Šljokičasta žena

Prije točno dva dana, u četvrtak, u točno 11 sati i 24 minute, dok je Juraj na podu, kraj mene, cuclao svoju čarapu, a Franka ljubila svog plišanog Baby Sharka za laku noć, doživjela sam svoj treći veliki post rodiljni slom.

Znate kako ide, prvi se dogodi ubrzo nakon dolaska iz bolnice, kad muž ode na posao i ostavi svoju ženicu, iako radosnu zbog prinove, ali još šokiranu od dripa i epiziotomije, samu s dvoje dječice. Kako ću ja to? Zašto Franka kaže "mama" milijun puta u minuti? Kad će napokon naučiti sama obrisati guzu? I zašto sad glumi da je mala beba, zar ne vidi da me braco treba i da sam stalno zauzeta s njim? Drugi se dogodi negdje sredinom rodiljnog, kad majčica shvati da je njen društveni život postao poprilično ograničen, da joj zidovi stana izgledaju predosadno, a da su djeca isisala svu životnu silu iz nje. Zar je ovo život? Kad ću ja moći popiti čašu vina? Kad ću ja moći ići u shopping (a mrzim shopping iz dubine duše)? Hoću li ikada imati pola sata u danu za sebe, hoću li ikada više piškiti u privatnosti i hoće li mi se ikada više u glavi rojiti misli koje nemaju veze s dojkama, kakicom i (ne)spavanjem? Treći se obično dogodi iznenada, npr., jednog tmurnog četvrtka, dok žena gleda svoju dječicu i pomisli kako vrijeme nemilosrdno brzo prolazi, kad shvati da će se uskoro morati vratiti na svoje radno mjesto te da nikada više neće moći cijeli svoj dan, svo svoje vrijeme, posvetiti samo svojoj djeci.

Sjedila sam na podu i plakala kao da mi je netko s leđa iščupao srce, kao da ću ostati bez daha, a Franka me zabrinuto pogledala, i počela škakljikati. "Ti se, mama, smiješ!", rekla je kad su mi se usne prevrnule nakratko u osmijeh, nakon čega sam je tek upoznala s pojmom krokodilske suze. Istina jest, nisu hormoni isključivo odgovorni za moje teško emocionalno stanje ovih dana, kriva je i jedna knjiga.

Za Julijanu Adamović čula sam vidjevši najavu njenog gostovanja u mojoj staroj školi. Začuđena, jer Julijana Matanović, nekadašnja gimnazijalka našičke srednje škole, do sada je bila jedina poznata Julijana koja je u njoj gostovala, proguglala sam gospođu i otkrila da je osvojila hrpu nagrada, a da je, ipak, još uvijek ostala ispod književnog radara. Zagonetne korice knjige Divlje guske, koju je predstavljala i u mojoj staroj školi, dočekale su me jednog kišnog dana u osječkoj knjižnici, i ja sam ih, sva bright eyed and bushy tailed, spremila u svoju izlizanu mamastu torbu, onu u koju stanu pelene i Kiki bomboni. Jer, budimo realni, bildungsroman, u svim njegovim inačicama, forma je koju najradije čitam, koja me uvijek privuče, ali od koje najviše očekujem. Ovaj put, nije me razočarala, malo je reći.

Julijana Adamović počela je pisati blog ZonaOZona 2007. godine, a od tada je postala dobitnica Kiklopa, Ivana i Josipa Kozarca, i drugih pohvala i nagrada, iako je po zanimanju socijalna pedagoginja, tj. magistrica dječje i adolescentske psihijatrije. Ova zanimljiva žena ne voli biti dijelom hrvatske književne scene, nema ništa protiv ako njena karijera pisca završi s Divljim guskama, ali i kritika i publika slažu se da do toga sigurno neće doći.

