Šljokičasta žena

Proživljavam posljednje minute 26. godine i silom pokušavam smisliti zašto bi puhanje 27 svijećica na torti bilo a good thing (osim samog postojanja torte, dakako), no, umjesto toga, padaju mi napamet samo argumenti koji idu u korist Petru Panu.

1. Gospodar si svog novčanika, ali on je uvijek prazan

Čekao si razdoblje svog života kad će ti na račun sjesti prva lova koju si actually zaradio? Kad to dočekaš, shvatiš da gotovo cijelu plaću potrošiš na preskupe namirnice, a hladnjak ti svejedno nikada nije pun, velik dio daš državi, a ostatak gazdama stana za stanarinu i režije. Hm, odjednom se tatin džeparac koji trošiš samo na gluposti i ne čini lošim, je li tako?

2. Možeš jesti junk kad god želiš, ali on će ti se još brže nataložiti u tijelu

Dok si dijete u razvoju, mama te šopa blitvama i prokulicama (pogotovo ako si u tinejdžerskoj dobi bio vegetarijanac, kao ja), a ti bi svaki dan jeo samo pomfrit, sve zdravo ti je out, jogurt ne podnosiš, a u leksikonima pizzu navodiš kao omiljenu hranu. Kada postaneš samostalan čovjek i možeš si priuštiti sladoled za večeru, shvatiš da će ti se taj sladoled zbog ostarjelog metabolizma zadržati u gluteusu do penzije, i odjednom se uhvatiš da večeraš – blitvu.

3. Možeš piti alkohol legalno, ali više nije zanimljivo

U srednjoj školi smo prije izlaska visili na kiosku u centru grada i kupovali Ribara ili neko slično fancy vino koje ćemo pomiješati sa Sky ili Fami Colom da bismo uživali u tom prefinom koktelu okusa. Ma neeeeee, nismo to pili radi okusa, bitno je bilo društvo! A sada, kad smo odrasli i možemo piti što želimo, kad želimo, odjednom imamo tisuću izlika – pa kasno je, radim, moram sutra rano ustati, boljet će me glava…. – i alkohol više nema smisla.

4. Možeš ostati vani dugo, ali nemaš više gdje izaći

Znala sam tjedan dana unaprijed pripremati starce i moljakati da mi dopuste da prespavam kod prijateljice, samo da mogu ostati u diskaču duže jer - „Mama, sve moje prijateljice ostanu do 3!“ - a sada, kad sam ponosni posjednik ključeva gazdinog stana, više nemam gdje izaći, jer vani je u gluho doba noći samo balavurdija, i nemam s kime izaći, jer u ovom gradu poznajem šest ljudi.

5. Možeš pozvati u kuću koga želiš, ali prvo ju moraš pospremati

Više ne moraš pitati roditelje može li ti društvo doći i okupirati cijelu kuću, sada to možeš učiniti svaki dan, ali moraš biti i dobar domaćin – odjeća ti ne bi trebala biti razbacana po stanu, onaj prst prašine trebalo bi brzopotezno ukloniti, neoprano suđe ne bi trebalo smrdjeti u sudoperu, a goste trebaš ponuditi barem s grickalicama i čašicom razgovora. I evo tebe - u subotu navečer, na kauču uživaš u novoj sezoni "Zvijezde pjevaju".

6. Ne moraš učiti, ni pisati zadaću, ali moraš sam kuhati, peglati, spremati i prati

Kad sam bila mlada (jajks, koja rečenica), starci su mi govorili: „Tvoja je obveza samo škola!“, i stvarno, nisam morala kopati vrt, ni peglati rublje, niti kuhati ručak, štoviše, nisam do 18. godine gotovo ništa ni znala skuhati. Sada više nema zadaće, nema ispita, ali čeka te hrpa kućanskih poslova koje je mama uvijek znala toliko brže i toliko kvalitetnije obaviti.

7. Ne moraš više baviti matematikom, fizikom ili kemijom, ali trebaš znati sve o porezima, kreditima i zdravstvenom osiguranju

„Ma to mi garant u životu neće trebati!“, znale smo na satima matematike reći prijateljica i ja, iščuđavajući se nad algoritmima i drugim operacijama koje nismo razumjele. Ne razumijemo ih ni sada, i stvarno ih ni ne koristimo u životu, ali kad te okupiraju stvarni životni problemi, poželiš se vratiti na one sate matematike kad si buljio u ploču, svjestan da samo moraš oči držati otvorenima i ne brinuti – jer znanje o tome doista ti neće donijeti velike koristi u životu.

8. Postaješ pametniji, odnosno, imaš više razloga za stres

U srednjoj školi najveća su nam preokupacija bili ljubavni jadi i ispitivanja iz biologije. Trebalo je smisliti kako izvesti markiranje sa sata i zaraditi opravdani sat kod raske, te kako isplanirati "slučajni" susret u gradu s dečkom koji ti se sviđa. Kad bolje razmislim, živjeli smo poprilično bezbrižno, ne misleći na nezaposlenost, dugove, udaje, djecu, bolesti niti druge probleme. Sada smo stariji, mudriji, i bolje razumijemo svijet oko sebe – znamo da nisu bitni ispiti, pa ni ocijene, nego da je bitno biti snalažljiv, lukav, imati novac ili barem poznanstva, što rezultira samo – stresom – jer navedeno nemamo.

9. Možeš imati kućnog ljubimca, ali moraš se o njemu i brinuti

Mama mi je uvijek prigovarala kad bih nabavila novog kućnog ljubimca. Ptice su stvarale prašinu i buku, mačke su se linjale, pas je pokidao cvijeće koje su mamine ruke brižljivo posadile u dvorištu. Ma zašto se ona pjeni, pitala sam se. Sada, kad sama donosim odluke u životu, mogu imati deset pasa, 20 papigica i 50 ribica, ali shvaćam da bih se o njima morala brinuti – ja - i sva želja za ljubimcem me naglo prođe.

10. Znaš tko su ti pravi prijatelji, ali imate manje vremena jedni za druge

Vrlo brzo u životu shvatiš da su tvoji roditelji imali pravo – nisu ti svi ljudi prijatelji, nema smisla da na rođendan zoveš 50 najbližih prijatelja pa da ti pukne krevet (true story) - prvo prilikom ćete izdati, ogovarati i ostaviti te samog. Istina, ljudi su grozni, ali tijekom godina, problemi i odrastanje ipak će odvojiti žito od kukolja i bit ćeš siguran da su oni koji su ostali uz tebe no matter what - pravi prijatelji. No, velika je vjerojatnost da će se oni, ili ti, odseliti u drugi grad, drugu državu, udati se, oženiti, razmnožiti se – i zato, svako vrijeme koje provedete skupa, bit će još dragocjenije.

Kakav uzbudljivi vikend! Proveden s najdražim ljudima, uz definitivno bookiranje fotografa i rasvjete, razgledavanja pozivnica, cvjetnih aranžmana i dekoracija, službenu proslavu zaruka i 27. rođendana (iako velik broj – nekako mi je već prirasao k srcu!)…. Ipak, vjerujem da je glavna vijest, koja bi mogla zanimati sve udavače koje čitaju blog, izbor vjenčanice koji se zbio u petak, 14. ožujka 2014. godine, oko 13 h u Lego gradu, u Županijskoj ulici! Zato, danas dijelim svoje mudrosti proizašle iz tog događaja, za sve one koje najvažniji modni izbor tek čeka!

Osnovno – tajming. Do naše svadbe ima oko 190 dana, i iako se to čini uranjeno, savjetovala bih svakoj bride to be da u potragu krene što ranije. U salonima sam pokazala u katalogu haljine koje mi se sviđaju i koje želim isprobati, ali su mnoge bile zauzete na naš dan, što je odmah suzilo potragu! Zato, ne časite časa!

Nešto o čemu buduća mladenka ne razmišlja kad mašta o vjenčanici je činjenica da, da bi isprobala hrpu haljina, mora stajati praktički gola pred osobom koju je tek upoznala, a ponekad i više njih. I hvala Bogu da o tome nisam razmišljala jer se isprobavanju ne bih nimalo veselila. Naime, u mojoj me obitelji često zadirkuju da sam na svoju baku i da sam se i kao djevojčica uvijek zakopčavala do grla, a da sam na moru morala uvijek imati i gornji i donji dio bikinca, bez obzira što u „grudnjak“ nisam imala što staviti. Presvlačenje za tjelesni također mi je uzrokovalo nervozu želuca, jer, iz ne znam kojeg razloga, stvarno ne volim skidanje u javnosti. Tako sam u prvi salon vjenčanica ušla pomalo neplanski, i našla se u grudnjaku i svojim bapskim gaćama pred gospođama koje su me oblačile u metre i metre bijelog satena i tila. Nije da je njima stalo do toga, kroz njihove ruke prošlo je puno mladenki, ali osjećala sam se kao Bridget Jones – nimalo seksi, niti spremnom za isprobavanje vjenčanice u kojoj bih trebala zabljesnuti. U sljedeći sam salon ipak ušetala u, praktičnoj za skidanje i ponovno navlačenje, haljini i debljim najlonkama u kojima se ipak nisam osjećala golom. Zato, savjetujem vam, navucite najljepše donje rublje i nabacite samopouzdanje ili obucite štrample, i bit ćete za isprobavanje spremne!

