Šljokičasta žena

"Nećeš se nikada osjećati slobodnom kao što ćeš se osjećati kad prvi put sama sjedneš u auto", rekla mi je prijateljica kad je u ljeto prije zadnjeg razreda srednje škole položila vozački ispit i sjela u svoju staru Vectru. Kako li je lijepo biti mlad - kad si mlad, čak i odgovornost umiješ zamijeniti za slobodu! Sjetim se njenih riječi kad god sjednem sama u auto, pogotovo ako u autu nađem CD star petnaest godina ili na radiju začujem dobro poznatu stvar - nema slobode kao one koju osjećaš kad voziš poznatim cestama i urlaš uz glazbu koju si slušao kao mladac! Nema takve slobode i neustrašivosti, naročito je nema kad postaneš mama, kad poznatu mjuzu zamjeni Baby shark ili Baš baš, a bezbrižnost se, i bez čarobnog štapića, pretvori u strah za djecu koju voziš iza sebe.

Prije sam se uvijek radovala kraju kolovoza, kad dućanima zavlada školski pribor, a školarci revno popisuju koliko im bilježnica s linijama treba za novu školsku godinu. Uvijek sam s osmijehom radila te popise, kupovala bilježnice, na njih ljepila postere ili fotografije, jer nova školska godina nikad nije bila samo novi akademski početak, ona je uvijek bila prilika za novog poboljšanog tebe - mogao si isfurati novi imidž, predstaviti ekipi svoj novi hipi styling (done that) ili obavijestiti ih da si sad vegetarijanac (done that), izmisliti novi signature smijeh ili poštapalicu, sresti bivšu ljubav i ne zacrvenjeti se kao paprika, mogao si se ponovno zaljubiti, ovaj put za ozbač, mogao si štošta probati prvi put. Radovala sam se kraju ljeta, početku rujna, ali ove godine ne radujem se. Uhvatim se da baljezgam gluposti s poznanicima dok gledamo kako nam se djeca u parku klackaju, da vodim small talks koje uopće ne želim voditi, uhvatim se da zaspim u devet navečer na kauču, da sama sebi idem na živce, ne mogu iz svoje kože. Čega se to toliko bojim?

U kolovozu moja djeca imaju rođendane i neprestano si lažem da je to razlog moje nervoze, moje želje za zamrznem trenutak, da ostanem u ovoj točki u kojoj se nalazim posljednjih 365 dana. Istina jest, ne bojim se ja za svoju djecu, znam da su spremni za vrtić - istina jest, ja nisam spremna. Biti stay at home mama s dvoje djece godinu dana psihički i fizički je iscrpljujuće, no, iako ću se svakome tko je spreman slušati požaliti na svoju djecu, iako mi nije dovoljno napuniti baterije, nego je nužno stare zamjeniti brand new baterijama, kad djecu odvezem u vrtić, a ja se vratim na svoje radno mjesto, tko će ostati?

Iskušala sam sve da pronađem snagu za taj korak naprijed, da izađem iz tog poznatog okvira i hrabro se upustim u novu pustolovinu - vozila sam se okolo slušajući Britney i Avril, molila sam se, pila kavu s prijateljicom koja na moje: "Ma neću te više gnjaviti!", kaže: "Ajde, ispuši se!", skratila sam svoju ionako pixie frizuru, ali ništa nije pomoglo. I onda sam otišla u knjižnicu, ne znajući ni sama što tražim.

Za razliku od Bone, našla sam to nešto - knjigu Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima japanskih autora Ichiroa Kishimija i Fumitake Koga. Inače vam ne bih živa priznala da sam uzela u ruke knjigu s podnaslovom Filozofski roman o potrazi za istinskom srećom, jer moja sestra je filozof u obitelji, a jedan je više nego dovoljan, ali... Ma knjiga mi je sama pala u torbu, kunem se. Knjiga, kako vele korice, odgovara na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena, a filozofske ideje u njoj oslanjaju se na teorije Alfreda Adlera, filozofa koji se smatra jednako utjecajnim kao i Freud i Jung. Da, knjiga je doista kratki udžbenik iz filozofije (filozofija = ljubav prema mudrosti), a pisana je na razumljiv i primamljiv, usudila bih se reći - i duhovit način, naglašavajući da trebamo preuzeti odgovornost za svoju život da bismo pronašli sreću. OK, priznajem, ova knjiga argumentira svaki klišej koji vam je itko ikada izrekao da bi vas skinuo s grbače kad biste počeli kukati oko nesreće koja vas je u životu snašla. "Promjeni stav!""Trebaš biti pozitivniji!", "Ne uspoređuj se s drugima!" - lako je reći, a ova knjiga reći će vam i zašto te fraze nisu daleko od istine.

Najprije, filozof mladiću objašnjava da svi živimo u subjektivnom svijetu, da mu sami pridajemo značenje i sami ga kompliciramo, te ističe Adlerovu teoriju o svrsi pojave (teleologiju) koja tvrdi da prošli uzroci nisu važni, da su važni sadašnji ciljevi. Ukratko, zaboravi što je bilo jučer, gospodine Freud, i usredotoči se na ono što želiš od svog života danas.

"Nijedno iskustvo samo po sebi nije uzrok našeg neuspjega ili uspjeha."

"Naša nas iskustva ne određuju, ali je značenje koje im pridajemo samoodređujuće."

Adler čvrsto vjeruje da bi se ljudi mogli promijeniti kad bi povjerovali u tu mogućnost, i kad bi svoj osjećaj nemoći i inferiornosti koristili kao stimulans za napredovanje, a ne natjecanje. Filozof mladića podučava da osjećaj inferiornosti nije loš sam po sebi, da ga treba razlikovati od kompleksa inferiornosti, a da ga osjećaju svi ljudi, ne zato što se uspoređuju s drugima, nego sa svojim idealnim "ja". Aha!

"U redu je da budete tko jeste. No ne kažem da je dobro biti onakav kakav jeste. Morate krenuti naprijed, korak po korak, i ne stati."

"Želiš se promijeniti, ali promjene su strašne? Nedostaje ti hrabrosti!"

"Sve dok čovjek upotrebljava svoju nesreću u svoju korist kako bi bio poseban, ta će mu nesreća uvijek biti potrebna."

Posljednjih godinu dana nisam se kretala naprijed. Nisam učinila ništa za sebe, nisam napravila nikakav iskorak, štoviše, sve sam dala svojoj djeci, a nisam niti zadovoljna onime što sam dobila zauzvrat. Nisam pretjerano ambiciozna, ali ciljeve koje sam samoj sebi postavljala uvijek sam i ostvarivala, prije ili kasnije, osim kad su u pitanju majčinski ciljevi. Tu sam zakazala. Moja djeca sve hoće sada i odmah, vrište, lupaju nogama, viču: "Ljuta sam, ne volim te, nisi mi najbolja!", jedu pred televizorom, gledaju previše crtića, prave scene u javnosti i u privatnosti, testiraju mi strpljenje svakom banalnom stvari kao što je ručak ili odlazak na spavanje, strašno su neposlušna, uporna i svojeglava, ne žele spavati sami, ili ne žele spavati uopće, tisuću puta na dan pitaju me: "Mama, daš mi bombonića?", i nakon što sam već tisuću puta rekla da ne dam, ne pričaju kako pričaju njihovi vršnjaci, imaju skraćene frenulume, pa ipak, blebeću, otimaju si igračke, padaju i plaču neprestano. Puno muke mi zadaju ta moja djeca, ali, znate što? I na muku se čovjek navikne, postane mu poznata, uobičajena, pa čak i ugodna, i utješna. Sada, kad ne budem provodila čitav dan brinući se o svojoj kompliciranoj djeci, tko ću ja biti?

Nemam hrabrosti. Nemam hrabrosti biti opet samo - ja.

Ne znam čak ni kako bih dovršila ovaj post.

Hm.

Možda mogu opet biti svoja, pa što i ako nisam najbolja mama na svijetu - možda nije kraj, možda mi nije isteklo vrijeme, ta moja djeca će i dalje biti moja djeca! Možda samo moram ići naprijed, ne osvrtati se, ne predbacivati se, ne tražiti izgovore. Možda ima nade za novu poboljšanu mene. Kunem se, da sam srednjoškolka, hrabro bih kupila nove bilježnice, obula nove tenisice, svečano obećala da više neću markirati sa satova filozofije kod profesora Volnera, i neustrašivo nagazila papučicu gasa. Možda ću se ovaj put praviti da sam tinejdžer, a ne mama s dva mala tasmanijska vraga (Looney Tunes verzija), koja, da ne bude zabune, volim svim svojim malim i stuck in a moment srcem.

Prošli tjedan prijateljica i ja uz kavu, i dječju galamu, razmjenjujemo preporuke za čitanje, kao naše mame recepte ne tako davno, i udavim ja ženu s knjigom koju čitam. Tako mi je dobra da možda napišem još koji post na blogu o njoj, reknem ja njoj. Pričala bih ja o njoj svima koji mi dođu na kavu, no, to ne bi bilo pristojno, jer nisam ja središte svijeta i malo koga zanima što ja čitam, je li?

A još uvijek čitam Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima. Ova japanska knjiga utemeljena na mudrosti austrijskog filozofa Alfreda Adlera osvojila me svojom jednostavnošću! U drugoj polovici knjige, složenoj po principu razgovora filozofa i mladića koji raspravljaju o potrazi za srećom, filozof ustraje na teoriji da je izvor svih problema u međuljudskim odnosima, naglašavajući da problem nastaje kad ljudi zadiru jedni drugima u zadaće. Ukratko, ja živim za sebe, moja je zadaća ta i ta i ne bih se tebi trebao prilagođavati ni za živu glavu! Naime, filozof tvrdi da se prilagođavamo drugima zbog želje da nas vole, pohvale, prihvate, a da takav način života izvire iz egocentričnosti te da je čovjek zaista slobodan samo ako ga netko ne voli. Zvuči logično, zvuči inspirativno, no, kako u svakodnevnom svijetu drugome reći "Ne!" i staviti sebe na prvo mjesto te na miru, izvršavajući svoje svoje zadatke, pridonositi zajednici kojoj želiš pripadati?

"Kada čovjek traži priznanje drugih i brine se samo o tome kako će mu drugi suditi, na kraju živi tuđe živote."

"Što neka osoba misli o meni i voli li me ili ne... To je zadaća te osobe, ne moja!"

"Ako čovjek živi tako da ispunjava tuđa očekivanja i povjerava svoj život drugima, to je način življenja u kojem laže sam sebi, ali i ljudima oko sebe."

Teška srca stavila sam sat na ruku (nakon što sam ga pola sata tražila po stanu, jer vrijeme stoji na rodiljnom dopustu), obukla hlače na crtu (jer je općepoznato da se žena momentalno pretvori u ozbiljnu poslovnu ženu ako obuče hlače sa crtom), ostavila svoje pačiće s bakom (jer vrtićka godina još nije službeno počela) i danas se vratila u stvarnost - na posao, i to nakon 15 mjeseci. Količina informacija o dinamici posla, funkcioniranja grada, ljudima i njihovoj gramzljivosti, šokirala me. Real world sucks. Kao šlag na torti, osoba koja mi je nadređena, čim me vidjela, u ruke mi je tutnula posao na kojem doslovno piše njezino ime. Hm, ta osoba definitivno ne živi priželjkujući tuđa priznanja, ali kako se postaviti u ovoj situaciji? You can't win, dragi moj Adler. Lako i tebi i Bučevićki baljezgati, ali ljudi žive s ljudima, dobrim ljudima, i zločestim, i sebičnim, i velikodušnim, i ljubaznim, i bezobraznim, i nema tu recepta za suživot u kojem bi svi bili sretni. Ovaj život je kaos, mora se što se mora, ponekad te posao neće ispuniti, ponekad se ni prijatelji neće ponašati kako ti želiš (i to je OK, jer ti ne živiš da bi ispunio njihova očekivanja, a ni oni ne žive da bi ispunjavalai tvoja), ponekad jednostavno moraš uživati u svojoj obitelji, moraš delati i pregristi tu jezičinu koju ti mama spominje odmalena, i nadati se da netko gore to sve vidi i da će te se za lijepe riječi i lijepa djela nagraditi u nekom drugom, malo dužem i bitnijem, životu. Bar dok ne dobiješ na lotu i ne skupiš hrabrost ne svidjeti se drugima.

Dugo sam ga se pribojavala, ali sada mirnog srca mogu reći da je iščekivanje bilo strašnije nego sam povratak na posao. Već i vrapci na grani znaju, vratila sam se u svijet odraslih! Protekli radni tjedan bio je jedan od najopuštenijih tjedana u zadnjih 365 dana - baka se pobrinula za klince i skuhala ručak (Bože, čuvaj bake!), s mužem sam bila u shoppingu, i na misi (nas dvoje sami igdje - ne sjećam se kad se to posljednji put dogodilo!), na poslu sam shvatila da mi mozak još funkcionira, a par kolega je lagalo da sam smršavila (ljudi, ne morate lagati, it's OK, kako bi Fani rekla), milina! Volim ja raditi, ali, budimo realni, najbolja stvar kod povratka na posao jest ta blažena pauza, to vrijeme samo za mene, vrijeme koje kod kuće uz dvoje djece nikad nisam imala ("Mama, mogu te d'zati za juku dok kakaš, bit će ti lacke?").

Neki dan, dođoh na terasicu zgodne vinoteke u centru grada na kavu. U hladu drveća stoji nekoliko komada vrtnog drvenog namještaja, u kutu teglice s muškatlima i stari hrđavi šporet zbog kojeg terasa sliči na ljetnu ku'inju moje bake Julke u Vukojevcima. Čista idila, kadli neke tri sredovječne kvočke počnu mučiti konobaricu, bistrooku djevojku koja nije navršila ni dvadeset - jer su je čekale par minuta. "Mico, ti si ovdje prek' studentskog?", pitaju tobože brižno pa stanu nabrajati sto načina na koje žele svoju kavu, uvjerene da je svaki trenutak pravi trenutak za prikazati se ženom koja zna što želi od života. Izmučeno čeljade krene prema meni, koja razrogačenih očiju pratim razgovor s kvočkama (Can't help it! It was like watching a car crash!), uzeti narudžbu, a najglasnija od njih vikne: "A da odeš ti to prvo napraviti prije nego zaboraviš?"

Naručivši kavu s mlijekom, toplim ili hladnim, svejedno mi, zamislila sam se nad tim svijetom odraslih u koji sam ušla, odraslih kojima ni pauza nije sveta. Ne smiješ na pauzi nekoga rasplakati ili omalovažavati, ne možeš, i gotovo! Dok sam tako mozgala o tome gdje je nestala empatija, i hoće li ikada više ljudi o ljubaznosti suditi kao o vrlini, utonula sam u svijet Liane Moriarty. Ovog ljeta pogledala sam drugu sezonu Little big lies (zubi Meryl Streep bili su mi fenomenalni!) i čeznula sam za fiksom dobrog starog domestic suspence romana za koji se ova ženska iz Land Down Under specijalizirala. Posegnula sam za njenom Malo je nedostajalo (Truly madly guilty, originalno) koju sam lani osvojila na Bibliovcinoj stranici, i naživcirala se k'o nikad!

Dakle, ova knjiga... Ova knjiga kida živce, pa čupate kosu, pa se meškoljite u stolici, pa guglate "What the hell happens at the bbq?", pa prelistavate na kraj pa na ponovno početak, pa razmišljate hoće li vas obična mala knjiga otjerati u Vrapče. Čitava priča svodi se na tri para i troje djece. Slovenac Vid koji sliči Toniju Sopranu i njegova hot ass supruga Tiffany pozovu na roštilj susjede Eriku i Olivera, te Erikinu prijateljicu čelisticu Clementine, njenog muža Sama i dvije kćeri, Ruby i Holly, i taj roštilj promjeni njihove živote. Secirajući njihove misli koje lete isprekidano od dana roštilja do sadašnjosti, Moriarty, poput kakve moderne Agathe Christie, krajnje suptilno čitatelju daje hintove koji ga tjeraju da čita, čita, čita dok ne otkrije kakav se to incident zbio na roštilju da i samo prisjećanje na njega kod svakog od njih priziva jezu, strah i užas. Rekli bi ljudi - žena od ničeg napravila roman! Podsjetila me malo stilom i na Virginiju Woolf i njenu struju svijesti jer Moriarty ima tu besprijekornu vještinu stvaranja autentičnih i slojevitih likova (i vaša baka-servis gleda Umorstva u Midsomeru, i vi, dok se svađate s partnerom, koristite riječi 'nikad' i 'uvijek' iako znate da se radi o udarcima ispod pojasa, priznajte!) koji bi nas mogli navući i na čitanje najbanalnije priče, i mogli bi nas natjerati da poželimo još!

