Quantcast
Channel: Šljokičasta žena
Viewing all 838 articles
Browse latest View live

12 klasika koje morate pročitati

$
0
0
Već pet godina dio sam knjižnog kluba, i to sekcije zvane Klasičari. To što sam dio knjižne grupe koja čita knjige koje se smatraju best of kompilacijom književne scene vjerojatno je najkontradiktorniji dio moje ličnosti koja nije sposobna voljeti ono što je univerzalno voljeno, ali upravo je pripadanje ovoj grupi zaslužno za širenje mojih apetita i vidika knjiškog moljca, unatoč tome što su teme klasika često teške boje kao što su samoubojstvo, propadanje obitelji, pedofilija, nekrofilija i sve ostale riječi koje završavaju s - filija. Dakle, zovemo se Klasičari i čitamo knjige koje su s vremenom postale dio opće kulture - koje, po mišljenju nekih bitnih kritičara, jer sami nismo dovoljno stručni za prosudbu o tome, imaju velik umjetnički značaj, odnosno, knjige za koje svi lažu da su ih pročitali, a zapravo im je poznat samo onaj jedan reprezentativni odlomak iz čitanke koju su krajičkom oka vidjeli na satu hrvatskog jezika. Ukoliko ste na početku nove godine odlučili updatati svoje poznavanje opće kulture, biti iskreni prema sebi i cijelom svijetu, ili ste wannabe klasičar, ali ne znate odakle biste počeli, danas vam nudim ponudu koju nećete moći odbiti - popis dvanaest must read klasika, po mom skromnom i nimalo objektivnom mišljenju.


1. Siječanj: Zašto se niste ubili - Viktor E. Frankl

Ovaj veseli naslov valja pročitati na početku godine, ali ne radi blagdana koji su prohujali i ostavili za sobom prazne novčanike i nagomilane kilograme, nego radi stavljanja svijeta u jednu zdravu perspektivu, i radi odavanja počasti ovom autoru, neurologu i psihijatru, tvorcu Treće bečke škole psihoterapije, koji je svoje preživljavanje koncentracijskih logora Drugog svjetskog rata poželio pretvoriti u iskustvo koje je imalo smisla. U mjesecu sjećanja na holokaust, i u mjesecu kojeg mnogi smatraju najdepresivnijim u godini, dopustite Viktoru E. Franklu da vam vrati vjeru u život.

2. Veljača: Orkanski visovi - Emily Bronte

Priznajem, nisam baš na "ti" s ljubavnim romanima, pa ni klasicima, ali u prevrtljivoj veljači, mjesecu ljubavi, ne mogu ne preporučiti vam Orkanske visove, jedino djelo jedne od najpoznatijih književnica 19. stoljeća, Emily Bronte. Viktorijanska gotika, vrištineYorkshirea, divlji Heatcliff i njegova Catherine - svi mi sanjamo o ljubavi koja je jača od smrti, a ova to doista jest. Ukoliko je u vama ijedna romantična koščica, pružite priliku nimalo pitkom jeziku ove sestre Bronte, a ako baš nemate živaca za vintage English, pogledajte bar ekranizaciju romana s Tomom Hardyjem u ulozi Heatcliffa - you'll never be the same again.


3. Ožujak: Vlastita soba - Virginia Woolf

Ožujak je mjesec mog rođenja i mjesec u kojem slavimo Dan žena, ali neću vam preporučiti Male žene ili Sluškinjinu priču, koje su opet popularne zahvaljujući Hollywoodu, nego ću vam reći samo jedno ime - Virginia Woolf. Zanemarite činjenicu da si je žena kaput napunila kamenjem i legla u rijeku kraj svoje kućice u cvijeću, ova žena jedna je od feminističkih ikona, a njenu struju svijesti kopiraju još i danas. U Vlastitoj sobi ona progovara o ženama u književnost, i ovo djelo jedno je od najbitnijih djela koje jedna žena treba pročitati.


4. Travanj: Pisma starijeg đavla mlađem - C. S. Lewis

Ako ste dijete devedesetih, i vi ste plakali vidjevši slomljenog Aslana na kamenom stolu, i vi ste sanjali da vas mamin ormar s kaputima odvodi Tumnusu na čaj, a ako niste dijete devedesetih, onda nemate pojma o čemu govorim. Ipak, osim po Kronikama iz Narnije, Oxfordskog profesora i prijatelja velikog Tolkiena, C. S. Lewisa trebali biste poznavati kao poznatog obraćenika na krščanstvo čija apologetika je i danas iznimno popularna. U Pismima iskusni đavao otkriva mlađemu tajne u zavođenju ljudi, i bili vi vjernik ili ne, mogli biste se iznenaditi Lewisovim istinitim, i otužnim, ali duhovitim prikazom ljudskog roda.

5. Svibanj: Ubiti pticu rugalicu - Harper Lee

Ovaj američki klasik jedna je od knjiga koju jedva čekam čitati svojoj djeci. Pitam se hoće li djeca rođena 2015. i 2018. godine imati razumijevanja za problem segregacije u Alabami, hoće li se bojati Boo Radleya, hoće li se diviti Atticusu Finchu kao što mu se ja divim - kao srednjoškolku nadahnuo me na studij prava (damn you, Atticus!), a kao roditelja na pronalazak vremena za dječja pitanja. Ovaj roman osvojio je srca širom svijeta, pa i Pulitzera, a Harper Lee donio je svjetsku slavu i pritisak zbog kojeg nikada ništa više nije napisala (ako izuzmemo prequel ovog romana čijem objavljivanju se do smrti protivila - s razlogom).


6. Lipanj: Dobar dan, tugo - Francois Sagan

Ovaj se klasik možda literarnim značajem ne može mjeriti s Virginijom Woolf ili Hemingwayem, ali meni je jako drag. Kad zatvorim oči, zamislim ljetnu sparinu, romansu i fjaku, sjetim se samo ovog romana kojeg je 1954. objavila tada devetnaestogišnja nobody, sjetim se Cecile i njenog mondenog ljetovanja s ocem i njegovim ženama na francuskoj rivijeri. Ovaj nimalo banalan romančić donio je Sagan status celebrityja (legenda kaže da je čak nadahnula Simona i Garfunkela na Sound of silence), navijestio seksualnu revoluciju, a nama još uvijek donosi dašak slatkoće i bezbrižnosti ljeta.

7. Srpanj: Sunce se rađa - Ernest Hemingway

Ne morate voljeti Hemingwayjeve romane, ali njegov imidž boema morate voljeti. Ovaj svestrani Amerikanac, koji se sam prozvao "Papa", družio se s medvjedom, mlatio je protivnike svog lege Joycea, vjerovao je da je novac najbolje potrošiti na šampanjac (taj se u životu nije otrijeznio), volio je polidaktilne mačke, a povijest piše da je preživio malariju, rak kože, hepatitis, dijabetes, ozljede slezene, bubrega, jetre, napuknuće lubanje i dvije avionske nesreće, valjda je zato i morao presuditi sam sebi. Njegov roman A sun also rises proslavio je utrke bikova u Pamploni na dan fieste svetog Fermina (u srpnju) te potaknuo Gertrude Stein na kovanje termina "izgubljena generacija" - saznajte zašto.

8. Kolovoz: Sto godina samoće - G. G. Marquez

Mogla sam vam ponuditi čitanje Svjetla u kolovozu, ali ja vam nisam Faulkner kind of gal (blame Benjy!), uostalom, u kolovozu se uvijek zaželim Marqueza i njegovog magičnog realizma. Dobijem želju zatvoriti se u svoja četiri zida, izući iz ladice šteku cigareta (ne pušim) i ukuhati litre kave crne k'o noć, kao što je činio Marquez tijekom dugih petnaest godina za vrijeme kojih je pisao ovu megapopularnu sagu obitelji Buendia i povijest sela Macondo. Čitanje ovog djela zahtjeva ozbiljne pripreme (da, crtat ćete to rodoslovno stablo!), ali isplatit će vam se jer nitko nikad nije napisao ništa nalik romanu Sto godina samoće.

9. Rujan: Deset malih crnaca - Agatha Christie

Mnogi književni kritičari, potpuno nepravedno, moram reći, niječu djelima Agathe Christie status književih klasika, ali mislim da s pravom tvrdim da su upravo njena djela potaknula mnoge mlade umove na potragu za misterijima koje skrivaju njihove lokalne knjižnice, pa tako i mene. Točno se sjećam, kao da je bilo jučer, prva knjiga koju sam u knjižnici posudila, a da nije bila za lektiru, bila je Agathina Tragedija u tri čina. Ostalo je povijest, a njena najdraža postala mi je i ostala Deset malih crnaca, o deset posjetitelja koji su pozvani na zagonetni otok koji je garant nadahnuo Eaglese na pisanje Hotela Californije.

10. Listopad: Slika Doriana Graya - Oscar Wilde

OK, možda ne volim klasike koliko volim pisce tih književnih klasika, te osobenjake koji su se tijekom života borili s brojnim predrasudama i kršili pravila dosadnog bontona, a među njima se ističe Oscar Wilde, irski dandy koji je do dana današnjeg poznatiji po svojim homoseksualnim nakaznim sklonostima koje su ga osudile i na zatvor, nego po svojim duhovitim i romantičnim djelima iza kojeg se krije britki um. Njegov ekscentrični i forever young duh još je itekako živ u njegovim djelima, a Slika Doriana Graya, roman o mladiću koji ljubi sliku svoju, tolikima je nadahnuće s razlogom.

11. Studeni: Svijet se raspada - Chinua Achebe

Iako sam obožavatelj američkih klasika, na ovom popisu mora se naći jedan od romana kojeg se na našim prostorima ne spominje dovoljno često, a koji me oduševio. Svijet se raspada je knjiga nigerijskog nagrađivanog književnika Chinua Achebe koju kritičari smatraju jednim od najvažnijih romana 20. stoljeća, a njen glavni lik je Okonkwo, najveći ratnik u svom plemenu kojem se, kad slučajno ubije čovjeka iz svog roda, svijet počinje raspadati. Daleko od francuske rivijere, yorkshireskih močvara i magije Maconda, ovaj roman na autentičan način prikazuje život afričkog čovjeka i, jednom kad ga pročitate, zasigurno će se naći na vašoj list knjiga koje valja preporučiti.

12. Prosinac: Božićna priča - Charles Dickens

Božićni shopping poklona, blještavilo, bogata trpeza, sve je to super, ali nema Božića bez Gospodina Scroogea, znate to i sami. Iako postoje brojne ekranizacije ove najslavnije Dickensonove božićne novele (još ih je napisao četiri), čitanje Božićne priče (A Christmas carol) poseban je doživljaj. Uz kuhano vino i prijevod Predraga Raosa (to je must!) buđenje božićnog duha je zajamčeno!


Zaželi želju

$
0
0
Nisam to primijetila kad smo se doselili, što pripisujem maloj bebi koja je ukrala svu našu pažnju i ljetu koje je zaklanjalo pogled, ali, kad je jesen došla, a krošnje se prorijedile, noću, kad bih lijegala u krevet, ili dojila Franku po petnaesti put, primijetila sam da je u jednoj od soba u kući, na koju se pruža pogled iz moje spavaće sobe, uvijek upaljeno svjetlo. Ponekad bi se vidjele kretnje neke osobe, čini mi se, muškarca, ali najčešće se vidjela samo osvjetljena soba i spektar boja koji je odavao prisutnost noćnog televizijskog programa. Zagledala bih se uvijek, bojeći se trepnuti, očekujući neko zbivanje, ali nikad se ništa nije dogodilo. Nije to bio hitchockovski prozor u dvorište, niti sam ja bila James Stewart, a bome ni Grace Kelly, ali osmislila sam ja svakakve scenarije i dijagnoze svom nesretnom susjedu koji bdije svake noći, bez iznimke, već najmanje pet godina. Što to ima u nama da, iako opterećeni svojim problemima i nedostatkom vremena za ljude koji su nam bitni, uvijek nađemo vremena za bavljenje životima onih koje niti ne poznajemo? Zašto uvijek želimo znati što muči tog vražjeg Gilberta Grapea?

Želja za gledanjem u tuđe prozore me potaknula da još prije božićnih blagdana u knjižnici posudim Želju, knjigu domaćih autorica, čije korice sam prepoznala kao glavnu zvijezdu promocije koja je nedavno bila u kafiću u kojem rado sama sa sobom pijem kavu i čitam za vrijeme pauze. Zaintrigiralo me ime autora - Mana Pass (pa tko, dovraga, tako naziva dijete!), pa sam ga izguglala uzduž i poprijeko i otkrila da se radi o pseudonimu iza kojeg se kriju dvije žene iz Kutine - Marina Kuleš, marketing menadžerica, i Nataša Debeljak, inženjerka kemije (njihov put možete pronaći na profilu Put rukopisa na Facebooku). Na knjizi je pisalo da je njena junakinja netko s kim se svatko od nas, u Hrvatskoj, može poistovjetiti, pa sam - kao da nisam i sama bila dio programa osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa za plaću od 1600 kn, i to za osposobljavanje za mjesto čuvara prirode u Kopačkom ritu (da, baš i nema veze s pravom, je li?) - rekla: "'Ajde, baš da vidim!"


Glavni lik Želje je Nora koja se, na samom početku, nakon deset godina sastaje s nekadašnjim prijateljicama iz srednje škole, i to zbog pakta kojeg su po maturi sklopile. Spisateljice imaju plan stvoriti pet priča, po jednu o svakoj od djevojaka koje se tog dana ponovno okupljaju u Kutini, gradu u kojem su odrasle, u kojem su se rastale. Naručivši piće, Nora prva započinje svoju priču i pokušava nadoknaditi izgubljeno vrijeme - spominje studij u Osijeku, svoje zaljubljivanje u Viktora, suživot sa cimericom Marinom, suradnju s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje i čitav niz neplaniranih događaja koji joj je stubokom promijenio život.

Ima nas svakakvih, ali recimo da smo si svi zacrtali nekakav generalni plan u životu, da se svi trsimo da se slagalice života poslože nama u korist i da neuspjeh nikome nije opcija. Ipak, toliko je Gilberta Grapea oko nas, toliko se planova izjalovilo, toliko se snažnih pleća slomilo, toliko se strasti u ljubavnim vezama ugasilo... Želja je priča o prosječnoj hrvatskoj djevojci koja misli da će diplomom promijeniti svijet, i ne mogu reći da sam se s njom poistovjetila (možda nam na drugima doista najviše smeta ono isto brvno kojeg i sami nosimo u oku?). Najprije me užasno živcirala, i nisam mogla prstom uprijeti u ono što mi je najviše u njenom ponašanju smetalo, ta ja sam u sretnom braku sa svojom prvom ljubavi, imamo dvoje djece, imam stalan posao u svojoj struci, i prijateljice iz srednje škole još uvijek su aktivni sudionici mog života! Da, nije život išao smjerom kojim sam željela, ali nekim čudnim zaobilaznim putem stigla sam gdje sam trebala biti, i ne mogu zamisliti da bih igdje bila sretnija nego li sam ovdje, sada. Puno je suza proliveno na toj zaobilaznici, ali Bog mi je doista dao koliko sam mogla podnijeti, iskušavajući me do krajnjih granica, i, da nisam bila poput Nore - jedno užasno razmaženo derište (da, da, to mi je išlo na jetra!) - možda bi me putem ono što me ubijalo doista i ojačalo.


Nije me ova knjiga oborila s nogu, dapače, na momente mi je bila prep(l)itka, ali nisam od nje mogla odustati, zaokupila me kako zaokuplja rubrika Sudbine koju pronalazimo u lifestyle magazinima. Zaokupila me i inspirirala da donesem jednu novogodišnju odluku - da prestanem biti razmaženo derište, prestanem kukati i sažalijevati se kad krene po zlu, ili mi samo ponestane snage i strpljenja, jer za to doista nemam razloga - ja, za razliku od mog susjeda, spavam snom pravednika (aka mame koja se nije naspavala posljednjih pet godina). Na početku godine koja je pred nama - koja je započela viješću o požarima koji haraju Australijom, o egomanijacima koji razbijaju aute i žanju ljudske živote, o perspektivnim mladićima koji nestaju i utapaju svoju tugu, o dojavama o bombama u zgradi suda u kojoj sam tek počela raditi - jedino realno bilo bi poželjeti malo bolju verziju sebe, malo bolju verziju svog komadića svijeta. Svijeta koji se svakako nalazi na nekoj čudnoj nepoželjnoj putanji, koji je nanizao nesretne događaje, ali od kojeg ne bismo smjeli odustati onako kako pred preprekama odustaju razmažena derišta.

To nesretno pismo iz Mentona!