Iako nisam mislila da je to rijetkost, čini se da buduće mladenke ipak ne vode mladoženje često u obilazak salona s vjenčanicama. Ja sam svog povela jer mi je najbolji prijatelj, važno mi je da se i njemu haljina sviđa, vjerujem njegovom ukusu, a i nema šanse da bih uspjela pola godine tajiti mu sliku sebe u the vjenčanici! Ipak, gospođe u salonu gotovo ga nisu pustile u kutak s haljinama jer se „to ne radi“, na što sam im spremno odgovorila da se velik postotak onih praznovjeruša koje u salon dovedu procesiju ipak razvede, što će reći da takav način izbora haljine i nije neka garancija kojoj treba pridavati pažnju. Volim ja svoje cure, ali one su unikati, i uzeti u obzir mišljenje i ukus svake od njih zasigurno bi mi otežalo izbor. Tako savjetujem i vama - povedite maksimalno dvije osobe u obilazak, i to one koje vas dobro poznaju i koje imaju sličan ukus vašem - veći broj ljudi samo će produžiti agoniju izbora.

Iako imam pun folder s potencijalnim haljinama i po njemu se da zaključiti da su mi favoriti haljine La spose i Pronovias branda, u prvom salonu isprobala sam sve krojeve haljina - od jednostavnih haljina, haljina A kroja do velikih princeza krinolina, što bih preporučila svakoj od vas, jer fotografija je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Tek kad isprobate određeni kroj, znat ćete stoji li vam, a haljinu zaista trebate izabrati po svojoj građi, a ne po dojmu koji ona ostavlja na manekenki visokoj dva metra i teškoj 40 kilograma. Iako sam oduvijek sanjala o vjenčanici u kojoj ću se, kad sjednem, izgubiti - Disney haljini - ubrzo sam uvidjela da takve haljine ne laskaju mojoj figuri i odustala sam od njih. A dobro, isprobala sam još nekoliko takvih bajkovitih, čisto da budem sto posto sigurna.

U drugom salonu znala sam da tražim princeza kroj haljine A kroja, koja se iznad bokova širi (da stvori privid struka – kojeg apsolutno nemam). U trećem salonu primijetila sam da je važno da osobe koje rade u salonu budu pristupačne, ugodne za razgovor, da te znaju saslušati i da te ne ugnjave s haljinama koje nisu po tvom ukusu (s morem volana ili raznih šljaštećih džindži), ali i da mi dobro stoji čipka i da snježno bijela haljina ipak neće biti moj odabir.

U četvrtom salonu izabrala sam isprobati nekoliko haljina, i sve su bile divne, gotovo pa skrojene po mojim mjerama, svaka ljepša od druge, ali sam isprobala i jednu koju mi je ponudila prodavačica, iako se na vješalici činila preobičnom i nije se isticala nekim posebnim detaljem koji sam tražila. Savjetujem da se prepustite, i da se ne držite k'o pijan plota svog ukusa, isprobajte svakakve haljine jer, ako ništa drugo, nikad ponovno, ako je sreće, nećete imati tu mogućnost i radost oblačenja balskih predivnih haljina. U toj haljini ostala sam najduže, u njoj sam se njihala, gledala svaki detalj, okretala se, šetala, sjedila, i shvatila da se u njoj nalazi sve što tražim – čipka, ivory nijansa, A kroj, dugački čipkasti veo i šlep i jedan lijepi detalj koji ju čini posebnom – pojas kao iz The great Gatsbyja. Kad je prodavačica napomenula da se radi o francuskoj čipki – mladoženja i sestra, koja mu se u obilasku pridružila, znali su da je neću pustiti iz ruku.

Konačnu odluku donijela sam zahvaljujući Gilmoreicama u kojima je Lorelai odustala od vjenčanja s Maxom jer nije htjela svakodnevno isprobavati vjenčanicu, za razliku od Emily koja je, kad je bila mladenka, svaku večer oblačila vjenčanicu, iščekujući radosno dan kad će postati gospođa. U salonu nije bilo dopušteno fotografiranje (u većini salona neće vam dopustiti da se fotografirate dok isprobavate haljine) – mladenka se može u haljini fotografirati samo ako je unajmi. Znam da sam smiješna, ali toliko sam se željela fotografirati u njoj, da sam rekla: „To je ta, uzimam!“

Udavače moje, našminkajte se i uredite frizure, obucite reprezentativno donje rublje i bacite se u potragu – vaša haljina vas čeka!

Danas je Međunarodni dan sreće, kojeg su proglasili Ujedinjeni narodi s ciljem da se poveća svijest o važnosti potrage za srećom i dobrobiti svjetskog stanovništva. Pharrellova „Happy“ vrti se na svim radijskim postajama i svi sanjaju o danu u kojem će se ljudi opustiti i zaplesati na ulicama svoga grada – i kad kamere ne budu u blizini.

Ipak, kad pogledamo oko sebe, čini se kao da je nesreća obojala svijet u teške boje - tuga, gubitak i siromaštvo na svakom su koraku. Možemo li uopće biti sretni ako su ljudi oko nas žalosni, imamo li pravo osjećati se blagoslovljeno ako ljudi oko nas nemaju niti krov nad glavom? Kako da oni pronađu sreću? I možemo li mi utjecati na raspoloženje cijelog svijeta?

Kako pronaći vrijeme za sreću i odakle uopće krenuti s potragom?

Dok sam studirala, živjela sam s uobičajenim studentskim stresom oko ispita, ali nisam strepila za budućnost, niti se opterećivala vremenom i prolaznošću života. Ako sam tog trena poželjela, provela sam cijeli dan s prijateljicom, bile bi tri sata u slasti Studentskog centra ili besciljno šetale po gradu i pregledale sve naslove u Algoritmu, bila sam sretna. Sada, kad osam sati na dan moram provedem na poslu, čini mi se kao da mi nikada nije bilo teže pronaći sreću u svakodnevici. Prošlu godinu poklonila sam svom akademskom napretku koji je u meni ipak stvorio određenu prazninu. Zato, ove godine, potaknuta savjetom dobre prijateljice, odlučila sam sreću neprestano tražiti, i to izvan radnog vremena. Imati posao za koji si se školovao jest sjajno, ali čovjeka ne može posao ispuniti - on je samo sredstvo koje mu omogućava lagodniji život. Sreća koja potječe iz malih stvari je ona koja hrani čovjeka, ali i koju, da bi bila potpuna, čovjek mora podijeliti s drugima. Dugo mi je trebalo da shvatim da ti drugi, iako nisu neposredno kraj mene, zaista čine moj život ljepšim i da su jedini uzrok moje sreće. Zapravo, još uvijek to teoretski znam, a u praksi se neprestano podsjećam.

Svaki dan u kojem ne živim samo za sebe smatram sretnim, zato se trudim svakim danom barem porukom javiti prijatelju koji mi nedostaje, zato zovem majku da je pitam kako je, zato prijateljima šaljem pakete s čokoladicama koje se u transportu spljošte poput palačinke, zato uživam šetati s dragim kraj mora obasjanog suncem, zato na ulici pozdravim stranca koji je uvjeren da sam ga zamijenila s nekim, zato činim puno drugih, za čovječanstvo beznačajnih, stvari. Usrećuje me i pijenje kave u krevetu, čitanje dobre knjige, nježni poljupci, držanje za ruke, šetnje šumom, fotografiranje oblaka, maštanje o vjenčanju, čista kuća, miris cimeta i vanilijinog šećera, druženje s prijateljicama, blebetanje sa sestrama, skajpanje, veseli zagrljaji, nova frizura, fini ručak, blesiranje uz glupe pop pjesmice, gledanje inspirativnih filmova, googlanje, stjecanje nove vještina, usrećuju me sloboda, čista savjest, zajednička molitva i mir koji osjećam kad navečer sklopim oči.

Nekoga usrećuje posao, novi auto, nove krpice, i to je u redu, ali sigurna sam da je svatko najsretniji kada se u potragu za srećom ne uputi sam. Zato, ne razmišljajte danas o onoj sitnici koja vam nedostaje da biste bili sretni, nego se usredotočite na lica koja su vas već usrećila, a da toga niste ni svjesni.

Ovaj tjedan obilježili smo svetog Patrika, nosili šarene čarape, mirisali su žuti narcisi, ali glavninu tjedna proveli smo hodajući svakodnevno na dva kilometra udaljeni Baldekin na kojem se održavao zaručnički tečaj za četvrdesetak parova.