U ovoj knjizi nisam uživala, ali oduševljena sam tehnikom kojom je napisana! Iako se fabula čini jednostavnom, likovi u knjizi to nikako nisu, a njihovi problemi, kompleksi i životna prtljaga ponukali su me na razmišljanje o mnogočemu, pa i o mom osobnom traumatičnom iskustvu nalik ovom incidentu na roštilju. (Aha! Sad vas još više zanima, zar ne?) Između ostalog, razmišljala sam i o ljubaznosti, kojom sam i započela ovu priču. Može li se pretjerati s ljubaznošću? Nisam na to ranije tako gledala, ali čini se da pretjerano ljubazni ljudi nisu nužno zadovoljni svojim životom - naime, oni često žive s partnerima koje ne vole i kojima ne vjeruju, često odlaze na proslave rođendana na koje ne žele ići, često piju kave s ljudima s kojima nemaju ništa zajedničko, često rade posao na kojem ih se podcjenjuje, često shvate da dijete, kućni ljubimac ili kuća u pregrađu nisu njihov san, nego tuđi - samo zato jer su bili preljubazni. Valjda i s ljubaznošću, kao i sa svime u ovom životu, valja biti umjeren, uvijek nastojeći ne povrijediti drugoga, ali i ne izgubiti samog sebe pritom. Dakako, neiskusni konobari/ce posebna su kategorija ljudi prema kojima je ljubaznost must, pa imajte to na umu!

Da zaključim (željna sam razgovora s odraslima, nemojte zamjeriti dugi post!), talent autorice, kompleksnost njenih likova, životne pouke, ali i empatija koju, kako proizlazi iz ove knjige, Moriarty nedvojbeno i apsolutno zasluženo gaji prema neiskusnim konobarima, dovoljan su mi znak - ovo je početak jednog predivnog čitalačkog prijateljstva!

Kad biste omiljenog pisca mogli nešto pitati, sigurno bi to bilo neko nadasve mudro pitanje kojim biste pokazali svoj intelekt i razumijevanje za njegov nenadmašni talent. Srećom (kako za koga, je l' te), živimo u doba tehnike koja omogućuje da svog omiljenog književnika, ukoliko je živ i iole se služi društvenim mrežama, uistinu pitate što god želite, pa sam tako i ja Julijanu Adamović, autoricu Divljih gusaka, jedinog domaćeg romana kojeg ove godine morate pročitati, između ostalog, pitala što voli čitati, mozgajući koji veliki umovi nadahnjuju velike umove (not very original, I know). Preporučila je Bunilo Laure Restrepo, koje je taman bila pročitala, i rekla da voli čitati Olgu Tukarczuk, Szilárda Borbélyja, Agotu Krištof i Danila Kiša, pa sam krenula, random odabirom, od Olge Tokarczuk.

Čula sam za Knjige Jakubove, njen maestralni roman, tj. čula sam da ima 900 stranica, pa sam za prvu Tokarczuk odabrala Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju. Već zbog samog naziva ste hooked, priznajte! Čudan naslov sasvim je prikladan za ovu čudnu knjigu koju sam krenula čitati posve neopterećeno, već na početku se pomirivši da s glavnom junakinjom nemam ama baš ništa zajedničkog.

"Za ljude u mojoj dobi više ne postoje mjesta koja su zaista voljeli u kojima su pripadali. Prestala su postojati mjesta djetinjstva i mladosti, sela u koja se odlazilo na praznike, parkovi s neudobnim klupams gdje su cvjetale prve ljubavi, davni gradovi, kavane, kuće. Čak i ako se sačuvao njihov vanjski izgled, to je tim bolnije, jer podsjeća na lupinu koja više ne sadržava ništa. Nemam se kamo vratiti. To me podsjeća na zatvor. Zidovi ćelije su horizont onoga što vidim. Iza njih je svijet koji mi je stran i ne pripada mi. Za ljude poput mene moguće je, dakle, samo sada i ovdje, jer je sve nakon toga dvojbeno, svaka prošlost je jedva naznačena i nesigurna, podsjeća na iluziju koju može uništiti najmanji pokret zraka. Tako sam razmišljala dok smo šuteći sjedili. Bilo je to bolje od razgovora."

Pripovjedačica romana Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju jedna je penzionerka, graditeljica mostova koja je sada seoska učiteljica, prevoditeljica poezije, obožavateljica astrologije i životinjskog svijeta - ukratko, Janina Duszejko dežurna je luđakinja. Živi u nedođiji i bavi se čudnim poslovima - analizira tiskani televizijski raspored s najvećim brojem kanala i ispituje međuovisnost između sadržaja filmova koju su se emitirali određenog dana i konfiguracije planeta, piše peticije protiv utrka strašnih automobila, ali dobiva uglavnom tipiziranu obavijest da će načelnik u dogledno vrijeme razmotriti njene primjedbe, ponavlja Mendelov eksperiment jer je primijetila da se neke stečene osobine pojavljuju nepravilno u sljedećim naraštajima, blagosilja svoju lijepu samoću i vjeruje da su se životinje urotile protiv lovaca i krivolovaca. Naime, ovaj roman poljske aktivistice i psihologinje moralni je triler, što će reći, stvoren je da uzburka vode, kako one osobne prirode, tako i one koje se tiču zakonske regulative lova, lajtmotiva priče. Iako zaplet u knjizi predstavljaju ubojstva članova lokalne zajednice povezanih s lovom, i Janinino iščitavanje tragova koji, čini se, policiji promiču, zaista me kroz priču nije vodila želja za otkrivanjem počinitelja navedenih zlodjela. Janina, koja ljudima daje nadimke, baš kako to svi mi činimo krišom, jer im dana imena ne pristaju, bila mi je sasvim dovoljna. Iako bih ju i sama okarakterizirala kao ćaknutu babu, onu kakvu svaka mala zajednica ima, njene male životne mudrosti (vegetarijanska verzija Maude iz Harold and Maude) bile su mi toliko zanimljive da bih mogla čitati još bar nekoliko knjiga s Janinom kao protagonisticom.

Ovaj neobični roman s neobičnim ozračjem i likovima neće se svakome svidjeti, a možda se ne bi ni meni svidio da ga nisam čitala ležeći na bolničkom ležaju, čekajući da se moja prvorođena vrati s operacije frenuluma jezika - podjezične resice koja, ukoliko je skraćena, može otežati izgovor određenih glasova. Nakon dugo muke s govorom, logopedica nam je preporučila ovaj jednostavan zahvat koji, ako se izvodi na maloj djeci, zahtjeva opću anesteziju. No, ne brinite, operacija je obavljena, pacijentica je već par sati poslije anestezije skakala po kauču i tamanila bombone ("Najprije tekuće", rekao je doktor), a ovim putem zahvaljujem Janini Duszejko što me zabavljala tijekom operacije toliko da ni na tren nisam posumnjala u njen uspješan ishod. Da Franku pitate što je operirala, ona bi vam pokazala ruku i pohvalila se mjestom gdje je stajala braunila, od koje je ostala samo točkica, a da pitate mene o Olgi Tokarczuk, rekla bih da je domišljata spisateljica koja ne stvara likove s kojima se momentalno poželimo podružiti, s kojima se poistovjećujemo, oni nam neće stubokom promijeniti život, u njih se nećemo zaljubiti, niti ćemo ih kopirati, ali oni će nam, nesavršeni kakvi jestu, biti savršena distrakcija u društvu kojem vlada ravnodušnost prema čovjekovom najboljem prijatelju, ali i prema čovjeku samom - a upravo to jedan je od razloga zašto je književnost tako esencijalna za moj život, a, vjerujte, trebala bi biti esencijalna i za vaš.

"Spisateljica je obično dolazila u svibnju, automobilom natovarenim do krova knjigama i egzotičnom hranom. Pomagala sam joj da se raspakira jer je imala bolesnu kralježnicu. Hodala je s ortopedskim ovratnikom, vjerojatno je svojedobno doživjela nesreću. A možda joj se kralježnica pokvarila od pisanja. Podsjećala je na nekoga tko je preživio Pompeje - kao da je sva bila posuta pepelom; lice joj je bilo pepeljasto, i usne, i sive oči, i duga kosa tijesno stisnuta gumicom i skupljena na vrhu glave u malu punđu. Da sam je poznavala malo slabije, sigurno bih pročitala njezine knjige. Ali budući da sam je poznavala bolje, bojala sam se posegnuti za njima. Možda bih se tamo pronašla opisana na način koji ne bih uspjela shvatiti. Ili moja omiljena mjesta, koja njoj znače nešto posve drugo nego meni. U nekom su smislu osobe poput nje, koje se koriste perom, pogibeljne. Nameće se smjesta sumnja u neiskrenost - da takva osoba nije sama sobom, nego oko koje neprestano promatra, a ono što vidi pretvara u rečenice. Na taj način obrezuje sa stvarnosti sve što je u njoj najvažnije, neizrecivost."

Iako obožavam rutinu, uvijek se veselim rujnu koji mi pomuti planove i iznenadi me. Ovaj put rujan je donio veliku promjenu u moj život - Franka je krenula u vrtić, a Juraj u jaslice. I ne, ne brinite, neću vas sada zadaviti žalopojkama, nisam od onih mama koje dramatiziraju pred vrtićem i čekaju da dijete prestane plakati u rukama nepoznate mu odgojiteljice. Dapače, prvog sam ih dana hrabro dovezla pred tu ofucanu zgradu u Donjem gradu, misleći samo na mogućnost uživanja u kavi u miru i tišini. Call me nemajka or whatever. Međutim, kad sam Jurja prvog dana pokupila iznemoglog od plača, i kad je Franka počela nabrajati imena svojih novih pijatelja (Joko, Bajbaja, Klaja), pogodilo me - nije ovo moja promjena, nije ovo početak nečeg novog u mom životu, nego u njihovom, a ja sam samo djelić toga svega, ja sam samo sporedni lik koji će s njima provoditi svega par sati na dan.

Klišej je s razlogom - djeca tako brzo odrastu i sve ono što nam je nekada predstavljalo poteškoću, jednog će nam dana nedostajati. Jer, bez obzira koliko bili umorni i nervozni, vi ste im u tom kratkom razdoblju života broj jedan - broj jedini. A onda odjednom - više niste. Deal with it. Možeš žaliti nad onime što je bilo ili prigrliti ta sjećanja kao nešto najvrijednije što imaš.

Suočavajući se sa činjenicom da svi odrastaju, pa čak i moja dječica, ovih sam dana, nakon što sam djecu ostavila u vrtiću, odlazila na kavu (jer u javnosti ću se još nekako suzdržati od ugly cryja koji bi me u autu ili kod kuće, ili ne daj Bože, na poslu, spopao) i čitala predivnu knjigu o ljepoti koja je tako kratkotrajna. Sjedeći u dijelu grada u koji inače ne zalazim, promatrala sam prolaznike. Djedicu koji je s maltezerom došao na kavu, i naručio je s natrenom, ženu u plavom koja je čitala knjigu uz nesicu (volim vidjeti čitatelje na kavi), trudnice koje su razglabale koju autosjedalicu se najviše isplati kupiti za novorođenče. Nekome je danas život stao, nekome se sve iz korijena promjenilo, a život ide dalje. Ljudi se i dalje smiju, druže, jedu kifle. Možemo li zaustaviti vrijeme? Možemo li upiti svu ljepotu dok traje?

Dok mi je pogled s knjige bježao na prolaznike, nisam mogla ne zamišljati vrt Finzi-Continijevih koji je tako stajao napušten dok se život oko njega nastavljao, sve dok drač u koji je zarastao nije potaknuo pripovjedača da ispriča priču o bogatoj židovskoj obitelji koja je u njemu živjela i čija velebna grobnica ostade prazna nakon što su ih 1943. odveli u Njemačku gdje im se grob ni ne zna.

Talijanski klasik Vrt Finzi-Continijevih Giorgio Bassani napisao je još 1962. godine, a u nas je zaživio samo dvije godine nakon toga pod naslovom Stari obiteljski vrt. Ove godine Mozaik knjiga objavila je novo izdanje pod naslovom Vrt Finzi-Continijevih i oživjela nostalgični roman Bassanija o ferarskim židovima (Ferara je pokrajina u Italiji, u blizini Bologne, poznata po židovskom getu u kojem su Židovi živjeli gotovo dva stoljeća) kojeg je dodatno proslavio i film snimljen 1970. pod redateljskom palicom Vittoria de Sice (hm, ako niste čuli za Kradljivce bicikala ili Čistače cipela, shame on you!), nagrađen i Oscarom za najbolji strani film. U Vrtu Finzi-Continijevih pripovjedač se prisjeća svog djetinjstva i nedostižne Micol Finzi-Conti koja je živjela u vili okruženoj zidom i koja je u školu dolazila jednom godišnje. Bassani na iznimno nježan način opisuje susret pripovjedača, također Židova, i bogataševe kćeri u kontekstu Italije tridesetih godina, u doba kad nacizam tek ulazi u njihove živote na mala vrata. Život, socijalne i političke prilike svest će njihovu ljubavnu vezu na čeznutljive telefonske razgovore i ukradene poljupce, i, za razliku od filma koji je otišao korak too much u opisivanju njihove romantične veze, suptilnost je ono po čemu je književni predložak ostao prepoznatljiv - ta slatka nostalgična ljubav ostala je vječni podsjetnik na minula vremena, na svijet koji nikad nismo upoznali, na sve male stvari koje uzimamo zdravo za gotovo, na onaj osjećaj bezbrižnosti koji nam netko može oduzeti već u sljedećem trenu, i na činjenicu da ponekad susreti ne moraju biti grandiozni da bismo ih se s posebnom dragošću sjećali cijeloga života.

"Koliko li je godina minulo od toga davnog lipanjskog poslijepodneva? Više od trideset. Pa ipak, sklopim li oči, Micol Finzi-Contini još uvijek stoji ondje, pokazuje se preko ograde svojeg vrta, gleda me i i razgovara sa mnom. Godine 1929. Micol je jedva bila nešto više od djevojčice, mršava i plavokosa trinaestogodišnjakinja, velikih svjetlih, neodoljivih očiju; ja pak još dječak u kratkim hlačama, vrlo malograđanski nastrojen i vrlo tašt, takav da ga je i mala neprilika u školi mogla baciti u najdjetinjastiji očaj. Zurili smo jedno u drugo. Iznad njezine glave zbijena nebeska modrina, toplo, več ljetno nebo bez ijednog oblačka. Kao da ga ništa ne bi bilo moglo izmijeniti, a ništa ga ni nije izmijenilo, barem u mojem sjećanju."

Neki dan sam vidjela snimku iz arhiva HRT-a na kojoj se anketira žene o ravnopravnosti, godine 1980. Simpatične ženice sve redom govore o teretu ravnopravnosti - o svom poslu, radnom vremenu i obvezama koje ih čekaju kod kuće, jer, "Znate kakvi su muškarci", kaže jedna od njih. Nije se puno toga promijenilo, ali jedna jest, bar iz moje perspektive - promijenili su se upravo ti muškarci. Muškarci su sada ravnopravniji sa ženama u svim obvezama izvan radnog vremena, kad im žene to dopuste, jer žene danas mogu sve same, i često moraju sve same, bar su se u to uvjerile.