Divlje guske roman su o odrastanju dvije djevojčice na selu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad su se na televiziji premijerno prikazivali Kapelski kresovi i U registraturi, kad su se lutke zvale Vesna i Nada, kad su se jeli rezanci s makom, kad se živjelo jednim, reklo bi se, jednostavnijim životom. Ipak, da život nije uvijek jednostavan i da nije svako djetinjstvo bezbrižno pokazuju ove dvije djevojčice koje su stalni predmet borbe za naklonost majke i Babe-tetke-svekrve. Možda drugi uživaju u napetim trilerima, ali meni nema napetijeg od opisa ganjka, kakvog je imala i moja baka prije nego ga je ujak zazidao i pretvorio u svoju dnevnu sobu, od spomena šmarni koje moj muž obožava doručkovati, od uporabe riječi kao što je cundrav, a za koje sam oduvijek uvjerena da ih ne koristi nitko osim mene i moje majke odrasle na selu poznatom po Ciganima. Kupila me odmah, kupila me tom zlokobnom atmosferom koja crpi energiju od prve do zadnje rečenice, zbog čega se ova knjiga čita natenane, zbog čega je potrebno vrijeme da bi se probavilo poglavlje. Kupila me majstorski izvedenim rečenicama o bezglavim pijetlovima koji trče po dvorištu dok njihova krv šiklja po dječjim cipelama, gutanju pileće kožice (gotovo da sam je mogla osjetiti u grlu), voajerizmu na poljskom WC-u, zbog kojih se čitatelj namjerno vraća na paragraf i čita ga nekoliko puta. Kupila me tim poznatim slavonskim divanom, autentičnim, mojim, našim, i kupila me tim "mi", koji, začudo, nije nimalo čudan i nepripadajući. Ne moram više tražiti, ne moram više čitati, sigurna sam - bolju knjigu neću pročitati ove godine.

"Naše su oči crne, a majčine plave. Kad je dobre volje, zaplave se kao naša haljina. Kad se naljuti, posive i skupe se. Kad je tužna, isprazne se. Prije nego ostanu tako daleke i suhe, iz njih isteče voda za napuniti sve jarke u selu. Sad su mamine oči plave i prašnjave kao autobus pun umrnih putnika."

"Pomislimo kako je mir moguć među miševima i golubovima, ali nije između Babe i mame. Padne nam na pamet, da ih je kojim slučajem zatvoriti tu gore, bi li se pomirile ili bi nam porušile kuću?"

"Ne volimo kad mama tako priča o našem ocu. Htjele bismo da ga ona voli i da tako žive sretno do kraja života. Iako priznajemo da je to ponekad teško. Taj ponekad je, iako su mu iščupali čir - sve češće."

Zlokobnu atmosferu Divljih gusaka upijala sam danima, dok mi se guščja koža ježila, neprestano se pitajući - Što će se loše dogoditi? A onda shvatih - nešto loše događa se već na prvoj stranici, zapravo, nikada se ne prestaje događati. Razdor i mržnja u obitelji ono su što se događa zbunjenim djevojčicama, što će ih pratiti cijeloga života, ono što tjera čitatelja da bdije nad ovom knjigom u nastojanju da ne ponovi greške njezinih likova. Spoznaja da naši najmanji postupci imaju odlučujući utjecaj na našu djecu može biti preteška za podnijeti, ali i iznimno inspirativna, i sigurna sam da je u tome tajna uspjeha Divljih gusaka. Zadnjih pedesetak stranica pročitala sam hodajući nervozno po dnevnoj sobi, nakon što sam cijeli dan organizirala tako da djecu potrpam u krevet u isto vrijeme. Samo da mi daju malo mira, samo da uživam u malo tišine, da uživam u nečem svom, da se topim u svojoj sebičnosti. Kraj me zatekao, pogodio - naveo me na ridanje slično onom s početka moje priče, uslijed kojeg sam, balava i zajapurena, išla od krevetića do krevetića, mahnito budeći svoju djecu, grleći ih paralizirano, teško ih ispuštajući iz ruku, baš onako kako se teško ispušta knjiga koja potresa, koja dira, koja žalosti - knjiga kao što su Divlje guske.

"Mi dobro znamo kako je smrt tu da te spasi od očaja ili da druge kažnjava. Da se događa slučajno, ali i krajnje proračunato. Da boli manje ili više. Kao što znamo da sa svakom smrću nekoga koga voliš, umre jedan, a rodi se novi, najčešće gorak i opor dio tebe, bilo da je riječ o smrti čovjeka, ptice ili psa."