Savršeno se poklopilo da sam za rođendan, osim dvadesetak krema, gelova za tuširanje, kupki za kupanje (a kadu ni nemam!!), mirisnih svijeća (na slici je samo 1/3 poklona, jer većinu nisam mogla dotegliti u Šibenik) dobila i knjigu "Brak za novo vrijeme" koju sam si baš željela, i koju smo ovaj tjedan, uz tečaj, proučili. Knjiga me ipak razočarala ne otkrivši tajne uspješnog braka u potpunosti, pa ću radije iznijeti zanimljivosti o bračnom životu koje smo usvojili ovog tjedna od svećenika, psihologa, pravnika, ginekologa i bračnog para s dugogodišnji stažom!

Tečaj je započeo svećenik s tumačenjem Biblije koja brakom započinje i njime završava. "Muško i žensko stvori ih" - nikada nisam toliko razmatrala kao ovih dana. Zaista je predivna različitost kojom nas je Bog obdario, i divna je milost kojom nas obasipa kad spremni izjavimo da se želimo naborati jedno uz drugo. Zanimljivi svećenik protumačio nam je istočni grijeh i posljedice koje su snašle muškarce i žene nakon što je Eva ponudila Adamu plod sa stabla Spoznaje dobra i zla - i još sam si jednom pomislila u kolikoj mjeri svaka odluka koju doneseš utječe i na tvoje potomke. Zanimljivost koju ćete upamtiti na ovu temu jest činjenica da je u hebrejskom jeziku ista riječ i za rebro, od kojeg je Bog stvorio Evu, i za srce - ah, romantike li već na samom početku svijeta. U svakom slučaju, muško i žensko nastalo je od istog tijela i brakom se dva individualca spajaju natrag u to jedno tijelo - i bi (t će) dobro.

Osim tumačenja o postanku zla i suočavanju s njim na ovom svijetu, isticanju komunikacije kao najvažnijeg oruđa između muškarca i žene u braku te pravnih zavrzlama koje mogu paru pomrsiti romantiku uoči vjenčanja u Crkvi, korisno nam je bilo čuti savjete koje nam je dao bračni par koji je u braku tridesetak godina i ima četvero djece. U kratkim crticama navest ću samo neke od njih, koje smo mi već usvojili (jer, hej, nismo ni mi u medeni-mjesec-fazi veze!), ali koje uvijek valja ponoviti:

1. Ne pokušavati mijenjati bračnog druga, nego mijenjati sebe u ime ljubavi koju ste si obećali na dan vjenčanja

2. Dopustiti bračnom drugu da bude svoj, iako ne razumiješ njegovo ponašanje i razmišljanje

3. Snažne individue tvore snažan brak

4. Ne pričati o problemima najmanje 15 minuta pri povratku s posla, kad ste živčani i umorni

5. Ne leći u postelju posvađani

6. Govoriti 'oprosti', čak i kad znaš da si u pravu

7. Poklanjati pažnju jedno drugome i provoditi kvalitetno vrijeme (šetnja i razgovor)

8. Ne zanemariti partnera kad se rode djeca jer su muž i žena uvijek na prvom mjestu

9. Ne svađati se pred djecom - obitelj im mora biti sigurno utočište

10. Pomagati si međusobno u kućanskim poslovima - nema muških i ženskih poslova!

11. Odluke o financijama donositi zajedno, bez obzira tko više doprinosi kućanstvu

12. Nikada ne zapostavljati obitelj radi posla

13. Ne spremati kuću kad su članovi obitelji u kući - prašine će uvijek biti, a vrijeme s obitelji je dragocjeno

14. Biti prijatelj svojoj djeci, razgovarati s njima i uvažavati njihove različitosti

15. Svojim primjerom djeci usaditi vjeru - ići zajedno na svetu misu i biti zajedno u molitvi

Nekima je ovakav tečaj gubljenje vremena, ali mislim da ga je korisno proći - bez obzira zaključite li da brak ipak nije za vas, ili se, poput nas, još više uvjerite da ste izabrali pravo vrijeme za ulazak u bračnu luku.

Film koji uskoro dolazi u naša kina, a apsolutno morate pogledati je A long way down! Prezabavan roman Nicka Hornbyja, i po meni njegovo naaaajbolje djelo, pretočen je u ovaj još zabavniji film s kojim će se svaki stanovnik ove prenapučene planete poistovjetiti. Glavne zvijezde filma su Aaron Paul iz Breaking bada, nova it girl Imogen Poots, genijalna Toni Collette i 007 Pierce Brosnan.

Dok čekate film, pročitajte knjigu o kojoj sam već pisala na blogu, a koja sigurno čami u vašoj lokalnoj knjižnici! Pripovijedanje započinje Martin - sredovječni celebrity kojem se raspao brak, i koji je stalni gost žutih novina zahvaljujući skandalu koji ga je maknuo s popisa popularnih. Osim njega, u knjizi susrećemo i Maureen, koja je samohrana majka kojoj se život vrti oko djeteta s posebnim potrebama, Jess, razmaženu i sebičnu osamnaestogodišnjakinju s obiteljskim problemima i bez dlake na jeziku, i JJ-a koji je sanjao o glazbenoj karijeri, a sada preživljava kao dostavljač pizza. Ono što je svima njima zajedničko jest to što su se iste novogodišnje večeri sreli na istom krovu nebodera u Londonu, bijesni, tužni i ogorčeni. Popeli su se s namjerom da si olakšaju životne muke i oduzmu si život, a što će se dogoditi putem dolje - saznajte sami u ovoj duhovitoj, ali mudroj knjizi o spontanom prijateljstvu koje ima moć spasiti život, punoj zanimljivih dijaloga i čudesnih spoznaja koje je tako vješto smislio Nick Hornby.

Osim što su me naučile sve o životu - da za akademski uspjeh nisu bitne samo dobre ocjene, nego i razne izvannastavne aktivnosti i korisno provedeno slobodno vrijeme, da ti majka može biti najbolja prijateljica, da je u redu zamoliti najbliže za pomoć kada ti je potrebna, da u ljubavnoj vezi treba znati što ti je prioritet i mnogim drugim stvarima - Gilmoreice su me naučile osnovnim modnim zakonitostima koje ću prezentirati u nekoliko postova.

1. Zločeste cure nose crveni lak za nokte - Kad se oslobodilo mjesto u Chiltonu za Rory, osim što joj je prepravila školsku uniformu, Lorelai je Rory nalakirala nokte crvenim lakom jer su cure u privatnim školama zapravo zločeste cure, a zločeste cure uvijek nose crveni lak.

2. Ne nosi odjeću na kemijsko čišćenje netom prije važnog događaja - Prije važnog događaj važno je pripremiti odjeću koju namjeravamo nositi, jer se netom prije polaska može dogoditi mnogo nepredviđenih stvari, a mi možemo na važan event otići odjeveni kao da smo se uputili na rodeo.

3. Outfit ti mora biti usklađen s okruženjem - Emily Gilmore uvijek je besprijekorno odjevena, a njena tajna je i u tome što se prije svakog važnog događaja obavezno informira kakav je interijer ili eksterijer - you don't want to clash with decor.

4. Uvijek nosi donje rublje - Valja redovito prati donje rublje i redovito se uvjeriti da smo ga uistinu obukli, jer....ma jednostavno valja!

5. Ružičasta boja naizgled povećava glavu - Niste o tome nikada razmišljali? Ako tako veli Paris Geller, onda je to informacija kojoj vrijedi pokloniti vjeru.

Gospodin je pastir moj:

ni u čem ja ne oskudijevam;
na poljanama zelenim
on mi daje odmora.
Na vrutke me tihane vodi
i krijepi dušu moju.

Stazama pravim on me upravlja
radi imena svojega.
Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.

Trpezu preda mnom prostireš
na oči dušmanima mojim.
Uljem mi glavu mažeš,
čaša se moja prelijeva.

Dobrota i milost pratiti će mene
sve dane života moga.
U Gospodnjem ću domu prebivati
kroz dane mnoge.

Ovaj smo psalam pjevali zajedno, doduše, on nije mogao skupiti dovoljno snage u svom slabom tijelu da bi glas doista izašao iz njega, ali držao je ruke sklopljene u molitvi, žmireći, blagog izraza lica, kao da priželjkuje što skoriji dolazak sestrice Smrti.

Rekao mi je davno - Isplakao sam se davno, pa više nemam potrebe - i živio je tako, unatoč bolesti koja ga je dugo izjedala. U disko bi obukao svečano odijelo samo zato jer si u njemu bio zgodan. Bio je duša svake zabave, ali ne onako kako se kolokvijalno kaže, nego je doista bio glasan i sveprisutan - svi su poznavali taj široki osmijeh koji bi mu progutao cijelo lice, pa bi redovito izgledao kao da žmiri.