Koliko god se trudila prepustiti suprugu kontrolu, ipak sam ja ta koja je noću budna, koja gura Neofen čepiće u male guze, i stavlja posteljinu na pranje u tri ujutro jer ju je netko popiškio, pa poplavi kupaonicu jer posteljina zapne u vratima, ja pakiram rezervnu odjeću za vrtić i iskuhavam čaše i dude, ja vozim djecu na drugi kraj grada u vrtić, a mobitel i sat ostavljam u košari za veš, jer kasnim na posao, malo je reći. Nakon što ih ostavim u vrtiću, ja sam ta koja se vozika po Tvrđi i traži bespla parking jer se za plaćenu mjesečnu parkirnu kartu čeka godinama, osim ako imaš Trumpa za legu da ti povuče veze. Ja sam ta koja trči puteljkom od Drvengrada do posla u neprikladnim cipelama od kojih će mi do večeri nateći stopala, sjeda s termos šalicom za računalo pa, dok objašnjava neku banalnost, prevrće još toplu kavu po računalnom mišu, pa zove informatičara da ga zamijeni ("Nemam pojma što mu se dogodilo!"). Ja sam ta koja se trudi koncentirati, odraditi posao koji se mora odraditi, bio moj ili tuđi, a za vrijeme pauze trči do Porezne, kupuje karte za kazalište, patlidžan za ručak koji ću kuhati navečer za dan kasnije (i Jadranka Kosor bi se zbunila), praveći putem sto i jedan 'to do' popis, pa ostatak dana hrani i presvlači djecu, očima prateći minute do muževog povratka s posla, i onda sve ispočetka. Žene moje, čini mi se da mi misli i planovi zuje u glavi poput pčela u košnici, ali, znate što? Na kraju dana ne osjećam umor ili stres. OK, voljela bih si priuštiti masažu ili vruću kupku za stopala, ali na kraju svakog dana sam zadovoljna što sam sve zadatke uspješno obavila, jer sam se ipak snašla u svakoj situaciji, jer sam našla čak i minutu za sebe u tom danu, danu u kojem je moja obitelj sretna i zadovoljna.

U danima jurnjave i vrtićkih viroza, uspijevam biti zadovoljna sobom, i jedino što mi na kraju dana teško pada jest činjenica da osoba kojoj bih sve to najradije ispričala uz toplu kavu, onu koju joj skuham prezaslađenu pa mi ona prigovara, sada kavu pije milijun milja dalje od mene, tamo negdje iza sedam mora i sedam gora, uz Molly Malone. Prijateljica mi se, naime, preselila u Dublin's fair city, i mora da sam u gadnom bedu zbog toga jer sam iz knjižnice počela kući nositi knjige irskih autora. Ne, neću čitati Jamesa Joycea (tko jednom pokuša, Joyceu se ne vraća), ali posudila sam knjigu njegove ženske inačice, kako ju kritičari nazivaju - knjigu Manji smo boemi Eimear McBride. Nisam znala ništa o njoj pa sam ostala šokirana na prvim stranicama. "Ne znam ali to se tim nekim prekidačem u mozgu radi, nasamarim djevojku koja je ja. Puštam riječi povijuše u suncem oprašen zrak ili je vijuganjem usta čupam dok se ne probije kroz vrijeme iz Ardena, Grčke ili tko je već napisao te retke učenih riječi u mojoj glavi. Nevična izvedbama po balkonima i krevetima, pustim da joj govor teče kroz mene i dovedem je u sada."Što kažeš? Tko je, jadan, ovo prevodio i kako to zvuči na engleskom tek? Guglam, aha, aha, žena dobila neke nagrade za taj prijevod... 'Ajde, neka je, napatila se sirota. Priču predvodi osamnaestogodišnja Irkinja Eily koja dolazi u London na studij glume, sva naivna i nevina, i koja upoznaje dvostruko starijeg glumca Stephena i s njim se upleće u vrlo dramatičnu ljubavnu vezu na ulicama Londona u devedesetima. Priča je ovo o ljubavi, ali ljubav je u njoj sakrivena u labirintu rečenica protiv kojih ćete se, čitajući, morati boriti. Izlomljene rečenice, riječi koje ostaju visiti u zraku, različite veličine slova, nedovršene rečenice, rečenice bez interpunkcijskih znakova.... Ne znam tko je tu dobio aneurizmu, Eimear ili ja, ali netko sigurno jest.

Znam, nije žvaka za seljaka, reći ćete, ali ovakvu eksperimentalnu književnost ne mogu zavoljeti. Razumijem ja i tu struju podsvijesti na kojoj bi joj i Virginia Woolf pozavidjela, razumijem i cilj koji je autorica željela ostvariti, ma doista sam uvjerena da ga je i ostvarila, ali Manji smo boemi nije mi prirasla k srcu. Pogledom sam, Tony Buzan style, letila preko audicija i životarenja naše irske junakinje, ali samo sam željela pročitati stranice na kojima su se susretali Eily i Stephen, ljubavnici koji su me svojom intimom podsjetili na sve one nespretne trenutke romantike koji spajaju muškarca i ženu više nego ijedan znak public affection displaya. Kužim to, kužim da njih dvoje funkcioniraju u takvom tekstu, da doista ne oslikavaju svoju vezu objektivno, nego daju čitatelju sasvim subjektivnu verziju. Kužim taj lik tajanstvenog muškarca koji voli staviti slatko pod zub, kojem koža voli dodir, koji sluša Nicka Cavea, kužim taj lik djevojke koja je zavedena, i, polako, ali sigurno, od srama razvedena, kužim potrebu književnosti da stvori osjećaj, a ne samo nedodirljivu sliku, ali ovoj ženi u životu trebaju rečenice - složene, proširene, dovršene rečenice, s interpunkcijom, puno interpunkcije, naročito zareza i uskličnika, i konačne točke na kraju. Da, trebam točku na kraju svakog dana da bih sutradan mogla sve ponoviti, trebam sretnije knjige, trebam neke nove žanrove... Jer knjige trebaju u život unositi radost, a ne zamor, jer knjige trebaju čovjeka inspirirati, trebaju pružiti onaj savršeni odmak od realnosti, trebaju biti utjeha na topli jesenski dan, a ne ponukati čovjeka da osjeti olakšanje kad se čitanje okonča.

Mislim da mi je Oscar Wilde i dalje omiljeni Irac. Nemoj se ljutiti, Eimear, ali tako stvari stoje.

I mislim da ću i dalje biti žestoki poklonik zareza i točke, duboko vjerujući da žene, pokraj svih obveza koje imaju u danu, ipak odlučno dovršavaju svoje misli, i sve te duhovite priče, mudre izjave, hirovite pjesmice i utješne riječi koje izgovore tijekom dana.

Imam jedan veliki problem s popularnošću. Ne, nisam popularna, dapače, nego ne volim ono popularno, ono što vole mladi. Ako mladi to vole, e, ja baš neću, i sjećam se trenutka u kojem se ta svojeglava Gospođica Neću rodila (Sunčana Škrinjarić, rispekt!). Bilo je to godine devetsko devedeset i devete, bila sam s prijateljicama, također nadobudnim dvanaestogišnjakinjama, u kinu i taman smo odgledale teen verziju Shakespearove Ukroćene goropadice, film 10 razloga zašto te mrzim. Cure su poludjele za mlađahnim Heathom Ledgerom i otpočele sanjariti o potencijalnim budućim boyfriendima koji će im izvesti serenadu na školskom igralištu, a ja sam ostala zaluđena agresivnom Katherinom Stratford. Baš kao i ona, tog dana sam odlučila da neću ništa u životu raditi samo zato što to rade drugi. Znam, ne bi čovjek rekao jer danas imam posao u državnoj službi, muža i 2,4 djeteta, ali, kunem se, magareća svojeglavost postojana je u omanjim porama mog života – npr. u izboru literature koju čitam.

Upravo zato, kad bolje razmislim, ovaj rujan bio je savršena kulisa za čitanje šestog nastavka, i, k tome, finalnog, o Lisbeth Salander. Da, dobro ste pročitali, čitam šesti nastavak književnog serijala, a da ne znam ni tko je ta famozna Lisbeth, aha, when you zig, I'll zag, living on the edge i te spike. Naravno, čula sam za Lisbeth, i za Stieg Larssona, ali nisam pobožno popratila objave pojedinih nastavaka serijala Millenium, niti zabilježila u spomenaru trenutak tragične Larssonove smrti - baš zbog silne popularnosti tog švedskog novinara i antifašističkog aktivista koja je rezultirala s više od 100 milijuna prodanih primjeraka romana, I'm rebellious that way. Prva knjiga iz trilogije, Muškarci mrze žene objavljena je 2005., a slijedile su je Djevojka koja se igrala s vatrom, Kule u zraku, snimale su se i filmske adaptacije, a svijet je potresao i skandal oko autorskih prava slavnog Larssona. Njegova dugogodišnja partnerica Eva Gabrielsson izgubila je pravnu bitku, a Larssonovu ideju, po izboru njegovog oca i brata, nastavio je realizirati švedski novinar i književnik, David Lagercrantz. Man with a huge pair of cahoonas, rekli bismo o čovjeku koji bi se usudio prihvatiti takav posao. Ipak, i njegovi romani - Što nas ne ubije, Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu i Djevojka koja je morala umrijeti - zainteresirali su čitatelje i zavladali top ljestvicama relevantnima u knjiškom svijetu.

Međutim, mnogi su kupili Lagercrantzove romane, drže ih na polici i bojažljivo pogledavaju, uvjeravajući se da nitko nije dostojan Lisbeth Salander doli sam Stieg Larsson, misleći da će čitanjem iznevjeriti svoje nepce knjiškog moljca i nagrditi uspomenu na slavnog Millenium oca. Katarina Stratford u meni, pak, ne mari za te stvari pa sam se odvažno i gotovo bez ikakvih očekivanja upustila u čitanje Djevojke koja je morala umrijeti. Znala sam da je Lisbeth emo autsajderica i da je nekako povezana s novinarom Mikaelom Blomkvistom (OK, pa nisam živjela u atomskom skloništu!), ali tu je moje znanje iščeznulo. Priča, pak, počinje u Stockholmu, gdje je u središtu grada pronađen mrtav beskućnik s Mikaelovim brojem telefona u džepu, dok osvete žedna Lisbeth harači svijetom, obučena u bijelu košulju, potpuno lišena piercinga. Say what?! Tko li je nesretni prosjak, sav izmučen od života, čije tajne su ga opteretile i kakve veze ima sa švedskim ministrima, vojskom i dvostrukim agentima, i, još važnije, kakve veze ima s Blomkvistom i Lisbeth Salander - priznajem, upecala sam se već na prvom poglavlju, i nije me bilo briga je li Lagercrantz bolji ili lošiji pripovjedač od Larssona, jer, dobra priča je dobra priča (duh!) i bila bi grjehota propustiti ju samo zato što nismo čitali priče koje su joj prethodile. Možda Larsson jest stvorio likove značajne za književnost 21. stoljeća, ali Lagercrantz ih je spretno oživio, suptilno informirajući čitatelja o likovima i njihovim pothvatima, podsjećajući na njih one vjerne čitatelje, ali ne omalovažavajući niti ovakve, buntovne, kakva sam ja. Misterij zbog kojeg su švedski krimići došli na dobar glas Lagercrantz virtuozno nadograđuje političkim spletkama i zavjerama čijim žrtvama bivaju ljudi od krvi i mesa, a sam stil i jezik novinarski su sažeti i precizni, i mislim da je to ono što je na mene, kao Lisbeth virgin, ostavilo najveći dojam. Fanovi Larssonove Lisbeth zamjeraju ovom romanu presićušnu dozu psihotične Lisbeth, ali meni je u tristotinjak stranica uspjela dići živac, ali i iznuditi empatiju, a to valjda govori dovoljno o višedimenzionalnosti njenog lika. Osim zbog likova koji se čitatelju brzo uvuku pod kožu, ovaj roman zaslužuje biti pročitan jer je, za razliku od većine skandinavskih krimića, lišen dosadnih dijaloga koji nemaju svrhu, krvoločnih opisa nedjela kojima mnogi pisci pribjegavaju u ovom svijetu u kojem nas, kako se čini, ništa više ne može iznenaditi, i beznadnih psihoanaliza likova usprkos kojima je kraj uvijek predvidljiv - ovdje su sama ideja, sama priča i njeni protagonisti dovoljni da zadrže čitatelja prikovanog za stranice, i da ga, ako je kao ja, na kraju serijala ostave žednog uzbuđenja i doze štapića dinamita od sto i pedesetidva centimetra zvanog Lisbeth Salander, kojeg muškarci razumiju i kojeg ne razumiju, kojeg bi odobrila i sama Kat Stratford.

Kad smo se moj muž i ja zaručili, odlučili smo se doista pripremiti za vjenčanje, bez obzira što smo zajedno,već u to vrijeme, bili trinaest godina - zapravo, baš zato što smo toliko dugo hodali. Išli smo na tečaj za brak na šibenski Baldekin, zajedno se molili i razgovarali o stvarima o kojima nikad ranije nismo. Štoviše, neke stvari prestali smo prakticirati kako bismo ustupili mjesto razgovoru, jer činilo se da smo kroz razgovor bliži jedno drugome. Bili smo bliži i Bogu, i vjerovali smo svim srcem da ćemo čista srca biti blagoslovljeni na dan našeg vjenčanja, valjda zato to razdoblje i smatram najljepšim razdobljem naše veze.

No, kao i mnogim mladencima, vjerujem, dogodio se život. Dogodila se selidba, novi poslovi, novi stan, djeca, i postalo je preteško Boga inkorporirati u život, a kad je nešto teško, najbolje to pustiti, tako smo bar mi, ljudi, skloni razmišljati.

Nije da sam Boga napustila, dapače, dogodilo se nešto suprotno od onog što se događa onima koji Boga traže - počela sam ga uzimati zdravo za gotovo. Bio je uvijek tu za mene, pa će biti i dalje. Blagoslovio me svime ovime što imam pa će me i dalje blagosiljati. Bog i ja s vremenom smo prestali voditi dijalog, naš odnos sveo se tek na moj kratki monolog, više misao, nego litaniju, kojima bih se, kad bolje razmislim, više od Boga udaljavala, nego mu se približavala.

Srećom, imam sestru koja je prepoznala moju duhovnu krizu koja se krila iza teške kuknjave jedne majke, i to kad je ni sama nisam bila svjesna, i koja mi mjesecima govori: "Čitam jednu knjigu, jao, moraš čuti tu ženu, mooooooraš to pročitati!" Posudila sam jedinu prevedenu knjigu Jennifer Fulwiler u knjižnici - Kako sam strastveno tražila sreću, a drugu - Beautiful dream - sestra mi je poklonila.

Jennifer Fulwiler bila je zakleta ateistica koja je u djetinjstvu šikanirana jer nije htjela Isusa prihvatiti kao svog Spasitelja, koja se ispisala s fakulteta jer su je uznemiravale kolege vjernici, koja je izričito zabranila djeci dolazak na svoje vjenčanje, koja je većinu života mislila o Isusu kao o besmislenom sustavu vjerovanja, sve dok nije upoznala svog muža koji je zagolicao njenu maštu izjavivši da vjeruje u Isusa. Korak po korak, Jennifer si je počela postavljati pitanja koja su se ticala Katoličke Crkve, a ja sam, čitajući njenu knjigu, većinu vremena mislila:"Ova žena nije sva svoja", bar dok nisam shvatila da njena pitanja nisu tipična za ateiste, nego i za mlake katolike kakva sam i sama. Jennifer na duhovit način opisuje svoje snove o velikoj kući i uspješnom biznisu, za koje je bila uvjerena da će ju usrećiti, a koje je napustila kad ju je život prisilio da preispita svoje srce, svoje poimanje dobra, nauk Katoličke Crkve i sve na čemu je temeljila svoja uvjerenja. Počela je čitati Kršćanstvo nije iluzija C. S. Lewisa i zainteresirala se za njegovu ideju Boga - "Bog nije neki čovjek na nebu koji nam kaže da moramo biti dobri i voljeti druge. Bog je izvor svega što je dobro. Naša čežnja za svijetom prožetim mirom jest čežnja za jedinstvom s Bogom, i to jedinstvo jest svrha ljudske egzistencije." Počela je razmišljati o tome tko je Isus za nju, zašto Bog dopušta zlu da nadvlada, a svijest o prolaznošću života uvjerila ju je da "apsolutno ništa na ovom svijet neće vječno trajati pa je potraga za transcedentalnim najvažnija stvar koju možeš učiniti u životu", sve dok je pokušavala moliti i uhvatiti svoje misli poput "vodopada u čašu".

Ona je bar postavljala pitanja, dok sam ja mislila da sve znam. Ne sumnjam u postojanje Boga, u Isusa, vjerujem svim srcem da su živi, i znam da je beskrajno njihovo milosrđe, da nas vole ljubavlju kakvoj možemo samo težiti cijeloga života, ali više nisam sigurna kakav je moj odnos s Bogom. Jennifer govori o Tupacu kao primjeru čovjeka koji je griješio za života, ali koji nije prestao tražiti Boga, koji je s Bogom htio ostati u prijateljstvu. Jesam li ja u prijateljstvu s Bogom?