"Možda je trebalo drugačije. Možda bi naš život krenuo drugim smjerom. Recimo, da smo imale manje ljubavi i same bile sužene u voljenju, da smo imale ili izabrale majčinu ljubav, da nas još netko nije volio najviše na svijetu, da se te silne, a neprijateljske ljubavi nisu okrznule, sudarile, stvorile svemir u kojem smo same, a neodvojene kružile zacrtanim orbitama."

Recepti za buhtle i pekmez od jagoda su iz kuharice Sanje Mijac, odnosno, s bloga Domaćica. Naravno.

Vjerovali ili ne, moja karijera pisca započela je pričicom o ptičici. Išla sam tada u 4. d razred i moja učiteljica Katica moj je tekst o kućnom ljubimcu, papigici tigrici, dala objaviti u školskim novinama. Bila sam ponosna na sebe, ali još više sam se ponosila svojim Kikijem koji je bio poznat po tome što je noću vikao "Mama!" i time maltretirao moju mamu. Ne bi mi roditelji nikada dopustili kućnog ljubimca, odgojeni su u kućama gdje se životinjama divilo samo na tanjuru, ali Kikija sam uhvatila u našem dvorištu jednog tmurnog dana, dok je bježao svojim prijašnjim vlasnicima, pa su mu se čak i oni smilovali. Bilo nam je suđeno. I tako je krenuo moj niz - Elvira Looney tunes style. Nakon Kikija, kojeg smo pokopali uz sve počasti na travnjaku (moj prijatelj, kontroverzni umjetnik našeg susjedstva, čak je izradio križ s imenom), bio je tu Kiki II, nimfa koju smo pokopali u kukuruzima. Imali smo i mačku jedno 24 sata, dok ju nije rastrgala susjedina sijamska mačka, pa još nekoliko papigica, a vrhunac svega bio je moj jedini pas - naša Sofija. Moj tata oduvijek ima loš osjećaj za tajming, a ponajbolje ga je dokazao sa Sofijom - štenetom kojeg mi je poklonio za maturu, nakon koje sam pakirala kofere i selila u Osijek na studij. Mislim, tata, stvarno.

Nisam nikad u potpunosti razumjela Sofiju. Znala je mirno sjediti kraj mene na vrhu našeg voćnjaka, gledajući susjede i dan kako se pripremaju za noć - tad sam joj se osjećala bliskom i vjerovala sam da je zadovoljna svojim psećim životom, ali najčešće je bila divlja, brza, samo je htjela skakati po jarcima i žvakati čvarke, a nitko od nas nije imao vremena, niti živaca da bi ju disciplinirao. Puštali smo joj sve na volju, i uvijek prigovarali što je neposlušna, ali kad je uginula, svi smo plakali. Jer njen život govorio je nešto o nama, kao i njena smrt. Nismo mi bili ljudi za životinje.

Nisam imala psa otkad je Sofija uginula. Vjerojatno ga nikad više ni neću imati, ali uvijek ću zavidjeti onima koji su psima dali priliku da iz njih izvuku ono najbolje. Vlasnici pasa moraju biti opušteni ljudi, ta njima ne smetaju nered, ni dlake po kauču. Moraju biti i požrtvovni na granici s ludilom jer ja s djetetom ne idem u šetnju dok kiša pljušti ili je vani debeli minus. Moraju biti empatični i nesebični, moraju uvijek stavljati druge na prvo mjesto. Mora da su uvijek sretni jer imaju nekoga svoga, nekoga tko će ih saslušati.

Mora da su sretni - osim ako su Virginia Woolf, koja je bila vlasnica nekoliko pasa, da se razumijemo.

Naime, englesko vrijeme ponukalo me da u ruke uzmem nešto englesko, nešto ljupko i opuštajuće pa sam posegnula za Virginijom Woolf i njenom knjigom Flush: biografija, zanimljivom pričom o engleskoj pjesnikinji iz 19. stoljeća, Elizabeth Barrett Browning, ispričanoj iz perspektive njenog riđeg koker španijela, nadahnutoj stvarnim događajima i osobama, i psima. I Elizabeth i Virginia gajile su posebnu ljubav upravo prema riđoj vrsti pasmine iz Španjolske, a koja je kasnije priznata kao engleski koker španijel, pa ne čudi da se Virginia odlučila odati počast velikoj pjesnikinji gledajući je očima njenog ljubimca.