Nema ga desetljeće, ali još uvijek jasno vidim njegove pune usne i osjetim čvrst stisak njegove ruke. Grlio se puno, i grlio se rado. Učio me o ratnicima svjetlosti, dopuštao mi da čitam njegove dnevničke zapise, uzbuđeno dijelio filmove donešene iz videoteke sa mnom, neumorno mi pržio cdove koje bih poželjela imati, čak mi je i u posljednjim, neizdrživim, bolovima čestitao rođendan - i poslao SMS drugoj osobi misleći na mene.

Naučio me - tek kad nešto izgubiš, shvatit ćeš što si imao.

Neće me zagrliti na dan mog vjenčanja, i neće biti ujo mojoj djeci, ali ona će za njega sigurno znati - jer velik dio njihove mame stvarao je upravo njegov radosni duh.

Nakon poluprospavane usamljene noći, ustala sam na lijevu nogu, i ni doručak, ni pola litre kave nisu me doveli u normalu. Već sam kasnila na posao, kiša je lijevala, a meni je pogled zapeo za kiosk. Ne kupujem Cosmo često, najčešće ljeti kad imam potrebu za opsesivnim čitanjem svega i svačega na plaži, ali ovaj mjesec Cosmo slavi svoj 16. rođendan cijenom od 16 kn, pa rekoh - zašto ne?

Prolistala sam ga za vrijeme pauze i odmah me natjerao da se zapitam - što bih poručila šesnaestogodišnjoj sebi? Suradnici Cosma na prvim stranicama pozivali su se na promašene zaljubljenosti, modne pogreške i lekcije roditelja koje su trebali poslušati, a ja sam odjednom shvatila - da imam priliku, ne bih šesnaestogodišnjoj sebi ništa poručila - to bi bilo besmisleno jer ona bi ionako bila predrska i previše uvjerena da sve zna da bi me uopće saslušala!

Nisu ti svi ljudi prijatelji - ponavljali su starci kao papige, a ja bih, kad god je trebalo, dala svoj maksimum za prijatelja. Slušala sam ispovijedi, pisala zadaće, organizirala razne razredne događaje, bila sam sva u tome, i obožavala taj osjećaj da sam drugome potrebna! S vremena na vrijeme pokazalo se, istina, da neki ljudi nisu vrijedni mog truda, ni vremena, bez obzira koliko ja željela da to budu.

Nemoj se vezati za prvog u kojeg se zaljubiš - pokušavali su mi utuviti u glavu, ali nisam slušala. Svoje srce dala sam na koncu osnovne škole svojoj prvoj ljubavi. Voljeli smo se, planirali smo budućnost, svađali smo se i izluđivali, dolazila sam puno puta sa spoja plačući, a mama bi govorila onu famoznu rečenicu - Nije te vrijedan - ne znajući da nisam ni ja njemu ostala dužna i da vjerojatno i on dolazi kući tužan i povrijeđen.

Nisam birala bitke - svaka mi je bila ključna, a argumenata mi nikada nije ponestajalo. Ovo tvrdoglavo magarče vjerovalo je da se pravi čovjek mora zauzeti za ono u što vjeruje, pa makar to bile apstraktne stvari kao što su ljubavi i prijateljstvo, ili izlasci.

Izluđivala me biologija, matematika mi je bila beskrajno dosadna, izostanci su se gomilali, a ja sam šizila jer nisam dovoljno svestrana da se razumijem i u fiziku, i u kemiju, i da budem najbolja u stranim jezicima ili u bubanju povijesnih činjenica. Ipak, znala sam da ću se kad zatreba potruditi na akademskom polju i napraviti od sebe nešto.

Danas, ne bih ništa promijenila. Ne ponosim se svojim greškama, ali sam sretna jer mislim da sam iz svake izvukla pouku - izašla pametnija, izašla drugačija, i volim misliti - bolja.

I neka sam sa šesnaest vjerovala u prvu ljubav - morala sam s vremenom shvatiti da drugoga ne možemo promijeniti, da je bitno razgovarati, pa i svađati se - sada smo se od svađa umorili, upoznali se u dušu, zavoljeli sve naše mane, i spremni smo za budućnost.

I neka sam gurala ruku u vatru za prijatelje koji me možda nisu cijenili - baš zbog toga danas više cijenim one koji su ostali uz mene u dobru i zlu.

I neka sam bila uvjerena da su testovi iz biologije bauk, i neka sam mislila da se sve zanimljivo u gradu zbiva poslije 2 ujutro, i neka sam bila bijesna na starce koji su mi branili izlaske - da sam onda znala sve što znadem sada - put do dvadesetsedmogodišnje mene činio bi se predosadan, a sjećanje na šesnaestogodišnju mene ne bi bilo ni upola ovako slatko!

Volim doći u Zagreb, ne zbog gužve, ne zbog metropolitskih događanja, nego zbog onog osjećaja koji me prožme kad kročim Dolcem, kad prošećem Tkalčom, kad me uhvati jeza u Nazorovoj, kad se osmjehnem Dori Krupićevoj iznad Kamenitih vrata. Na zagrebačkim ulicama ne srećem samo celebritije, nego i duhove prošlosti koji ondje žive, kao da nisu svjesni da je stiglo novo doba u kojem ih se malotko sjeća. Kad se oglasi top s kule Lotršćaka, pomislim na Mandušu zlatne kose koju su kao dijete ostavili pred kulom, u mojim mislima ona je življa od mene same. Čitala mi je o njoj tetka dok sam bila dijete, i iako me bilo strah pomisliti na jadnu zazidanu djevojku, godinama me pratila slika njene slabašne ručice kako proviruje kroz prozorčić kule. I vraćala sam se Manduši puno puta tijekom svog života, nagnala me da pročitam i druga Zagorkina djela, ali Gričku vješticu bih uvijek zaobilazila. Jednostavno zato jer mi se činilo kao da je i jesam pročitala, a sve zbog mame koja je sklona prepričavanju omiljenih joj knjiga, i to do takvih spoiler-detalja da ti predmetna knjiga prisjedne.

Ipak, ovih dana jedan me članak podsjetio da je upravo potkraj ožujka 1756. godine carica Marija Terezija ograničila je sudbenu vlast vezanu za progone vještica u Hrvatskoj odredivši da hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude ne mogu izvršavati prije kraljičine potvrde, čime je proces postao skup i nepraktičan pa su progoni protiv vještica iščeznuli, a da nikada nisu formalno bili ukinuti – i shvatila sam da je vrijeme da se uhvatim Gričke vještice – jer ona to zaslužuje.

A zašto? Zato što od 13. stoljeća vlada inkvizicija u Hrvatskoj – u središtima kao što su Kopar, Zadar, Zagreb (za Slavoniju i Bosnu) i Dubrovnik. I zato što se, dok se inkvizicijski sudovi bore protiv unošenja literature vezane uz druge religije, Europom širi novi trend – progone se vještice. Čarobnjaci se odriču Boga svojim djelovanjem i time krše i zakone katoličke Crkve. Međutim, za najbrutalnije progone vještica zaslužni su svjetovni sudovi (sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca) koji u početku postupaju vrlo blago prema optuženicima – sve do početka 17. stoljeća kada nastupa tortura.

Znate da volim priče o serijskim ubojicama, pogotovo onima zaslužnima za masovni pokolj, a jedna od strasti mi je i guglanje o vješticama – za sve krivim Winonu Ryder, i Sanders sestre (no, više o Salemu drugi put). Tako profesionalno deformiranoj bitno mi je spomenuti da bi proces protiv vještice započinjao javni tužitelj na temelju iskaza svjedoka, koji su mahom bili u zavađenim odnosima s optuženicima (ljubomora, bračne razmirice, susjedske svađe, tržišno natjecanje), a zatim bi ispitivanje provodilo sudsko vijeće, dok bi sam čin torture obavljao krvnik s pomoćnicima. Koristili su se različiti oblici mučenja – od stiskanja palaca između dvije metalne pločice koje su se stezale, užasne španjolske čizme (optuženikova potkoljenica stavljena između dva željezna oklopa, a čavli s unutarnje strane tog oklopa su prodirali u njegovo meso), strašne ljestve (na kojima se rastezalo ljudsko tijelo), vještičje stolice (velik i čvrst stolac, čitav prekriven oštrim šiljcima), te najgoreg španjolskog magarca (visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu što svojim gornjim oštrim rubom ulazi u meso i organe međunožja), a kada bi uslijed i do 24-satnog mučenja optuženici priznali zločin koji nisu učinili završavali su na lomači – većinu su pogubili prije spaljivanja, no, mnoge su spalili i žive. Katkad bi optuženom ukazali čin milosti tako da bi namazali drvo smolom da gori brže ili bi mu oko vrata vezali vrećicu baruta koja bi, kad plamen stigne do nje, eksplodirala i ubila ga na mjestu. Oh, prevelike li milosti.