Nisam, mislim da nisam, mislim da ga držim na distanci, da ga smatram dragim poznanikom, i da si lažem da mu prepuštam sve svoje teškoće. Mislim da se uvjeravam da imam sve pod kontrolom, da ne trebam nikoga, pa ni Njega, i mislim da sam miljama daleko od mira Božjeg koji je nekada u meni živio. Prenervozna sam, precinična, presamokritična, prezajedljiva, i često ignoriram svoje slabosti, opravdavajući se tuđim grijesima. "Moraš očistiti svoje zrcalo da bi spoznao Boga", rekao je C. S. Lewis. "Bog se nekim ljudima više pokazuje nego drugima ne zato što bi možda nekima bio više sklon, već zato što nije moguće da se otkrije onome čiji su čitav um i karakter u pogrješnu stanju." Jennifer se trudila biti dobra, krotila je vlastiti ego, učila se poniznosti od svetaca, svim silama nastojeći pronaći istinu u današnjem svijetu u kojem se svi pozivaju na neka prava, zaboravljajući istinski voljeti drugoga.

U financijskim teškoćama, s teškom bolešću i troje dječice, Jennifer je pronašla svoju sreću. Danas je ona katolkinja, radi na radiju i stand up komičarka je, eh, da, i majka šestero djece (sjećate se? - zabranila je dječurliji dolazak na vlastito vjenčanje), a njena knjiga o potrazi za srećom nije knjiga samo za katolike, nije to neki manifest katoličanstva, nego je uvid u pitanja koja si postavlja čovjek kad shvati da nije mjerilo svih stvari. "Tko traži istinu, traži Boga, bio toga svjestan ili ne", rekla je Edith Stein, i sjetim se često tih riječi, svaki put kad se ulijenim, kad se uvjerim da sam uzorna katolkinja. U teoriji znam, sve dok se ne budem vidjela kao zrno koje propada, moja potraga neće uroditi plodom, ali neću od nje odustati, imajući na umu da, baš kao i Jennifer Fulwiler, na ovom putu, uz svoju djecu i onog uz kojeg sam se i otisnula u ovu pustolovinu života, nikada nisam sama.

Znam, znam, ako želite pratiti trendove, danas je moderno odabirati štivo isključivo prema preporuci popularnih book blogera, ali, svi oni preporučuju iste knjige, ne čini li vam se? Volim za preporukama posegnuti malo dalje, volim ispipati što vole čitati moji prijatelji, volim sama u knjižnici otkriti knjigu koju nitko nikad nije čitao (tako si ja to bar zamišljam), volim čuti o knjigama koje inspiriraju književnike koji su napisali nešto bitno, nešto lijepo.

Nedavno se u Zagrebu održavao Festival svjetske književnosti i pohodile su ga velike face u svijetu književnosti, a meni je, u masi objava i razgovora održanih tim povodom, za oko zapeo intervju s Jorgeom Bucayom na portalu Ziher.hr. Urednica Zihera, simpatična Zrinka, djetinje uzbuđena zbog upoznavanja s ovim velikim psihijatrom i psihoterapeutom koji život provodi na ruti Buenos Aires – Malaga, razgovarala je s autorom brojnih bestselera o njegovoj posljednjoj knjizi - Klasične priče da se bolje spoznaš, djeci, pisanju, vremenu kao pojavi koja posjeduje modernog čovjeka. Kao netko tko krišom uživa u self help literaturi, moram vas razočarati, ipak nisam vrsni poznavalac Bucaya. Naime, pročitala sam tek dvije njegove knjige (i nema kome nisam poklonila Ispričat ću ti priču, univerzalno je dobra), ali čini mi se kao čovjek koji ima dovoljno životnog i radnog iskustva da ga vrijedi poslušati. Između ostalog, izjavio je da ne voli svoje knjige etiketirati kao self help jer su one knjige za promišljanje, a ne za pronalazak konkretnih odgovora na životna pitanja, navodeći usput knjigu koja je njemu osobno pomogla da o sebi spozna neke bitne stvari – bila je to zbirka priča Julija Cortazara Progonitelj i druge priče, a kao priču koja mu je promijenila život naveo je Zaposjednutu kuću. Priznajem, nisam za Cortazara ranije čula, što ne čudi s obzirom da je prvi put u Hrvatskoj preveden 2009. godine, i da su ga većinom prevodile male izdavačke kuće, kao što je npr. Sys Print, koja više ne postoji, a zahvaljujući kojoj smo uživali u Drvu znanja (pozdrav svim štreberima!).

Očekivala sam latinoamerički magični realizam u retcima ovog portugalskog majstora kratke priče, ali Cortazar je otišao korak dalje. Likovi u njegovim pričama balansiraju između stvarnosti i nadnaravnog, ali to čine na iznimno uznemirujući način, tako da priče moraš čitati sporo, kao što se pijucka Port – srknuti, pa promljackati, dražiti nepce njime, progutati i pričekati prije sljedećeg srka. Pročitala bih priču, zatvorila knjigu, o njoj, htjela-ne htjela, promišljala cijeli dan, a onda drugi dan guglala njeno značenje i oduševila se brojim interpretacijama koje su ponudili čitatelji diljem Interneta. Znate opening theme Twilight zonea? Taj sam tnnn tnnn tnnn čula cijelo vrijeme za čitanja zagonetki ovog mračnog čovjeka – i jednog od ključnih ljudi The Latin American Boom pokreta. Ono što je Marquez bio 60.-tih za Kolumbiju, Cortazar je bio za Argentinu, samo mu je kasnije, valjda, PR zakazao, unatoč velikom uspjehu eksperimentalnog romana Školice, po kojem je i najpoznatiji.

U njegovim neofantastičarskim pričama jedna žena upoznaje svoj alter ego, čovjek povraća zečiće, u trećoj nepoznati entitet preuzima kuću, a njeni stanovnici to prihvaćaju bez otpora… Svaka od priča progovara na zakučasti način o čovjekovim strahovima, izolaciji, tiraniji, slobodi, predrasudama, o sitnicama koje mijenjaju čovjekovu perspektivu. Spomenuta Zaposjednuta kuća remek djelo je portugalske fantastike upravo zbog svoje jednostavnosti, a slojevitosti, i mogu razumjeti zašto bi ju Bucay naveo kao svoj najveći utjecaj. Ona doista jest djelo koje potiče na razmišljanje, koje postavlja mnoga pitanja, a ne nudi niti jedan odgovor. Pisac je Kuću utemeljio na stvarnoj kući u gradu Chivilcoy u Buenos Airesu, gdje je jedno vrijeme i živio, a njeni protagonisti stariji su brat i sestra koji životare u toj staroj obiteljskoj kući, malo pomalo mirno ustupajući kući nepoznatoj pojavi koja ju zauzima. Neki kažu da je to priča o navezanosti na prošlost, na tradiciju, priča o neovisnosti, o slobodi, o puštanju, a neki tvrde da je metafora za diktaturu Juana Perona, budući da je Kuća napisana par godina nakon njegovog vojnog udara. Sam Cortazar izjavio je jednom prilikom da je Kuća nastala u njegovoj noćnoj mori – ustao se iz kreveta i napisao je, just like that. Znao je pisati, a da nije uvijek imao jasnu viziju kraja priče. Zanimljiv neki lik, zar ne? Bio je poznat kao ljubitelj jazza pa je i tvrdio da je pisanje za njega udaranje ritma, zbog čega ni danas nije omiljen u prevoditeljskom miljeu. U djetinjstvu je čitao djela Edgara Allana Poa i njegov utjecaj nikada nije nijekao, istodobno ga je plašio i oduševljavao, baš kao što trideset i pet godina nakon njegove smrti, njegova kratka forma plaši i oduševljava nas, sve obožavatelje pete dimenzije nepoznate čovjeku, ogromne kao svemir i vječne kao beskraj, prozora između svjetlosti i sjene, znanosti i praznovjerja, strahova i vrhunca ljudskog znanja.

Ima dana kad mrzim Registar sreće Otvorenog radija. Ah, lakše mi je sad kad sam to izrekla ovako javno. Da, ide mi na živce Ivana Mišerić i svi ti vrckavi ljudi koji su rano ujutro dobro raspoloženi i koji, k tome, dijele svoje veselje i sreću u eteru, i nabijaju ih na nos svima koji plaču ujutro u autu nakon što su ostavili djecu u vrtiću. Ima li takvih? Ne? Samo ja? OK.

Mislio bi čovjek da plačem jer toliko volim svoju djecu pa ne mogu bez njih tih osam sati u danu, ali, ne! - ja ostavljanjem djece u vrtiću doživljavam katarzu i tek skupljam snagu za radni dan koji je preda mnom. Generalno sam ja sretna osoba, znam svoje prioritete, ali me djeca redovito izbace iz takta u rekordnom vremenu, i ja se pretvaram u živčanu babarogu koja plače u autu, i koja si neprestano predbacuje to oskudno strpljenje koje nikako ne dolikuje jednoj majci. Ujutro Franka vrišti 15 minuta i pokušavam ju uloviti da bih ju presvukla dok je ona crvena i znojna od plača, jer joj se tobože ne ide u vrtić, a, ustvari, samo je pospana, a Juraj djelomično plače jer gleda sekinu izvedbu Egzorcista, a djelomično jer mu raste deset zubi istovremeno pa ga boli cijela čeljust. I tako oni plaču do dolaska u vrtić, a mama plače kad ih preda u spretne ruke tete Ružice i tete Irene. Žene, blagoslovljene bile. I onda mi se ljudi čude što sam wannabe kraljica self help literature.

Ovaj mjesec na book clubu čitali smo publicistiku, za promjenu - Doba apsurdnosti Michaela Foleya. Iako naslovnica govori o razlozima zbog kojih danas nismo sretni, ovo nije knjiga za samopomoć. Mislim, pomoći će vam da si pomognete, ali ne na Ana-Bučević-self-help-style, daleko od toga. Foley nije psiholog niti samoprozvani terapeut, on je profesor informacijske tehnologije kojemu je ovo prvo, ali, nadam se, ne i zadnje, publicističko djelo.

Foley na površinu izvlači sve tekovine današnjice o kojima smo ovisni i za koje smo uvjereni da nas usrećuju, a dugoročno nas, apsurda li, upropaštavaju. Knjiga je savršena za sve grumpy old people koji imaju grižnju savjesti jer su grumpy old people, kao ja, jer su danas neprikriveni čangrizavci out - i sam Foley kaže da je vedar nasmijan depresivac fenomen današnjice, da su svi kul, pa i da je sam Bog morao pohađati tečaj za suzbijanje gnjeva. Otud ona nesklonost prema Ivani Mišerić s početka priče. Na duhoviti način Foley, služeći se filozofijom i bihevioralnim istraživanjima, objašnjava zašto bismo sreću trebali tražiti izvan sreće, zašto nam je urođeno da vlastite mane ne vidimo, ali imamo oko sokolovo za tuđe, zašto uopće idemo u kafiće i što sve radimo iz žudnje za pažnjom, zašto neprestano kupujemo i je li to shopping ushićenje gore od ovisnosti o drogama, je li istina da se živ čovjek na sve navikne, zašto su često sretniji dobitnici brončanih medalja od dobitnika srebrnih, sve načine na koje čovjek odbija preuzeti odgovornost za svoje ponašanje i na koje koristi determinizam kao ispriku za loša ponašanja, a ne dobra (priznajte, i vi ste nekoga opravdavali s rečenicom: "On je takav!"), što znači živjeti punim plućima, zašto multitasking trebamo poslati k vragu, zašto bismo trebali uživati u svetom trojstvu - usamljenosti, miru i tišini, a ne paliti televizor čim uđemo u stan, i zašto čak i u ljubavi vrijedi ona stara "No pain, no gain."

Kunem se, ovo doista nije knjiga o osobnoj potrazi za srećom, nego analiza našeg žalosnog društva koja naglašava sulude obrasce ponašanja koje smo usvojili, a kojih nismo ni svjesni. Stoici bi rekli da, ako ne možemo utjecati na svijet, možemo bar ublažiti njegov utjecaj na nas same - ne prijezirom, nego razumijevanjem, i zato je ova knjiga bitna! Poštujem svakoga, ali većinu vremena se pitam s kojih planeta smo svi, mi, tako različiti, pali na ovu Zemlju. Uvjerenu u svoju individualnosti, čitajući, užasnula me pomisao da smo sličniji nego bismo htjeli priznati - moderni život u kojem smo se našli (da, 2019. godino, odakle ti!?) nije nas pretvorio u poboljšane verzije nas samih, nego nas je pretvorio u majstore samoobmane koji su opterećeni onime što nemaju ("Dosegnuti nešto željeno znači otkriti koliko je to jalovo"), koji nemaju vremena za druge ljude, kojima je samopouzdanje važnije od samopoštovanja (znate li uopće razliku?), koji slušaju glazbu kojoj je osnovni cilj prekinuti tišinu, koji djeci pišu zadaće i hvalospjeve, a bune se protiv svakog tko se bori za svoja prava, dok sami biraju ostati u svojoj uhodanoj rutini.

OK je biti grumpy, OK je biti i nerealno veseo, dokle god se trudiš spoznati sebe i svijet oko sebe, rekao bi, vjerujem, profesor Foley. Iako je crna, ova knjižica ne ostavlja nas u crnilu, beznadne - Foley nam pruža svoje spoznaje na dlanu, u nadi da ćemo ih prepoznati u svojoj svakodnevici i da ćemo s novim elanom krenuti u nove pobjede, u nove potrage, u nova stremljenja, a na nama je da odlučimo što ćemo s njima.

"Čovjek može veličanstveno živjeti na ovom svijetu", rekao je Tolstoj, "ako zna raditi i voljeti, raditi za osobu koju voli i voljeti ono što radi."

Nisam oduvijek ovako umorna, cinična i nervozna, kunem se. Nekad sam bila zaigrana, neustrašiva, sanjarila sam o nemogućim stvarima, maštala da mi se događaju filmski scenariji, hodala bih s kišobranom tijekom najtoplijeg dana u godini, pjevala duž cijele ulice na sav glas, pročitala sam Hobita u jednoj noći, skupljala sam Pokemone, imala sam stihove Lenonnove Imagine na zidu svoje tinejdžerske sobe, vjerovala sam u vile i u jednoroge, ali negdje je putem sva ta čarolija iščeznula iz mojih misli, iz mog bića. Ne mogu svaliti krivnju ni na koga jer sam svjesna da sam samoj sebi zabranila gledati svijet kroz ružičaste naočale – selidba u Šibenik i dvije godine usamljenosti me uništilo. Dok su mi prijatelji, miljama daleko, predbacivali negativan stav, ja sam svakog dana trudila pokupiti komadiće same sebe s poda, odraditi posao, izgurati još jedan dan. Ponestajalo mi je snage i tonula sam u cinizam i bijes. U tom sam raspoloženju i započela pisati ovaj blog prije točno sedam godina. U trenutku lucidnosti, bez puno informatičkih vještina i razmišljanja, složila sam post i objavila ga. Nitko ga nije vidio, nitko ga nije pročitao, ali ja sam lakše disala tog dana. Spasila sam samu sebe, bar nakratko.

Ipak, ta borba sa svime što me plaši i što me unesrećuje ostavila je trag na meni. Ne sanjarim više, trudim se biti prisutna i zahvalna Bogu na svemu što imam danas i ne očekivati ništa od života, a možda je to i razlog zašto čitam samo klasike i mračnu modernu fikciju. Mi smo ono što čitamo, htjeli – ne htjeli. Ipak, kad mi je prijateljica rekla da je knjiga Sanjar Strange nešto najbolje što je ove godine pročitala, poželjela sam je odmah u rukama - znatiželja je ubila mačku, je li. Kad ti netko na taj način preporuči knjigu, onda bi odbijanje čitanja takvog blaga značilo istepsti tom nekome iz ruku srce koje ti je pružio na dlanu, a to nikako ne bih htjela učiniti, pa sam Sanjara posudila od svoje Stane (hvala!), Sanjara lude književnice sa žestoko pink kosom, Laini Taylor.

Glavni lik ove narančaste knjige, koju sam silno željela pročitati, ali glede koje sam na samom početku odlučila da je djetinjasta i da mi se neće svidjeti, siroti je knjižničar Lazlo Strange, samozatajni momak slomljenog nosa, crnokos baš kao svaki Mađar kojeg znam (Mađarska u svijetu Laini Taylor ne postoji, pretpostavljam, ali ja sam neprestano razmišljala o podrijetlu njegovog imena), uvijek s glavom u oblacima, izgubljen u svom svijetu. Čitavog života Lazlo sluša legende o gradu čijeg se imena nitko više ni ne sjeća, a kojeg sada zovu samo Plač. Cijelim svojim srcem Lazlo vjeruje da je Plač stvaran, iako karavane iz njega odavno ne pristižu, a kada mu se pruži prilika da postane član ekspedicije koja odlučno, s još skrivenim ciljem, traži Plač, on zna da njegov život, koji se sveo na proučavanje legendi o čarobnom gradu, nije potraćen. Ekspedicija se sastojala od bivših stanovnika samog grada, od graditelja visokih tornjeva, djevojke koja se može uspeti na njih, alkemičara, mtematičara, blizanaca metalurga i raznih drugih izumitelja i umjetnika, a kako je njihova potraga napredovala, moje je zanimanje opadalo. A onda.