Virginia Woolf jedna je od vodećih figura modernizma u književnosti, predstavnica romana struje svijesti, a značajna je i kao borac za ženska prava te je smatraju majkom feminističke esejistike. Za razliku od svoje braće, ona je školovana kod kuće, te je uvijek zamjerala ocu na nedostatku formalnog obrazovanja, pa ne čudi da se svojim djelima borila protiv predrasuda i degradacije žena u društvu. Nije osporavala da žena piše ženskim pismom, ali je vjerovala da su najbolji književnici sposobni svijet vidjeti iz muške i ženske perspektive. Iznimno je cijenila Shakespeara, Jane Austen i Prousta, a Elizabeth Barrett Browning, koja, također, nije imala formalno obrazovanje, cijenila je zbog njene neumorne borbe protiv ropstva i dječjeg rada. Ipak, ono što je Virginiju posebnu nadahnulo petsto je romantičnih pisama koje su izmjenili Elizabeth i njen muž Robert Browning. Upravo je njihov susret centralni događaj Flushevog života. Naime, Elizabeth je bolovala od bolova u kralješnici i uz opijum, koji joj je doktor propisao, morala je odmarati u kući svog oca. U vrijeme kad joj je bilo najteže, na dar je dobila Flusha koji se, zbog ljubavi prema njoj, odrekao i sunca i zraka, i dane je provodio na dnu njenog kreveta u spavaćoj sobi na katu, u Ulici Wimpole, broj. 50, u Londonu. Sudbonosni susret sa čovjekom sa žutim rukavicama promijenit će Elizabethin život, ali i život njenog španijela kojem je Virginia Woolf, duhovito i simpatično, udahnula život sedamdesetak godina nakon smrti njegove poznate vlasnice. Osim romanse, Flush je bio i svjedokom kontradiktornog društva Londona u 19. stoljeću, pa je Virginia, namjerno ili hotimice, u ovom lovable romanu uspjela i iskritizirati englesko društvo, zbog čega Flush: biografija, može biti zanimljiv, ne samo ljubiteljima pasa, nego i povjesničarima i književnim kritičarima, podsjećajući još jednom na genij Virgnije Woolf, velike književnice koja je, vjerovali ili ne, svoju karijeru književnice započela pisanjem osmrtnice obiteljskom psu.

"Bila je napisala tu pjesmu jednog dana prije mnogo godina u Ulici Wimpole kad je bila vrlo nesretna. Godine su prošle; sada je sretna. Počela je starjeti, a i Flush također. Nagnula se nad njega na trenutak. Njeno lice širokih usta i velikih očiju, uokvireno teškim uvojcima, još uvijek je bilo čudnovato nalik na njegovo. Razdvojeni, no načinjeni u istom kalupu, upotpunjavali su možda ono što je bilo potisnuto u onom drugom. No ona je bila žena; on je bio pas."

Moj je djed bio velik i jak kao div iz slikovnica. Trbuh mu je bio okrugao i napet kao bubanj, i kao mala sam voljela polagati glavu na njega, praveći se da je najudobniji jastuk. Pamtim da sam prve batine dobila od njega, ali i da me ljubio namjerno trljajući svoju bockavu bradu o moje obraze, sve dok me ne bi zabridjeli, a ja se počela mrštiti. Uvijek je fićukao po dvorištu i bez ikakvog bi povoda zapjevao neku staru narodnu pjesmu, kao da nema brige na svijetu koja bi njega morila. Tek što se pozdravio sa svojom dizel lokomotivom, sekiracija mu je pojela nekoć okrugli trbuh, a mama je, kad joj je doktor rekao: "Utroba mu je bila kao da je netko po njoj prosuo rižu", zauvijek mi ogadivši prosipanje riže na mladence, ispustila krikove kakve nikad ranije nisam čula. Nakon djedove smrti isključila je radio s kojeg su se vječito čule tamburice, i nikad ga više nije ponovno uključila. Život se nijemo nastavio, ali, iako se djedovog glasa više ni ne sjećam, još uvijek se, pri dolasku u bakino dvorište, zagledam u vrata štale, očekujući na njima djeda u njegovom plavom mantilu. Smrt često biva povodom za život, pa sam tek nakon djedove smrti počela baku ispitivati o duhovima s crno bijelih fotografija, kopati po prašnjavim ladicama njene trpeze poput strvinara, strepeći pred prolaznošću, pred nedovršenim poslovima, nepomirenim rukama, neokajanim grijesima, od smrti mojih najmilijih. Ostala sam gladna djedovih neispričanih priča za koje nisam marila kad je trebalo mariti. Izgubila sam ga prije nego li sam ga doista imala.