Službeni podaci govore da je samo na području Zagreba optuženo više od 250 osoba (gotovo su sve spaljene, i to većinom žene, njih 248, a 12 je oslobođeno). Vještice bi nakon uhićenja držali zatvorenima i mučili u kuli Kamenitih vrata, zbog čega je i danas vidljiv buzdovan na vrhu koji tjera vještice koje žele pomoći kolegici. Smrtna kazna na Gradecu izvršavala se na križanju Streljačke ulice (dolje na slici, nekad i sad) s Tuškancem (gdje se danas nalazi kino), koje se onda nazivalo Zvedišće, a na Kaptolu na području nekadašnjih bedema oko katedrale, gdje je danas kip djevice Marije.

Alica, Margareta, Marijana Vugrinec, Barbara Piszk Mihanović, Marija Fućkan, Marijana Brukec, Magda Brcković, Magdalena Logomer, coprnica Dragica… - samo su neka od imena zagrebačkih „vještica“, i sve te nevino osuđene i spaljene žene zaslužuju poštovanje. Najpoznatija od njih je prelijepa Barica Jurković Benšek, zvana Cindekovica, zagrebačka pekarica koju je konkurent Andrija Palčić optužio pripisavši njen poslovni uspjeh čarolijama, a koja je imala nesreće da se u nju zagledao gradski notar Lacko Sale, koji je jedna od ključnih figura u postupku protiv nje. Upravo njezin progon (od svibnja do rujna 1743.) nadahnuo je Gričku vješticu Marije Jurić Zagorke, antologijsko djelo hrvatske književnosti, i koje vrvi zanimljivim likovima i povijesnim činjenica, u koje je Zagorka utkala ogroman trud, za koje je pretražila mnoge arhive, borila se protiv patrijarhalnog društva koje je njena djela nazivalo šund literaturom, i za kojim je totalno luda moja majka.

Zato, majko, Zagorko i Barice, vama u čast, krećem danas s Tajnom krvavog mosta, a dalje što bude!

Ovaj film nije nominiran za Oscara, ali je na popisu najboljih komičnih filmova prošle godine, što ne čudi budući da je jedan od njegovih tvoraca Jim Rash - dekan iz serije Community! Uz humor, soundtrack filma ćete zavoljeti u prvim minutama ovog filma koji podsjeća na cvrčke i ljetne dane.

Mladi glumac Liam James (iz Kanade, btw) dobio je brojne nominacije i nagrade, a u filmu The way way back glumi smotanog Duncana koji je produkt razvedenih roditelja, i koji, nažalost, ljeto mora provesti s majkom (Toni Collette - obožavam je!) i njenim novim dečkom (Steve Carell) i njegovom kćerkom. Dok se njegova majka provodi s pijanim društvom (Allison Janney, Amanda Peet i dr.), beskrajno dosadne dane u kojima ga nitko ne doživljava Duncan nastoji skratiti biciklirajući do vodenog parka, gdje stječe i prijatelja (presmiješni Sam Rockwell).

Sjećate li se vremena kad ste tek okusili samostalnost, počeli izlaziti u grad, a roditelji su vas prisilili da ljetujete s njima? E, pa sad zamislite da ljetovati morate s majkom, koja vam nije nimalo bliska, i njenim iritantnim dečkom koji vas omalovažava na dnevnoj bazi! Vaša obitelj više vam se ne čini tako loša, zar ne? Hoće li kroz društvene igre i tajne između članova nove obitelji isplivati Duncanova ranjivost, ili hrabrost, hoće li se zbližiti s mamom, ili možda zaljubiti - provjerite sami ako ste željni ljetnog sunca, ili vam se ove nedjelje jednostavno ne da ništa osim izležavati uz filmove!

Za nekoliko tjedana moja će draga prijateljica iz djetinjstva postati gospođa, a ja ću joj biti svjedok i desna ruka - maid of honor - totalno bolje zvuči na engleskom, zar ne? Kuma nekako odmah podsjeća na debelu staru gospođu koja je Pepeljugi pomogla oko stylinga, ili ima mafijaške konotacije. Ali, nemojte me taj dan tražiti usluge jer ću vjerojatno odbiti učiniti vam ih, iscijeđena od ideja, planova i stanja na računu.

Jednog dana, kad vas netko ljubazno pozove da mu/njoj budete vjenčani kum/a, radosno ćete prihvatiti, ganuti do suza, niti ne pomišljajući što sve ta uloga podrazumijeva. Budući je ovih dana fino društvance djevojaka u strci oko organiziranja djevojačke zabave koja zapravo predstavlja glavnu svadbenu zabavu, budući da će sam obred vjenčanja biti popraćen intimnom večerom mladenaca, njihovih roditelja i kumova, u tom điru napomenut ću par stvarčica o kojima kuma mora brinuti.

1.Vjenčanica

Nepisano je pravilo da kuma s mladenkom ide u lov na the haljinu, što zapravo ovisi o prebivalištima, boravištima, ponekad i godišnjim odmorima koji se ne poklapaju nužno. Moja mladenka od mene je udaljena nekih 600-ak kilometara, tako da sam u izboru haljine sudjelovala putem SMS-a, poziva i e-maila, putem kojih su kolale fotografije mladenke u potencijalnim vjenčanicama. I da, ona koju je izabrala bila je i kumin broj 1, just so you know!

2. Djevojačka zabava

Samo u filmovima kuma ima dovoljno financijskih sredstava da samostalno organizira svojoj prijateljici djevojačku zabavu, npr. skupi djevojke i iznenadi ih putovanjem na Havaje (što bih ja sigurno učinila da osvojim eurojackpot npr.) ili odvede na vikend u spa resort, i omogući svima provod koji će prepričavati do kraja života. U našoj priči kuma ima vježbeničku plaću, živi kao podstanar i iste godine mora platiti i svoje vjenčanje, pa će se morati pobrinuti barem da zabava ima neki sadržaj i dekoracije (npr. tijaru, lentu, veo, šaljivi natpis, balone itd.), dok će u ostalom njena uloga biti isključivo savjetodavna. Ova kuma ima domaće rakije, a ako Bog da, spremit će i neku torticu, ako se neka od alkoholiziranih gospođica zaželi slatkoga (kuma prva). Djevojačka zabava podrazumijeva i opremanje mladenke za bračni život, a najpraktičnije i najzabavnije je da sve djevojke poklone mladenki zajedno jedan kvalitetan darak (npr. britvice, aspirin, kuhaču i sve ostale rekvizite o kojima će joj ovisi bračni život).

3. Torta

Ne znam kako kod vas, ali kod nas, Slavonaca, običaj je da kuma donese na svadbu jednu od torti. Budući da moji mladenci neće imati hrpu kolača, poklonit ću im svadbenu tortu, koju je sama dizajnirala mladenka do najsitnijih detalja, jer ipak je važno poštivati njezine želje (osim ako baš voli iznenađenja)!

4. Poklon

Valja unaprijed pitati mladence žele li ček ili poklon koji će im koristi u stanu. Moji su se u nedostatku odgovarajućeg namještaja/aparata i dr. odlučili ipak za poklon u obliku kuverte, ako me razumijete. Pitate se koliko je pristojno pokloniti kumovima? Raspitala sam se i zaključila da obično svi daruju najmanje 3.000 do 4.000 kn, sve u skladu sa svojim primanjima. To je najgori dio kumstva - nijedan dvadesetineštogodišnjak u Hrvatskoj danas nema bajna primanja, pa se kumovi ili zadužuju ili osjećaju nedorasli situaciji. Ne treba smetnuti s uma da mladenci ne bi imali ništa protiv da im uz novac poklonite i neku sitnicu koju će koristiti u svom svakodnevnom obiteljskom životu - za koji će i za deset godina reći: "Daj dodaj kumin escajg!"

5. Styling

Kumino je mjesto uz mladenku - ona ju mora obući, po mogućnosti s njom ići na šminkanje i friziranje i učiniti sve da mladenka bude na svoj dan svježa, sretna, smirena, neopterećena menijem ili drugim sitnicama. Ukoliko se radi o velikoj svadbi, kuma je zadužena i za podizanje atmosfere, a minimum koji mora zadovoljiti je da se ne opije u prvih sat vremena večera pa da mora prije reda doma u krpe (držite palčeve).

Ljubi vas kuma!

Da se razumijemo, nisam control freak, ali što u životu započnem, volim i dovršiti. Osim ako se radi o sportskim aktivnostima.

Jednom sam došla na trening rukometne ženske ekipe na tadašnje igralište zvano Partizan. Pametnom dosta. S rukama baš nisam bila vješta, što da vam kažem.

Usprkos tome, na tenisu sam se zadržala nešto dulje, a sve što sam o forehandu i backhandu zapamtila je da mi se jednom, dok sam pokušavala izvesti backhand, ptica pokakila na ruku. Ne bih toliko dugo pokušavala postati tenisačica da nije bilo moje prijateljice koja je u tenisu bila jednako loša, pa smo nas dvije mogle uvijek prebacivati lopticu kako nam dođe, bez pritiska od svih onih pobjednica koje su očevi redovito pratili na treninzima.

