati, bez obzira na to što nemam s kime podijeliti radost festivala, nemam kome kupiti sladoled, niti s kime plivati u moru i bez obzira na to što meni najdraži dani spavaju mirnim snom u zidovima našičkog franjevačkog samostana, u hrastovima Pejačevićevog parka, na igralištima našičkih škola, u tišini martinske templarske crkvice.

(spot Nene Belana sniman u - Šibeniku)

(spot Slavonia benda sniman u - Našicama)

Ima li netko na ovom svijetu tko ne voli Sandru Bullock? Za ulogu u The Blind Side dobila je Oscara i začepila gubice svima koji su je svrstavali u glumice koje su sposobne glumiti samo u romantičnim komedijama. Truth to be told, ima Sandrić i boljih uloga, i istina jest - najbolje se snalazi u ulogama djevojke iz susjedstva, ali neeeeema, ali stvarnoooo, neeeeema njene uloge koju ja ne volim! Gledala sam je čak i kao Diane u Love Potion No. 9 (najtrash film ever),

obožavam je kao Margaret Tate u The Proposal,

Annie u Speed, Angelu Bennett u The Net, još više kao Siddu u Divine Secrets of the Ya-Ya Sisterhood, Lucy u While You Were Sleeping, Sally Owens u Practical Magic i Gracie Hart u Miss Congeniality, ma odljepila sam čak i na njenu ulogu Mary Horowitz u All About Steve za koju je dobila obilje malina, a kojom je mene ponukala da to ljeto manično rješavam križaljke.

Ova simpatična ženica, kojoj je njemački jezik materinji, alergična je na konje, a osim što je glumica, talentirana je i za pjevanje, što se podrazumijeva jer su joj je majka bila operna pjevačica, a otac učitelj pjevanja. U školi su je proglasili osobom "Most Likely To Brighten Up Your Day", a i danas je poznata po svom jedinstvenom humoru te humanitarnom radu. Ja sam je zavoljela negdje sredinom '90.-tih, nakon što sam s bratićem desetak puta pogledala Speed (i on je jako volio Sandru Bullock). U njegovom OK!-u pročitala sam intervju s njom, u kojem je, vezano za ulogu u Time to kill, rekla da se po scenariju trebala potpuno razgolititi u sceni kada ju Klanovci ostave zavezanu u polju, ali da je to odbila iz poštovanja prema svom tijelu. Wow, to me i onda, a i sada, oduševilo, jer Sandra se dokazala svojim talentom i svojim filmovima, a ne svojim izgledom, krpicama i posvudanjem (najrazgolićenija je, ako se ne varam, u Proposalu). Težak izbor, ali ovo je pet najdražih mi Sandrinih uloga:

Gwen Cummings u 28 Days
Čitala sam da je pripremajući se za ulogu u ovom filmu neko vrijeme boravila u psihijatrijskoj ustanovi, i isplatilo se jer je njena uloga alkoholičarke Gwen jedna od najiskrenijih, najnepretencioznijih uloga ovisnika koja se može naći na popisu hollywoodskih filmova. "Even a pain in the ass needs someone to take care of them" - slažem se.

Lenina Huxley u Demolition Man

Stvarno ne volim snagatore i razbijače, a još manje akcijske filmove, ali Demolition mana sam pogledala, blago rečeno, šezdesetak puta. Obožavam naivnost mlade policajke iz budućnosti koju je tako neodoljivo odglumila Sandra. Kad raspravlja sa Stalloneom hoće li ili neće doći do fluid transfera...lovely.

Ellen Roark u Time to Kill

Cijenim Grishama, a odmah poslije Reggie Love dolazi Ellen Roark, nadobudna studentica prava koja pomaže hrabrom odvjetniku Matthewu McConaugheyu u borbi protiv Ku Klux Klana. Fenomenalan film, s izvrsnom glumačkom postavom, kao stvoren za sve one koji, nalik doktoru Kingu, imaju san.

Harper Lee u Infamous

Infamous je preprepreodličan film, i ne razumijem kako Toby Jones za ulogu ekscentričnog Trumana Capotea nije dobio Oscara. U Infamousu, koji se temelji na Trumanovom Hladnokrvnom ubojstvu, Sandra je bila zadužena za utjelovljenje njegove prijateljice i kolegice Harper Lee (Ubiti pticu rugalicu) i još jednom pokazala da je puno više od djevojke iz susjedstva.

Lucy Kelson u Two week notice

Negdje u 4. razredu srednje škole sam si zamislila da ću biti odvjetnica baš kakva je Lucy Kelson, da ću raditi pro bono, zauzimati se za sve ono što mi je važno, prosvjedovati protiv monopolističke bagre i nikada ne dopustiti da me neki tamo Hugh Grant tlači. Hm, danas radim u državnoj službi, a jedina sličnost s Lucy mi je što obje jedemo previše hrane za jednu osobu. Ali, moj san još uvijek živi!

Prvi i jedini GIVEAWAY

Let the games begin! :)

Thorinih 5

Kako to kažu kauboji (I)

Biser gornje Slavonije

Ja pripadam

Zašto je Šibenik u svibnju centar svita

Andrijin Gjalski

Slatko by Skradin

Are you out of order?

Girl power!

Obična riječ je rastanak

Novi Lady A

Seoska ruža

Slon u staklani

The Great Jay-Z

Zašto treba čitati Henryja Millera

Moja filmska večer s Marilyn

MY favorite things - not Oprah's!

Divojka s juga

Od Diane do Lucy