Nedugo nakon djedove smrti tetka je mami za rođendan, prekinuvši dugogodišnju tradiciju poklanjanja staklenih drangulija koje su skupljale prašinu u maminoj vitrini, poklonila knjigu tada nepoznate književnice. "Ona ti je tu, naša, legica", rekla je tetka. Legica se zvala Ivana Šojat, a knjiga koju je napisala zvala se Unterstadt. Prigrlila sam je već s prvom stranicom - bila je dokaz da za neke priče nikada nije kasno, da ih vrijeme neće pregaziti, da ih ljudi neće zaboraviti dokle god je pisane riječi. Bila je nešto novo, nešto utješno, nešto što sam trebala. Otada, kad god čitam Ivanine knjige, poželim se odvojiti od svijeta da ne bi kontaminirao samo za mene skrojene rečenice, i za čitanje svake nove knjige dugo se pripremam, čistim svoje čitalačko nepce od svega pročitanog, i izgubim se - ni Ezan nije bio iznimka.

"Slušaš me dok mudrujem i sigurno se pitaš kako li sam samo uz toliku mudrost mogao dospjeti u ovu kaljužu gdje ovi krilati, zujeći kukci ljude ubijaju žešće od do zuba naoružanih đaura. Na to ti, opet se gubim, mogu reći samo ovo: nije svako veličanstvo veličanstveno kako se čini, niti je svaka bijeda dno. Većina se stvari u životu ljudskom mjeri hvatom sreće, a ne mjerom onog što drugi vide ili misle."

Nakon tri godine istraživanja i prikupljanja informacija i fotografija, Ezan je ugledao svjetlo dana u jesen 2018. godine, a sada se, između ostalog, nalazi u top pet finalista književne nagrade Tportala. Da Ivanu Šojat ne voli samo kritika, nego i publika dokazuje činjenica da je jedan od rijetkih čitanih domaćih autora u našim knjižnicama kojima vladaju romani engleskog i švedskog govornog područja. Zašto Hrvati prolaze pokraj kvalitetnih knjiga napisanih materinjim jezikom kao pokraj turskog groblja, nikad mi neće biti jasno, jer, upravo čitajući Ezan možemo pronaći novo oduševljenje bogatstvom našeg jezika, a Ivani Šojat zahvaliti na sposobnosti da tim istim jezikom barata tako inovativno, spretno ga stapajući s turcizmima koji su odavno dio nas, darujući nam ovaj put povijesni roman koji je više od povijesti Osmanskog Carstva u 16. stoljeću - roman je to o povijesti jedne duše, roman krvi i suza, junaka i kukavica, roman smrti i života. U Ezanu na molitvu poziva nekadašnji ratnik Osmanskog Carstva, Ibrahim, pravoga imena Luka, koji četrdeset dana prije smrti nastoji sinu ispričati svoju životnu priču - od njegovog oduzimanja majki, čije ime je zaboravio, do slavnih bitaka u kojima je morao sačuvati živu glavu, i ostati čovjek.