Imam i ja oca koji je želio prvake, a dobio je tri ženska sportska antitalenta. Ipak, usudio se u dvorište postaviti koš, u nadi da ćemo postati nešto slično Draženu Petroviću. Trudila sam se ja, ma čak sam imala i poster Shaquille O'Neala u sobi (OK, možda je to ipak bilo zbog krakatog dečka iz razreda koji mi je bio simpatija), ali dalje od par slučajnih slobodnih bacanja na školskom natjecanju košarkašica nisam dospijela.

Tijekom posljednjih nekoliko godina imala sam kratke faze kad bismo dragi i ja išli joggirati, a znala sam posjetiti i teretanu u kojoj bih se uvijek osjećala kao siroče jer bi svaki put shvatila da, očito, za teretanu moraš imati superfancy trenerku, ful make up i frizuru, jer ne želiš izgledati ružno dok iz svih tvojih pora teče znoj.

I baš kad sam odustala od zamisli da ikada živim iole sportskim životom, otkrila sam plivanje. Pa, evo zašto ga volim i svakom bi ga preporučila.

1. Znoj mi je najveći neprijatelj, ne volim ga, ne volim, ne volim, ali dok plivaš u bazenu, nemoguće je znojiti se, i tko onda plivanje ne bi volio?

2. Osim te prednosti, plivanje volim i jer mi dopušta da se potpuno isključim u bazenu. Zapjevam si neku pjesmu u glavi ili samo mislim na pokrete ruku i nogu, glava mi je čista, a ja sam smirena. Valjda nam voda svima prirodno godi, ipak smo prvih devet mjeseci života bili plivači.

3. Osim što dobro utječe na moju psihu, plivanje je i društveni događaj budući da na plivanje najčešće idem sa zaručnikom. Pauze i odmor od plivanja uz rub bazena kratimo pričom i tako zajedno, a i korisno, provodimo slobodno vrijeme.

4. Plivanje nam dobro dođe budući da nismo u kondiciji, a da nam do stana vodi 86 stepenica, uz koje se uvijek uspušemo.

5. Jedna od najboljih stvari kod plivanja je ta da možda nisam smršavila deset kila, štoviše, vaga stoji na jednom mjestu, ali sam primjetila da se u svoj odjeći osjećam lagodnije, a neke hlače su mi čak i prevelike. Štoviše, naziru se mišići na mjestima na kojima ih nisam zatekla desetljećima.

Zato, ako imate nešto malo novca (ulazak na bazene obično stoji 20 kn po osobi), dobre volje i imate kvalitetnu hidratantnu kozmetiku (jer bazenska voda isušuje kožu), zaplivajte još danas!

Danas će vam svak reći da voli fotografiju. Čak i najjeftiniji mobiteli imaju kamere, a fotografije se svakodnevno dijele na društvenim mrežama - u slučaju nesreće svima je prioritet snimiti prigodnu fotografiju, nekad se prije jela molilo, a sada se fotografira, nijedno chillanje nije moguće bez dijeljenja uživancije na zavist svih Facebook prijetelja, selfie je prema Oxfordskom rječniku riječ godine. Fotograf je svatko, a fotografiranje se uzima zdravo za gotovo.

Kad vam ja kažem da volim fotografiju, onda stvarno mislim - f o t o g r a f i j u - onu izrađenu, koju možeš opipati. Redovito izrađujem fotografije i uredno ih slažem u albume, pažljivo bilježeći datume i imena ljudi koje će jednog dana moji mališani gledati i pitati: "Mama, a tko su ova teta i čiko?" Ipak, najdraže su mi crno bijele fotografije, one koje baka drži u staroj drvenoj ladici. Volim miris fajtine koji se poljepi po meni kad, po stoti put, stavim prašnjavu ladicu na krilo. Iako sam sve te fotografije skenirala, još uvijek ih volim dirati rukama, prelaziti jagodicama prstiju po licima svoje prabake i pradjeda, svih onih ljudi koji žive u našim obiteljskim pričama.

Osim što sam opčinjena bakinim fotografijama, jedno vrijeme bila sam luda za online muzejem starih fotografija Skarabej, pa je zid mog studentskog stana bio prekriven starim fotografijama nepoznatih mi ljudi, čije sam živote osmislila u svojoj glavi. Naročito volim fotografije ljudi zatečenih u svakodnevnim aktivnostima, kojima je jedan običan trenutak pretvoren u vječnost. Ipak, danas ću reći nešto o onim namještenim fotografijama koje su nastala na najljepši dan u životu njihovih aktera - o fotografijama vjenčanja - koje nas mogu mnogočemu poučiti.

1. S velikim natapiranim frizurama izgledat ćete kao čunjoglavac, a reveri dugi 30 centimetara možda, iako tada in, danas i nisu najpraktičniji.

2. Vjenčanje bi trebalo biti sretna prigoda pa se očekuje da i gosti budu sretni, a ne kao ove krasne dame, moja tetka i majka, na fotografiji.

3.Veo je must! - kakav god veo bio i koliko god bio nepostojan u različitim vremenskim prilikama, na fotografijama će izgledati divno.

4. Fotografije s dragim prijateljicama ne mogu ispasti loše, tko god bio fotograf.

5. Manje je više - ne treba pretjerati s dekoracijama, i ne bi svi gosti trebali ići k istom frizeru.

Ovaj tjedan govorila sam o plivanju, a kad pomislim na sintagmu "kao riba u vodi" pomislim samo na Krupnu ribu.

Knjigu Daniela Wallacea dobila sam kao gratis knjigu uz onu koju sam uistinu poželjela. Pročitala sam je istog dana, ne zato što je ludo zanimljiva, nego zato što ima svega 180 stranica. Govori o Edwardu Bloomu, trgovcu koji nikada nije bio uz kućno ognjište i kojega njegov sin William zapravo nikada nije imao priliku upoznati. U posljednjim danima očevog života, William će dobiti priliku zaista čuti priče svoga oca i tako naučiti o njegovom životu.

Iako je ovo roman koji na drugačiji način progovara o odnosu oca i sina, puno zanimljiviji je film napravljen po romanu kao predlošku. Film je to koji se u mojoj kući do sada pogledao dvadesetak puta, a u kojem svi svaki put uživamo kao da ga gledamo prvi put.

Nisam još upoznala ženu koja ne voli Moulin Rouge, u kojem je Ewan McGregor odigrao ulogu Christiana, ali za mene je Ewan samo Edward Bloom. Što da vam rečem, netko voli Baza Luhrmanna, ali ja sam oduvijek Tim-Burton-kind-of-girl.

Ukoliko Krupnu ribu još niste pogledali (sram vas bilo!), evo nekoliko razloga zašto je vrijeme da pripremite kokice:

1. Jer je svijet Tima Burtona čaroban, pun boja i čudnovatih ljudi

2. Jer u filmu glume Jessica Lange, Marion Cotillard i Helena Bonham Carter

3. Jer će vas inspirirati da pomažete ljudima

4. Jer ćete shvatiti da je vaš život vrijedan

5. Jer je ljubavna priča između Edwarda i Sandre preromantična

6. Jer ćete shvatiti da je lako krenuti iz početka, ali da treba cijeniti i svoju prošlost

Sanjala sam davno da ću na dan svoga vjenčanja nositi široku vjenčanicu s trideset slojeva tila, inspiriranu Disney princezama. Moj izbor ipak, naposljetku, nije pao na puf princess haljinu, pa odlučih provjeriti kakve vjenčanice su uopće nosile današnje, prave, princeze na najvažniji dan svog života.

1. Švedska princeza Madeleine lani je obukla je predivnu Valentino haljinu.

2. Izbor princeze Grčke, Marie - Chantal, 1995. godine također je bio Valentino.

3. Princeza Monaka, Charlene, 2011. nosila je na svome vjenčanju Armani haljinu od 130 metara svile.

4. Norveška princeza Martha Louise nosila je vjenčanicu norveškog dizajnera Wenchea Lychea u pomalo srednjovjekovnom stilu.

5. Princeza Victoria od Švedske, promovirala je, također lokal-patriotski, švedskog dizajnera Pära Engshedena.

6. Moj favorit je vojvotkinja Luxemburga, Claire, u predivnoj haljini Elija Saaba.

7. Claire je možda inspiraciju potražila u haljini belgijske grofice Stephanie koja se udala za princa Luxemburga u raskošnoj haljini Elija Saaba.

8. Ipak, nitko u posljednjih nekoliko godina nije utjecao na modu kao što je to učinila Kate Middleton čipkastom haljinom Sarah Burton, dizajnerice kuće Alexander McQueen, naslijedivši tako Lady Dianu, čija haljina je uoči vjenčanja '80.-tih bila najčuvanija modna tajna, a dizajnirali su je David i Elizabeth Emanuel.