$
0
0
Rođena sam 1987. Iako se osamdesetih ne sjećam, oduvijek osjećam da nas veže snažna veza - genetika. Mama je slušala Fosile, Pro arte i Boney M, i nosila je bluzice po uzoru na Đurđicu Barlović, znate, one čiji rukavi su bili nonšalantno podvrnuti, i frizuru kakvu je furala Neda Ukraden u najboljim danima, onu kod koje se šiške transformiraju u ptičje gnijezdo. Uvijek je nešto crtkarala, mogla je postati slikarica, da je sreće bilo. Tata je bio perspektivni fudbaler u Adidas trendži i maštao je o uspješnoj karijeri u francuskom Mentonu u kojeg ga je pozivao petrinjski vojni drug Luka. Daleko su oni bili od Zvečke i Kulušića - na njihovim zabavama hit je bio Topla zima plava žena - pa je jasno zašto posjedujem ploče Fosila i Tajči, a ne Azre i EKV-a (doduše, sestra zvana uvik kontra postala je hodajući jukebox stare Juge, na opće oduševljenje našeg Messija i njegove gospođe). Međutim, legenda kaže da ih je sve nosio isti val, pa se i ja, njihovo dijete ljubavi (Pozdrav, Rajko!), proglašavam dostojnom biti simpatizerom duha osamdesetih. 

Zato, kad mi je poslije Božića u ruke stigla nova knjiga Kristijana Vujičića - Kad su padali zidovi, odmah je zasjela na vrh hrpe knjiga koje valja pročitati u 2020. godini. To je neizlječiva bolest - ta moja ljubav prema osamdesetima, i prema knjigama koje seniore podsjećaju na slatke trenutke minulih vremena, a juniorima su gorka upozorenja. Vujičić, zagrebački freelance urednik i autor pet romana na ovim je stranicama napisao pravu pravcatu odu Zagrebu kojeg su svi imali rad, i odu nekim vremenima koja nam se danas čine jednostavnijima, a koja onima koji su u njima odrastali nisu bila piece of cake. Smješten na sam kraj osamdesetih i početak devedesetih, ovaj roman iznjedrio je lik jednog pametnog momka koji mi je fakat (tak' se purgerski kaže, kaj ne!) prirastao k srcu - Ivana Kovačića Crnog. Ovaj mladac uživa u noćnom provodu, u rock 'n' rollu i filozofiji, a, dok proživljava svoja prva ljubavna iskustva i uviđa tko su mu prijatelji, brine i o roditeljima koji nestaju zatrpani nepreglednim slojevima prošlosti. Fragmenti osamdesetih, promjene na vidiku, zagrebačke ulice kojima cesta njihovih života teče, taj bezbrižni tempo za kojim toliko čeznemo i odličan soundtrack odlična su fuzija - kao stvorena za bijeg od današnjice u kojoj tinejdžeri nemaju ni straha ni srama, u kojoj ne mogu razumjeti da se nekoć razgovor s pedagoginjom morao izbjeći, bez obzira na njene vitke noge i kratku suknju, u kojoj nitko više ne traži krajnji smisao postojanja, jer za te gluposti se nema vremena, u kojoj se osuđuju omladinske radne akcije, a mladi sa starcima na kauču gledaju Voice subotom do penzije (svoje, ne njihove!). Ne valja živjeti u prošlosti, ali potrebno ju je, poput starog prijatelja, prizvati tu i tamo, da nas sjeti da su se nekoć prijateljstva prekidala zbog drugačijih pogleda na jebenu kvazistvarnost, da su nekoć djeca grlila roditelje koji su im dugo i tiho plakali na ramenu, da ništa u životu nije sigurno ni sveto, da se nekoć moralo odrasti, a danas odgajamo generaciju kojoj je uzor Petar Pan, koja ne zna samostalno zavezati vezice, ali se smatra zrelijom od svake prethodne generacije, i koja niti ne sluti da na visokoj razini nije njena inteligencija, nego tek samopouzdanje kojeg su pošto-poto stvorili prerano ostarjeli starci koji svojoj djeci nisu htjeli ukrasti mladost, onako kako je njima ukradena.


Jastučići na ramenima ponovno su in, hitovi osamdesetih već su izreciklirani, mamini crteži skupljaju prašinu u ormaru i na zidovima, a posljednje pismo iz Mentona još stoji na dnu neke ladice u koju ga je gurnula baka, sva ustrtarena da tatu zovu u Legiju stranaca. Mamine i tatine snove progutala je '91., ali ja ih, bar dok je ovakvih knjiga, neću zaboraviti, dapače, svim ću se silama truditi da moje snove ne zatre nedostatak ludosti, hrabrosti, slobode ili zrelosti, kako koji dan – to je najmanje što dugujem osamdesetima i onima koji su u njima stvorili mene, svoje dijete ljubavi.

Opet sanjam more

$
0
0
Nisam ja cura za putovanja, niti za morski žal, ali u posljednje vrijeme sanjam more. Sanjam ga i danju i noću, i sve češće poželim umočiti noge u pjenušavu morsku sol i žmireći slušati valove koji se sudaraju u onoj dalekoj točki koju zovemo horizont, točki u kojoj se sve čini jednostavnijim - u kojoj ne razmišljaš ni o čemu, a zahvalan si na svemu. Smiješno je, kad bolje razmislim, da mi je more nekoć bilo glavni krivac za sve, a sada je simbol moje snage - svega što mogu sama - kad stisnem zube. Nekoć me prisutnost mora činila slabom, a sada mi je toliko potrebna. Zato sanjam more. Sanjam da sjedim kraj bistrog mora, sabrane glave i hrabra srca.


Sanjam more kad god se nađem u nepoznatim vodama, kad se suočim s onim što zreli ljudi zovu - izazov. Nisam ja ni cura za izazove, ali život me svako malo potjera izvan moje zone komfora, a ni ove godine nije učinio iznimku. Valjda me baš zato toliko zaintrigirao taj famozni Joža Horvat kojeg iz čitanke hrvatskog jezika pamtim samo kao partizana pustolovnog duha. Pustolovnog duha, blago rečeno, jer čovjek je svoj stan u Zagrebu zamijenio jedrenjakom i s obitelji se uputio na put oko svijeta! Rođen u Kotoribi, bio je tajnik Matice Hrvatske, urednik Kola, pisao je romane, pripovijetke i drame, filmske scenarije, novinske članke i radiodrame, knjige su mu prevođene na ruski, poljski, češki, slovački, mađarski, bugarski, albanski, kineski i esperanto, a odlikovan je i Titovim ordenom rada, i Nazorom i svim mogućim nagradama. Njegov brodski dnevnik Besa napisan je razdoblju od kolovoza 1965. do srpnja 1967. godine i jedan je od najpopularnijih putopisa napisan na ovim prostorima, dok je barba Joža upamćen kao jedini Hrvat koji je svijet oplovio u sportskom jedrenjaku, zajedno sa suprugom Renatom, sinom Markom i prijateljem Vladimirom. Besa je napisana u dvije knjige u izdanju Mladosti, ali ja sam ju čitala u skraćenom izdanju biblioteke Dobre knjige iz 1987., nakon što sam ju kupila na Mini sajmu knjiga u našičkoj knjižnici za svega 10 kn.


Bez ikakvog pretjerivanja moram reći da ovakvu knjigu nisam nikad čitala - nimalo samodopadno, a u tolikoj mjeri opušteno Joža Horvat opisao je svoje putovanje u egzotične zemlje kao što su Bora Bora, Tahiti, Samoa i dr. i otvorio nam svima prozor u neki novi svijet, u živi svijet, nimalo nalik ovom googlastom i facebookovskom svijetu u kojem svi buljimo u mobitele i ne primjećujemo nebesko plavetnilo, niti čujemo šum valova. "Na horizontu nikoga, more, Besa i mi", napisao je Joža Horvat diveći se onome neotkrivenom, zapisujući svoje dojmove, čitajući poeziju, prepričavajući nam legende o utopljenicima koji žive na morskom dnu, upoznavajući nas s pojmovima kao što su faetini ili piroge. Ljubav barba Jože prema moru ono je što na čitatelja ostavlja najveći dojam, pa čak i na one koji ne vole more, a izazova se pribojavaju. Nema povratka, Joža Horvat sada je moj spirit animal i vjerojatno ću iščitavati Besu još mjesecima, vjerojatno ću posezati za njom onako kako prosječni Hrvat poseže za Normabelom, vjerojatno ću biti opsjednuta putovanjima morem kao što sam njima bila opsjednuta nakon gledanja Moane (tjednima sam pjevala How far I'll go, a djeca su mi vikala: "Šuti, mama!"). So be it!

Malo je takvih knjiga - knjiga koje umiruju dušu, i neizmjerno sam zahvalna Joži i njegovoj obitelji, kao i svim skromnim moreplovcima na daru pripovjedanja kojeg nesebično dijele sa svima koji su spremni slušati. Njihovo iskustvo, hrabrost i ljubav uvijek će nam biti inspiracija. Ipak, možda ne trebam sve što imam uložiti u kupnju broda, možda nisu Bese za mene - možda je sve što trebam jedna boca u koju bih spremila svoje poruke, strahove i brige i prepustila ih morskim strujama, nadajući se bonaci, a znajući da sam preplivala i nemirne valove.


O ljubavi epskih proporcija

$
0
0
Pitam se vole li drugi ljudi dobre priče kao što ih ja volim, i pamte li svoje djetinjstvo kao sretni niz prepričanih anegdota, ili tek kao niz fotografija koje čovjeku bljesnu pred očima kad miris pite od jabuka ili bijele kave zaposjedne kuću. Pitam se slažu li im se misli u glavi spontano u rečenice koje će, kad-tad, tražiti svog čitatelja, ili se kreću slobodno u svim pravcima, neovisne o publici.

Zbog te fatalne ljubavi prema pričama hrabro sam se ovog mjeseca prihvatila čitanja Doktora Živaga Borisa Leonidoviča Pasternaka, prema preporuci svog čitateljskog kluba. Naime, iako sam znala da je riječ o djelu koje se sastoji od dva sveska, odnosno šestotinjak stranica, i iako je Doktor Živago u mojoj glavi – punoj predrasuda – bio katalogiziran i pospremljen u istu ladicu kao i Santa Barbara, legenda Doktora Živaga i ljubavna priča epskih proporcija bile su ove veljače, uoči 130. godišnjice autorovog rođenja i uoči Dana zaljubljenih, jače od mene same.

Doktor Živago objavljen je prvi put u talijanskom prijevodu u talijanskoj izdavačkoj kući Feltrinelli 1957. godine, a u Sovjetskom Savezu tek trideset godina kasnije. Čak ni njegova velebna ekranizacija, s Omarom Sharifom i Julie Christie u glavnim ulogama, koja je 1965. godine osvojila svijet i pet Oscara (ostale je izgubila od poštene konkurencije – filma Moje pjesme, moji snovi), nije omekšala Sovjete koji su progonili Pasternaka cijeloga života, zbog čega je on 1958. godine telegramom odbio Nobelovu nagradu. Naime, iz straha od oduzimanja državljanstva pri izlasku iz zemlje, ispričao se Švedskoj akademiji i život proveo sa suprugom u seocetu za pisce, Peredelkinu, udaljenom nekoliko kilometara od Moskve. Iako je za života prijateljevao s velikanima kao što su Sergej Rahmanjinov, Rainer Maria Rilke i Lav Nikolajevič Tolstoj, iako je bio i kompozitor, filozof i pjesnik, njegova smrt zabilježena je tek u malom članku u novinama.


Ipak, u njegovom Doktoru Živagu ukoričeno je jednom za svagda sve što je volio – poezija, sloboda, ljubav, život. Priča glavnog protagonista, Pasternakova alter ega, kažu mnogi - Jurija Živaga - pratimo od njegova djetinjstva, od dana kada mu je pokopana majka, a on nakon toga dolazi živjeti obiteljskim prijateljima svog ujaka, obitelji Gromeko, u kojoj upoznaje svoju buduću suprugu, Tonju, pa sve do dana njegovog pokopa. U vrijeme revolucija, kontrarevolucija i građanskog rata u Rusiji, u razdoblju od 1905. do 1921. godine, mladi liječnik i pjesnik u slobodno vrijeme, suptilno kritizira sovjetsku ideologiju, neprestano naglasak stavljajući na razvoj pojedinca, na slobodu misli, a ne na doprinos društvu kao uvjet napretka. Njegova dirljiva dikcija i nepodnošljiva empatija prema žrtvama rata u potpunoj su suprotnosti sa svijetom u kojem traži svoj komadić neba, a cijela ta Živago-teatrologija ne bi bila potpuna bez romanse, i to s dvije žene – gotovo predodređene mu Tonje i strastvene Lare, udane za revolucionara Apatova. Inače sam alergična na izvanbračne afere i kad god gledam Mostove okruga Madison, dobijem živčani slom i preklinjem majku da zataji sve svoje nepostojeće izvanbračne izlete i ne sruči na mene godine svoje nesreće aka života s mojim predivnim ocem, ali kažu da je u ljubavi i ratu sve dopušteno, a ovaj roman dobrano je protkan i jednim i drugim, pa, tko sam ja da im sudim! Larin karakter krasila je širina i odsuće svake ćudljivosti, a i bila je gordo lijepa, stoga ne čudi što se, unatoč nervnim groznicama, dopala mladom doktoru živa i privlačna uma, i što je njihov ljubavni poj himna svim nesretnim ljubavnicima koje život misteriozno razdvaja, pa, ako su dovoljno sretni, ponovno spaja.


Nisam obožavatelj ruske književnosti, ali u Pasternaka sam se zaljubila već na prvim stranicama, iako je njegov izričaj na momente sličan jeziku prosječne sredovječne hrvatske žene (priznajte, i vaša mama svakodnevno izgovara rečenice kao što su „on ti nije par“, „kao da si jeo ludih gljiva“ ili riječi kao što je „odvajkada“). Ukratko, Doktor Živago lijepa je književnost u svom najboljem izdanju. Nježan, brutalan, mudar i nepromišljen u isto vrijeme, bogat političkim i ljubavnim previranjima, ovaj roman sve je što ćete trebati ove zime. Što možete danas, ostavite za sutra, i odmah u ruke uzmite ovo Pasternakovo remek djelo, ali, upozoravam vas - postoji velika mogućnost da ćete poželjeti kupiti muf, nabaviti lopatu za snijeg, peći ruske šubarice, postati komunist, nazvati djecu ruskim imenima, ili, ne daj Bože, priuštiti partneru malo romantike.

Mommy shark do do do-do-do-do

$
0
0
Ništa ne stavi život u perspektivu kao što to čini vikend u gradu iz kojeg si potekao - u kojem si se rodio, u kojem si skakao gume, igrao se žmire,u kojem si dobio prve jedinice, u kojem si se prvi put ljubio i zaljubio. To je grad u kojem si najviše sanjario, i nemoguće je u njemu ne doživjeti tu - vision wholeness - širu sliku zahvaljujući kojoj se čini lakšim prebroditi sve teškoće. Pojam je to koji sam preuzela od Jennifer Fulwiler za čijoj knjigom sam prošlog vikenda, u roditeljskoj kući, očajnički posegnula nakon veljače opterećene virozama i doktorom Živagom. Trebalo mi je bolovanje zbog upale sinusa, i trebalo mi je nešto životno, nešto realno do boli, a inspirativno - The-Lovin'-Spoonful-Do-you-believe-in-magic inspirativno.

O Jen Fulwiler sam već pisala u postu Kako mi je sestra strastveno utrapila ovu knjigu. Riječ je o Amerikanki koja je odrasla kao zadrti ateist koji je Boga poistovjećivao sa zubić vilom i koji je svojedobno zabranio djeci dolazak na svoje vjenčanje, a onda je upoznala svog muža koji ju je izazvao i ponukao da ponovno razmisli o svom životu, svojim vrijednostima i prioritetima. Nekoć su Jen i Joe radili u in IT tvrtki, putovali svijetom i veselje tražili u materijalnom, a sada su roditelji šestero djece koji su životu i Bogu rekli - da! Jennifer je stand up komičarka koja trenutno ima turneju po SAD-u, piše knjige, vodi svoju radijsku emisiju, a proslavila se svojim blogom i knjigom Kako sam strastveno tražila sreću. Njenu drugu knjigu, One beautiful dream, sestra mi je poklonila tek tako, bez povoda - toliko je mojoj sestri bilo bitno da otkrijem ovaj dragulj. Uz novu referadu i vozikanje dvoje djece starosti jedne i četiri godine u vrtić i iz vrtića, dok pokušavam kuću održati čistom i djeci svakog dana poslužiti kuhani ručak, malo sam sluđena, malo je reći. Dodajte svemu tome beskrajna mamakanja, naguravanja, otimanja igračaka i trčkaranja dok netko ne oplače (margarin odmah namazati na mjesto udarca da spriječite oticanje!) i jasno je da su mi ovakvi mameći autobiografski zapisi uistinu potrebni.


"People stuck in life boats surrounded by sharks don't spend much time arguing with one another."