A onda je u priču ušla Sarai, djevojka kose i obrva boje cimeta, Sarai i njenih stotinu čestica tame, Sarai koja je jedna od preživjelih u palači u obliku serafina koja lebdi nad Plačem, jedna od preživjele djece ubijenih bogova, za čije postojanje nitko ne zna. Okot bogova sa čarobnim moćima, kažeš? Hm, zvuči zanimljivo. U jednom trenu knjiga bi me u potpunosti začarala, a u drugom sam se uvjeravala da sam uistinu blesava ako joj se prepustim. Bogovi koji manipuliraju ljudima, muza košmara s crnim obručem oko glave, koja ulazi u snove žitelja Plača i kojoj iz usta lete moljci? Pa to zvuči kao Luna girl u PJ Masks (nemate pojma o čemu pričam, znam) - na čemu je bila ta Laini kad je ovo pisala? Tražila sam izlike. Znam da gledam previše crtića za nekoga tko se želi prikazati prezrelim za fantasy žanr književnosti, ali ne bih li trebala čitati malo ozbiljniju literaturu, moja ti? Da, to je to, to je young adult knjiga, a ja sam valjda too old for this shit, baš kao Murtaugh. Nisam dopuštala knjižurini da me osvoji, ali je nisam htjela niti ispustiti iz ruku.

Negdje na polovici mučenja same sebe, tamo negdje gdje su se sve češće spominjala sakaćenja i krvave očne duplje, shvatila sam da me ova knjiga, nakon dugo vremena, potaknula da razmišljam o sebi iz perspektive mene, ne roditelja, ne kćeri, ne sestre, ne prijateljice - samo mene. Nisam bila ni svjesna koliko je vremena prošlo, a da moju radost nije uzrokovala tek šačica šljokica (Glitter girl and all). Postala sam majka, trebala bih biti odgovorna, ne tratiti vrijeme na maštanja, biti sebi na zadnjem mjestu. Ali, nisu djeca sav moj svijet, ima ispod ove umorne i živčane mame još puno toga, ima još neotkrivenog blaga, još pjesama koje se pjevaju grleno, još izgubljenih gradova. Ostatak knjige pročitala sam u jednom dahu, prepustila sam se. I povjerovala sam Lazlu, i Sarai, i svemu što ih veže, i što ih razdvaja, povjerovala sam da se duh može ulijeniti ako zanemaruješ strasti. Svima nam trebaju potrage za nečim izgubljenim, nečim što su drugi već zaboravili, nečim u što samo mi imamo vjeru. Trebaju nam spektrali, mezartimi, lebdeće citadele, treba nam Lazlova predivna naivnost, treba nam sanjarska perspektiva, NO MATTER WHAT - i hvala Laini Taylor što nas podsjeća na to, što nas tjera da bar na tren zavidimo djevojkama pink kose s kojima se na ulici mimoilazimo, tako bezbrižnima, a tako spremnima za ostvarenje svih snova.

Ovo možda nije najbolja knjiga koju sam ove godine pročitala, ali je svakako najpokrivenija fairy dustom, a za prave sanjare to je gotovo i jednako :)

Hvala mojoj Marini na preporuci i na tome što je vjerovala u mene i kad me nije ni poznavala.

(Fotografirano kraj mauzoleja obitelji Pejačević u Našicama, i vječnog počivališta djevojke koja je puno sanjala, i koja se nije bojala ostvariti svoje snove, Dore Pejačević)

"Život je samo sjenka koja hoda, kukavni glumac što na pozornici sat-dva se šepuri i razbacuje, a potom ga više nema. To je priča koju idiot priča, puna krika i bijesa, a ne znači ništa."

(William Shakespeare, Macbeth)

Oduvijek mi je znatiželja bila odlika. Ne, precrtaj to, ne znatiželja – cundravost mi je bila odlika. Spopadne me i sada, odraslu, pa danima zavirujem, propitkujem, dosađujem i istražujem. Dovoljno je da otvorim stara željezna vrata koja zaštitnički opasavaju zgradu u kojoj radim - vrata zaškripe, a ja danima glumim detektiva u potrazi za odgovorima. Tko je izgradio ovu predivnu zgradu koja stoji na uglu kao duh prošlih vremena? Tko je ovdje živio, i je li ta zgrada dio mog života, ili sam ja dio njenog? – samo su neka od pitanja koja si postavljam glede famozne kuće Sekulić-Plavšić koja krasi ugao jedne od najljepših hrvatskih ulica, osječke Europske avenije i ulice Alojzija Stepinca. Izgradio ju je prije više od sto godina neki W. C. Hofbauer i ukrasio secesijskim kratušama, girlandama i floranim ornamentima za potpukovnika 78. pješačke pukovnije Nikolu Sekulića, od kojeg ju je kasnije kupio dugogodišnji tajnik Trgovačko obrtničke komore za Slavoniju Nikola Atanasijev Plavšić, čiji sin Dušan Plavšić je bio veliki hrvatski financijski dužnosnik i glavni financijer hrvatske moderne, poznat po zavidnoj karijeri u bankarstvu krajem 19. stoljeća. Velika kuća, veliki neki ljudi, a ja ne mogu ne misliti na ovaj miris propadanja koji izvire iz pukotina nekoć velebne fasade, iz daščica nekoć skupog parketa. Sve će to jednom propasti, rekao je prošle nedjelje pater propovijedajući o hramu kojem su se Židovi, slijepi za išta nematerijalno, divili. Razmišljam o novcu kojim su se platili zidovi između kojih provodim većinu dana, o onome što je on predstavljao, o ljudima koji su njime kupovali ugled i čast, koji su odveć marili za ono vanjsko, vidljivo na prvi pogled. Razmišljam o Sekulićima i o Plavšićima i o nesretnim Compsonovima koji su mi ovomjesečna domaća zadaća za Book clubu (koji ovaj mjesec, btw, slavi šesti rođendan, jeeeeeej!).

"Nema sreće u ovoj kući."

Sve će to propasti, podsjećam se dok zamišljam velebnu antebellum kuću Compsonovih na koju me toliko asocira zgrada u kojoj je smješten dislocirani odjel općinskog suda na kojem radim. Nije mi Faulkner sjeo (btw, prezime mu je, inače, Falkner, a Faulkner je bio tipfeler kojeg je prihvatio – poprilično kul, zar ne?), ali jedno mu priznajem – vrhunski je atmosferičar (tu sam riječ sad izmislila). Savršeno je prikazao to sumorno proljeće na jugu Amerike, to vrijeme pokore, taj početak kraja, taj gust zrak kojeg nastoji udahnuti obitelj koja se ne zna uhvatiti u koštac sa svojim problemima – ako se gubitak ičijeg djevičanstva može uopće nazvati problemom.

(Ove kesten kocke recept su majke moje prijateljice, a identičan je receptu za kesten kocke u čuvenoj IPK zalogajnici koja je nekoć stajala na početku osječkog korza, današnje Kapucinske ulice - klik na recept)

Nisam planirala čitati Krik i bijes. Štoviše, bila mi je odbojna pomisao na čitanje nečega što nosi tako uznemirujuć naslov, ali predgovor u kojem Stjepan Krešić govori o Faulknerovoj ljubavi prema Caddy, prema čitavoj obitelji Compson koju je slovima na papiru oživio, navukao me – morala sam mu dati priliku. Legenda kaže da je Faulkner imao viziju djevojčice prljavog tura koja se popela na stablo da bi se upoznala sa zbivanjima u kući, dok su njena braća u podnožju drveta čekala njeno izvješće – od te slike je krenuo s pisanjem crtica koje su se razgranale u roman o propadanju jedne aristokratske američke obitelji južno od Mason-Dixon linije. Napisao je mnogo verzija, ispričao njihov život iz raznih perspektiva, ali konačna verzija svela se na pripovijedanje iz perspektive Benyja, retardiranog najstarijeg sina Compsonovih, Quentina, najveće uzdanice obitelji, momka s Harvarda opsjednutog smrću i obiteljskom čašću, Jasona, obiteljskog pokvarenjaka, i zaključno, priče iz perspektive crnkinje koja brine o obitelji, Dilsey. Ako uzmemo u obzir da je Krik i bijes objavljen 1929. godine, a da se Faulkner odvažio približiti čitatelju struju svijesti umno zaostale osobe, momka koji je odlučio oduzeti si život, proračunatog kriminalca i žene, i, k tome, crnkinje – onda mu moramo čestitati, ali, voljeti ga ne moramo.

Najčešće su mi romani koji su inovativno ili eksperimentalno tehnički izvedeni teško probavljivi, a ni Krik i bijes nije iznimka. Priča o Caddy koja miriše na drveće, jedinoj utjesi Benyja, jedinoj kćeri Compsonovih, simbolu svega dobroga i čistoga na svijetu, koja gubitkom djevičanstva okalja čast čitave obiteljske loze, pomjeri moralne kompase i uzburka emocije čak i najracionalnijih članova obitelji, držala mi je vodu, ali rečenice bez interpunkcijskih znakova, sjećanja likova pisana u kurzivu i naslonjena na sadašnje dojmove pripovjedača, izludila su me – knjigu nisam dovršila. Možda je Faulkneru bio cilj približiti pomaknuto stanje svijesti pojedinih likova čitatelju, ali ovo nije knjiga koja je pronašla put do mog srca. Iako bi se morala čitati više puta, Krik i bijes neću nikada više uzeti u ruke, to vam jamčim.

Ipak, Faulkner me potaknuo na razmišljanje o svjetovima koji se kriju iza svakog od nas, a koje krijemo od svih onih o čijim poslovima vodimo više računa nego o svojima, zatirući sve svoje istinito i autentično. Bliži se advent, no, čak i najdrskiji među nama uložit će popriličan trud da bi se prikazali boljima nego što jesu, jer bitno je što selo priča, a selo ne vidi našu struju svijesti, nije li tako? Eh, pa ja sam sita i svoje površnosti, a kamoli tuđe! Ovog Božića ne želim kupovati nove krpice niti dekoracije, ne želim ni čuti tuđe planove za kraj godine, ne želim biti vazda happy i ne želim ići ni na Advent u Beču, ni u Zagrebu, niti u Piškorevcima - želim više nego ikada ranije posegnuti za ovom truleži koja me načela ovakvu mlaku, želim mir i tišinu (OK, znam da pretjerujem, i par minuta privatnosti bilo bi dostatno), želim sanirati pukotine, renovirati zastarjelo i okorjelo, i ne ukrašavati svoju fasadu blještavim lampicama. Ako me i obuzme božićno potrošačko ludilo, pokušat ću se sabrati, jer, sve će to - ionako - propasti.

U posljednjih sedam dana popila sam nekoliko posebno finih kava – mirisnih, oštrih, onih koje umiju razbuditi čak i vijuge majke koja cijele noći sluša kašljucanja svoje djece. Društvo su mi pravile uglavnom žene – moje legice čitateljice, prijateljice koje znadem otkad znam za sebe, neke nove i kreativne duše koje bih tek voljela zvati prijateljicama, ali, neka mi nitko ne zamjeri, jedna je od njih ostavila najveći dojam na mene. Nakon promocije romana Divlje guske, kavu (ona bezkofeinsku, a ja capuccino, doduše) sam ispila u društvu jedne od svojih omiljenih književnica – Bačanke, Našičanke, Vukovarke, socijalne pedagoginje, Julijane Adamović. Moja ljubav prema Divljim guskama već je znana svima koji prate moje dogodovštine, a, moram priznati, svojom jednostavnošću Julijana me osvojila možda i više nego li su to ove godine učinile njene Guske zbog kojih sam ridala kako dugo ni zbog koje druge knjige nisam. U moru nadobudnih žena koje lupetaju o politici ili najnovijim krpicama, kojima je omiljeni hobi nametanje svojih stavova i ne prihvaćanje tuđih, danas je pravo osvježenje upoznati ženu koja iskreno progovara o sebi - svojim traumama i strahovima, koji su je i potaknuli na pisanje, svojim snovima, o onome što nju u životu kopka, onome što si zamjera, onome što je sa sobom tijekom života razriješila. Kad bolje razmislim, njen stil pisanja nimalo se ne razlikuje od nje same, bio tekst autobiografski ili ne - on pokazuje da smo svi ispod kože krvavi, samo su neki preponosni ili prepovršni da bi toga postali svjesni. Za razliku od drugih književnica kojima iz lokal-patriotskih razloga naginjem, Julijana ne cifra svoj tekst, nego piše kao da nema potrebu reći išta osim istine. Tako je, kako je. Bez skrivanja, bez opravdavanja.

Uzela sam ovaj tjedan - nakon što me na svoj Facebook profilu nazvala svojom omiljenom čitateljicom, to je najmanje što zaslužuje – njen prvijenac Kako su nas ukrali Ciganima u izdanju Privlačice, vinkovačke izdavačke kuće koja, čini se, stoji iza velikog broja moćnih ženskih izdanja. Cigani su nagrađeni kao najbolje debitantsko djelo u Hrvatskoj 2008. nagradom Kiklop i kao najbolji prvijenac Slavonije nagradom Ivana i Josipa Kozarca, a, ipak, Julijana nije na književnom nebu zabljesnula sve dok nije napisala Divlje guske. Na sve to bi ona samo slegnula ramenima, jer, kako kaže, ona od pisanja ne živi, hvala Bogu. U Kako su nas ukrali Ciganima Julijana piše o drugima, mahom ženama, i poput najtalentiranijeg glumca, ulazi u kožu svojih likova, proživljava njihove strahove, nada se njihovim nadama, a otkriva nam samu sebe. Lud je svatko tko misli da se pisac može u potpunosti odvojiti od svojih djela - on je u njima, i ona su u njemu, to je neizbježno, pa se i dar ove blogerice s Dunava da čistom emocijom dotakne čitatelja u to bolno i samotno mjesto ocrtava upravo u tom autobiografskom momentu kojeg ona poklanja bez suzdržavanja i prenemaganja. Svaki pisac volio bi tako pisati. Voljela bih i ja.

Čitala sam svakog dana po nekoliko kratkih priča – ujutro, sjedeći u kuhinji, uz svjetlo nape, dok djeca spavaju, a kava je vruća, u podne, na pauzi, na klupici Sakuntala parka, dok studeno sunce grije koljena, navečer, na kauču, kraj muža koji hrče (ali sladak je i kad hrče) i kraj hrpe veša kojeg sam izvadila iz sušilice, bez namjere da ga složim. Pročitam pa se vratim na početak priče, pa čitam još sporije. Zatvorim knjigu, pa otvorim, pa zatvorim ponovno. Držim je u rukama bez teksta, dok mi se u glavi sudara stotinu pitanja, pitanja nalik ovima – tko sam bila, tko sam sada i tko želim biti. Pročitam pogovor Julijane Matanović, iako je zabranila da ga se čita prije reda, pa pročitam ponovno neku od priča, i s uzbuđenjem čekam poantu svake od njih. Poanta je u isto vrijeme mirisna i topla, ali i oštra i iskrena – poput kave koju ispijaš s prijateljem kojeg tek upoznaješ, i koji je upravo ono što sada u životu trebaš.

"Osjećaj koji imaš kada te pogledaju sućutne riječi liječnika, a usta mu se pomaknu riječima što znače da je u tebi umrlo dijete, teško se može opisati. Nož oadne i ureže ti se duboko u meso, ostavljajući vječni trag, ma koliko se trudila biti jaka, uvjeravala se da se to događa i da si sretnica koja nije iskusila najgore. Još ako je to dijete začeto u nespretnom pokušaju da se kupi pomirenje, negdje izgubljena bliskost i osjećaj da još postojiš. Ako te je ono zateklo nespremnu, između druga dva para ručica, uspavanki, večernje bočice i pelena, sa optužujućim pogledom onoga koji se raduje tom novom životu i ne može razumjeti tuđe i sebične potrebe za nešto malo vlastite slobode.
Bijela bolnička postelja i čekanje dulje od vječnosti. Rađanje bez života. Rađanje kojse se oglašava samo plačem majke.
Bijela tiđina i potreba da tješim onoga tko je taj život htio više od mene. Sebe ću, nemajku, zatrpati novim poslom, tuđim problemima i brigama ili možda nečim što se dugo nisam usudila učiniti. Još ću samo jednom pokušati popraviti nemoguće, pronaći davno izgubljeno priljubivši se uz njegove slabine, u nadi da se tako može začeti i ljubav. Još jednom i nikad više."