I što je u trendu na kraljevskim dvorima?

Čipka - check!

Ivory - check!

Dugi veo - check!

Šlep - check!

Bila moderna ili ne, jedno je sigurno, za nekoliko mjeseci bit ću princeza svome dragome!

Ne sjećam se točno ni koje je godišnje doba bilo, niti koje doba tjedna ili dana, ni jesam li već bila školarka, ali sjećam se kao jučer da me mama posjela kraj sebe, da pogledamo film Imitacija života, u kojem glavne uloge tumače slavna plavuša Lana Turner i Juanita Moore, Afroamerikanka koja je za tu ulogu primila nominaciju za Oscara davne 1959., kada Afroamerikanci nisu bili uobičajeni gosti Akademijine proslave. Bio je to za mene film o dvije djevojčice, nevine i nesvjesne okruženja u kojem žive, i nije mi bilo jasno zašto je mama na kraju filma isplakala dušu govoreći da obožava taj film. Prošle su godine i godine dok nisam shvatila što uopće znači sintagma i zapitala se kako se osjećaju svi oni koji žive - ne život - nego samo njegovu imitaciju.

Možda sam bila samo dijete koje je bilo potreseno majčinim suzama, nesvjesno tematike filma, ali borba Afroamerikanaca za jednakost već mi je u tinejdžerskim godinama postala opsesija. Kad sam se prvi put susrela s imenom Rosa Parks, postala sam svjesna da je pojedinac moćan čak i u očajnim vremenima, kada se čini da je svaka nada iščeznula. Iako sam bila samo balavica iz male Hrvatske, koja nikada uživo nije niti vidjela čovjeka druge rase, informacije o maršu na Washington i riječi doktora Martina Luthera Kinga Jr. bile su mi svetinja. O njemu sam napisala seminar iz gotovo svakog predmeta iz kojeg se to dalo učiniti, i smatrala sam ga izvorom nepresušne inspiracije za ustajanje za ono što mi je u životu bilo bitno. Sposobnost čovjeka da muči drugog, sebi tako sličnog, strašila me, a ustrajnost i dostojanstvo onih koji su se za prava borili, uz čovjeka kojeg su protivnici tako nasilno ubili zbog dobroga u koje je vjerovao, prije samo pedesetak godina - inspiriraju me i danas.

Danas je Afroamerikanac predsjednik države koja je izgrađena vrijednim robovskim rukama, Afroamerikanci nose američku zastavu na Olimpijskim igrama, oni su danas izvođači s kojima se nitko ne može mjeriti, njihovi filmovi osvajaju Oscare. No, jesu li oprostili stoljeća segregacije i diskriminacije? - zapitam se kad god se susretnem s tematikom borbe za ljudska prava. U Who do you think you are poznati američki sportaš, Emmitt Smith, otkrio je istinu o svojoj praprapraprabaki, pretku unazad sedam generacija, koja je bila izvanbračno dijete svoga gospodara-robovlasnika, pa je nosila i njegovo prezime, i od koje je potekla cijela njegova loza. Ne sumnjam, zahvalan joj je na muci koju je pretrpjela, i sigurno bi volio da ga danas može vidjeti - da se na svoje oči uvjeri da su se bičevanja, služenja, ponižavanja, silovanja i druga nedjelja isplatili. Ali, može li Emmitt bez gorčine pogledati unazad i prisjetiti se članova svoje obitelji koji vrlo vjerojatno nisu umrli mirnom smrću? Činjenica je - svaki Afroamerikanac posjeduje u svojoj krvi najmanje 10% europske krvi bivših robovlasnika, što su nepobitni tragovi zločina koji čovjeku i nakon 200 godina mogu učiniti krv uzavrelom.

Za kraj ovog hommagea svim borcima za pravdu, preporučila bih vam najbolji film 2013. godine - Twelve years a slave - film koji govori o istinitim događajima koji su prije Građanskog rata u SAD-u snašli slobodnog čovjeka Samuela Northupa. Film je to koji će vas potresti, koliko god puta se susreli s rasizmom na malom ekranu, i natjerati da cijenite slobodu s kojom ste se rodili, a koja vam u svakom trenutku može biti oduzeta, bili vi toga svjesni, ili ne.

Kad sam 2009. zakoračila na Maksimir i vidjela impozantnu pozornicu 360 degrees, pomislila sam - to je to, život ne može biti ljepši. Atmosfera koju je U2 četvorka stvorila tog ljeta, 60 000 ljudi koji pjevaju u savršenoj harmoniji - doživljaj je koji nikada neću zaboraviti. Naposljetku, koncert U2 je bio moj dugo sanjani san. Tijekom godina čula sam uživo i legendarne Gunse, skakala u masi ispred Bon Jovija (ako Bruce ove godine ne dođe, za kaznu ću mu otići na koncert Bublea!), ali niti na jednom koncertu nisam plakala od ganuća.

Ali, sinoć, dok je katedrala pucala po šavovima od posjećenosti, suze su potekle uz prve zvuke milozvučnih glasova ladarica. Jurajeva katedrala vjerojatno nikada nije čula takvu ljepotu. Članovi ansambla Lado ušli su u dvoredu, u procesiji, u katedralu i otpjevali korizmene napjeve iz Dalmacije, Zagore, Podravine, Međimurja, sjeverozapadne Hrvatske i Slavonije i Baranje. Od savršeno izvedenih klapskih napjeva, do podravskih predivnih Litanija Krvi Kristuševe izmoljenih uz Koral sveto čislo zmolili smo, pa opet od ojkanja (iliti meketanja) iz Zagore, kad su pjevači pjevali iz raznih razine i dijelova katedrale priredivši spektakl za naše uši, pa do predivnih slavonskih pasijskih napjeva, koje su ladarice pjevale baš kao što je pjevala moja baka kad je bila mlada - izveli su perfektno. Nikakva gitara, nijedan klavir, nijedan instrument ne može čovjeka dirnuti u srce kao što to može ljudski glas, a kad se radi o 36 glasova koji su savršeno izvježbani i specijalizirani za nekoliko različitih vrsta napjeva - onda čovjek ne može ništa drugo, nego zahvaliti Bogu što nas je stvorio takve čudesne. Tj. njih je stvorio čudesne - ovo što mi ostali radimo dok se tuširamo nije pjevanje.

Dok me dragi smirivao riječima "Jedina ti plačeš, šta ti je" (što, btw, uopće nije bila istina), nisam mogla ne pomisliti kako je divna naša zemlja - tako mala, a tako bogata jezikom, običajima, baštinom. Lado predstavlja sve ono dobro u našoj Hrvatskoj, i ako vam se ikada pruži prilika da ga čujete uživo, nemojte ju propustiti! Eh, kad bi ga barem poslušali i oni koji svojim političkim odlukama uništavaju ovu zemlju - možda bi je onda malo i zavoljeli!

Najveća prednost života s mamom i tatom je to što je netko od njih zadužen za planiranje menija - za nabavku hrane i njenu pripremu. Tek sad razumijem mamu i njeno svakodnevno pitanje "Što ćemo sutra kuhati?" Kad si samostalan čovjek, planiranje obroka predstavlja često muku i gnjavažu, pogotovo ako se želiš hraniti zdravo i raznoliko. Da se razumijemo, i ja bih rado svaki dan jela pizzu, a moj dragi ćevape, ali, hraneći se tako, za samo desetak dana bismo puknuli. U tom tonu ovim postom predstavljam vam nekoliko isprobanih recepata koje redovito kužinavamo, a jednostavni su za pripremiti, kreativni i nadasve fiiiiini.

Sigurno vam je poznata ona muška taktika ne-znam-ja-to-skuhati-ti-ćeš-to-bolje, uslijed koje će svaka nestrpljiva žena odustati od objašnjavanja i preuzeti kužinu u svoje sposobne ruke. Ali, varaju se muškarci ako misle da će uspjeti tako lako, jer, every once in a while, nađe se dovoljno uporna žena koja će svom dragom nacrtati recept do najsitnijih detalja (miješaj, poklopi, probaj). Drage uporne žene, sad se možete odmoriti jer vaš dragi može napraviti ručak uz pomoć web stranice kao što je ona Alma Čatlaka, na kojoj su recepti popraćeni videom s instrukcijama. Favoriti Crochefa su nam burek (za koji obavezno koristimo Tena kore za savijaču, a koji je odličan sa svim vrstama mljevenog mesa), koji se pravi u količini dovoljnoj za dva dana, i slavni paprikaš zahvaljujući kojem je moj zaručnik postao mali od paprikaša. Savršen za kišne dane kad nema boljeg od tople juhice.

Svi smo kad tad pekli krumpire u pećnici, a za movie večer, kad vam se baš jede čips, preporučam krumpir s češnjakom (kojeg bih stavljala u sve!) pečen u pećnici. Njami!