Drugu knjigu Jennifer je posvetila obiteljskom kaosu i svojoj osobnoj strasti - pisanju. Potaknuta vječnim pitanjem "Smije li majka male djece uopće činiti nešto za sebe?", započela je sagu o pisanju svoje prve knjige u kući sa šestero djece i mužem koji pokreće vlastiti posao. Iako bih sa šestero djece ja bila u u sobi s mekanim zidovima u Vrapču, s Jen sam se uistinu poistovjetila, onako kako se inače poistovjećujem s duhovitim samokritičnim američkim mamama (to su moji ljudi!). Kad je počela pričati o pisanju i pripovjedanju kao o svom blue flameu, onom što ju pokreće čak i kad je na izmaku snaga, znala sam točno o čemu priča. Iako sam pisanje zbog posla ove godine zapostavila, iako moje pisanje nikoga ne impresionira dovoljno da bi mi platio da pišem, onaj osjećaj kad dovršim misao i pritisnem "Publish" jedan je od ljepših osjećaja u mom životu - nešto samo moje. Mame svakog dana rade tisuću stvari za svoju obitelj, ali većina nas se osjeća strahovito krivima kad učini nešto samo za sebe. Baš kao Jen, uvjeravamo se da sad nije vrijeme za naše ambicije i naše strasti, da će djeca odrasti pa ćemo mi doći na red, ni ne sluteći da zakidamo našu djecu za majke koje cijene svoje talente i koriste ih za dobrobit svoje zajednice. Ova knjiga sjajno je oruđe za otkrivanje tog blue flamea kojeg nam je Bog darovao, a iskrenost autorice svakoj će mami izmamiti knedle u grlo. Jer, neće vam puno žena prepričavati najgore epizode svog obiteljskog života, tj. glede toga bit će iskrene samo one koje vas na dnevnoj bazi viđaju kako u poderanoj majici i tajicama vičete na svoju djecu - takve cijenite više nego oko u glavi (Ivana, fališ!), i preporučite im luckastu Jennifer Fulwiler.


"I think maybe you modern girls needs thing like your blogs and your Facepages or what-have-you to keep from losing your mind."

Svojim svjedočanstvom života posvećenog Bogu i obitelji Jennifer Fulwiler uspjela me nadahnuti da članove svoje obitelji gledam kao dijelove orkestra koji moraju stremiti k istom cilju da bi uživali u simfoniji.  Ako može Jen, mogu i ja, pomislila bih svakog jutra u 5 tijekom ovog tjedna, dok sam uz vruću kavu čitala prije nego bih se spremila za posao i probudila djecu i pripremila ih za vrtić. Kao da mi je sister from another mother, s Jennifer sam se složila u svemu - Millenium Backstreet Boysa doista jest remek djelo, i ja redovito u 3 ujutro držim dijete na rukama, šizim i sikćem mužu "Ne mogu ja ovo!", i slažem se da "When you put love first, not only does your life improve, but your work improves". Naime, nerijetko, kad se dan pretvori u kaos i izjalove mi se svi planovi, a ja u danu ne stignem posjetiti toalet bez publike, ljuta sam na cijeli svijet, a najviše na svoju djecu. Oholo smatram da sam zaslužila bolje i da bi se svi morali meni prilagoditi, jer hollywoodski filmovi učili su nas - ako je mama sretna, onda su svi sretni. A mama neće biti sretna sve dok ljubav ne stavi na prvo mjesto, dok se ne opusti i ne preda potpuno trenutku - bio to trenutak koji predstavlja priliku za napredovanje na poslu, trenutak dječjeg smijeha u kojem shvaća da doista proživljava one beautiful dream, trenutak dječje crijevne viroze s kojim se hrabro uhvatila u koštac ili trenutak u kojem još uvijek nije spremna proslijediti garderobu koju su njena djeca prerasla, bez obzira što joj ormari pucaju po šavovima.

Oda kinu i ženama koje su me napravile

$
0
0
Ne sjećam se svog prvog odlaska u kino, ali sjećam se svih ostalih posjeta našičkom Domu kulture. Sjećam se filma o Isusu kojeg smo sa razredom gledali u kinu u uskrsno vrijeme, i sjećam se da je Andrijana plakala dok su Isusa pribijali na križ, a ja sam samo šokirano buljila u veliko platno. Sjećam se da sam sa sestrom išla gledati Disneyevog Zvonara crkve Notre Dame, s ona je bila premala pa sam joj morala prepričavati što se događa između zvonara i Esmeralde - tad se Disney nije sinkronizirao (good times). Sjećam se kad sam s Lidijom gledala Vrisak 3 pa nas je bilo strah ići kući. Sjećam se i kad smo gledale Šesto čulo pa nas je bilo strah još više (zašto su me ono starci puštali gledati te filmove?). Sjećam se kad sam s Majom prije kina torbicu napunila gumenim bombonima i lizalima - i dan danas kad gledam Godzillu na TV-u osjetim Chupa chups u ustima. Sjećam se mokrih nogu kad sam se kroz mećavu probila da bih gledala Sam u kući 3 s Darijom, otud moja navika nošenja rezervnih čarapa u kino. Sjećam se sinkroniziranog pljeska koji je uslijedio kad su Rose i Jack završili u onom zamagljenom autu (imala sam jedanaest godina, nisam baš kužila zašto krcato kino plješće, ali pljeskala sam i ja). Sjećam se gledanja filma Dečki i cure i sjećam se da je moj sadašnji muž sjedio par redova ispred mene - sjećam ga se iako ga još nisam poznavala. Sjećam se da sam s mamom gledala Neograničenu moć nakon što mi je karte za tu projekciju pokojni bratić osvojio na radiju. Sjećam se gledanja mladog Heath Ledgera koji pjeva na tribinama i sjećam se odluke da neću nikad raditi nešto samo zato što to drugi rade (ono gledanje Američke pite 2 na spoju se ne broji!).


Kino me mijenjalo i zabavljalo, jačalo je moja prijateljstva, učilo me empatiji, nagovještalo slatka iznenađenja u mom životu, ali i gorke rastanke, uvijek me podsjećalo na ono što je u životu doista važno.


Sinoć sam sa sestrama nakon dugo vremena išla u kino. Jedna od njih ušla je na projekciju naknadno, nakon večernje mise, a druga je u kino ponijela termosicu sa čajem. Ja sam bila prava baba, kao i inače, i ponijela rezervne čarape, da mi ne bude hladno u kinu. Gledale smo Brahmsa II (pozdravim svim fanovima Katie Holmes - te smo! P.S. Pacey forever!), film je bio 10% uznemirujuć, a 90% prikladan za komentiranje u stilu Get rid of that damn doll! i guglanje antiknih lutaka, ali me odlazak u kino ovaj put posebno razveselio. Ne znam jesam li sentimentalna bila zbog kina koji je registar mojih uspomena ili nečeg drugog, ali kino me sjetilo koliko mi nedostaju sestre - sve naše interne fore, loše navike i predvidljivi obrasci ponašanja. Sjetila sam se svih naših lupanja vratima, durenja i natjecanja u pametovanju, ali nisam se mogla sjetiti koji smo film posljednji gledali prije nego se sve promijenilo - prije nego sam ja postala mama, a one tetke. Danas smo se okupile za mamin rođendan, gledam ih u igri s mojom djecom i ne mogu ne pomisliti da nitko nije utjecao na moj život kao što su utjecale žene u mojoj obitelji - godinama su izvlačile najgore iz mene, tjerale me da to procesuiram i popravljam. Ponekad je popravak išao glatko, češće se radilo o propalom slučaju, ali trud je uložen, kunem se!


Danas slavimo i Dan žena, ali, iskreno, neću zagovarati prava žena koje nisam nikad upoznala, ili u čijim zemljama nisam ni bila, nemam to pravo, a i sita sam ja te ravnopravnosti koje se jednom godišnje sjetimo, dok ostatak godine žene oko sebe prosuđujemo i osuđujemo, omalovažavamo i podcijenjujemo prema svojim nepogrešivim kriterijima. Danas samo iz svoje perspektive mogu reći da sam zahvalna na ženama u svom životu koje me provociraju i inspiriraju - zbog njih sam žena koja sam danas, uvijek imajući na umu ženu koja želim postati - majka koja je uzor i utjeha, supruga koja je snažna i odana, kći koja je na ponos roditeljima, prijateljica na koju se može osloniti, žena koji griješi, koja pada, koja oprašta i zna kad oprost treba zatražiti. Jer, možda život nije uvijek savršeno izrežiran i možda se filmske scene ne odigravaju u stvarnosti, ali društvo s kojim provodimo vrijeme itekako je bitnije od filma kojeg u kinu gledamo, ako me razumijete.

Čitanje u doba korone

$
0
0
Kažu da nema glazbe na ovom svijetu koju možeš voljeti više nego glazbu koju si otkrio i slušao kao petnaestogodišnjak, a vjerujem da isto vrijedi i za knjige koje si čitao u I'm not a girl not yet a woman - nisam sigurna koji je muški ekvivalent tome - stadiju života (u mom slučaju to vrijedi i za muškarca, s obzirom da sam se za svoju osnovnoškolsku ljubav i udala). Da bih vam dočarala kontekst vremena u kojem sam se zadubila i zaljubila u knjige, pa tako i u autora o kojem je ovdje riječ, nužno je započeti s "U moje vrijeme...", mrskom mi sintagmom koju koriste moji starci kad me žele nasekirati. Dakle, u moje vrijeme nije bilo book blogera, recenzija niti izdavača koji se nude na društvenim mrežama. Dovraga, u moje vrijeme, osim onih paukovih u kutu sobe, gotovo da i nije bilo mreža! Zamislite, za komunikaciju smo koristili fiksni telefon (bio je baš bed kad bi te nazvao dečko za kojeg starcima nisi rekla, pa si morala šaptati u slušalicu smještenu kraj TV ekrana na kojem se u Chicago Hopeu odigravala nova drama u koju su starci buljili s velikim zanimanjem), a knjige smo sasvim samostalno i neovisno odabirali s polica gradske knjižnice. Ipak, to je svim knjigama davalo dodatnu dozu misterije, a thrill otkrića dobrog štiva bio je ravan dobrom shutu (samo pretpostavljam, jer sve što o drogi znam, znam iz Prozac nacije, Djece s Kolodvora Zoo, Dnevnika jedne narkomanke i Trainspottinga) - shutu kojeg pamtiš čitavog života.

Kao petnaestogodišnjakinja sam upoznala i Amosa Oza. Imao je kul ime i bio jedini Izraelac izvan Biblije (nije rođak dr. Oza, provjerila sam!) za kojeg sam čula pa sam zgrabila njegovu Moj Michael i momentalno samoj sebi obećala da ću pročitati sve što je ovaj čovjek ikada napisao. Puno je godina prošlo, sjećanja na fabulu navedenog romana odavno su prekrivena patinom, ali još uvijek se sjećam prvog odlomka, kojeg je Oz pisao iz ženske perspektive: "Pišem ovo zato što su ljudi koje sam voljela umrli. Pišem ovo zato što sam bila puna moći ljubavi kad sam bila mlada, a sad moć ljubavi umire. Ne želim umrijeti." I, just like that, bila sam upecana. Još jesam.


Tijekom godina učila sam od ovog izraelskog književnika, novinara i aktivista o mnogočemu - o slojevima koje svaki čovjek krije ispod kože, o intimi pojedinca koja je neizbježno utječe na sudbinu njegove obitelji, o kibucu i kolektivizmu, o židovskoj povijesti i sadašnjosti, o moći dobrih priča zbog kojih krvarimo, ali i ozdravljamo. Ipak, iako je Amos Oz poznat kao pripovjedač koji vješto pretura po džepovima svojih likova, njegov Fima, u prošlogodišnjem izdanju Frakture, uspio me iznenaditi svojom kompleksnošću. Evo i zašto.

Amos Oz voli igre riječi i svojim likovima daje simbolična imena, pa ću najprije istaknuti da ime glavnog lika, Fime, mora biti usko povezano s obredom obrezivanja, Židovima vrlo bitnog, kojim se uklanja višak kože prepucija i time sprječava upala zvana fimoza, a da grčki jezik tumor ili izraslinu poznaje kao phimu - ukratko, Ameri bi rekli - Fima is a dick (na engleskom je, pa se ne računa kao prostačenje, je l'?).




Fima živi u Jeruzalemu i radi kao službenik u klinici za ženske bolesti. Iako je nekoć objavio knjigu poezije i živio obiteljskim životom, njegove ambicije sada su svedene samo na ideje, planove i strategije koje nikada neće provesti u djelo, a bivša žena zamijenila ga je drugim s kojim odgaja (možda i njegovo) dijete. Fima danju i noću pobožno prati zbivanja u državi i u svojoj glavi saziva ministre s kojima suradljivo rješava svjetske krize. Pedesetogodišnjak koji sebe vidi kao gusjenicu koja je izašla iz kukuljice, koji sa sigurnošću zna da ne živi prvi put, koji osjeća da je dužan sudjelovati u ženskoj patnji, koji se naziva čovjekom koji je sposoban biti na čelu države u krizi i dovesti je na put ostvarenja mira užasno je iritantan, i postoji velika vjerojatnosti da ćete ovu knjigu odložiti i pokušati na nju zaboraviti. Međutim, ako bolje razmislite, shvatiti ćete da su Fimine osobine koje svakog od nas najviše iritiraju upravo one čije postojanje sebi ne priznajemo, jer, iako originalno objavljena 1991. godine, ova knjiga prikazuje svakog prosječnog Hrvata. Da je Fima napisana danas, Fima bi bio jedan od internetskih trolova, jedan od onih koji sve i svakog prate na društvenim mrežama, koji sve moraju komentirati, koji je nepodnošljivo tolerantan, a istovremeno nimalo politički korektan, jedan od onih koji attendaju sve prosvjede, ali nikad se niti na jednom actually ne pojave, ma Fima je lik koji bi i za Coronu pronašao lijek - u teoriji! Iako je usamljenik koji nema muda (ironije li!) poduzeti konkretne korake za ostvarenje svojih potencijala, Fimu nitko od nas neće žaliti, njegova struja svijesti budit će samo frustraciju, i to onu vrstu frustracije kakvu bi moglo buditi utjelovljenje sve pasivnosti i samodostatnosti ovog svijeta, vrstu frustracije kakvu budi i panično gomilanje toaletnog papira (jer, shit happens), otimanje za posljednju germu u lokalnom dućanu i ne pridržavanje mjera koje podrazumijeva samoizolacija, kojima se čudimo dok čitamo vijesti i brojimo oboljele od ovog nesretnog virusa koji nije nazvan po pivu, nego po porodici virusa koji imaju oblik krune (ovo je edukativni dio ovog članka, ako niste primijetili), neprestano se prisjećajući prvih minuta prve epizode Walking Dead-a (or is it just me?).

Nije ovo roman za svakoga, čak i najiskusniji knjiški moljci mogli bi pokleknuti čitajući ovaj roman u kojem se zapravo (spiler alert!) ništa ne dogodi niti na samom kraju, ali vjerni ljubitelji riječi Amosa Oza cijenit će Fimu, a možda i zaključiti da je riječ o njegovom najvrijednijem i najkvalitetnijem djelu - jer, bez obzira što je Fima a dick, riječima Amosa Oza, kada čitaš, knjiga sama počinje govoriti onima koji slušaju.


Što ćeš ti biti kad odrasteš?

$
0
0
Pitala sam nedavno Franku što će biti kad odraste, i to ne zajedljivim tonom kakvim obično odrasli pitaju djecu, s figom u džepu, sa ciničnim uvjerenjem da se dječji snovi nikada ne ostvaruju, nego s iskrenim zanimanjem za njezine želje. "Bit ću slikalica", rekla je s nevjerojatnom sigurnošću, iako još nije ni glas 'r' naučila reći. Pretpostavljam da je takav ishod itekako vjerojatan s obzirom na Frankine gene i na vjeru njene mame u moć sanjarenja (uvijek sanjaj, puno sanjaj!). 

Prije nego li nas je ova nesretna pandemija zarobila u kućama (što mi se, iz dana u dan, moram reći, sve više sviđa), ožujski izbor book cluba pao je na popularnog pisca publicistike, kanadskog novinara - Malcolma Gladwella i njegovu Izvan prosjeka. Iako naslovnica krije podnaslov Priča o uspjehu, ovo nije knjiga samopomoći koja nudi recepte za brzo bogaćenje ili stjecanje slave, ovo je knjiga koja otkriva pravu istinu o uspjehu - da on nije rezultat izvanredne inteligencije ili snalažljivosti, nego da je samo logičan slijed koji započinje našim rođenjem na određenom mjestu u određenom vremenu, u određenoj obitelji i zajednici. Gladwell na zanimljiv način otkriva što je zajedničko Beatlesima i Billu Gatesu, zašto su Azijati tako dobri matematičari, zašto, ako niste rođeni u siječnju, od vas nikad neće biti uspješnog hokejaša, zašto svi s vrha Forbesove liste najbogatijih imaju identičnu biografiju i zašto za neke od najinteligentnijih ljudi na svijetu nikada nismo ni čuli. Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme nikada - rečenica je koja najbolje opisuje Gladwellovu logiku koja će vam djelovati i utješno i poticajno u isto vrijeme.