Otac. Posebna kategorija roditelja čiju ljubav, za razliku od svemoćne i neuništive majčine, nisam nikad uzimala zdravo za gotovo, nego sam uvijek tražila dokaze njenog postojanja. Svom ocu puno stvari zamjeram, dok sam mami sve oprostila, pogotovo otkad život promatram iz majčinske perspektive. Zašto? Zašto još uvijek mislim da je mogao drukčije, da je mogao više, pa nisam li to zaslužila? Bila sam dobra u školi, dizala sam mu tlak samo tih par godina za vrijeme puberteta, nisam ga nikad osramotila, bila sam uvijek odgovorna starija kći. U inat mu, ipak, nisam poslušala niti jedan njegov savjet - nisam postala učiteljica, i doživotno sam se vezala za prvog momka u kojeg sam se zaljubila.

Možda doista imam neke neriješene daddy's issues, kako me kolega zadirkuje kad god tatu u šali (humor je moj mehanizam) spomenem u iole negativnom kontekstu, pa ovih dana ozbiljno kontempliram o odnosu očeva i kćeri.

Dugogodišnja čežnja za ocem koji radi prekovremeno valjda ostavi trag na djevojčici, čak i kad djevojčica odraste - pogotovo kad djevojčica odraste. Zavidim i danas svima koji svoje djetinjstvo ne mogu zamisliti bez tate. Moja prijateljica Angela Turkalj, mlada osječka ilustratorica, napisala i ilustrirala je slikovnicu o djevojčici Florentini o čijim dogodovštinama joj je pričao pokojni otac, uvijek nešto dodajući, ovisno o zbivanjima u njenom životu ili njenim interesima. Kakav predivan hommage! Mala junakinja Florentina se iskrada iz kuće i odlazi u snijegom prekrivenu šumu gdje upoznaje životinjice koje joj postaju prijatelji. Predivna je to priča koja podsjeća koliko je otac bitan u životu jedne djevojčice i svaki put kad je muž čita Franki čini mi se kao da smo na tren oživjeli jedno sjećanje na divnog oca i divno odrastanje.

(Angelinu Florentinu možete naručiti SMS-om na broj: 099 730 8287 ili u INBOX Facebooka)

Analize obiteljskih odnosa i očinskih figura odvele su me ovog tjedna i u knjižnicu, a potraga je rezultirala knjigom pape Franje o molitvi koju nas je učio moliti Isus. U knjizi pod naslovom Oče naš papa u intervjuu s o. Marcom Pozzom, poznatim teologom i zatvorskim kapelanom, tumači riječi i smisao omiljene nam kršćanske molitve. Ukoliko niste nikada uistinu promišljali o riječima Oče naša, idealno je vrijeme za ovu knjižicu koja se pročita za sat vremena. Jednostavnim, duhovitim i zanimljivim jezikom papa objašnjava kakav je Bog otac i kakvi bi očevi danas trebali biti, značenje kruha, ali i duhovne hrane, u našem životu, pojašnjava kako moliti za snagu za izvršavanje Božje volje, kako opraštati milosrdno... Papa nam ovom knjižicom ostavlja u rukama pouke koje nećemo lako zaboraviti - jedino onaj tko je svjestan da je njemu oprošteno u stanju je oprostiti, ne treba dan završiti u ratu, rane se u obitelji odmah trebaju zaliječiti, ne treba očajavati, jer zlo sije kukolj tamo gdje nema svjetla, a vrijeme napasti je ponekad vrijeme u kojem prepoznajemo Božje milosrđe.

Možda zvuči smiješno, ali mislim da ni s jednim svojim ocem nemam skladan odnos. I od Boga tražim puno - pravedna sam, vrijedna, velikodušna (i skromna, je l'), pa valjda zaslužujem da mi ostvari svaku prošnju! - ali ne dajem puno zauzvrat. Zbog najmanje neispunjene želje, nadurim se kao derište. Nadurim pa posramim kad shvatim koliko sam blagoslovljena.

Ili tražim sve, ili ne trebam ništa.

Sve je pod kontrolom, Bože, ne trebam ja tebe nužno, pomozi onima koji nisu sposobni (kao ja) sve konce svog života držati u svojim rukama. Neću ja nikoga moliti ni za što, a-a.

Zapravo, nemam ja povjerenja ni u koga, bojim se drugome prepustiti svoje brige i strahove, a posebno ih se bojim prepustiti svom nebeskom Ocu. Radije biram biti malodušna, nego slaba.

No, papa kaže da Otac od mene ne traži ništa, ali je uvijek tu, vidi klice dobra u svakom mom grijehu i strpljivo čeka do dozore. Ova knjiga i ovo vrijeme pomogli su mi da shvatim neke od zabluda u kojima sam živjela. Možda moj tata nije znao kako mi se zovu učitelji, niti tko mi je simpatija, nije nkada pogledao film sa mnom, i možda mi je znao nacrtati samo čika glišu (long traumatic story), ali možda je doista dao sve što je znao i mogao dati. Nije bdio nada mnom kad sam bila bolesna i nije mi čitao priče prije spavanja, ali, zahvaljujući njemu nikad mi ničega u životu nije nedostajalo. Dao mi je krov nad glavom, hranu na stolu, školovao me i potpomogao mojoj maloj obitelji da danas živi kako živi - uvijek je bio tu, i možda nije bio glasan i prerječit, ali bio je moja stijena o koju se uvijek mogu nasloniti. Stijena na koju se nadurim, nadurim pa posramim kad shvatim koliko sam blagoslovljena.

"Dobar otac zna čekati i zna praštati, od sveg srca. Dakako, zna i odlučno ispravljati: nije slab, popustljiv ni sentimentalan otac. Otac koji zna ispravljati tako da ne ponižava umije i štititi ne štedeći sebe."

"Prepustiti se njegovu gledanju. I ja, kada idem moliti, ponekad zaspim, a sveta Terezija od Djeteta Isusa govorila je da se to i njoj događa, a Gospodinu,Bogu, Ocu sviđa se kada netko zaspi. Kaže Psalam 130 (131): "ja sam se smirio i upokojio dušu svoju; kao dojenče na grudima majke." To je jedan od mnogih načina posvećivanja Božjeg imena: osjećati se kao djetešce u njegovim rukama."

"Kao što se malo sjeme u zemlji razvija, tako riječ Božjom snagom djeluje u srcu onoga tko je sluša."

"I za svakoga od nas postoji povijest spasenja sazdana od "da" i od "ne". Međutim, ponekad smo stručnjaci za polovična "da: izvrsno hinimo da ne znamo što bi Bog htio i što nam savjest nalaže."

"Na ovomu adventskom putu Bog nas želi pohoditi i iščekuje naše "da". Promislimo: kakav "da" trebam danas reći Bogu? Promisliko, koristit će nam. I u sebi ćemo začuti glas Gospodnji koji nešto traži od nas, jedan korak naprijed. "Vjerujem u te, uzdam se u te, ljubim te; neka se u meni vrši tvoja volja za dobrom." To je "da". Velikodušno i s pouzdanjrm, poput Marije, danas recimo "da", svatko od nas neka Bogu rekne svoje "da".

Kad god legnem u krevet kraj svog muža, koji već hrče iako je legao samo dvije minute prije mene, sjetim se svoj bake Julke, i sjetim se svakog starog čeljadeta koje liježe u hladan krevet, u tišinu u kojoj osluškuje tuđi dah, a njega nema. Sjetim se, ali mislima brzo odlutam na neko drugo, sretnije mjesto, jer usamljenost koja mora da mori moju baku, naročito noću, kad ognjišta utihnu i svjetla se ugase, nije za ljude. Ne pitam je o čemu razmišlja - možda baka i ne želi otkrivati svoje tajne, a i bojim se odgovora, kao da bi se istog trena s njenim riječima na mene sručio sav teret samoće, koja je ponekad i blagodat, sigurna sam, pogotovo ako uzmemo u obzir narav pokojnog djeda Zvonka, ali, najčešće - nije.

Starost je nešto što svi žele izbjeći, ignorirati, zaboraviti, ne misleći pritom da je i starost samo jedna od osobina ljudi u kojima žive čitavi svjetovi - svjetovi u kojima se isprepliću proživljeni životi, neostvareni snovi i uslišane molitve. O jednom takvom svijetu knjigu je napisao Sergej Lebedev, ruski pjesnik, esejist i novinar rođen 1981. godine, a njegov uradak The Wall Street Journal proglasio je 2016. godine jednim od deset najboljih romana.

Granica zaborava, debitantski roman ovog nepoznatog mi Rusa piljio je u mene s police tjednima, ali nenajavljeni posjet baki, turobno vrijeme i Frankine vodene kozice natjerali su me da ga uzmem u ruke. Iako me prvo poglavlje odbijalo od daljnjeg čitanja (opisi prirode a la ruski realizam previše me podsjećaju na srednjoškolsku lektiru, tj. mrsko mi nametanje izbora literature), njegovo pisanje, više nalik slikanju kakvog nadarenog umjetnika, naposljetku me očaralo. Vidjela sam taj proljetni dan i te žabe koje su izbacivale ikru čije su se plinske izmaglice, pune crnih točaka iz kojih nastaju punoglavci, svijetlile u lokvama, i dječaka koji je otrčao u kuću do Drugog Djeda; kuća je bila sva obasjana i propuh je vitlao bijelim pletenim zavjesama u otvorima vrata... (hm, možda ruski realizam i nije za odbaciti), i uživala u ovoj obiteljskoj sagi koja započinje pričom o vikendici i parceli koja im je predana zajedno s dobrovoljnom obvezom brige o slijepom starčiću koji kraj nje stanuje – kojeg su počeli nazivati Drugim Djedom iako im nije bio rođak ni u kojem koljenu. Samozatajni susjed, koji je tražio ljude među kojima je mogao umrijeti, i nije tražio pouzdanost nego profinjenost prema tuđim tajnama, pokazao se kao figura koja je, poput grčkih moiri, odlučivala o niti koja povezuje život i smrt članova pripovjedačeve obitelji. U presudnom trenutku, u kojem majka pripovjedača, čiji život je ugrožen, mora odlučiti hoće li roditi dijete ili ne, Drugi Djed jedini preuzima na sebe odgovornost i decidirano tvrdi da dijete mora biti rođeno, čime pripovjedač, u kojem su dva prošla vremena tražila glagol budućnosti, rođenjem prešutno postaje unuk Drugog Djeda. Iako ljubav kraj Djeda nije mogla nastati, njegov utjecaj u obitelji je bio nedvojben, sve do kobne nesreće kada Djed posmrtnom krvnom vezom lancima veže život našeg pripovjedača o svoj.

Zbog pisaca kao što je Sergej Lebedev skovan je termin beletristika – lijepa književnost, jer njegov jezik i stil razgaljuju srce i uzrokuju bol nalik onoj fantomskoj, koja se osjeća iz dijela tijela kojeg više nema i ostavlja čovjeka potpuno bespomoćnoga. Pripovjedačev ton staložen je i teče poput bistre sibirske rijeke, a dramatični obrat, kojim se obiteljska saga pretvara u priču upozorenja s kojom se mogu poistovjetiti svi, s obzirom da nema države čiji temelji nisu sazdani od ljudskih žrtava, čitatelj niti ne sluti. Nakon što je pripovjedač ostao među živima, a Drugi Djed umro, kao da je onaj dio krvi koji su pripovjedaču pretočili sadržavao u sebi njegov život, dok je onaj drugi koji je ostao u njegovim žilama bio prazna, potrošena krv - krv mrtvaca, čini se da je pripovjedač napokon slobodan sam odlučivati o svom životu. Odlazi na geološku ekspediciju koja istražuje barake u kojima se nekada održavao ropski rad u ekstremnim vremenskim uvjetima hladne Rusije, ali svaki korak naprijed vraća ga na mjesto s kojeg je i krenuo - vraća ga na zagonetku zvanu Drugi Djed.

Priznajem, nisam poznavatelj Solženjicina, s kojim uspoređuju Lebedeva, i moju generaciju nitko nije opterećivao pričama o Koljmi ili domaćoj inačici - Golom otoku, zbog čega mi je ovaj roman posebno zaokupio pažnju. Naime, iako se danas o sistemu radnih logora koje je vodila Staljinova vladina agencija GULag ne govori, BBC piše da je 14 milijuna ljudi prošlo kroz radne logore od 1929. do 1953. godine, a 1,6 milijuna umro je od surovih uvjeta života u njima. U gulagu su završavali politički zatvorenici, kriminalci, ali i oni koji bi zbijali šale o vladi, a što se tiče današnje moćne Rusije - "što se dogodilo u gulagu, ostalo je u gulagu."Pripitomljena povijest ono je što je kopkalo Sergeja Lebedeva kad je, s osloncem u vlastitoj autobiografiji, stvarao lik starca koji ne traži samilost, niti je zaslužuje, ali koji dječakov život smatra svojom drugom prilikom za život. Kad starac umre, dječak nasljeđuje Pandorinu kutiju Djedovog života koju je primoran otvoriti. "Šutnja služi kao represivna mjera kojom se i danas u Rusiji zatomljuju ljudske slobode", rekao je u jednom intervjuu Lebedev, pokušavši istaknuti kako gulag nije samo stvar povijesti, nego je i danas aktualna tema. Čavao kao simbol gubitka, ure u ladici, zaustavljene svaka u svakom desetljeću, stvari koje umiru i padaju u bezdan, kovčeg kao simbol pamćenja, ljudi koji nisu umrli u povijesti, nego u geografiji - cijeli je niz slika pomoću kojih Lebedev progovara o neugodnoj istini o kojoj nitko ne želi govoriti naglas, o gubitku koji se, koliko god tišina bila intenzivna, ne može prevladati. Poput geologije, čiji ljubitelj je pripovjedač, ali i sam Lebedev, i sovjetska povijest mijenjala se pod utjecajem vremena i pritiska, a ovakva proza podsjetnik je svima nama da povijest nisu krojili samo junaci, nego da je prepuna nezamislivih strahota i grehota čija snaga ne jenjava sve dok se o njima ne govori javno, jasno i glasno. Vse yasno, gospodin Lebedev - svatko od nas ima pravo izabrati odrastanje i preuzimanje odgovornosti, ili ugodan život u neznanju i neugodnom muku koji, poput hladnoće prosinačkog dana, prodire u ljudske zjenice i u led pretvara srce koje je nekoć vjerovalo u dobro, u slobodu, u čovjeka.

Ako ste ikada pogledali ijedan američki film na temu bračnog života, mogli ste iz njega izvući jedan bitan postulat – bračni drugovi ne bi se trebali svađati pred djecom jer svađe roditelja djecu traumatiziraju, čine ih nesposobnima za ljubavne odnose ili ih pretvaraju u psihopate. Ili ih, još gore, pretvaraju u bračne drugove koji odbijaju svoje bračne probleme rješavati svađom pred djecom, pa se civilizirano, i bez svađe, razvedu.

Ni mi se ne svađamo pred djecom, što zbog pretjeranog utjecaja Hollywooda, što zbog činjenice da nemamo nimalo privatnosti i preumorni smo za kvalitetnu svađu – mi se samo durimo. Durimo se jer smo uvjereni da znamo točno zbog čega nam druga strana zamjera, što bi nam, da ima snage, rekla i u koju bolnu točku bi nas pogodila. Durimo se jer smo poput dječurlije koja silom nastoji privući pažnju na sebe, jer ja zaslužujem taj prvi korak, i tu ispriku, ja zaslužujem tu ljubav. Durimo se u tišini jer je ona često veća kazna od jezikove juhe.

Uspjela sam ovog mjeseca na book clubu izlobirati čitanje jednog od Dickensonovih božićnih čuda – knjižicu Cvrčak na ognjištu. Božićnu priču čitali smo prije tri godine i bilo je vrijeme za novog Dickensa, pogotovo nakon svih crnjaka koje smo ove godine čitali. Za razliku od Dickensonovih romana, njegovih pet božićnih novela napisano je u obliku knjige, a ne serijala, ali jedno im je zajedničko – odmah po objavljivanju, sve što je Dickens napisao postalo je instant hit. Cvrčak je objavljen 20. prosinca 1845. godine, i iako su ga kritizirali zbog sentimentalnosti, 174 godine kasnije, još uvijek je pojam ideala sretnog doma u viktorijanskoj Engleskoj.