Na ovo jelo me nadahnuo Masterchef, a presudila je moja neopisiva ljubav prema cimetu. Volim isprobati strane specijalitete, posebno u desertima, ali prema indijskom štihu sam bila poprilično skeptična. Ali, dogodilo se i to - zacimetila sam i piletinu! Uspješno! Okus je neobičan, na pomisao malo fuj, ali dajte se iznenaditi! Dragi je zaključio da bi radije ćevape, ali ja ću piletinu s orasima i cimetom svakako pripremiti ponovno!

Ukoliko pozivate goste ili se samo želite počastiti hranom koja ima okus junk fooda (dušu dalo za PMS!), napravite ove ukusne tortilje koje imaju okus baš kao pizza, a zapravo su zdrave i nižekalorične! Ako ih slučajno ne pojedete sve, drugi dan ih možete ponijeti na posao i smazati za marendu umjesto dosadnog peciva iz pekare, jer su ukusne i tople, i hladne. U slast!

Kad se zaručite za ozbač, i želite iskristalizirati datum vašeg W – daya, vrlo brzo shvatite da sve ono što ste za svoj dan sanjali - možete zaboraviti. Sve one nadobudne žene koje u serijama nose rokovnike pune ideja za svoje savršeno vjenčanje i koje točno znaju na koji dan i na kojem mjestu se žele pogospođiti ? Pih! Krajnja nerealnost!

Željela sam se udati u svibnju, na dan kad je naša ljubav procvjetala. Međutim, isplanirati vjenčanje za dvjestotinjak gostiju u samo nekoliko mjeseci nemoguće je jer su i dvorane i bendovi koje želite, ili koje si možete priuštiti, zauzeti ponekad i godinu dana unaprijed na vaš željeni datum. Stoga se datum našeg vjenčanja nametnuo sam po sebi – prema potrebama tržišta i prema željama naših roditelja (jer uvijek valja provjeriti da datum vašeg vjenčanja ne bude ujedno i obljetnica smrti člana uže obitelji i sl.). I tad vas strefi – zapravo uopće nije bitno što vi želite – ovaj party organizira se za nekoga drugoga – one ljude koji žene sina i udaju kćer.

Moj dragi i ja nismo pretjerano moderni, ali smo praktični. Ne volimo cajke niti zabavnu domaću glazbu (čitaj: Rozge, Sevke i kompaniju), a kao jedini bend koji nam se nudio kao rješenje za naš glazbeni ukus bio je – DJ. Naši roditelji, sumnjičavi, ali puni razumijevanja, dali su nam svoju podršku. Međutim, nakon što se bookirao DJ, a starci shvatili da mi mislimo s tim preozbiljno, suptilno su se počele davati savjeti i preporuke. Pa bit će i starijih ljudi, pa uvijek je živa glazba živa glazba (ma da?), bolja je atmosfera. OK, otkazali smo DJ-a (uvijek je dobro imati trenutak kontemplacije između bookiranja i plaćanja kapare), izguglali bendove do iznemoglosti, shvatili da nećemo pristati ni na što manje od muškog i ženskog vokala na pozornici – i odabrali. Prije krajnje odluke, dragi je s kumom poslušao bend i uživo, a budući da znaju svirati Zoricu – i mladenka je dala svoj blagoslov. So help us God.

Ponekad mi znaju biti zamorne ceremonije koje Slavonci imaju običaj izvoditi na dan vjenčanja. Ako ste ikada bili na prosječnoj slavonskoj svadbi, onda znate da ona ceremonijalno traje od jutra do sutra, da se ide po kuma, pa natrag kod mladoženje, pa po mladu, pa svuda pomalo, sve dok automobilske sirene ne zamuknu. Zamislila sam si da bi bilo lijepo da mladoženja dođe po mladenku bez spektakla, i da njih dvoje krenu prema crkvi gdje se i održava centralna proslava koju toliko iščekujemo. Ali, ne, pa kako će se onda moja mama i njegov tata keriti? Je li uopće moguće da vjenčanje prođe bez okupljanja u mladenkinom dvorištu sa stotinjak članova najbliže rodbine i tamburaškim ansamblom? A ne, ne! Što da vam rečem, tamburaši nam se zovu TS Šogori, a okupljanje kod mladenke će biti oko 14:30 h.

Vjerojatno najgori dio organizacije svadbe je sastavljanje popisa gostiju. Ta će vam procedura pokidati živce i donijeti minute i minute bučnih i dinamičnih telefonskih razgovora. Željeli biste intimnu svadbu, samo s najbližim prijateljima? Eh, da, vjerojatno bi i vaši roditelji to željeli – zato će i pozvati na vašu svadbu nekoliko stotina tetaka i ujni iz 6. koljena i još stotinjak svojih kolega i prijatelja koje, naravno, niste nikada niti upoznali. A vi ćete se svima smiješiti, pogotovo onima koji će vam pokloniti 20 kn jer su na vjenčanje došli iz glupe dužnosti, a ne potrebe, i čekati – jer, ako Bog da, jednog dana i vi ćete ženiti sina ili udavati kći, i napraviti žurku po svom guštu.

Znate li onaj osjećaj kad knjigu uzmete u ruku, ne poznavajući autorov opus, pa niti njegovo ime, a već na prvim rečenicama izgubite se u njegovim riječima i poželite nikada se ne vratiti u stvarnost? Ima li ičega boljeg od tog osjećaja? Kao ja da poludiš jednom kad se zaljubiš - pjevao je Bodalec, a baš s tim zaljubljivanjem usporedila bih otkriće dobre knjige i onaj povijesni trenutak u kojem poželiš manijakalno vikati svijetu "Ovo morate pročitati!!!", baš kao da ste vi prva osoba na svijetu koja je to zaključila.

Ponekad pomislim da sam vrhunac svojih čitalačkih navika doživjela u srednjoj školi jer, iskreno, sve rijeđe me spopadne taj osjećaj savršenog otkrića koji mora da je doživio i sam Kolumbo otkrivši novi kontinent, što je i razlog zašto sve češće posežem za već pročitanim knjigama. Čini mi se kao da sam sve svoje omiljene autore zavoljela još u formativnim godinama svog života i da sam im otada vjerna. Tako je bilo i s Isabel Allende čiju Kuću duhova sam uzela u ruke u našičkoj knjižnici, s police južnoameričke književnosti, izabravši je nakon što sam dovršila Coelhov opus. U sedmoj sezoni Gilmoreice Rory kaže da joj je najbolje djelo Isabel Allende Eva Luna, iako svi vole Kuću duhova. E, pa, Rory moja, ponekad su određene knjige ljubljene od mnogih s razlogom! Tako je zasigurno i s ovom jer Kući duhova ove čileanske umjetnice, koja prezime dijeli s iznimno važnim ljudima čileanske povijesti, niti jedna knjiga nije slična.

Ne volim prepričavati fabule i spoilati ljudima čarobne događaje koje sami trebaju otkriti - reći ću samo da je ovo knjiga stvorena za one koji uživaju u obiteljskim sagama koje skrivaju tajne i likove neobičnih karakternih osobina i sudbina. Radnja se vrti oko nekoliko generacija obitelji Trueba, a malo je reći da njihovu sreću kroje osjećaji ljubavi i mržnje. Ako volite priče kojima žene, sklone magiji, suptilno gospodare, onda će jasnovidna Clara, Blanca i Alba postati nove junakinje vašeg života - što je i razlog zašto im je autorica posvetila svoj prvijenac, koji je počela pisati kao pismo svome djedu na samrti 8. siječnja 1981. (a na koji datum potom piše i sve druge svoje knjige koje su uslijedile).

Ako ste voljeli Marqueza, obožavat ćete i magični realizam Isabel Allende, a Trueba žene nadahnut će vas, ako na ništa drugo, na pisanje u sveščiće za bilježenje života - kao što su nadahnule i mene davnih godina. A ako knjige nisu vaš cup of tea, prema Kući duhova 1993. snimljen je i film, a u njemu glume Jeremy Irons, Meryl Streep, Glenn Close, Winona Ryder i Antonio Banderas - mislim da ništa više osim toga nije potrebno reći - preporuka za tmuran vikend je ovdje!

10 razloga zašto je odrastanje bezveze

Oh happy day iliti kako sam pronašla svoju vjenčanicu

Happy

Za brak spremni!

Osobenjaci samoubilačkih namjera

Modne lekcije iz Stars Hallowa

Ponoćno sjećanje na ratnika svjetlosti

Kad sam imao 16

Vikend s Baricom

Ljeto nam se vratilo!

Savjeti jedne kume

Kao ribica u vodi

Vjenčanja nekada

Kao krupna riba u vodi

Da sam ja princeza...

27 years a freedom lover

Stala plačuć' tužna mati - i ja skupa s njom

Što ćemo sutra kuhati?

Ono kad shvatite da vaše vjenčanje ne organizirate vi

Kolumbo i ja, druga dva