"Uspješni ljudi ne uspijevaju sami. Važno je odakle dolaze. Oni su proizvod određenih mjesta i okoliša."

(Hvala mojoj Stani što mi je dala knjigu na posudbu i nasmijala me svojim bilješkama)

"Za osjećaj raspolaganja mogućnostima, toliko nužan za uspjeh, nismo zaslužni samo mi ili naši roditelji. On je posljedica i vremena u kojem živimo: posebnih prilika koje nam naše konkretno mjesto u povijesti nudi."

Moja je majka rođena s talentom za slikanje. Kao djevojka svakodnevno je slikala - tehnika u kojoj je njen dar posebno dolazio do izražaja je bila olovka, a specijalnost portreti. Bila je samouka i inspiraciju je crpila iz priče da je talent nasljedila od bakinog bratića Andrije, čiji život je bio kratak, ali itekako utjecajan na čitave naraštaje naše obitelji. Bojim se da sam majčinu ljubav prema papiru uništila upravo ja svojim napornim izvoljevanjem "Nacrtaj mi princezu!", "Nacrtaj mi sirenu!", ili još gore - "Nacrtaj princezu da ju poklonim Anamariji iz razreda!", i zbog toga se oduvijek kajem. Geni za crtanje čučali su neko vrijeme u folkloru naše obitelji (ja sam crtkarala, ali moj "talent" svodio se uglavnom na kopiranje maminih tehnika), sve dok se Franka nije domogla papira i bojica. "Mama, daj mi papir!", "Mama, našilji mi crvenu!", "Mama, Juraj mi je ukrao bojice!", "Mama, nacrtaj mi put do bakine kuće!" - ne vjerujem u karmu, ali možda bih trebala. Franka svakog dana obogati naš dom sa desecima crteža, a bojice su nam uvijek u džepu, za svaki slučaj. Da mi je netko rekao da će hiperaktivno dijete s poremećajem pažnje, nesposobno za mirovanje na mjestu dvije minute, za koju godinu sjediti i satima (dakle, satima!) crtati, mislim da bih umrla od smijeha (ili očaja, nisam sigurna)! Duboko vjerujem da se neki obrasci ponašanja prenose s koljena na koljeno, baš kao što se govorni obrasci prenose, i nema sumnje da Franka ima sve predispozicije da jednog dana doista postane slikarica, ukoliko ju ne spriječe ograničenja koja nosi njen naraštaj. Jer, ako sam ja, isključivo zahvaljujući gledanju Zakona u Los Angelesu (u školi smo neprestano ponavljali njihov "Objection!", često u neprikladnom kontekstu), postala pravnik u obitelji u kojoj nitko nikad nije niti upisao pravni fakultet, i to u vrijeme recesije, u Republici Hrvatskoj! - mojoj je Franki samo nebo granica.

Karantena joj je srednje ime

$
0
0
Ovih dana gotovo je nemoguće započeti ikakav razgovor bez spominjanja pandemije virusa Covid 19. Svijet u kojem živimo ne bi se mogao nazvati brave new worldom, ali da smo se, bar na neko vrijeme, pozdravili sa svijetom kakvog smo znali - jesmo. Osim mjera održavanja udaljenosti, pranja ruku 20 sekundi, dezinficiranja ruku alkoholom, nošenja zaštitnih maski i rukavica, od danas su na snazi posebne mjere Vlade - zatvorena su vrata škola, vrtića, sudova, zavoda, kafića, restorana, kina, kazališta, i na moju najveću žalost - svoja vrata danas su zatvorile i sve gradske knjižnice.

Pomalo je smiješno, ali i poetično, da je knjiga s kojom sam zaglavila - koju sam početkom ožujka posudila u našičkoj knjižnici, a koju nisam u mogućnosti vratiti - knjiga S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu. Knjiga je to autorice Gail Honeyman koja je još 2017. godine dobila nagradu najboljeg debitanta Costa Book Awards (nagrada koja se od sedamdesetih godina dodjeljuje autorima iz Britanije i Irske - neki od njenih dobitnika su Hanif Kureishi i Zadie Smith, npr.) i koja je proteklih godina iskakala iz pašteta zvanih društvene mreže. Sada, kad se galama oko nje stišala, posudila sam je da se uvjerim je li doista tako dobra kako se o njoj priča. Neću vas obmanjivati - zaista jest!

Pročitala sam intervju škotske književnice Gail Honeyman u kojem je ispričala da je ideju za ovu ljupku knjigu dobila čitajući u novinama članak o usamljenosti kao pošasti 21. stoljeća u kojem je žena u tridesetim godinama na tu temu izjavila da ponekad ni s kim ne razgovara cijeli vikend - da je vozač kojem kaže na kojoj stanici silazi u petak navečer posljednji s kojim progovori sve do ponedjeljka ujutro kad pozdravi njegovog kolegu. Možda vas ovakav podatak - da mlada osoba može biti toliko usamljena - šokira, baš kao što je šokirao i gospođu Honeyman, ali meni je takav lifestyle itekako poznat. Kad sam se radi posla prije osam godina preselila u Šibenik, 700 km od obitelji i prijatelja, vikend me običavao činiti tjeskobnom i depresivnom, i, da nije bilo Skypea, ne bih se dva dana imala kome obratiti. Kad bolje razmislim, Eleanor Oliphant se sa samoćom nosila puno bolje od stare mene 2012. godine.

"U mračnije doba noći sve se čini gorim; iznenadilo me što ptice pjevaju, iako su zvučale ljuto. Jadna stvorenja ljeti vjerojatno jedva mogu oka sklopiti jer svjetlo neprestano tinja, nikako da se ugasi. U polutami, u potpunom mraku, sjećam se, sjećam se... Budna u tami, dva srdašca lupaju, dah poput noža. Sjećam se, sjećam se... Sklopila sam oči. Vjeđe su, ustvari, samo zastori od kože. Naše oči uvijek su uključene, uvijek gledaju; kad ih sklopimo, umjesto svijeta, promatraju tanku, žilama premreženu opnu naših vjeđa. To nije utješna pomisao. Zapravo, da razmišljam o tome dovoljno dugo, naposljetku bih vjerojatno poželjela iščupati vlastite oči, samo da prestanem gledati, samo da više ne moram vidjeti. Ono što sam vidjela ne može se promijeniti. Baš kao ni ono što sam učinila."


"Neki ljudi, oni slabi, boje se samoće. Ne razumiju da ima nešto vrlo oslobađajuće u njoj; jednom kad shvatiš da ti ne treba nitko, možeš se brinuti o sebi. upravo je u tome stvar; najbolje se brinuti isključivo o sebi. Ne možemo zaštititi druge ljude, ma koliko to pokušavali. Katkad pokušamo pa nam ne uspije i onda nam se cijeli naš svijet uruši, izgori do temelja."

I tako sam ja u postrođendanskom karantenskom tjednu (klince sam odvela baki na selo, ni ne sluteći da će i sudovi obustaviti rad na dva tjedna) zaglavila s Eleanor Oliphant, čudakinjom kojoj je čitav život jedna velika samoizolacija. Eleanor je, naime, tridesetogodišnjakinja koja radi u računovodstvu jedne velike tvrtke. Iako je u svom poslu dobra, vrlo je pristojna i uvijek ima čiste nokte i čiste cipele, ona na poslu ne pijucka kavu s kolegama, a vikendom se sama opija votkom i ponekad joj se čini da bi doslovno mogla umrijeti od samoće. Eleanor je ekscentrična gospođica otporne građe koja u svakodnevnom govoru izgovara rečenice kao što je Morituri te salutant (i svi je blijedo gledaju), u torbi nosi sklopivi okvir koji njenu shopping torbu pretvara u torbu s kotačićima, koja si dopusti smiješak samo tu i tamo, koja svake srijede telefonira s majčicom, koja je, kako se čini, u zatvoru, koja gleda televiziju sama. Svake. Božje. Večeri. Ukratko - "ne postoji društvena rupa u obliku Eleanor u koju bi se mogla uklopiti". Njen monotoni život, koji je, kako je ona uvjerena, sasvim normalan, pretvara se u uzbudljivu pustolovinu kad se Eleanor zatreska u neafirmiranog pjevača lokalnog rock sastava - Eleanor započinje projekt zvan Johnnie Lomond, kupuje mobitel i računalo, pa i štikle, i uživa u stalkanju bezveznjaka kojem sama pridaje vrline kakve ona smatra da bi svaki normalan muškarac trebao imati. Iako je Eleanor uvjerena da joj nitko ne treba, u njen život na prstima ulazi programer Raymond s kojim se zatekne na ulici u trenutku kada se nepoznati starčić sruši, a Raymond i Eleanor mu spase život. Susreti sa starčićem Sammyjem, njegovom zahvalnom obitelji, Raymondom i njegovom majkom, romansa s Johnniejem, te odnos s majkom koja ju, iako iza rešetaka, omalovažava i čiji glasić Eleanor začuje kad god si i na trenutak dopusti uživanje u životu, za Eleanor, koja se čitavog života bori s traumama iz djetinjstva, postaju too much. Kako će Eleanor prebroditi teške dane, saznajte čim se nađete u prilici (čujem da je Scribd besplatan 30 dana!).


Ovaj manifest preživljavanja jednog introverta ovih dana itekako nam je potreban, a lik Eleanor Oliphant življi je nego ikada ranije, vjerujem. Osim što je Eleanor stvorila i prikazala tako opipljivo, tako ranjivo i intrigantno ("Normalne sam građe i imam normalno lice (barem na jednoj strani)", kaže u jednom trenutku Eleanor. Say what?!), autorica iz Glasgowa u ovih pitkih tristotinjak (nije dovoljno!) stranica ponudila nam je rješenje problema kao što su depresija i usamljenost, a to su - mala očekivanja, baby steps. Naime, pogrešno nastojimo depresivne ljude natjerati da promjene stav, da postanu optimistični, just like that, zaboravljajući da traume, samoća i tuga ne nastaju preko noći, pa se preko noći ne mogu niti izliječiti. Mala djela dobrote, kao što su cvijeće koje kaže "Mislio sam na tebe", poruka "Kako si?" iza koje stoji iskrena briga, poziv na ručak ili šetnju kroz proljećem zahvaćene ulice, zagrljaj ili stisak ruke (ne i u doba Corone, ali you get the point!) - sve su to doze ljubavi, "ujedno najlakše i najteže stvari na svijetu", kako kaže Gail Honeyman, koje su potrebne srcu koje je zaboravilo voljeti, koje možda nije nikada niti spoznalo da je i samo vrijedno ljubavi - imajte ih na umu ovih dana, kad smo socijalno distancirani jedni od drugih.

Gail Honeyman, Eleanor Oliphant - za vas dvije, sa sigurne udaljenosti, oba palca uvis!

Kristina Kuzmič i njena kanta dobrote

$
0
0
“Više je suza proliveno zbog uslišanih nego neuslišanih molitvi“, rekla je davnih dana Terzija Avilska (note to self: pročitati Uslišane molitve Trumana Capotea), a ja sam se davnih dana uvjerila da to nije samo pusta fraza, nego jedno od najvećih otajstava čovjekovog postojanja. Prije samo dva tjedna žalila sam se mužu da me iscrpljuje taj navlačenje-oblačenje-mokre pelene-mokri nosevi-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do posla-posao-vožnja na drugi kraj grada do vrtića-vožnja na drugi kraj grada do kuće-kuća-navlačenje-oblačenje-ručak za danas uz kuhanje ručka za sutra-glancanje, pranje i peglanje-lifestyle, a gle nas sad! Tu smo gdje jesmo. I ne, neću ni spomenuti C..., neću spomenuti niti jednu riječ koja završava na - emija ili - acija, neću, neću, neću! Kao što bi izgovaranje Voldemortova (nije vrag da morate guglati o čemu ja to) imena davalo Voldemortu moć, tako i razgovori o onom-čije-ime-odbijam-izgovoriti šire paniku, a panike me strah više nego samog v... Ne, neću ni tu riječ napisati! Što je, tu je (već vidim, ovaj će post vrviti klišejima, sorry) - prihvaćanje je prvi korak. Prvih sam dana iskreno i zahvalno uživala u tišini, i u pidžami,  dok su klinci trčali po bakinom dvorištu i, usput, zaboravljali na svoje sisalačke potrebe (uspješno!). Pospremala sam stan, čitala, pila vino u pola bijela dana (poželjno je ne izlaziti iz stana, Vili i Alemka rekli!), proživila drugi medeni mjesec s mužem. Kad sam shvatila da se na posao neću moći vratiti tako skoro (načelo neposrednosti jedno od najbitnijih načela svakog sudskog postupka, je l'), otišla sam s mužem po djecu, preuzela ih poput paketa, ne približavajući se rođenoj materi (ćaći sam se malo približila da preuzmem domaće vino iz njegovih ruku, priznajem), a već u ponedjeljak dobila živčani slom. Kao da nije dovoljno što ne postoji niti jedna igra kojom se zabaviti mogu dvadesetomjesečni dječačić i četiriipolgodišnjakinja, morala sam se suočiti s vlastitim raspoloženjem koje varira od super-napokon-mogu-vježbati-hula-hop do we're-all-gonna-dieeeeeee!!! Ima loših dana, ima i onih baš dobrih - onih u kojima me razvesele dobre knjige kao što je ova.


Najprije, pronađite ime Kristina Kuzmic na Facebooku, Twitteru ili Instagramu. Jeste? Sad ju zapratite. Jeste? Možemo dalje.

Kristina Kuzmič je Osječanka koja se tijekom Domovinskog rata u teen godinama preselila u Ameriku s obitelji, i ne bi se ni po čemu razlikovala od drugih koji su se na taj način spasili da ju Oprah Winfrey 2011. godine nije proglasila pobjednicom natječaja za novi show svoje TV mreže OWN. Kristina se istaknula svojim šarmom (krv nije voda!), skoro se popiškila od sreće dok je s Oprah jela hot dog na parkiralištu, te neko vrijeme imala svoju kulinarsku emisiju. Nakon godina pauze, krenula je s vloganjem na temu majčinstva - i voila! Iako ju na društvenim mrežama danas prate milijuni ljudi, ne bih ju nazvala influencericom niti life coachem - jer je ono po čemu se doista razlikuje od ljudi takvih zanimanja njena autentičnost, jednostavnost i, prije svega, nesavršenost. Nakon četiri godine vloganja i komičarske turneje po Sjedinjenim Državama, Kristina je ove godine objavila i knjigu "Hold on, but don't hold still" u kojoj je skupila svoje mudrosti, a ja sam je immediately naručila s Book Depositoryja.


Neki će književni snobovi (čitaj: moje sestre) reći da se manem čitanja self help literature, ali, u moju obranu, ovo je self help u mjeri u kojoj je svaka autobiografija self help. Ne mogu si pomoći - obožavam ovakve knjige, obožavam ljude koji imaju vlastite životne filozofije, koji promišljaju o svojim postupcima, koji dopuštaju da ih svako iskustvo promijeni, koji vole život takav kakav jest - messy i chaotic, rekla bi Kristina. U "Hold on, but don't hold still" Kristina je opisala iskustvo upoznavanja Opre, razvoda, spajanja kraja s krajem, odgajanja dvoje male djece, ali i ponovnog zaljubljivanja i otkrivanja da nisu svi brakovi nesretni kao što je mislila.


Nakon razočaranja kojeg je doživjela snimajući kulinarski show The Ambush cook, posvetila se majčinstvu, a ideja o snimanju videa kao ohrabrenja majkama pala joj je na pamet dok je dojila sina i muku mučila sa svojim strijama (to su kompleksi vitkih žena, I guess, ja imam bitnijih kompleksa od strija, ako me razumijete). Snimila je video na temu "Strije su seksi" imajući na umu sve bitne i lijepe trenutke s djecom koje majke propuštaju, prezauzete samoosuđivanjem. Taj je video pogledan 153000 puta, a kad ga je na Facebooku podijelio Ashton Kutcher, stvari su se zahuktale.

"Why beat ourselves up for learning? That's something to be proud of! Plus every day is a second chance to suck at life less. (Can I get an amen?). So let's just love our families fiercely and try not to completely lose our minds."