"U vihoru kao vatra bojevima ljutim vođen palio je jedan ratnik selo gdje je rođen. Sina majci iz naručja oteo je zulumčar, sada kune svoju sudbu što je janjičar", kaže stara pjesma, ali Ezan pokazuje drugu stranu medalje zvane danak u krvi (devširma) - pokazuje koja čast i prilika je to bila za kmetove siromašne Hercegovine, pokazuje koji izazov i napast je to bila za mlade ratnike koji su mogli zgrnuti silno bogatstvo, potpuno zaboravljajući križeve na majčinim nadlanicama. Da je važno u životu svemu naći mjeru te da u ratu nitko ne biva pobjednikom Ivana Šojat poetično naglašava gusto nacifranim rečenicama koje zapinju u grlu, koje treba pažljivo žvakati da bi ih se progutalo. Ovoj mističnoj ženi koja voli hodati po grobljima mnogi su izražavali zahvalnost jer je pošla stopama Andrića i Selimovića, ali ono što ovu pripovjedačicu izdvaja od drugih jest njena strast za životom koja, vjerujem, proizlazi iz iskustva smrti s kojom smo se svi, na ovaj ili onaj način, susreli, iako nismo svi iz tog susreta izvukli silu kakvu ona nosi u svom bitku. Jer, da ne znate baš ništa o autorici, mesnati sadržaj i precizni detalji Ibrahimove priče otkrili bi vam da je riječ o strastvenom umu koji žeđa za novim perspektivama i spoznajama, koji besramno uživa pružajući nam taktilnu i olfaktornu predodžbu mjesta i vremena kojima nikada nismo kročili. "Dah mu je bio topao poput tijela još žive ptice..., ...mirisao je žuto..., ...kose bujne kao sjenik u plamenu..., ...grudi kao tusti ognjem namirisani hljebovi...", govori ona dok opisuje Lukino putovanje u novi svijet, kulturu i jezik - putovanje u Ibrahima, potičući nas na razmišljanje o vlastitom životnom putovanju, o svima koje smo na njemu sreli, o svim vatrama o koje smo se opekli, o izborima koji su pred nas stavljeni.

"Hvatao sam zrak dok su me odvodili. Kao što rekoh, nisam se osvrtao. Nisam ni plakao. Neki, mlađi, plakali su. Ja sam treptao kapcima i zurio u nebo. Obrazi su mi se žarili od materinih dlanova koji su mi tad posljednji put prešli preko lica do sljepoočnica do brade. Kao da me otire, priprema za ulazak u kuću Božju, za noć ili nešto novo. Trebao sam je bolje promotriti. I nju i brda. Da ih bolje upamtim..."

Što je točno to što nas oblikuje i gdje bismo bili da smo u životu donijeli drukčije odluke, da se kotač sudbine zavrtio u drugom smjeru, pitanja su koja Ivana Šojat postavlja u ovom književnom spektaklu kojeg će zavoljeti čak i oni koji nisu fanovi turskih sapunica. Jer, Ibrahimov život nije sapunica, on je prebrutalan za prime time. Smrt i trulež, tuga i gubitak stalno se isprepliću dok Ibrahim broji dane do svoje tišine, dok pripovjeda o muškarcima kojima se divio i ženama koje su osluškivale svijet, ali ne treba ih prezirati, jer tuge nas oblikuju, tvrdi Ibrahim. Da ljudi najčešće zaboravljaju ono najvažnije, misleći da se podrazumijeva, da treba graditi, a ne rušiti, da te kroz život treba voditi srce, da je svijet mračno mjesto, da se treba bojati samog sebe, da valja uvijek birati ljubav, diviti se ljepoti, da nježno treba čuvati one koje voliš, a još nježnije one koji te vole...- nije me djed poučio, nije bilo vremena, a i nekoć sam mislila da sve znam, pa sam Ibrahimov glas slušala s posebnom pažnjom i zahvalnošću.

Možda zaista nije bitno koliko nam je vremena darovano na ovom svijetu i možda nas ne oblikuju zelena brda ili ravnice, nego ljudi koje volimo, kojih se sjećamo. Možda naše priče izviru iz tuđih priča čak i kad toga nismo svjesni - možda je djedova pjesma u mojim pjesmama, možda se njegova radost ugnijezdila u moje srce dok sam mu glavu polagala na trbuh, i možda ne moram znati sve – dovoljno je što su moja sjećanja živa, što sam danas ovdje zbog njega, zbog ljubavi koju je uvijek birao. „Najveća je tuga kad se ne sjećaš ničega“, veli Ibrahim o tužnom Kemalu. Možda se više ne moram bojati neispričanih priča - naposljetku, ono na što svojim romanima Ivana Šojat uvijek podsjeća jest da ne vrijedi čovjek onoliko koliko ima priča za ispričati, nego vrijedi ako ih ima kome ispričati.