Dickens je majstor za portrete – njegovi su likovi legendarni, pa tako i John Peerybingle, kočijaš koji živi sa svojom mlađom suprugom Dot, bebicom i šeprtljavom dadiljom Tilly. Njegov dom ispunja pjesma cvrčka, za kojeg su praznovjerni Englezi vjerovali da je simbol mira i blagostanja. "Uvijek je najveća sreća na svijetu imati cvrčka na ognjištu," piše. Cvrčak cvrči, kotlići zveče, John i Dot se nježno hihoću, sve je, čini se, savršeno u domu Peerybingleovih. John je čovjek snažnih pleća, a lakog duha, dobrodušna dušica koja se boji da će skrhati novorođenče koje Dot drži u naručju, dok je Dot živahna ženica koja u šali prći usnice, voli cvrčka i svog muža. Njihov život isprepleten je životom siromašnog majstora za igračke, Caleba Plummera, koji živi sa slijepom kćerkom Bertom, kojoj svijet u kojem živi prikazuje ljepšim nego što on jest, i pati za sinom Edwardom koji se smatra nestalim otkad se uputio na putovanje u Južnu Ameriku. John i Dot žive mirnim životom sve dok zločesti gospodin Tackleton - tvorničar koji je jedan od onih koji "niti kost glođu, niti je drugom daju" - ne uzburka njihove bračne vode optužbom da je Dot bila nevjerna svom mužu.

Često se Dickensu zamjera cendravost i neujednačenost fabule, ali ja sam njegov veliki obožavatelj. Ova novela i nije tipična božićna priča, štoviše, radnja joj se odvija u siječnju, ali Dickensonovo pismo toliko je toplo da iz njega pršti duh Božića - čitatelj doista čuje to cvrčanje cvrčka, čuje te lonce, čuje pucketanje vatre u ognjištu, ma čuje se i lavež psa Peerybingleovih, Boxera, rekao je jedan kritičar. Volim to Dickensonovo pretjerano veselje, taj arhaični jezik (a gdje biste drugdje pročitali riječi kao milota, nahoče, skut, okrepa ili nujna!), volim tu igru riječima, volim tu uporabu uskličnika, korištenje zagrada - Dickens uvijek kao da ima još nešto za dodati (hm, i sama sam takva, i u govoru, a u pismu - da, ja i Dickens, pa mi smo si two peas in a pod). Ono što ovu novelu čini posebnom, ipak, jest ljubav. Za Cvrčka na ognjištu kažu da ima manje izražene kršćanske stavove, nego neke druge Dickensonove knjige, ali ja sam u ljubavi Johna i Dot prepoznala jedan od temelja kršćanstva – ljubav prema svom bližnjem - nesebičnu, bezuvjetnu, ljubav koja je nalik onoj Božjoj. Nježnost s kojom se John odnosi prema svojoj mlađahnoj ženi, čak i kad posumnja u njenu vjernost, zaista je dirljiva.

"Ja sam proučio sebe; ja sam iskušao sebe; ja sam znao kako je silno ljubim i kako ću sretan biti - nastavi John. - Ali ja nisam, osjećam sada, dovoljno mislio na nju."

Većina nas u brak se upušta iz sebičnih razloga, kao da smo izabrali najboljeg kandidata koji će imati čast usrećiti nas. Jer mi to zaslužujemo - kao da je riječ o izboru šampona, a ne doživotnog supatnika (nije tipfeler). Brinemo se hoće li taj naš partner ispuniti naša očekivanja, ali ne razbijamo glavu time koja su njegova očekivanja, ima li ih uopće. Prije vjenčanja moj suprug i ja poznavali smo se jako dobro i naša su očekivanja bila realna, a i ja sam odavno prestala priželjkivati serenade (previše sam puta gledala 10 razloga zašto te mrzim) i velike govorancije o kojima sam sanjarila na početku naše veze, kad se još nismo poznavali, kad još nisam samu sebe poznavala. Moj mi muž nikad u osamnaest godina veze nije rekao da me ne zaslužuje, da sam savršena ili da ne može bez mene (iskren neki čovjek, damn!). Nije me zaprosio pred publikom, i okrene mu se želudac kad god dužnost nalaže da me zavrti na plesnom podiju. Možda on nije čovjek za javne izljeve ljubavi, i možda sam mu morala (vrlo suptilno) fotografirati što želim pod borom ove godine (i gdje da to kupi, i po kojoj cijeni), ali lik Johna Peerybinglea podsjetio me da sam tuka jer se durim na muža koji mi očisti cipele kad su prašne, koji se uvijek pobrine da u kući imamo kruha, a u autu goriva, koji mi namaže ruke kremom za ruke dok spavam, jer zna da su mi suhe, ali da sam, premorena, zaspala prije pomisli na hidratizaciju. True story! Njegova me nježnost i nesebičnost još uvijek iz dana u dan iznenađuju, i još uvijek od njega učim kako treba voljeti, koliko se može voljeti.

Posramili su me, zato, John i Dot Peerybingle, i ukazali mi na činjenicu da je vrijeme dragocjeno i da ga ne bismo trebali trošiti na tišinu - na durenje, na sumnje ili dramatične filmske scenarije koji nam prolaze glavom svaki put kad se uplašimo da ćemo izgubiti ljubav koja, ako je prava, podrazumjeva žrtve, ali i kušnje. Razgovor (zna Jacques Houdek o čemu priča), smijeh i nježnost, nježnost prije svega, recept su za idilu koju je sanjao i sam Dickens (jest bio celebrity, ali narukvica, koju je naručio za ljubavnicu, isporučena je njegovoj supruzi, ženi koja mu je rodila desetoro djece i kojoj je prigovarao da ima premalo energije!), idilu koju je, kad bolje razmislim, tako lako stvoriti, samo kad bismo se malo manje durili, a malo više svađali - svađali, i mirili.

"Nikad ne biste toliko uživali gledajući divnu malu ženicu u nečijim rukama kao sada, da ste vidjeli Dot kako je poletjela Johnu u zagrljaj. Bio je to najsavršeniji, najneodoljiviji, najimpresivniji prizor što ste ga u životu vidjeli."

(Kućicu smo izradili prema receptu -Natašine slastice - link)

Post koji sam namjeravala napisati za četvrtu adventsku nedjelju pišem u utorak, na Badnje jutro – to najbolje opisuje moje dane u posljednje vrijeme. Nervozna sam k'o ćuko jer nas tisuću Jurjevih vodenih kozica popraćenih temperaturom drže budnima noćima. Umorna sam i ništa ne stižem - kuhajući perkelt od soma zapalila sam si kuhaču, a umjesto ljubavi kao tajnog sastojka, u kolačima sam pronašla dlaku (a i bez obzira na dlaku, sve što je moglo poći po zlu s kolačima, pošlo je). Nemirna sam i umorna i živciraju me svi ti ljudi koji poklone koje sam ranije platila po punoj cijeni, sad, u zadnji tren, kupuju na sniženju od 30-40%. Mrzim to vrijeme u kojem živimo, to trubljenje u prometu ako se ne pokreneš u istoj sekundi kad bljesne zeleno svjetlo, te gužve u dućanima kao da sutra ne postoji, taj multitasking i galamu i beskonačne popise stvari koje moraš učiniti koje slažeš u aplikacijama tobože pametnih telefona koji bi ti trebali olakšati život, a zapravo te pretvaraju u ovisnika o hladnoj tehnologiji kojem je mrzak ljudski kontakt. Daleko smo jedni od drugih, a još dalje smo od Boga.

Uz posao, muža i dvoje male kozičave djece svaki dan mi je stresan, pa čak i svete nedjelje. Ukoliko se ne posvađam s Frankom rano ujutro jer joj ne želim obući ljetnu haljinu s točkicama (i to samo zato jer je uprljana linoladom sve u šesnaest, a nije došla na red u veš mašini) ili joj odbijam dati da gleda Dianu i Romu, ukrajinske šestogodišnje influencere koje roditelji snimaju dok otvaraju 258. poklon iznenađenja u svojoj vili nalik dućanu s igračkama, prije nego odem na misu najčešće pristavljam juhu i paniram šnicle dok me Juraj povlači za nogavicu, trčim za Frankom koja se zabavlja bježanjem, da joj obilno kremom za dermatitis namažem kožu koja se jedva nosi s posljedicama vodenih kozica, a Jurja hvatam po stolu za presvlačenje dok mi se otima jer ga Pox clin pjena pecka, sve dok brišem pod po deseti put to jutro (vražje mrvice), i galamim na djecu jer u 7:30 nedjeljom bacaju loptice (hopsice, nehopsice, svjetlucave, nesvjetlucave, plastične, gumene, you name it – odakle nam, pobogu, toliko loptice?) o pod, a susjedi im psuju mater koja im to dopušta. Nenašminkana i s kašnjenjem u polasku trčim prema konkatedrali, zadovoljna jer sam bar imala izliku ostaviti djecu s mužem u karanteni (vodene kozice su sjajna stvar). „Baš dobro da sam sama“, mislim si dok popravljam frizuru i nalazim mjesto za sjesti. „Ionako stalno hodaju po crkvi, penju se po oltarima i pogrickaju vrećicu grickalica u prvih deset minuta pa onda ne znaju što bi sa sobom“, nastavljam. „Baš dobro da ih nema. Baš bi bilo dobro da ih bar na jedan dan nema“ prođe mi kroz glavu, kao Kevinu u Home alone. Jedan dan mira i tišine, da namještaj nije umrljan pekmezom, da me ne mota oko prsta dijete staro četiri godine, da ne vidim nijednu pelenu, da na podu nema mrvica, da popijem kavu u pidžami i buljim u TV program koji ne uključuje Peppu pig ili Psiće u ophodnji, da ne kuham po tri ručka i ne operem niti jedan tanjur, a veš je sav opran i ispeglan. Pomislim sve to pa se počnem gristi.

Grizem se otkad sam rodila. Grizem se jer mi djeca idu na živce i jer mora da sam ih dobila na dar nekom greškom - nije to majčinstvo za mene, to je za neke strpljivije žene blagog glasa i strogog pogleda koje vole služiti, jer meni to služenje ne ide - štoviše, izrazito sam loša u služenju drugima. Ne uživam u ponavljanju jedne te iste stvari pedeset puta na dan niti u pospremanju igračaka (Hajmo, mama, zajedno! - uvijek me prevesla), ne veseli me to navlačenje full zimske opreme prije izlaska iz stana, ne ispunja me čišćenje tjelesnih izlučevina, i prezirem, znači, prezirem uskraćivanje sna. Toliko se grizem da se već čudim da je išta od mene, pogrižene, ostalo. Ponekad mi se čini da ih ni ne volim, bar ne dovoljno, i ponekad mi se uopće ne sviđaju. Nikad svoju djecu u društvu ne nazivam princezom ili princem, nikad im ne tepam "ljubavi", nikad ne objavljujem fotografije njih preslatkih na društvenim mrežama, većinom se drugima ne hvalim da su rekli ovo ili napravili ono, većinom ih kudim i preokrećem očima pokušavajući drugome objasniti koliko truda ulažem da od te challenging (djeca koja postavljaju izazove zvuče bolje od djece koja postavljaju zahtjeve, zar ne? Hvala Bogu na Englezima) djece napravim prosječne ljude. Da, ne moraju biti vrhunski sportaši, ne moraju biti Nobelovci, samo bih htjela da budu prosječno pametni i prosječno dobri i pošteni. Zato odlazim u crkvu, odlazim na sam izvor, da budem bliže Bogu, jer sam uvjerena da ću, ako sam mu bliže, ako ga više ljubim, i svojoj djeci biti bliža, ali moja teorija nikako da ostvari rezultate u mom životu, dapače, ne ljubim nimalo više ni Boga, ni svoju djecu, o suprugu da ne govorim, nego se samo još malo više bespomoćno grizem.

Čitam trenutno knjigu koju mi je preporučio poznanik, na ulici, dok smo stajali u znak podrške učiteljima. Krasna je to knjiga C. S. Lewisa (obožavam, njegova Pisma starijeg đavla mlađemu, a ipak ne poznajem ostatak njegove apologetike) o najvećoj čovjekovoj sposobnosti - sposobnosti voljenja. Storge – privrženost, philia – prijateljstvo, eros – zaljubljenost i agape – karitas ili milosrdna ljubav – četiri su ljubavi o kojima Lewis progovara na iznimno jednostavan, malom puku blizak, način. Čitam je i od 170 stranica, u glavi mi je ostala zvoniti jedna jedina rečenica. Možda ona nije teološki najbitnija, ali moju žicu je pogodila – „Opasno je nametati čovjeku dužnost da ide dalje od zemaljske ljubavi ako mu je problem stići i do te zemaljske ljubavi.“ Nisam nikad o ljubavi prema suprugu, prema roditelju ili sestri, prema djeci, razmišljala na taj način – da me ta ljubav mijenja i čini bližom, sličnijom Bogu. Uvijek sam mislila da stvar ide obrnutim smjerom. Kako često u glavi imamo subjektivnu sliku Boga, i ja sam imala subjektivnu, i pogrešnu, predodžbu o ljubavi prema bližnjem i o ljubavi prema Bogu. Mislila sam da će me Bog približiti mojim bližnjima, nikako ne obrnuto.

Rijetko kad me knjiga ostavi bez teksta, znate i sami, ali ova mi je zatvorila usta željna blebetanja i širom otvorila uši koje su pomalo zakržljale od neslušanja, moram priznati (otvaranje grinchovskog srca još je u tijeku…).

Bog nam je dao dar ljubavi i nije htio da kalkuliramo s tom emocijom, htio je da ljubimo slobodno, jako, milosrdno, bezuvjetno, da ljubimo druge i kad to nisu zaslužili – kao što i sam Bog ljubi nas. Ljubav se ne zaslužuje, i koliko god mi o sebi mislili kao o nekom vrijednom voljenja, Bog nas voli bez obzira na naše vrline i uspjehe, ponekad i usprkos njima. Često zaboravljamo, i naša nas djeca vole bez obzira na to jesmo li raščupani, jesmo li potrošili plaću na poklone, jesmo li skuhali ručak ili naručili pizzu, vole nas i kad je kuća u neredu, vole nas čak i kad im prigovaramo, vole nas i bijesne i očajne, vole nas i kad ih silom želimo nešto naučiti, vole nas iako bismo ponekad željeli da ih nema – jedino što preostaje je uzeti si vremena i dopustiti djeci da ona, ovaj put, nešto nauče nas – da nas nauče da volimo ljubavlju koja premješta planine, ljubavlju koja oprašta grijehe, ljubavlju koja pobjeđuje smrt, ljubavlju koja je rođena da bi otkupila svijet.

"Ali, kod svakoga, pa dakako i u nama samima, ima nečega što traži podnošenje, trpeljivost, praštanje. Potreba da vršimo te krjeposti najprije nas pokreće i sili da pokušamo pretvoriti svoju ljubav u milosrdnu ljubav, točnije rečeno da pustimo Boga da je pretvori. Te su brige i poteškoće blagotvorne. Štoviše, tamo gdje ih ima najmanje, preobrazba je naravne ljubavi najteža. Kada ih ima mnogo, potreba za uzdizanjem iznad nje očita je. Za uzdizanje iznad nje onda kada je ona potpuno zadovoljena i kada ima toliko malo zaprjeka koliko god je to moguće u zemaljskim uvjetima – za uviđanje da se moramo uzdići kada se čini da je već sve tako dobro – može biti potrebna suptilnija preobrazba i tanahniji uvid."

Sretan i blagoslovljen Božić želim vam od srca!

Moram priznati, malo mi se već zavrtjelo u glavi od nasmijanih lica, zbunjenih beba u šljokičastim haljinicama i usklađenih božićnih pulovera na mamama i tatama koje ovih dana viđam po društvenim mrežama. Znam, reći ćete da iz mene progovara zajedljiva zavidna baba (ima možda nešto i istine u tome) jer su moja djeca toliko neodgojena i divlja da su šanse da ih uhvatim kamerom ispred naše jelke iz Peveca gotovo nikakve, ali svejedno me od tog blještavila i čarolije Božića (zvane i komercijalizam) hvata nelagoda, ista ona kakva vas hvata pri pogledu na prizor koji se čini presavršenim da bi bio istinit. Ipak, moram biti zahvalna i na tim glamuroznim božićnim fotografijama čije dijeljenje je sada dio božićne tradicije svakog modernog čovjeka jer su me primorale da Božić pogledam iz jedne potpuno drugačije, nimalo savršene, perspektive.