Mnogima je Kristina too much, preglasna, sve mora komentirati, ne priča kao normalan čovjek (što god to značilo), ali meni se baš sviđa. Majka je troje djece - ekspert za majčinstvo, i to mi je dovoljan razlog da pozorno saslušam njenu priču. Sviđa mi se što u novčaniku čuva food stamps kao podsjetnik na sve što je preživjela, što odluke srca donosi neproračunato, djecu uči da je neuspjeh prilika za učenje, a sama ne slijedi vlastite savjete, jako mi se sviđa priča o njenoj baki koja je bila worrior i worrier, sviđa mi se što vjeruje da je "Oprosti" koje izgovaraš kao roditelj možda i važnije od riječi "Volim te", i što vjeruje da sve u životu treba proslaviti tortom, sviđa mi se kuknjava iza koje dolazi "Yeah but" koje uvijek podrazumijeva potragu za dobrim, a najviše mi se sviđa premisa na kojoj temelji svoje motherhood teorije - da nisi monstrum ako ne uživaš u svakom trenutku provedenom sa svojom djecom. Jer, djeca su najčešće nevjerojatno naporna, a odgoj dobrog čovjeka iscrpljuje as hell, i ne treba majčinstvo pakirati u celofan koji će skriti stvarno stanje stvari.

Naime, navodno, (niste to čuli od mene!), možeš cijelog jutra pogledavati na sat i nestrpljivo iščekivati vrijeme kad će tvoja djeca na spavanje, a svejedno biti dobra mama! Shut up! Možeš, također, plakati nasred dućana dok ti dijete ima tantrum, a svejedno mu ne prišivati etikete, odgajati ga otvorena uma, upoznati ga, biti njegova najveća navijačica, dopustit mu da te nauči ponešto, a da dijete odraste s najbitnijom spoznajom svog djetinjstva - da je voljeno. Onak', za ozbač.


Ova knjiga savršen je izbor za čitanje u doba onog-čije-ime-odbijam-izgovoriti jer duhovitim i, vjerujem, iskrenim, pripovjedanjem Kristina Kuzmič ukazuje na mogućnost da su naše mane ponekad naše najsnažnije strane, da smo svi dostojni ljubavi takvi kakvi jesmo, da su nada i dobrota najvrijednije što imamo, te inspirira da sanjaš velike snove (naglas! uz svijećice!) i ohrabruješ svoju djecu da učine isto, bez obzira na ludo vrijeme u kojem živimo.

"Think of the world as a big bucket. Some people try to fill the bucket with hate. They try to hurt people, they try to bring fear and sadness. It's so shocking and sad that sometimes the good guys just stand there overwhelmed, feeling helpless, and they lose sight of the power they have. And if good guys just ignore the bucket while those wanting to bring pain keep filling it, the bucket will be filled with bad. Here's the greatest news: there are way more people wanting to do good in this world than people who are wanting to add pain. Most people in this world are good. So if good people, like you, start filling the bucket with good, the bucket will have more good than bad in it, and eventually it will overflow with goodness and love and kindness."

(Dio pisma koje je Kristina napisala svojoj djeci nakon jednog od terorističkih napada i pucnjave u školi u SAD koji su sve ostavili bespomoćnima i beznadnima)

Baš kako su nas Gilmoreice učile

$
0
0
Nije da smo prije imali manje vremena za filmove, nego sada, ali umor nam je uvijek bio izlika za vegetiranje pred TV-om. Sada nismo samo umorni, sad smo izbezumljeni, nervozni i zabrinuti i koristimo se filmovima za relaksaciju, a već smo se i uvjerili da imamo bogat društveni život jer svaki drugi dan odlazimo u kino. Muž i ja osmislili smo taj mali ritual - skuhamo vino, bijelo, s iscijeđenom narančom i klinčićima (jer sezona kuhanog vina traje cijele godine i valja poboljšati imunitet) i umorni gledamo filmove. Just. Like. That.

Zombieland: Double Tap (2019)


Naravno, apokaliptično razdoblje našeg života počeli smo komedijom o preživljavanju u Zemlji zombija - da se pripremimo, zlu ne trebalo! Film je odličan, kao i original, i zaključili smo, ako za preživljavanje čovjeku treba dobra ekipa, malo muda i puno sarkazma, mi ćemo biti OK.


1917 (2019)

Ovaj me film oduševio! Zbog ovakvih filmova se i snimaju filmovi, ako me razumijete! Sam Mendes ovaj je film snimio u one take-u, ili se tako bar čini, i to je ono što ga čini posebno dirljivim i uzbudljivim. Što se mene tiče, drugi filmovi nisu mu bili dostojna konkurencija na ovogodišnjim Oscarima.


Parasite (2019)

No, kao što znate, Oscara za najbolji film ove godine dobio je južnokorejski film o siromašnoj četveročlanoj obitelji Kim koja se pažljivo infiltrira u imućnu kuću obitelji Park. Ovo je crna komedija/triler uz trunčicu društvene kritike, a malo je dobrih crnih komedija snimljeno prošlih godina, pa razumijem zašto je film podigao prašinu i bio prvi u mnogočemu, i, iako nije umjetnički lijep kao 1917, isplati ga se pogledati!


Ford v Ferrari (2019)

Uz ovaj sam se film fino naspavala, unatoč Matt Damonu kojeg simpatiziram od 1999. i odličnom Christianu Baleu koji je utjelovio legendarnog Kena Milesa koji je do dana današnjeg jedini Amerikanac koji je pobjedio u utrci Le Mans koja se vozi 24 sata, i to u američkom Fordu. Dobri glumci i hollywoodski nabrijana istinita priča o nadmoći Amerikanaca nad Ferrarijem nisu mi bili dovoljni da uživam u dva i pol sata filma, ali muški dio publike uživat će.


Little women (2019)

Gretu Gerwig mora da je kraj Malih žena, onakav kakav je skrojila Louisa May Alcott, živcirao godinama jer je najnovija filmska adaptacija ovog klasika iskupljenje koje su čekale sve feministice svijeta od dana kad su pročitale ovaj roman. Sviđa mi se da je napokon lik Amy, tog nesretnog srednjeg djeteta, došao do izražaja, plakala sam kad je Beth umrla, kao što uvijek plačem kad Beth umre, odlična mi je Laura Dern kao Marmie, ali Jo, moja voljena Jo (animal spirit svakog wannabe pisca), nikad mi nije bila manje draga nego godine 2019. (a i Winona je Jo po mojim mjerilima!). Više nego ijednoj ranijoj ekranizaciji ovog klasika, naglasak je na tome da žena, da bi ostvarila svoje snove, ne smije biti udana pa niti zaljubljena, i izbacio me iz takta - podcjenjivanje ljubavi nešto je najgore proizašlo iz feminizma! Muž je film prespavao, a ja sam odlučila da sam sad Meg, a ne Jo.

Let's talk about sex baby

$
0
0
Muž i ja uvijek smo u potrazi za televizijskim serijama koje bismo mogli zajedno gledati - znate, onima koje nisu preženskaste ili prešovinističke, koje ne traju predugo, ili prekratko, i koje nemaju tisuću epizoda (realni smo, znamo da se niti jednoj televizijskoj seriji ne možemo posvetiti u toj mjeri, vrtio se svijet ili ne). Malo je takvih, pa se svako malo navučemo na neku young adult seriju i umislimo si da smo tinejdžeri.

Ovaj put, umislili smo si da smo uspaljeni tinejdžeri jer je najnovija žrtva našeg binganja serija Sex education - britanska komedija/drama koja je premijerno prikazana u siječnju 2019. na Netflixu. Trenutno serija ima dvije sezone, ali dobila je zeleno svjetlo i za treću! Nije fora samo nama, I swear.


Glavni lik serije je smotani Otis (Asa Butterfield) s kojim se, vjerujem, svatko može poistovjetiti. Otis bi bio prosječni, normalni momak da ga ne odgaja majka Jean (fenomenalna Gillian Anderson aka agentica Scully koja je za ovu prigodu, btw, nabacila i britanski naglasak) koja je seksualni terapeut i koja ga neprestano dovodi u awkward situacije (a ta njena terasa...!). Iako mu mama ide na živce, krv nije voda, pa Otis s poduzetnom kolegicom Meave (Emma Mackey - ne, nije u rodu s Margot Robbie), koja ima svoje issues, vodi tajnu seks-kliniku, tj. pruža savjetovanje kolegama na temu seksualnosti, i to ne besplatno. Međutim, Otis je stručnjak za ljubavne i seksualne odnose samo kada treba savjetovati druge, dok je sam neiskusan i nesiguran, rekli bismo - do jaja. Zatomljeni britanski humor, srednjoškolski jadi, zanimljivi likovi i seks savjeti ono su što ovu seriju čini atraktivnom, ali i bitnom - bili vi tinejdžer ili roditelj tinejdžera (ako ste roditelj male djece, poput mene, uspaničit ćete se zamišljajući kakvi će tek problemi patiti vašeg tinejdžera u 2030. godini - i ne, to nije daleka budućnost, i ni tad nećemo lebditi zrakom na hoverboardu kao u Povratku u budućnost), složit ćete se da je serija vrlo edukativna, vrlo lako će potaknuti razgovor o seksu ili seksualnosti - nemojte reći da vas nisam upozorila, a neizbježno će dovesti do beskrajne zahvalnosti što niste tinejdžer u 21. stoljeću.

Mi u vremenima dugima za življenje

$
0
0
Nemam popise za čitanje, volim da me knjiga koju čitam suptilno uputi na sljedeću vrijednu pažnje (I'm adventurous that way). Tako sam nedavno čitala knjigu Jennifer Fulwiler u kojoj je ispričala da je u teškom životnom razdoblju čitala knjigu Crveni Orm koja joj je u poslužila kao savršena diverzija u situaciji u kojoj bi inače pucala po šavovima od brige. Hm, zvuči - taman. Nema samo Jennifer Orma - sjetila sam se da imam i ja tu prelijepo uvezanu knjigu na polici, čami nepročitana još od Mitopejine akcije zvane "besplatna dostava". Kupila sam na toj akciji Gaimanovu Nordijsku mitologiju i Crvenog Orma imajući na umu da u kući imam i dvojicu muškaraca (starosti 20 mjeseci i 408 mjeseci), pa bi i u kućnoj biblioteci valjalo imati neke macho knjige - Vikinzi su macho i muškarci vole Vikinge, zar ne (znam, ja sam vam hodajuća predrasuda!)?

I tako sam se, najprije, bacila na guglanje Vikinga, a potom i na čitanje pustolovnog romana o jednom Vikingu. Uostalom, ovih dana se smatram pravom vikinškom ženom, pa je ovakav izbor literature prikladan. Ne perem kosu (jer, tko me vidi?), ne čupam obrve (muž slabo susreće druge žene, dakle, konkurencija je minimalna), zaštitnički sam nastrojena prema djeci i čuvam ih pri kućnom ognjištu (jer znam da bi, da ih izvedem van, polizali sve kvake i sve tobogane na koje bismo naišli), samostalno vodim financije, i to preko internet bankarstva (ne zato što sam moderna, nego zato što se bojim otić' u poštu platit' račune, kao što sam običavala), sama pečem kruh (jer, da bih ga kupila u pekari, moram dotaknuti bar četvora vrata), i strpljivo čekam svog muškarcada se vrati iz osvajačkog pohoda (s posla, iz ljekarne ili trgovine). (Hodajuća predrasuda, kažem vam!)


Klasik švedskog književnika Fransa Gunnara Bengtssona objavljen je prije osamdesetak godina, a preveden je i kod nas davnih dana. Međutim, bio je pomalo zaboravljen dok ga se nije prihvatila ekipa Mitopeje i dala mu ukoričeno izdanje kakvo pravi Viking i zaslužuje. Nije da imam s čime usporediti, jer daleko je moj ukus od pustolovnih romana, ali iznenadila me pitka narav priče o Vikingu kojeg je sudbina krajem desetog stoljeća odvela u svaki kutak svijeta - od rodnog kraja do Pireneja, Irske, Engleske i švedskih krajeva Bogu-iza-nogu (tako piše kritika - meni geografija nikad nije bila jedan od omiljenih predmeta, ali geografsko predznanje za čitanje ove knjige nije uvjet bez kojeg se ne može).

Orm je sin Tostea i Ase, koja iz straha da ne izgubi i najmlađeg sina, mladog Orma (švedski, zmija) drži uz svoje skute, sve dok ga ne otme banda s lađe koja je na pljaškaškom putovanju. Začudo, ondje golobradi, a potom crvenobradi Orm pronalazi prijatelje, uzore i upušta se u pustolovinu života.


Svaki članak o Vikinzima reći će vam da većina nas ima pogrešnu sliku o Vikinzima. Najprije valja istaknuti da Vikinzi sebe nisu nazivali Vikinzima, nego je riječ o nazivu za stanovništvo koje je živjelo na području cijele Skandinavije, dok vikinškim dobom nazivamo vrijeme od 793., kad su Vikinzi napali samostan Lindisfarne na engleskoj obali, do 1066. kada Vilim Osvajač napada Englesku (Wikipedija, thank you). Njihovo ime temelji se na staroengleskoj riječi za luku i za tjedan (jer su napadi trajali tjedan dana) ili nordijske riječi za zaljev. Upravo napadima na Englesku te onovremenskoj katoličkoj propagandi možemo zahvaliti na svim predrasudama o Vikinzima - naime, Vikinzi nikada nisu nosili šljemove s rogovima, prali su se bar jednom jednom, za razliku od Engleza koji su to činili dvaput godišnje, većinom su bili farmeri, postoji velika vjerojatnost da su otkrili Ameriku prije Kolumba, a svoje su žene vodili čak i u pljačkaške pohode. Možda povijest tvrdi da su naše predodžbe samo predrasude, ali život Vikinga u romanu Crveni Orm nije daleko od toga. Oni na momente doista jesu nemilosrdni, ali ne u tolikoj mjeri da bi roman bilo teško čitati, dapače. Baš kad sam pomislila da avanturistički život Vikinga nema apsolutne veze sa mnom i mojim životom u Hrvatskoj u doba-onog-čije-ime-odbijam-napisati, shvatila sam da se divim prilagodljivoj crti Ormovog karaktera, crti koju bismo trebali što prije usvojiti za svoju dobrobit. Kapetan lađe na kojoj se Orm zatekao, Krok, vjerovao je da je Orm čovjek kojeg prati sreća, pa da će sreću donijeti i ostalim suputnicima, ali mislim da nije bila riječ o sreći - Orm je samo bio pripravan na slučajnost i na peh, i znao je da pravi Viking ne odustaje zbog malih neprilika - i to je ono što ga je dovelo do samog ruba svijeta, pa i do obiteljskog života i doživotnog prijateljstva s Tokeom, čovjekom kojeg je trebao smatrati neprijateljem. Umio je vjerodostojno pričati lažne priče i bio cijenjen kao snalažljiv drug koji može smisliti zabavnu razonodu za dugih dana ravnomjernog vjetra, kad se ne mora veslati, a osim što je bio druželjubiv i snalažljiv, rekla bih da je Orm najmanje zlopamtilo u povijesti književnosti, pa nam se recept za dug, sretan i uzbudljiv život nameće sam.

Možda nisam luda za prebacivanjem djevojaka preko ramena i podijelom plijena, a plovidba brodom jer pretty much moja noćna mora, ali Frans G. Bengtsson odveo me na zanimljivo putovanje, za mene, neistraženim vodama. Nisam još pročitala svih četiristotinjak stranica, ali mogu vam ovaj klasik mirna srca preporučiti - naposljetku, kraj pustolovine najmanje je bitna stavka jer svaki pravi pustolov umije od svakog dana svog života napraviti pustolovinu koja će biti vrijedna spomena čak i kad sve prođe, kad život umori, a tijelo oslabi unatoč nepokolebljivom duhu.



Ostanite kod kuće, čak i ako imate djecu (volim svoju djecu).

Moj TV girl crush

$
0
0
Ja obožavam televiziju. Neću lagati - o b o ž a v a m! Volim je kao izvor zabave, inspiracije, znanja, volim je i kao pozadinski šum. Svaka čast mojim roditeljima i njihovom odgoju, ali ponekad imam osjećaj da me i televizija učinila osobom kakva sam danas, jer otkad pamtim, postojala je ta jedna emisija ili serija o kojoj sam bila potpuno ovisna, iz koje sam crpila lude ideje za svoje sanjarenje. Dobrih petnaest godina to su bile Gilmoreice - i nitko im nikada neće biti u rangu, ako govorimo o mojoj posvećenosti. Bila sam apsolutni fan, i još jesam, ali otkad imam djecu, češće vrtim reprize epizoda u svojoj glavi, nego na ekranu. Dok sam trudna učila za završni ispit, pak, moja opsesija preselila se na The Great British Bake off, točnije - Mary Berry. Kad narastem ću biti Mary Berry, that's it. Pauze od učenja organizirala sam prema TV rasporedu, neprestano smišljajući što ću sljedeće peckariti. Opsesija Mary Berry i skupljanje njenih kuharica (OK, i trudnoća je imala utjecaj, ali omanji) stajali su me, ionako narušene, figure pa sam se, kad sam rodila Jurja, fokusirala na novi objekt obožavanja - emisiju Fixer Upper, i predivnu Joannu Gaines. Svako jutro, ustajala bih bar pola sata prije djece, i uz kavu gledala Fixer Upper, emisiju u kojoj bračni par Chip i Joanna oronule kuće u Texasu pretvaraju u najljepše kuće u kvartu. Voljela sam taj svoj mali ritual. Spašavao me jer za vrijeme Fixer Uppera nisam razmišljala o pelenama, ručkovima, sisanju, igračkama i ostaloj dječjoj problematici, bila sam samo ja.