"Mnogo toga ne znamo, no to nam je za halaliti ako nam je potraga za mudrošću jedini svijetli put. Jer, svijet je mračno mjesto, uvijek je bio i vazda će biti, a mudrost je tanana nit svjetla koju je teško slijediti, a ne poludjeti od očaja. Evo, ponovno sam zalutao, misle su me odvele daleko od onog što sam ti kanio reći. Toliko toga htio bih ti reći. Da te poštedim prolaska istim, tegobnim predjelima. Roditelji koji ljube svoju djecu žele ih poštedjeti muka. Po svoj prilici, griješe kao i ja. Zaboravljaju da su baš kroz te muke izrasli u ljude kakvi jesu. Onaj koji nikad nije patio ne zna kako pate drugi. Onaj koji nikad nije krvario ne zna kako je čudan osjećaj gledati vlastitu krv, kako ti se pritom muti u glavi kao da istodobno i odlaziš i gledaš se kako ideš. I ne možeš se ščepati, zaustaviti."

Tekst prvotno objavljen na Ziher.hr

U četvrtom razredu osnovne škole jedan se moj razredni kolega pozdravio sa svima i rekao da s obitelji seli u Australiju. Moje znanje o Australiji tada se svodilo na video grupe Man at Work koji nisam razumjela i klokane - a nije ni danas puno šire. Naš kolega Mario vratio se u posjet tek kad smo svi debelo bili u studentskim jadima, a meni je, kao malom djetetu, bilo teško pojmiti udaljenost, ili idilične prilike, koji bi te od rodne grude držali cijelo desetljeće.

Zato, neuku, jako me razveselila prelijepa naslovnica Znanja koja je krajem svibnja zavladala društvenim mrežama. Debitantski roman australske književnice Holly Ringland ukrašen je divljim cvijećem, kojim se Australija ponosi (u međuvremenu sam naučila ponešto iz par epizoda McLeodovih kćeri, priznajem), i jezikom cvijeća govori o tajnama, pa sam se iskreno obradovala otkrivanju jednog novog svijeta i upoznavanju likova u zemlji "Down under" u kojoj bujaju sve te zanimljive biljne i životinjske vrste. Spontano sam knjigu uzela u ruke, samo da joj pomilujem korice, i nisam je mogla spustiti.

Priču o divljem australskom cvijeću, koje je naslikano na početku svakog poglavlja i kojem su naznačeni opis i značenje, koje miriši na vaniliju ili kojem je korijen jestiv, priča devetogodišnja Alice Hart. Bila bi to prekrasna priča o odrastanju, jer ambijent ispunjen mirisima valova i šećerne trske čini se idiličnim, da u korijenu Aliceine priče nije njen nasilni otac kojeg je silom željela pretvoriti u novo biće, biće zbog kojeg bi njena majka bila nasmijana i pričljiva u svojim cvjetnim gredicama, ali i izvan njih. Preko noći je nestao Alicein stari život, a novi je započeo s očevom majkom, bakom za koju nije znala, na imanju koje je utočište za neobične žene. Uz leptire koji lepršaju nad divljim pamukom i pčele koje zuje kraj stabala eukaliptusa, Alicein život opet je dobio smisao – ali njena su pitanja ostala neodgovorena. Kako su se njeni roditelji upoznali, tko je njen djed, koja je povijest farme Thornfield, čija imena su izrezana sa stabla kraj rijeke – Aliceina baka June nije govorila, a teret prošlosti bivao je sve teži. Svijet posut modričastim prahom nadolazećeg sutona i zrak koji miriše na plimu nisu bili dovoljni da ukrote Alice koja čezne za ljubavlju, da ju vežu za zemlju o kojoj ništa nije znala, stoga ona odlučuje uzeti svoj život u svoje ruke – zaboravljajući da „Prošlost izbacuje svoje izdanke na čudne načine. Ako im se ne posvetiš, takve priče počnu se ponašati kao korov.“

Knjiga Izgubljeno cvijeće Alice Hart ponukala me da danima promatram i fotografiram cvijeće, da mu se približim kako nikada ranije nisam, da proniknem u njegovo skriveno značenje, da uvidim njegovu ljepotu, da progovorim njegovim jezikom, baš poput Alice i žena na Thornfieldu. Jer, toliko je cvjetova oko nas, i iako su sazdani od jednakih dijelova, svaki od njih je poseban, svaki ima svoju priču, svoj miris, svoju boju, svoju simboliku, ili značenje koje mu sami pridodajemo. Promatrajući cvijeće u vrtu moje majke, gredicama moje svekrve, kalićima mojih prijateljica, shvatila sam – umjesto da sam svo ovo vrijeme promatrala igru prirode, trebala sam gledati ljude oko sebe. Ne spuštati glavu kad bi nam se pogledi sreli, zanemariti svoje probleme i zaista vidjeti i čuti čovjeka ispred sebe. Jer, kao što svaki cvijetak, pa i onaj na Thornfieldu, treba zrak i vodu, tako i svaki čovjek treba vrijeme, pažnju i ljubav – da bi se otvorio, da bi progovorio, da bi rastao, da bi volio.