Čak i ako se obitelj na okupu ne posvadi, velika je vjerojatnost da vrijeme Božića neće donijeti savršeni sklad među ljudski rod, niti savršeni mir ondje gdje inače čuči nemir. Za roditelje male djece Božić predstavlja poseban izazov. Naravno, svi ćemo probati navući te matching outfite na svoju djecu, ali rijetkima će to doista poći za rukom, jer, svako normalno dijete umrljat će taj outfit nečim ljepljivim, čokoladnim ili flomasterastim već sljedeće sekunde. Probat ćemo igrama nadmudrivanja izmanipulirati djecu da bar na Božić budu poslušna, jer Djedica nosi poklone samo dobroj djeci, ali mali mudraci shvatit će da bi taj trud bio uzaludan jer će Djedica poklone ostaviti ispod bora u dnevnoj sobi, a ne u dječjoj sobi koji izgleda kao Hirošima, doduše, šarena Hirošima, but still. Ukoliko nastavimo nadmudrivanje, savjetovat će nam da Djedici ostavimo ispod bora kakao i kolačiće pa stari neće praviti probleme oko poklona. Pokušat ćemo djeci prije spavanja pročitati priču o Isusovom rođenju, ali klinci će baš na Badnju večer poželjeti prije spavanja pročitati "Što je kakica?" Jelka i jaslice najveći su izazov za roditelje - jer netko će uvijek trčati kraj jaslica i vikati "Ja sam superjunak!" pa će stradati ogradica i jedno janje, a pastir će se onesvjestiti, sve to dok će onaj drugi netko skidati dvadeset i treću kuglicu s bora i zafitiljiti je na drugi kraj sobe. I to nije sve - ukoliko se djeca predoziraju božićnim kolačićima, očekujte da će se preobraziti u male Gremline - ne one slatke, nego one koji su okupani i nahranjeni poslije ponoći.

Na stranu s mojim #croatiantragedies, Božić nije glamurozan događaj na kojem se svak mora pojaviti u novoj toaleti i ludo se zabavljati. Na Božić slavimo rođenje malenog Djeteta u smrdljivoj štalici, rođenje koje se, poput čuda s neba, dogodilo u Betlehemu u trenutku kad su Židovi od strane Rimljana svedeni na rang stoke - tako su bar osjećali kad im je najavljeno da će se popisivati stanovništvo, jer Židovi nikada nisu prebrojavali ljude, nego samo svoje blago. Rođenje nemoćnog Djetešca označilo je početak nove ere, početak spasenja, i, više nego ikad ranije, ovog sam Božića u mislima bila sa svima onima koji Božić dočekuju s vjerom u bolje sutra, onima koji mole za čudo. Neki od njih ovog su se Božića morali suočiti s teškim dijagnozama, neki su ovog Božića izgubili svoj posao, neki su razbijali glavu s pitanjem što će staviti na blagdansku trpezu, neki su trbuhom za kruhom otišli daleko od svoje obitelji i ovog Božića nisu mogli zagrliti svoje roditelje ili svoje prijatelje, neki od njih ovog su Božića strepili za novi život koji treba doći na svijet, a neki od njih su molili za svoju djecu koja na božićno jutro nisu mogla zaviriti ispod svog bora, jer su jutro provela u bolnici. Neki od njih ovog su Božića pokopali one koje su najviše voljeli. Nekima će ovaj Božić biti prvi u nizu kojeg će provesti u samoći. Život nije savršen. Ali, na Božić će svatko od nas povjerovati da su čuda moguća, da je spas moguć, da nas, čak i kad smo beznadni, i sami i uplašeni, Netko tamo gore beskrajno voli.

Ovog sam Božića pod borom dobila novu knjigu Julijane Matanović "Rođena na Božić - Priče za pod bor" koja sadrži trinaest priča o ljudima koji Božić dočekuju sami, a pogovor, koji je autorici draži od predgovora, napisao je popularni fra Zvonko Benković, Julijanin student. Iako sam velika Julijanina obožavateljica, i to ne samo zato što smo obje išle u našičku gimnaziju, neko sam je vrijeme, nenamjerno, zanemarivala, pa mi je ova zbirka sjela kao kec na jedanaest. Julijanine pripovijesti moj su osobni melem za moje rane - uživam u nostalgiji i sentimentalnosti koju uvijek iznova uspjeva preslikati u svoje bogate, tople, utješne rečenice. Nekada, ne tako davno, ljudi nisu Božić doživljavali kao priliku za photo session, štoviše, malo naših baka ili mama ima fotogafije svojih Božića, a uspomene na njih nešto su najdragocjenije što imaju - samo ih pitajte. Tako i Julijana o Božiću progovara kroz priče o zamućenom mlijeku, bakinom otomanu koji je udobniji od kraljevske postelje, o smreki koju je tata posjekao da bi postala najljepši krispan, o limenim kutijama za bombone (znate, onima u kojima baka sada drži igle i konce), o ljudima kojima je Božić podsjetnik da su oni neucrtani ljudi koji žive u neucrtanim kućama, o ljudima koji požele biti nečiji samo u dane prosinca, o ljudima koji su iz rodne kuće ispraćeni psovkom.

Ustala sam na Stjepanovo u 6, kao Marta u Kantati o božićnoj kavi, i uz vruću kavu i dekicu pročitala knjigu od A do Ž, dok su moji mali i veliki ukućani spavali. Svaka njena riječ čini se istinitom, a likovi o kojima priča čine se živima, sličniji nama od svih savršenih kostimografija i scenografija kojima je naš svijet opterećen. Tužne note profesorice Julijane, uvijek popraćene mirisom kave, one ukuhane, uče nas ljudskosti, empatiji, i uvijek ću im se vraćati. Kraj nije donio happy end, štoviše, učinio mi se tužnijim od mnogih drugih krajeva Julijaninih zbirki, ali sam nekako smogla snage zahvaliti Bogu na ovoj toploj maloj karanteni koja nas je snašla ovog Božića, sa željom da me lica moje istočkane djece i u narednih tristotinjak dana sjete da rođenje svakog djeteta predstavlja najveću radost u vremenu kad radosti nema, da predstavlja nadu onima koji su sami ili bolesni, da predstavlja sve savršeno u ovom nimalo savršenom svijetu.

"Mulled wine, heavy on the cinnamon and light on the cloves. Off with you, me lad, and be lively!”

Neki dan moja stara prijateljica rodila je svog drugog sina, Roka. Ona je najbolja vrsta prijateljice - ona čijeg upoznavanja niti prvog susreta se ni ne sjećaš, jer je u tvom životu otkad znaš za sebe. Zajedno smo skakale gume, nastupale na Dori, igrale se Male gospođice, zajedno išle u vrtić u Đurdan, dijelile učiteljicu Katicu Marks, u srednjoj školi dijelile klupu i ljubav prema matematici (još joj se obraćam za pomoć pri izračunu sudskih troškova), zajedno smo i studirale, i samo je pitanje vremena kad ću se ja, sudska savjetnica, pridružiti njoj, odvjetnici, u zajedničkom odvjetničkom uredu. A sada? Sada smo mame, sprdamo se sa svojom djecom i sheramo si njihove smiješne videe, i tješimo se za besanih noći i beskrajnih nasisavanja. Pohrlila sam odmah u rodilište, zagrliti ju i vidjeti to njeno malo čedo, taj izvor života, tu fontanu mladosti. Gledam to maleno djetešce i ne mogu vjerovati da smo obje sad žene s dvoje djece (znači: jako stare!), i da sam još ove godine bila na rodiljnom dopustu, a da je moja bebica već mali harambaša od sedamnaest mjeseci. Pa kako? Vrijeme je proletjelo!

Ova godina bila je jedna od najmirnijih i najdosadnijih u mom životu - i Bogu hvala na tome. Ništa se nije dogodilo! Nisam rodila niti položila ijedan ispit, ni muž niti ja nismo promijenili radno mjesto, bili smo na ljetovanju, preživjeli ga unatoč gospođici Neću, djeca su krenula u vrtić i popila samo jedan antibiotik u četiri mjeseca, Juraj je rekao svoju prvu riječ, a Franka je gotovo spremna pozdravit se sa svojim logopedom, najmlađa sestra mi je diplomirala, a druga je pronalazila posao čak i kad ga nije tražila, stekla sam neke nove prijatelje, a neke sam, zbog promjene prebivališta, izgubila iz vida, ali ne i iz srca. Bila je ovo lijepa godina. Voljela sam i bila voljena, još jesam. Ne usuđujem se poželjeti išta više od dosadne rutine i u 2020. godini!

I sudeći po pročitanom, 2019. godina je bila plodna. Čitala sam puno knjiga književnica (note to self: u novoj godini želim više čitati knjige na svom materinjem jeziku), neke od tih književnica sam i upoznala, s nekima popila kavu, čitala sam klasike, i nisam se poželjela baciti s prozora, čitala sam popularne novitete zahvaljujući redakciji Ziher.hr koja me opskrbljivala knjigama i, iz nekog čudnog razloga, imala volju objavljivati moje tekstove. Čitala sam i puno knjiga koje su mi trebale pomoći da postanem bolja majka, i ne mogu reći da me nisu dovele do nekih spoznaja - jesu. Ali, da su mi utrostručile strpljenje i prepolovile decibele - nisu. Štoviše, početkom prosinca, svećenik mi je, nakon mojih dvadeset sekundi u ispovijedaonici rekao: "Opustite se, vidim da ste napeti, a i vi ste vrijedni opuštanja." True story, čak mi je dao i dopuštenje da tračam, ako me to opušta (nažalost, tračanje mi većinom diže kosu na glavi). Eto, to si želim u novoj godini - ne više pameti, niti hrabrosti, niti ludosti - želim si više opuštanja, jer ja to zaslužujem.

Ukoliko ste propustili neku od mojih preporuka ove godine, evo random popisa pročitanog (link se nalazi unutar naslova):

Tri dana života - Mato Lovrak

Paukova mreža - E. B. White

Svi me vole samo tata ne - Đuro Zrakić

Winnie the Pooh - A. A. Milne

Zahtjevna djeca - Stanley I. Greenspan

Medvjed i Slavuj - Katherine Arden

Škola života - Rob Riemen

Kratki izlet - Antun Šoljan

Frannie i Zooey - J. D. Salinger

Kolači moje omame Vilme - Maroje Mihovilović

Bila sam iza tebe - Nicolas Fargues

Što sjajni roditelji čine - Erica Reischer

Savršena majka - Aimee Molloy

Hygge - Meik Wiking

Izgubljeno cvijeće Alice Hart - Holly Ringland

Ezan - Ivana Šojat

Flush: biografija - Virginia Woolf

Divlje guske - Julijana Adamović

12 pravila za život - Jordan B. Peterson

Nečista krv - Borisav Stanković

Krivo je jugo - Nataša Dragnić

Lovčevi zapisi - I. S. Turgenjev

Dolje je najbolje - N. Brochmann i E. Stokken Dahl

Kako su sestre Garcia izgubile naglasak - Julia Alvarez

Planina straha - Agustin Martinez

Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života - Jesper Juul

Malo je nedostajalo - Liane Moriarty

Imati hrabrosti ne svidjeti se drugima - F. Koga i I. Kishimi

Živi pijesak - Malin Persson Giolito

Žene koje kupuju cvijeće - Vanessa Montfort

Djevojka koja je morala umrijeti - David Lagercrantz

Manji smo boemi - Eimear McBride

Vrt Fizi-Continijevih - Giorgio Bassani

Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju - Olga Tokarczuk

Doba apsurdnosti - Michael Foley

Progonitelj i druge priče - Julio Cortazar

Kako sam strastveno tražila sreću - Jennifer Fulwiler

Kako su nas ukrali Ciganima - Julijana Adamović

Krik i bijes - William Faulkner

Sanjar Strange - Laini Taylor

Florentina - Angela Turkalj

Oče naš - Papa Franjo

Granica zaborava - Sergej Lebedev

Cvrčak na ognjištu - Charles Dickens

Četiri ljubavi - C. S. Lewis

Rođena na Božić - Julijana Matanović

Bože, hvala ti za 2019. godinu!

Kad se čitava godina čini kao niz sretnih događaja, nimalo uznemirujućih, a pogotovo ne tragičnih, onda ti bude žao da joj dođe kraj - priznajem, strah me započeti sve ispočetka!

Ovog siječnja neću donositi nikakve novogodišnje odluke, niti planove, sa sobom ću ponijeti tek naramak malih životnih lekcija. Nisam u 2019. godini napravila ništa revolucionarno, ali neke stvari sam nedvojbeno utvrdila - npr., da nisam nimalo tolerantna, fleksibilna, niti strpljiva osoba. I to je OK. S tom spoznajom krećem naprijed, pomalo, korak po korak, dan po dan, boreći se sama sa sobom i s vjetrenjačama zvanima - Juraj i Franka (muž mi je uglavnom suborac, a ne protivnik). Osim tih samospoznaja, ove sam godine utuvila samoj sebi u glavu da je dječja dosada doista najbolja stvar na svijetu i više se nimalo ne grizem kad se ne igram sa svojom djecom (štoviše, kad Franka ponavlja "Doooosadnoooo mi jeeeeeee," malo se i smijuljim) - radost je obostrana jer se sve više znaju igrati sami sa sobom ili jedno s drugim, i mama se ne b'štela mešati. Osim dosade, i neugodna iskustva koja mogu priuštiti djeci me jako vesele - jer kroz njih će djeca nešto naučiti prije nego da im o tome ponavljate svakog dana dok vam lice ne poplavi. Zaboravio si ponijeti rukavice van i hladno ti je? Nisi pojeo ručak pa si gladan? Nisi pokupio igračke s poda pa si sad stao na kockicu i boli te noga? Uzeo si bratu igračku pa je on sad uzeo tebi? Nisi bio poslušan pa nisi dobio od Djeda Mraza sve što si poželio? Deal with it. To im je škola, i drugi puta će drugačije. Dosada, neugoda, aha, da, i vrijeme koje nepovratno prolazi i to nesretno strpljenje koje je ključ sreće u životu, sigurna sam - to su bitne lekcije iz 2019. godine. Zadovoljan je čovjek kojem se nikuda ne žuri, koji svim srcem vjeruje da za sve postoji vrijeme za učenje i pravo vrijeme - a ne njegovo vrijeme. Tome težim, toj vrsti zadovoljstva i sreće.

Kad smo kod vremena, lani sam u ovo doba odlučila fotografirati češće pogled iz naše spavaće sobe, koji je tako lijep da ga nikada neću unerediti zavjesama, kunem se. Kad smo razgledavali ovaj stan i razmišljali o njegovoj kupnji, bivša se vlasnica rasplakala upravo u spavaćoj sobi, gledajući čeznutljivo kroz prozor i pričajući nam kako je pogled prema parku najljepša stavka ovog stana, a i jako praktična ukoliko želite djecu, koja se vani igraju, pozvati kući. Ona je s obitelji zbog posla bila prisiljena odseliti u Zagreb, a ja sam tog trena shvatila da je ovo stan za nas. Mogla sam zamisliti Franku, koja mi se bezbrižno praćakala u trbuhu, da se igra u parkiću (nisam tad mogla ni sanjati da će Franka imati tantrum kad god bude trebalo igru privesti kraju i krenuti kući, ali nije to sad bitno), i tako je počela naša priča u našem kvartu, s našim pogledom kroz prozor.

Fotografirala sam park svakog mjeseca, osim u lipnju, kad je toliko bilo komaraca da nismo parkić gledali ni kroz prozor, i u kolovozu, kad sam zbog odlaska na more i beskonačnih rođendanskih partija zaboravila. Priroda nas uči svakog dana, ako joj dopustimo. Jedna godina, dvanaest mjeseci, samo desetak fotografija. Vrijeme proleti, priroda se mijenja, ali svaka njena mijena nosi određenu ljepotu. Bez obzira koliko bilo lijepo zeleno lišće u svibnju, ne plačemo za njim u studenom jer znamo da i jesen ima svojih čari. Zato, bez žaljenja, s trunčicom konstruktivnog kajanja, krenimo hrabro i u 2020. godinu - make it count, kako kaže Jack Dawson!