Priča obitelji Gaines započela je malim dućanom kućnih potrepština, a pokrenula se kad je producentica TV kuće nazvala Joannu, koja je pisala blog o flippanju kuća, kojim su se ona i suprug počeli baviti (kao i milijun drugih Amerikanaca u to doba), i ponudila joj da snime show. Danas Chip i Joanna imaju pravo malo carstvo - silose, pekarnice, restorane, motel, kuharice, knjige, slikovnice, i petero djece, uz sve to - talking 'bout inspiration!

Iako nemam nijednu knjigu o uređenju interijera, Joanninu knjigu morala sam imati! Premda sam se bojala da će me razočarati jer o uređenju prostora nemam stručnog znanja, i iako sam očekivala da će knjiga biti samo jedna velika fotomonografija kuća u kakvima nikad neću živjeti, ostala sam ugodno iznenađena. Joanna u HomeBody - A guide to creating spaces you never want to leave jednostavnim jezikom objašnjava stilove uređenja (farmhouse, modern, rustic, industrial, traditional, boho) i daje praktične savjete za poboljšanje svakog doma (poglavlja su podijeljena na entryways, living rooms, kitchens, dining rooms, bedroms, bathrooms, kid spaces, rooms to retreat i utility rooms), i moram priznati da sam zahvaljujući njoj u dnevnu sobu, iznad radnog stola, postavila otvorenu policu sa sitnicama koje me podsjećaju na sve ono što muž i ja volimo, kao i mud room (dugu klupicu s ormarićima za cipele i otvorenim spremnicima) koji sam dala izraditi za hodnik nakon što sam zaključila da niti jedna trgovina namještajem ne prodaje namještaj za predsoblje kakav odgovara našim potrebama (čitaj: milijun vješalica za jakne i velik prostor za odlaganje šalova, kapa, torbi, ruksaka i sl.).


Joannina je filozofija jednostavna - kuća treba odražavati one koji u njoj stanuju. Svaki bi prostor trebao biti jedinstven, dok tuđi prostori služe samo za inspiraciju (također, kopiranje Ikeina kataloga je big no-no). Joanna voli sitnice, priču koju ima pojedini predmet (moja narančasta pisaća mašina je, npr. great conversation piece, kako Joanna veli, jer nema osobe koja me nije pitala "Čija je to mašina? Radi li još? Mogu li tipkati?"), nikad neće žrtvovati funkcionalizam zbog estetike, i uvijek joj je polazna premisa stvaranje prostora u kojem će obitelj najradije provoditi vrijeme. I ja sam kućna šlapa kao Joanna, čini mi se, zato mi i ovo stanje u kojem se svijet zatekao ne pada teško - meni nema dražeg mjesta od našeg stana. Volim što je u njemu netko prije nas živio i uredio ga funkcionalno, na način koji nama ne bi možda ni pao na pamet, ali nam ipak ostavio prostora za kozmetičke promjene koje će naš stan učiniti našim. Volim što postepeno, tek nakon što smo živjeli u njemu, prilagođavamo prostor sebi (spavaća soba, npr., još uvijek nije došla na red - ona je čisto platno), koliko god me oduševljavao nadrealni osjećaj koji mora da dožive klijenti Gainsovih kad ih Chip i Joanna uvedu u njihov tip-top sređeni novi dom.


Valjda mi zato ta emisija pokreće kreativne sokove - ideja da se od nečeg odbačenog, propalog stvori nešto prelijepo, značajno, nešto inspirativno. Volim i Joannin smireni karakter (zaljubim se u svaku ženu obučenu u traperice i flanelsku košulju - ta je žena uvijek spremna za akciju i ne zamara se taštinom!), Chipovu zaigranost, i tople detalje kojima pridaju važnost - veliki sat u njihovoj obiteljskoj farmhouse, recimo, nema kazaljke, jer vrijeme provedeno s obitelji je najvažnije vrijeme. Trudim se i svoj dom personalizirati, da se u njemu osjećamo ugodno, ali i da sve ima svoje mjesto. Umjesto vaze koristim staru kanticu za mlijeko, osim fotografija uramljujem i cvijeće koje Franka ubere ili njene crteže, volim drvene kovčežiće koje sam godinama dobivala od muža i prijateljica, volim kameni sat koji su nam poklonili moji zboraši iz Šibenika... Puno je ideja još u ovoj mojoj neopranoj glavi (hej, ne izlazim često!), a jedna od njih je zid u dnevnoj sobi koji namjeravam ispuniti fotografijama i predmetima naših baka i djedova, prabakinih recepata, pradjedovog sita za brašno, konaca i makaza muževe bake koja je bila šnajderica... Puno je ideja, a vremena za planiranje napretek, pa ostanimo kod kuće, uz vruću kavu i lijepu knjigu, ili TV guilty pleasure.


"Time at home is never wasted!"

Joanna Gaines


Norin i Dorin tempo života

$
0
0
Volim ovaj tempo života - easy breeze, kao da živimo u pjesmi Nore Jones. Volim što smo više sa svojom obitelji, volim što pečemo krašuljke samo zato jer nam se jede slatko, a nemamo keksa u špajzu, volim što kuća može biti u drlogu malo duže nego inače jer ne očekujemo goste, volim sto nikamo ne moramo ići, što nikamo ne kasnimo, nijedan posao ne ostavljamo nedovršenim, volim što moramo biti kreativni da razveselimo one koje volimo (samo u posljednjih nekoliko dana prijateljima smo slali knjige, pekli kruh, pjevali pod prozorom, dostavljali sadnice cvijeća...), volim što sam zahvalna na svakoj čestici zraka koju udahnem u šetnji (iako sam alergična na proljeće!) i što mi dođe da pred zgradom i susjedima, za koje pouzdano znam da su kod kuće, zaplešem kao Matilda na Little bitty pretty one (kad sam sretna, onda sam Thurston Harris sretna, a kad sam tužna, onda sam Meridith Brooks tužna, ako me razumijete). Volim! Volim! Volim! (I pustite me da nabrajam jer već sljedeći tjedan, kad se vratim na posao, bit će teže pronaći dobro u ovom zlu.) Jedan od ljepših aspekata ovog usporenog života je zasigurno i više vremena za čitanje!


Ovaj put, prvi put sam u životu pročitala elektroničku knjigu. Nemojte se smijati, ja sam jedna old school gospođa u godinama i volim držati knjigu u rukama. Ipak, nisam mogla odbiti mogućnost čitanja elektroničkih knjiga (preko aplikacije Zaki Book) našičke knjižnice čiji sam ponosni član iako na našičkom području ne stanujem već gotovo desetljeće.

Gledam ovo vrijeme kao blagoslov, i osim što mi je dano vrijeme za obitelj, poklonjeno mi je i vrijeme za knjige, filmove i glazbu koje sam propustila popratiti dok sam bila na rodiljnom dopustu (x2), i prva knjiga koja mi pada na pamet kao one that got away te fatalne 2015. godine, godine Frankina rođenja, jest knjiga Slavenke Drakulić Dora i Minotaur. Autorica je jedna od mojih omiljenih i ovakav izbor bio je čista ziherica, čak i za elektroničku knjigu.

Kunem se, na kugli zemaljskoj ne postoji pisac koji je sposoban opisati tisuću nijansi tuge kao što to čini Slavenka Drakulić - čitanjem Dore i Minotaura dovršila sam sveto tužno trojstvo koje je započelo knjigom Frida ili o boli, a završilo se Milevom i teorijom tuge. Kao i inače, autorica i u Dori i Minotauru već prvom rečenicom osvaja čitatelja i povlači ga u mrežu žalosti i propadanja kojima je isprepleten ovaj roman. Nakon smrti Dore Maar, njeni intimni zapisi dospjeli su u ruke autorici koja na temelju njih konstruira život poznate fotografkinje i muze Pabla Picasssa, bar tako nam autorica govori - a mi joj vjerujemo, sve joj vjerujemo. Život Dore Maar, pravog imena Teodora Markovitch, započinje u Argentini, gdje je njen otac, Siščanin, projektirao brojne građevine, a majka, Francuskinja, imala dućan sa šašavim šeširima. Malograđanski odgoj i roditeljske trzavice Doru su odvele u Pariz gdje je studirala slikarstvo i fotografiju i gdje tridesetih godina upoznaje već tad čuvenog, ali starijeg, Pabla Diega Joséa Francisca de Paula Juana Nepomuceno María de los Remedios Cipriano de la Santísima Trinidad Clito Ruiz y Picassa. True story, i taj susret, i to ime.

U to vrijeme, Dorin rad je već prepoznat - predstavljala je modernu svjetsku ženu, neovisnu o muškarcu, kreativnu i chic, a radila je s glamuroznom klijentelom u visokoj modi i marketingu luksuznih proizvoda. "Kad fotografiram, ja biram koga ću i kako snimiti, ja vladam stvarnošću i oblikujem je. Ja odlučujem, i to ću i sada učiniti. Ti odlučuješ, nije li mi baš tako rekao?" Dorin glas je strastven kad progovara o fotografiji - unatoč neproslavljenim epizodama iz sobe sa staklenim vratima, ona je našla ono u čemu je dobra, fotografija je njena čarolija, i čini se da je pred njom blistava budućnost.


"Jer zaista, mogla sam biti bilo što, kad mi već nisu dali da budem ono što jesam," govori Dora u jednom trenutku, i čitatelj se već pribojava da ova priča neće imati sretan kraj. Dorine misli postaju nesigurnije, njezini izbori sve nesretniji. Većina krivi Picassa za njen psihički slom, ali, iako on jest u Dorinoj verziji događaja prikazan kao Minotaur koji proždire svoje muze, koji postoji samo u funkciji svoje umjetnosti, njezin život bio je njezin izbor, i ja ju ne mogu zbog njega omalovažavati ili žaliti. "Sažalijevanje je pokazivanje nadmoći" Dorino je mišljenje, a ja nisam nadmoćna u ovoj priči. Svi mi svakodnevno donosimo odluke koje nam mijenjaju život, koje mijenjaju nas - i ja sam često samo tašta i slaba žena, i ja samo želim biti nadahnuće, želim nekome biti centar svijeta, želim ljubav. Nije Dora obožavala Picassa, prije bih rekla da je bila zaljubljena u iluziju o parnerstvu koju je vjerojatno sama stvorila, ako uzmemo u obzir da je Picasso bio u procesu razvoda od jedne žene, a u postupku odgajanja novorođenčeta s drugom ženom u trenutku kad je upoznao mladu fotografkinju, i, iako ju je čežnja za mrvicama njegove pažnje gurnula preko ruba, ona je uvijek imala izbor - otići ili ostati. Međutim, ona nije imala hrabrosti odlučiti, Minotaur je odlučio umjesto nje. Je li imala izbor nakon rastanka? "Picassa, koji ostaje mjerilo mog uzleta i mog pada, još uvijek uporno pokušavam zamijeniti Bogom." Možda joj je ponestalo izbora, ili snage. Ipak, bez obzira na njen tragični kraj, Dora Maar i danas intrigira svojim nadrealnim unutarnjim svijetom kroz koji je, kao i mnogi članovi izgubljene generacije, tražila potvrdu da je živa, da je vrijedna ljubavi, a intenzivni prikaz njenog emocionalnog stanja u rukama Slavenke Drakulić djelo je vrijedno pažnje, čak i ako ste netom prije izbijanja pandemije dobili recept za nove naočale s novom dioptrijom, niste ih stigli kupiti, a svejedno se pravite moderni i čitate elektroničke knjige na mobitelu.

"Ne možeš se obraniti od poniženja koje ti nameće bezgranična ljubav prema nekome, ono je beskrajno. Toliko da više nije ni poniženje, nego samouništenje."


Jednog neobičnog Uskrsa

$
0
0
28.3.2020.
Ovih dana me Franka često ispituje gdje su ona i brat bili dok smo njihov tata i ja bili mali. "Nije vas bilo, niste ni postojali, bili ste kod Boga," rekla sam joj. "Bili smo u crkvi, na misi?" pitala je. "Tako nekako," nasmijala sam se. "A što misliš (obožavam ju pitati "A što misliš?"), kako ste se vi onda pojavili kad smo tata i ja narasli?""Pa otišli ste kod Boga po nas!" rekla je kao da je to nešto što se podrazumijeva.

Danas je u Italiji umrlo gotovo tisuću ljudi, kod nas je potvrđena peta smrt zbog Corona virusa, a broj zaraženih prešao je brojku od sedamsto. Iz stana nisam izašla tjedan dana, osim jedne večeri kad sam išla baciti smeće, u rukavicama, dakako. Muž još ide na posao, a većina ljudi se ponaša kao da je riječ o nekoj propagandi, kao da svijet nije stao. Ljudi kojima je naložena samoizolacija šeću se po gradu, pipkaju peciva u dućanima, a mi, naivci, ostajemo kod kuće, ne posjećujemo roditelje, prijatelje čujemo samo preko telefona, namirnice trošimo racionalnije nego ikada u životu, kupujemo online i nadamo se da uz pakete nećemo gratis dobiti Covid 19.
Ima dobrih i loših dana, ali trudim se živjeti u trenutku, ne paničariti (ipak, ima noći kad zaspim u suzama), ne čeznuti za slobodom i za dosadnom rutinom, ne pomišljati što ću prvo učiniti kad ovo prođe. Voljela bih zapisati jednu dobru stvar u svakom danu, jer bit će loših, sigurna sam.

Djeca nas izluđuju. Franka uzima Jurju igračke, a on neprestano uspijeva udarati glavom o police, stolove ili prozore, već se brinem za njegov centar za ravnotežu. Danas smo popodne proveli na balkonu, gledajući susjeda Jukića kako preskače uže na balkonu susjedne zgrade. Djeca su se držala za ogradu i vrištala kad bi stazom prošetao pas (Juraj kaže: "Vau vau"), ili bi ptice preletjele u jatu iznad naših glava. Njihovo veselje odjekivalo je kvartom i nakratko i nas usrećilo.

29.3.2020.
Ljudi u zadnje vrijeme znaju reći da ne znaju koji je dan, ali ja znam, pogotovo kad je nedjelja. Već tri nedjelje nisam bila na misi, a ova na televiziji samo me rastužuje. Umrla je šesta osoba u Hrvatskoj, osamdesetinešto godina star je bio. Nije neka utjeha, u SAD je od Covida umrla beba, a u Portugalu dječak. Uostalom, baka Julka ima osamdeset i dvije godine.
Dan je bio usporeniji nego ikada, možda zbog pomicanja sata koje će produljiti i ovako preduge dane. Nije se dogodilo ništa, ali nisam niti jednom viknula na djecu - jer sam si obećala da će biti dobar dan, to je najmanje što mogu učiniti. Mislim da sam djeci dosadna. Franka i ja smo flomasterima nacrtale duge i naljepile crteže na prozore, a Franka je rekla da sam ih zaljepila naopako - nije htjela da ih vide drugi ljudi, nego da ih ona vidi. Nisam imala snage objašnjavati da te duge trebaju druge ohrabriti, podsjetiti ih da nakon kiše dolazi sunce - jer je i nama trebalo ohrabrenje.


30.3.2020.
Djeca nisu spavala po danu, tj. dok sam nju poslala na spavanje, on se već probudio. Juraj se većinu dana rušio od umora, ali Franka je svejedno stalno plesala i molila me da obučemo suknjice (ona pink, ja svoju crvenu - nije da ju imam gdje nositi) i da plešemo na I wanna dance i Ti si moja čokolada. Ručak je ispao grozno, krumpir u tepsiji se uopće nije ispekao do kraja, a oni su ga pojeli više nego ikada ranije. Juraj je kupus salatu jeo prstima, iz velike posude za salatu.
Tek sam navečer shvatila da nisam tijekom dana gledala niti jedne vijesti, i da ne znam današnju brojku - je li to današnja dobra stvar? Ipak, prije spavanja sam se dobro isplakala u kupaonici, što zbog stanja u kojem se svijet našao, što zbog stvari koje mi je muž izrekao u svađi. Uopće nismo nervozni.

31.3.2020.
Danas sam bila i frizerka i učiteljica. Jurja sam uspjela ošišati dok je ujutro doručkovao hrenovke. Znam da djeca ne bi trebala jesti hrenovke, ali onaj suhi tost kruh im nemam srca stalno davati za doručak. Franka se cijelo jutro igrala škole. Ona sjedne na malu stolicu, privuče se stolu, uzme bilježnicu u ruke, a ja joj diktiram riječi, slovo po slovo. Gotovo sva slova zna, a jednostavnije riječi zna napisati i bez moje asistencije. Popodne smo izašle u šetnju kvartom, nismo izašle deset dana jer je prošli tjedan padao snijeg. Bila je tako sretna da se okretala oko svoje osi cijelim našim naseljem, jedva sam ju smirila. Neprestano sam joj govorila da ništa ne dira, a čim bi nam netko išao u susret, ja bih se uspaničila i najradije bih gurnula glavu u jaknu poput kornjače. Franka je sretno brbljala cijelim putem, divila se cvijeću u dvorištima ljudi ("Ne diraj ogradu!"), i nisam imala srca braniti joj da ubere maslačak iz trave u Ružinoj ulici. Gledale smo u nebo koje je bilo preplavo, išarano pufastim bijelim oblacima, onakvima kakvi se na nebu zateknu u smiraju dana. Zrak je bio svježiji nego ikada, i nije mi smetao niti hladni vjetar. Bila je to najbolja šetnja ikada.

1.4.2020.
Muž danas nije išao na posao i bili smo sretni u svom kutku svemira, iako je išao u nabavku hrane nakon deset dana, s rukavicama i maskom, a sve smo namirnice, po povratku, prebrisali maramicama za dezinficiranje. Je li se netko uopće zarazio u trgovini?

2.4.2020.
"Mama, je l' sad sutra?""Ne, sad je danas!""Ali, kako? Rekla si da će, kad se probudim, biti sutra!" rekla je ljutito. "Sutra se s jutrom pretvori u danas," rekla sam, ali ništa joj nije bilo jasno. Ni meni. Čini se kao da ovih dana i nemamo ništa osim danas.
Umrla je sedma osoba, a u našoj županiji pojavili su se prvi bolesnici koji ne znaju izvor svoje zaraze.
Javile su mi se Iva i Marija jer su im stigle poštom knjige koje sam kao poklon naručila od Harfe. Iako su pakete primile s rukavicama, nadam se da su se i razveselile.


3.4.2020.
Volim ovaj usporeni ritam, volim se probuditi, popiti kavu, pa dopustiti danu da vodi. Volim što misli mi vrludaju, volim slušati Harryja Belefontea i plesati po dnevnom boravku s djecom. Volim kreativnu sebe, kad se trudim da svaki dan bude poseban, pa čak i kad nas djeca probude u 5 ujutro pa gledamo Frozen 2 i završimo s doručkom u pola 8 (muž pravi najbolje tople sendviče).

4.4.2020.
Ustala sam prije svih i uspjela ispeći kruh, domaći, mirisni, s hrskavom koricom, jedan nama, drugi Lidiji. Kutiju obljepljenu našim crtežima (jer nemamo ukrasnog papira) i poklonima za babinje dostavili smo joj do vrata, zajedno s još toplim kruhom, jer u babinje očito nećemo skoro, a Roko je već tri mjeseca star. Razveselila se, pogotovo jer je Matiji zaboravila reći da u zadnjem shoppingu kupi kruh.
Iako je dan obećavao, svejedno sam do zalaska sunca stigla doživjeti slom živaca. Jurjevo i Frankino otimanje igračaka u kombinaciji s vrištanjem rezultiralo je mojim skrivanjem košare s jajima, oko koje su se svađali, nakon čega me bijesna Franka udarila, a ja ju ošamarila s prijetnjom da ništa neće dobiti od Uskrsnog Zeca. Nije to bio jedan od trenutaka na koji sam ponosna, iako smo se prije spavanja pomirile i izljubile.
Danas su u Osijeku četiri osobe preminule od virusa. Uopće nisam nervozna.


5.4.2020.
Nakon što smo ukrasile muffine cvjetićima, Franka i ja prošetale smo Štrosom do Marijine zgrade i pjevale joj Sretan rođendan pod prozorom. Ne sjećam se kad sam zadnji put učinila tako nešto.
Poslije ručka me Franka poljubila i rekla: "Sve što skuhaš je jako fino. Mama, obećavam da te više neću tući." Nakon što sam se rastopila, dodala je: "Hoćeš onda reći to što sam rekla Uskrsnom Zecu?"
Popodne smo petnaestak minuta prošetali susjedstvom, Juraj nije šetao vani već dva tjedna. Bio je sretan, trčao je, a kosa mu se vijorila na vjetru, i gotovo da i nisam primijetila ljude koji su nas na stazi zaobilazili u širokom luku.

6.4.2020.
1222 je zaraženih u Hrvatskoj. Više ne mogu popratiti točan broj u našoj županiji, konferencije civilnog stožera su mi postale normalne, kao svakodnevna prognoza vremena, ne obraćam toliko pažnju na njih.
"Izgledaš kao da ti je umro pas," rekao mi je muž nakon što smo gledali Marley i ja, a ja zabalavila šteku papirnatih maramica. "Nikad nećemo imati psa," konstatirala sam i ridajući mu se bacila u krilo. Ali, možda bismo mogli imati još jedno dijete? Ne znam odakle mi sad to. Samo misao.

7.4.2020.
16 ljudi je umrlo od Covida u našoj zemlji.
Osim toga, ništa se drugo nije dogodilo. Crtali smo i igrali se, vikali i plakali, prali zavjese, pekli cimet rolice. Franki sam nacrtala kuću od slatkiša (večer prije čitali smo Ivicu i Maricu iz velike ljubičaste knjige) i ona je crtež nosila sa sobom čak i kad bi išla piškiti, toliko joj je bio lijep.
Svaku večer muž i ja imamo za sebe, djeca mirno spavaju, a muž ne zaspi na kauču, ovaj tjedan je na kolektivnom godišnjem odmoru. Ipak, što god radili, prije spavanja gledamo na mobitelima snimke naše djece - Franke kako pjeva Naprijed Hrvatska i Jurja kako viče: "Gooool!"

8.4.2020.
Zvali su me s posla, od utorka počinjem raditi. Cijeli dan sam u panici. Što ću s djecom?


9.4.2020.
Više od 1,5 milijuna ljudi u svijetu zaraženo je ovim nesretnim virusom.
Danas sam nakratko otišla do suda, da pripremim sve za utorak jer se tad moram vratiti na posao. Osjećala sam se kao Brandon Fraser kad je izašao iz onog atomskog skloništa u onom lošem filmu s Alicijom Silverstone. Još uvijek mi pranje ruku traje cijelu vječnost. Dodirnem slavinu pa perem ruke opet, pa dodirnem aparat u kojem su ubrusi, pa perem opet ruke, pa dodirnem vrata, i sve ispočetka. Nisam spremna na ovakav svijet, bar ne danas - danas se osjećam kao da mi na prsima sjedi tužni div.
Pokušala sam s djecom pročitati misna čitanja, kad već nema obreda Velikog četvrtka. Juraj se cijelo vrijeme penjao po meni, a Franka je stotinjak puta pitala:"Hoćemo sad onu koju ja znam?" Nakon čitanja i blagoslova, pomolili smo se i Anđelu čuvaru mili - to je ta koju Franka zna. Zaista, ovo je najčudniji Veliki četvrtak ikad, ne znam što bih sa sobom.

10.4.2020.
Pitala sam Franku neki dan što je Corona. "Kad smo kod kuće i igramo se zajedno," rekla je. Dok drugi traže šunke i mladi luk na tržnicama, ja bih se silno htjela staloženo pripremiti za Uskrs, ali ne uspijevam. Bojali smo jaja, a Juraj je narikovao jer mu nismo dali da ih jede.
Pričala sam Franki o Isusu koji je na magarcu ušao u grad i svi su mu se veselili, a onda ga nakon par dana istukli i stavili na križ jer je bio predobar i htio je i da oni budu dobri. Gledala me užasnuto. "Mi to nikad nećemo napraviti, je l' tako, mama?" pitala me. "Naravno da nećemo," rekla sam i dodala još jednu laž na spisak grijeha koje ovog Uskrsa neću ispovijediti. Preplavljena sam tugom, baš nemam volje ni za čim, danas su mi sve dječje igre glupe, jedva čekam da djeca odu spavati, iako ni tad neću moći iz svoje kože van.

11.4.2020.
Velika subota. Dan tišine - ne i u našoj kući! Od 6 ujutro netko plače, glumi da plače, viče ili čupa kosu s glave (ovo zadnje sam ja). Pravim cheesecake i pince (da, više njih, mi smo hard core fanovi), brašno leti po kuhinji, djeci je smiješno, doručkujemo, ali skrivamo salamu od malog termita, Juraj plače jer mu ne damo da maslac jede žlicom, Franka ponavlja mama mama mama tisuću puta i hoće da joj nacrtam zeku i pile i jaja i košaru i sve, a ja još ni kavu nisam popila. Muž je bio dovoljno pametan da se prvi sakrije u kupaonici. Tobože se šiša, brije i radi sve te muške stvari zbog kojih mu uspijeva biti zatvoren u kupaonici pola jutra. Ja? Odem piškiti, dođe cijela procesija za mnom. Cijeli dan je naopako, nitko se nije naspavao, umorna šizika je najgora, Juraj je u šetnji čučnuo na pola puta jer dalje nije mogao, navečer se bore sami sa sobom i snom. On plače, a Franka viče na njega "Lezi, lezi! Sutra će doć' Uskrsni Zec!", ali on nastavlja plakati. Franka mu pjeva Blistaj blistaj, prvo hrvatsku pa onda englesku verziju, ne znaš koje stihove je više promašila. Smijemo se u dnevnoj sobi slušajući ih, a onda udarim u plač jer sam opet loša mama i jer mi se ne da stalno kuhati i kupiti igračke s poda ili tisuću puta ponoviti Franki da ih pokupi, i jer su dani u kaosu koliko god se trudim da to ne budu. Samo jedno mirno jutro, Bože, ne cijeli dan, samo jutro, da mi netko skuha kavu i da svi budu donekle tihi i zadovoljni, makar jeli maslac žlicom, samo to želim, u zamjenu za ovaj nemir. Nije fer trampa, znam, ali Ti premještaš planine, što ti, zapravo, mogu ponuditi?

12.4.2020.
Ranom zorom počeli su me živcirati čestitari sa svojim sretnim Uskrsom. Nije mi bio sretan, nisam se probudila u paralelnom svemiru u kojem su djeca poslušna ili bar tiša, i nedjelja se, koliko god bila sveta, nastavila u revijalnom tonu. Djeca su se obradovala velikim čokoladnim jajima (Juraj je stalno vikao: "Jaja!", odmah ga odmotao i navalio na njega, a da nije ni izašao iz vreće za spavanje) i igrama koje su dobili od Uskrsnog Zeca ("Jesam ti rekla da će doći? Jesi mu rekla da sam obećala da ću biti dobra, mama?", ali vrlo brzo počeli su tuliti. Franka je htjela igrati društvenu igru koju je dobila, bez obzira što pravila nije shvatila, Juraj je htio pojesti svako čokoladno jaje u kući, i oboje su u disharmoniji tulili ostatak dana, a igračke su već do podneva prekrile svaki kvadratni metar našeg stana. Kako sam uopće pomislila da bismo mogli imati još djece? Ovo nije za nas. I zašto osjećam pritisak kao na Silvestrovo? Uskrs bi trebao biti radostan, ultimativni happy end za nas, katolike - a zašto se ja osjećam kao da nisam pozvana na party?

Priznajem, osjećaj koji me ponukao da počnem voditi ove bilješke bio je - čista panika - ako, ne daj, Bože, umrem od infekcije, da djeca znaju kako smo proveli zadnje dane zajedno, da je bilo i teško i lako, da smo se voljeli i igrali (vjerujem da bi ti zapisi puno značili mom udovačenom mužu koji bi ostao sam s dvoje male djece, mo'š mislit'). Nakon panike, pomislila sam da bih mogla svakog dana zabilježiti neku lijepu sličicu, a trebalo mi je dobrih tjedan dana da shvatim da su ono dobro u svakom mom danu - moja djeca. Ne postoji nitko na svijetu tko me živcira kao što me živciraju njih dvoje, a koga volim toliko da mi je teško uopće pomisliti na život bez njih (hm, kad razmislim, moja bračna veza počiva na upravo takvim temeljima, bit će da krv nije voda) - Juraj i Franka, Franka i Juraj. Dvije glasne glavice koje se uvijek glupiraju, galame, stupaju nogama i znaju što hoće, glavice zbog kojih uvijek posumnjam u sve što jesam i što želim biti. I ovih dana doveli su me do ludila, a ipak, otkad sam saznala da se moram vratiti na posao, i s mužem dogovorila da ih odvedem k baki, potonule su mi sve lađe. Nije pomogla niti činjenica da ovog Uskrsa ne mogu otići na ispovijed, niti na misu, da se ne mogu očajnički uhvatiti za ono što mi pruža tjedni fiks nade kad mi je najpotrebnije. Valjda se to dogodi svima nama, lošim katolicima, kad se ukloni shopping blještavilo i instagram trpeza - ostanemo sami sa svojim Bogom i shvatimo da mu nemamo što dati. Pomislimo čak i da u našem srcu Ljubav nije ljubljena, shvatimo da ne znamo moliti, da puka zahvalnost za ovo što imamo nije dovoljna.


Međutim, socijalna distanca nije me spriječila da se javim sestri i potražim duhovni savjet. Ona je srednje dijete u obitelji, ali u mojoj glavi je ona moja starija sestra. Svašta je ona meni nadrobila (između ostalog, da ih trebala češće poput Liz Lemon dati high five milijunima anđela - she speaks my language), ali najrevolucionarnije što mi je rekla bilo je: "Ne ovisi veličina Uskrsa o tome je li ovaj dan protekao kako sam zamišljala i htjela da prođe."(Da, da, to ću boldati i podcrtati, tako.) Nakon dugog razgovora, shvatila sam da je OK što se danas ne radujem, što me nije preplavila euforija Uskrsa, jer svakog dana, kroz kratku misao ili križanjem čela svoje čudnovate djece, predajem svoj život Bogu u ruke, nikad ne sumnjajući da će me uhvatiti kad padnem, uvijek iskreno vjerujući  da će me utješiti na kraju mog puta, nikad ne zaboravljajući da je On uvijek rješenje za sve što u životu tražim. "Bog te voli, a i meni si OK," rekla mi je sestra ohrabrujući me isfrustriranu, umornu, glave krcate negativnim mislima i pesimističnim scenarijima. Skupilo se toga, i kud baš na Uskrs.

Doista, simple as that, na kraju dana, shvatila sam tri stvari: 
1. Božja ljubav daje jedinog sina da bih ja živjela, i Bog me stalno na to podsjeća, a ja ništ' ne kužim, 
2. imam muža i djecu koje volim više nego želim priznati (zapravo se svima uvijek žalim na njih, držeći se one loše filozofije da je nekoga pohvaliti kontraefektno), 
3. a i široj familiji sam OK. 
Iako mi je cijelog dana (muž koluta očima - OK, cijelog tjedna) raspoloženje bilo očajno, ove ideje su, hm, kako da to sročim, zapalile iskricu radosti u mom srcu - radosti što sam tu, što sam voljena i što volim, ponekad nedostojno, ponekad premalo, ponekad nepodnošljivo previše - a nema veće radosti od toga. Bogu ne trebaju ceremonije, samo svijest o tome. Bar tako kaže moja starija sestra.

Pomolili smo se navečer onu koju Franka zna, i na kraju rekli: "Anđele, hvala ti za ovaj Uskrs!" I čuda li, tu sam zahvalnost doista cijelim srcem i osjećala.


Sretan i blagoslovljen Uskrs svim ljudima dobre volje, a još sretniji onima kojima je volje ponestalo, da u svjetlu uskrslog Isusa pronađu nadu i mir za kojima čeznu.

O ponavljanju povijesti i kako ćemo i to preživjeti

$
0
0
Svakog travnja, najčešće dok muž gleda neku nogometnu utakmicu na televiziji, ja besramno uživam u petstotom gledanju Titanica Jamesa Camerona. U posljednjih mjesec dana gledala sam ga dvaput, i svaki put mi je sve teže gledati, ali od tradicije ne odustajem. Ne činim to samo zbog činjenice da je film osvojio jedanaest Oscara, niti zbog preslatkog Leonarda DiCaprija koji se u onoj tankoj košuljici smrznuo na 2 stupnja C (priznajte, i vi ste jecale gledajući njegove postere na zidu svoje sobe), nego zbog posebne tuge koju oduvijek gajim za 1500 ljudi koji su na današnji dan zadnji put pojeli svoju večeru na velebnom Titanicu, a samo nekoliko sati kasnije kazaljke njihovih satova su zauvijek zaustavljene. No, za jednog fana Titanica (još uvijek čuvam kutiju kokica iz koje sam jela dok sam u kinu gledala Titanic, a imala sam i kopiju soundtracka na kazeti), nisam imala niti jednu knjigu koja govori o tom dramatičnom događaju. Zahvaljujući impulzivnoj kupovini knjiga s Book depositoryja, to se promijenilo.


Svaki titanikolog (to je doista riječ, nisam je ja izmislila) zna da je Biblija Titanica knjiga A night to remember Waltera Lorda, popularnog američkog odvjetnika, povjesničara i autora, koji je imao samo pet godina kad je Titanic dotaknuo dno, a oduvijek se bavio temom nepotopivog giganta. O važnosti ove knjige najbolje govori podatak da se nije prestala tiskati otkad je prvi put objavljena 1955. godine, a da je ovo djelo nadahnulo i samog Jamesa Camerona kojem je, tijekom snimanja filma, Walter Lord bio i asistent. Ono što ovo djelo čini posebnim jest precizno, a čitko, postavljen timeline cijele katastrofe, kojeg je autor postavio nakon razgovora sa šezdeset i pet preživjela putnika, kao i proučavanja njihovih memoara ili izjava u medijima - uvjerljivost Waltera Lorda oduševljava i danas.


Izdanje koje sam kupila jest izdanje iz 2012. godine, izdano povodom stogodišnjice potonuća, a kojem je predgovor napisao Julian Fellowes, autor Downtown Abbeya, i sam obožavatelj RMS Titanica, pa i scenarist mini serije o njemu. Baš kao što tvrdi Julian Fellows, nitko ne zna objasniti zašto nas velike tragedije kao što je udarac nepotopivog diva o santu leda toliko zanimaju, čak i nakon proteka vremena, ali činjenica jest da je Titanic predmet interesa već više od stotinu godina, i vjerujem da će to biti i kad od njega ostane samo hrđava mrlja na morskom dnu. Ne vidim u tome ništa loše niti morbidno, dapače - svi znamo da je povijest učiteljica života, pa ju valja poznavati.

Priču o jednoj od najvećih pomorskih katastrofa u mirnodopskom razdoblju Lord je započeo Frederickom Fleetom, jednim od časnika koji su ugledali ledenjak (Fleet je cijeloga života tvrdio da bi ishod bio drugačiji da su te noći na promatračnici imali dalekozore). Ocean se nikad nije činio tako glatkim i mirnim kao te travanjske zvjezdane noći. Udarac ledenjaka, kojeg su putnici doživjeli različito (neki su imali osjećaj kao da se dogodila nezgoda u kuhinji, a nekima su komadi leda pali na pod kabine kroz otvorene prozore), nije pokvario užitak putnicima koji su putovanje smatrali početkom ostatka svog života. Štoviše, uvaženi gosti prvog razreda iskoristili su komešanje posade i počeli kartati, iako je putnička kompanija izričito branila kartanje nedjeljom. Cigare su se pušile, peciva za doručak se pekla, nitko nije niti slutio da je smrt neizbježna. Lord divno opisuje putnike Titanica, od graditelja Thomasa Andrewsa do supružnika Straus, suvlasnika legendarnog Macy's lanca trgovina, daje zaključke o pjesmi koju je bend posljednju odsvirao, otkriva koliko se muškaraca spasilo prerušivši se u žene, kao i kontroverzu oko čamca broj 1 na kojem se spasio Sir Cosmo Duff Gordon, a na kojem je bilo tek dvanaest ljudi (od toga, jedine žene u čamcu bile su Lady Duff Gordon i njena služavka), ističe svjedočanstvo prema kojem je kapetan Smith zadnji put viđen kako pliva među krhotinama broda s djetetom u naručju, i mnoge druge legende pokopane na moru. A night to remember jedna je od najboljih knjiga svog žanra, dokumentarnog romana, a Walter Lord od slagalica sjećanja preživjelih putnika složio je gotovo potpunu sliku o onome što je Titanic simbolizirao 1912. godine te kako je njegov krah utjecao na svijet.


Sudbina - mislim da je nju Walter Lord smatrao glavnim likom svog romana. Kad je Titanic krenuo na svoje jedino i posljednje putovanje, vladao je mir, ljudi su postali samodopadni, vjerovali su u svoja dostignuća i svoju tehnologiju, otvorili se za cijeli svijet, nebo je bilo granica. A onda, odjednom, te kobne noći nije bilo bitno jesi li za umiranje obučen kao gospodin, nije bilo bitno dijeliš li dvije kupaonice s cijelim trećim razredom, nije bilo bitno imaš li koga zagrliti dok brod tone ili si potpuno sam, nije bilo bitno prezivaš li se Smiljanić ili Astor - ako je sudbina tako odlučila, završit ćeš 3,800 metara ispod površine Atlantskog oceana. Svijet je zinuo u šoku.

"What troubled people especially was not just the tragedy - or even its needlessness - but the element of fate in it all. If Titanic had heeded any of the six ice messages on Sunday...if ice conditions had been normal... if the night had been rough or moonlit... if she had seen the berg 15 seconds sooner - or 15 seconds later...iIf she had hit the ice any ther way.. f her watertight bulkheads had been one deck higher... if she had carried enough boats... if the Californian had only come... Had any of those 'ifs' turned out right, every life might have been saved. But they all went agains her - a classic Greek tragedy."

Potonuće Titanica mnogi su smatrali buđenjem koje je trebalo zapadnom svijetu, krajem jedne ere, a početkom druge, teže za sve, a istinite priče koje je ispričao Walter Lord i danas nam mogu posvjedočiti o živoj povijesti koja se ponavlja kad čovjek izgubi doticaj s prirodom i onim što je u životu doista važno. Lišen patetike, ovaj roman savršeni je podsjetnik na ravnotežu kojoj bismo trebali težiti, ali i na postojanost ljudskog duha i instinkt za preživljavanje kojima dugujemo svoja jutra, i svoje zvijezdane noći.


"And, like most of us, I am not sure of the lessons we can draw from this awful story; maybe just that we cannot know what Fate has in store, that we should not forget man is never the superior of nature, or simply that ordinary men and women are capable of acts of courage and kindness that make them great in the doing. Perhaps that's it. That savage events can inspire people to greatness."

Julian Fellows

Filmska večer iliti kako dobiti mozak natrag

$
0
0
Čuli ste sigurno za pojam #pregnancybrain, eh, pa, taj mozak koji izgubite tijekom trudnoće vjerojatno nikad nećete dobiti natrag, ali kojekakve karantene ili slični lifestyleizi mogli bi vam kupiti vrijeme, i bar vas podsjetiti na mozak kojim ste nekoć sanjali velike stvari, stvari na koje ste zaboravili kad su vam u ruke tutnuli vaša mala zlata (P.S. Volim svoju djecu). Primjerice, zaboravila sam koliko volim slušati glazbu, koliko toga joj dugujem, u kolikoj mjeri je svaki dio moj života neraskidivo povezan s određenim soundtrackom. Ovih dana otkrila sam Stevija Wondera, Becky Hill i Jess Glynne, pjevam i plešem i uživam u činjenici da živimo na planetu na kojem postoji glazba i izvan Cocomelona i Pink Fonga. Osim uživanja u glazbi, dolce far niente podrazumijeva i uživanje u filmskim svečanostima. Naravno, nađe se i poneki film od kojeg mi se brzinom svjetlosti u očima stvore krmelji, ali ovih par preporučujem - Glitter Girl i Hubby odobrili!

Knives out (2019)

Obožavateljima Agathe Christie svidjet će se ovaj moderni krimić u kojem igraju Daniel Craig, Jamie Lee Curtis, Chris Evans, i uvijek odlična Toni Collette. Čini se da si superbogati pisac krimića, na čiji račun živi cijela njegova familija, prerezao vrat, a čuveni detektiv pozvan je (od strane koga?) u njegovu kuću, i u njegovu ekscentričnu obitelj, da istraži to čudnovato samoubojstvo. Dinamičan film, zanimljivi obrati - uživat će kompletna family!


The greatest showman (2017)

Od prvog kadra znala sam da će mi se svidjeti ovaj film - spopao me naježitis kakav nisam doživjela od gledanja Krupne ribe Tima Burtona. Film o američkom showmanu P.T. Barnumu zahvaljujući zapanjujuće teatralnom soundtracku jedna je od ljepših filmskih bajki koje sam gledala zadnjih godina, i garantiram da ćete songove pjevušiti danima. This is me, Million dreams i Never enough već su ušle u legendu, ali meni je omiljena Rewrite the stars u izvedbi Zaca Efrona i predivne Zendaye (da, ja sam ju tek sad otkrila, mea culpa).


Crazy rich Asians (2018)

Jeste li primijetili da se više ne snimaju romantične komedije nalik onima koje su proslavile Juliju Roberts? Malo je romantike, a još manje komedije u Hollywoodu zadnjih godina, rekla bih. Od ovog filma nisam očekivala puno, znala sam da je knjiga bila hit, ali fabula je zvučala kao klišej koji nije vrijedan gledanja i na ekranu. Ipak, film me ugodno iznenadio - ljubavne zavrzlame, ludo bogata nacija, problematične (a kakve bi bile?) svekrve, ma tko to ne bi volio! Zabavno i slatko!


Bombshell (2019)


Film snimljen po istinitom događaju - tužbi za seksualno uznemiravanje koje su novinarke Fox Newsa podnijele protiv direktora te televizijske kuće, Rogera Ailesa - count me in! Film ima taj #metoo moment i nakratko me opio feminizam (na kraju filma čak je i moj muž s desnicom stisnutom u zraku viknuo Girl power!), oprostila sam mu čak i isforsirano lezbijstvo, dok nisam vidjela da je Roger Ailes umro par mjeseci nakon nagodbe, a karijere tih žena naprasno su završile u trenutku kad su se usudile podnijeti tužbu protiv ovog moćnika. Downer. Ipak, film je must see za nabrijavanje girl powera! Živjele!

Svijet unutar zidova porodice Weber

$
0
0
"Ti imaš mišljenje o svakoj kući" rekla mi je sestra, kolutajući očima, u šetnji gradom, koju sam predložila samo da bismo gledale stare našičke kuće. Radoznalost koja zna biti dosadna poput svraba razlog je zašto uvijek hodam uzdignuta pogleda, zašto uvijek tražim neobične ukrase na kućama, zašto se oduševim starim vratima i pitam se što se krije iza njihove oguljene boje. Ne zanimaju me nekretnine u smislu novčane vrijednosti, nego me silno zanima život koji se odvijao unutar zidova, život koji se i sada iza njih odvija jer je netko nekada davno ondje položio temelj. Ne znam odakle mi ta karakterna crta, ali pomalo sam opterećena temeljima - uvijek imam na umu da će ono što radim danas odjekivati u vječnosti (thanks a lot, Ridley Scott!), i oduvijek volim stare našičke kuće u kojima su živjeli našički obrtnici, mahom Židovi, kojima Našice duguju svoj gospodarski razvoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.


Ima moj rodni grad puno znamenitosti - dvorac obitelji Pejačević u kojem je živjela darovita Dora Pejačević, dovršen 1812. godine, mauzolej obitelji Pejačević kojeg je konstruirao čuveni Herman Bolle (znate, austrijski arhitekt kojem dugujemo Mirogoj i zagrebačku i đakovačku katedralu), Gregerovu vilu, izgrađenu tridesetih godina 19. stoljeća za Otta Gregora, sina poznatog šumarskog inježenjera Franza Gregora... Ipak, omiljena kuća u gradu, pretpostavljam, nije pripadala plemićima - iza njenih šarmantnih prozora živjela je jedna sasvim obična obitelj, bar tako volim zamišljati (na slici ispod ovog odlomka). Obitelj kao što je obitelj Weber čiju kroniku je predstavio Ludwig Bauer u knjizi Kratka kronika porodice Weber. Iako se zbog naslovnice knjiga čini autobiografskom, ona je fikcija autora i hommage svim podnunavskim Nijemcima, njihovoj kulturi i identitetu, temi koja često Bauera zaokuplja. Knjigu sam dobila kao zahvalu od kolegice iz čitateljskog kluba - vrištala je moje ime (knjiga, ne kolegica!).


Na samom početku knjige, pripovjedač se ispričava štovanom čitaocu za sve nedostatke koje knjiga sadrži budući da je nastala na temelju tri bilježnice tvrdih korica, dokumenata, pisama, bilješki, dnevnika i fotografija koje je pripovjedaču u engleskom kovčegu za prekomorska putovanja, s mesinganim okovom na uglovima, jedne večeri donijela na vrtnim kolicima Gizela Weber. Stara kuća Weberovih na obali te je noći izgorjela, a pripovjedač Gizelu nikad više nije vidio. Nakon te večeri, ostala je samo uspomena na Gizelu, učiteljicu klavira u koju je bio beznadno zaljubljen, i ova kronika sazdana od prepričavanja i nagađanja.

"- Gledaš daleko u budućnost, Otata - rekao je Junior.

- Hoćeš reći da neću doživjeti da vidim ove orahe kao rodna stabla? Naravno da neću. Orasi se sade za budućnost. Meni je sasvim dovoljno da ih posadim."


"Kad naučiš plivati, kupat ćeš se gdje izabereš. Oni koji ne znaju plivati, osuđeni su da ostanu u plitkom."

Obožavam ovakve knjige i obećajem, ako ikada skupim hrabrosti i napišem knjigu, to će biti knjiga ovakvog karaktera, jer i mene, baš kao Ludwiga Bauera, ne zanima epoha, nego sudbine. Kratka kronika Weberovih, obitelji Nijemaca koja je živjela u Gradecu stotinu i dvadeset godina na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, započinje pričom o Vilmosu, prvom od gradečkih Webera, kojeg je oduvijek pratila slava poštenjaka. Siroti Vilmos bio je prepošten za trgovca pa se bacio u showbiznis i u krčmi Šandora Veselića svirao violinu (Weberovi su oduvijek bili glazbeno nadareni), ali i preko svježih kajzerica gledao u pune grudi Veselićeve služavke Ljubice. Uvijek pun dosjetki (Više vjeruj svom stidu, nego onima koji ti plješću; Bijeda nije opravdanje za kriminal, ali je dovoljno teška kazna; Knjige se ne smiju paliti, kao što se ni kruh ne smije zgaziti i dr.), Vilmos je bio pravi pater familias, a nasljedio ga je sin Wilhelm, kojeg je, pak, nasljedio Wilhelm Junior, otac Gizele s početka priče.


Teško je reći išta o životu tih čudnih Webera, koje prati škandal i koji sve žele postići na teži način, a da se ne pokvari užitak čitanja ove knjižice od svega 220 stranica, utješne poput toplog kruha. Možda je stvar u sličnoj obiteljskoj dinamici ili podudaranju s našim obiteljskim kronikama, ali ovakve knjige imaju neprocjenjivu vrijednost. Knjige su to koje nas podsjećaju da su vremena uvijek bila teška, da su ljudi oduvijek morali birati strane, da su uvijek morali odvažno uzimati svoj život u svoje ruke, imajući dobrobit svoje obitelji na umu. Oduvijek je tako bilo, a ono na što nas podsjećaju portreti mrtvaca i stara žbuka koja otpada s kuća jest da je čovjek žilava životinja (Svi smo mi nastali od majmuna, rekao bi Wilhelm Weber) koja je preživjela i najteža razdoblja ljudske povijesti. Naši preci, njihove muke i živopisne priče umiju osnažiti naše korijenje čak i onda kad nam se čini da će ih vjetar današnjice iščupati - zahvaljujući njima snagu ne moramo crpiti iz svijeta, nego možemo biti sigurni da je ona oduvijek u nama, da kola našim venama.


"- Gizela, ja te ne razumijem - rekao je Barilo. - Zakopala si se u ovu gluhu provinciju, u ovu staru kućerinu i živiš okružena porodičnim relikvijama i portretima, oprosti što tako kažem, ali tako to i jest, portretima mrtvaca. Ti si inteligentna i nadarena žena, ali okrećeš leđa životu i živiš u fiktivnom svijetu. Umjesto u sadašnjosti, živiš u prošlosti. Što će ti svi ti portreti po zidovima, stari albumi i pisma. Kakve svrhe ima ta tvoja kronika? Zar je to zamjena za život?

- Ne - rekla je Gizela. - To nije zamjena za život. To jest život. Ti proklamiraš Novo vrijeme, i čini ti se da je život ono što je počelo jutros, ali mi smo i dio onoga što je bilo prije nas.

- I to je razlog da se povučeš od svijeta i života, i živiš kao redovnica?

- Željela bih sačuvati ovu kuću. Kao dokaz da su ovdje živjeli ljudi. I željela bih da Vlado stekne svijest o svojim korijenima. Onaj tko ne zna odakle je pošao, ne zna ni kamo ide!"


P.S. Fotografije su snimljene još u veljači ;)
Viewing all 838 articles
Browse latest View live