Naučila sam i nešto novo o Australiji. Australija jest miljama daleko, ali ne razlikuje se od Hrvatske, ili bilo koje zemlje na svijetu. I ondje, jedna od tri žene preživjela je fizičko ili seksualno nasilje od strane svojih bližnjih, i prosječno jednu ženu tjedno ubije njen trenutni partner. Nešto je trulo u našem svijetu. Nešto je trulo čak i na predivnoj farmi cvijeća na kojoj jezikom cvijeća svoju priču nastoje ispričati Alice, Candy, Ruth, Twig i June, ali nemojmo se zavaravati da je ovo ženska knjiga, ženski problem. Ovo je knjiga za žene, a još više za muškarce - za svaku osobu u našem društvu koja se ne boji samoj sebi priznati da je nešto u njoj slomljeno, i zatražiti pomoć. Živimo u svijetu cyberbullyinga, vršnjačkog nasilja, mom shaminga, nasilja prema slabijima, mržnje prema različitima – nikada nije bilo lakše biti nasilan i svoje fustracije ispoljavati na drugim živim bićima. Javno osuđujemo nasilje, propovjedamo o toleranciji, i grozimo se povratka u srednji vijek, koji bar, ruku na srce, nije bio tako licemjeran, ali privatno? Privatno šutimo, okrećemo glavu, svakome po zasluzi, to nas se ne tiče, to nije naš problem, neka institucije rade svoj posao.

Nasilje koje se prešućuje i koje se taji nasilje je kojem se daje moć, i trebali bismo to imati na umu sljedeći put kad uputimo, opravdamo ili izignoriramo nasilni komentar, pogled ili pokret ruke. Možda vam se tema čini izlizanom, i možda je glupo nadati se promjenama, ali nikad ne treba prestati pričati o ovoj temi. Ono o čemu Holly Ringland na iznimno nježan i pitak, ali potresan, dirljiv i bolan način progovara u Izgubljenom cvijeću Alice Hart upravo je nasilje koje se poput korova nastanilo u našim obiteljima i našim odnosima, iz kojeg se teško iščupati, a ono što ovaj roman čini velikim blagom je upravo autohtono australsko cvijeće koje poprilično glasno šapće da bismo jedni s drugima trebali postupati kao s delikatnim cvijećem. Spoznaje koje je ponijela iz svojih odnosa s nasilnicima autorica je pretočila u magičnu bajku koja je bolnija od stvarnosti, između redaka nam poručujući da svijetu treba samo zrnce obzira, empatije kojom bismo mogli liječiti slomljeno u sebi, i slomljeno u onima koje volimo – i zato ću brižno čuvati lijepo ukoričeni podsjetnik Holly Ringland na svojoj polici s knjigama, s prešanim cvijetom između stranica, dakako, sve do trenutka kad ju moja kći, i još važnije – moj sin, budu mogli pročitati.

Prethodno objavljeno na portalu Ziher.hr

Ljudi vole lovačke priče. Ni sama ne znam zašto, al' baš vole! Nakon što sam zaradila diplomu pravnog fakulteta i nakon što sam godinu dana vrlo aktivno tražila posao, jer s pravničkim znanjem imaš taj "širok dijapazon" poslova na raspolaganju, dobila sam stručno osposobljavanje u Kopačkom ritu, močvari koju sam, prije razgovora za posao, posjetila jednom u svom životu. Moj posao nije imao veze s pravom, ali i dan danas pamtim ga kao jedno od najljepših iskustava u životu - sretan je onaj tko ima priliku raditi u prirodi, otkriti njene tajne.

Moj posao sastojao se od kuhanja kave, prodaje ulaznica za park, i vođenja turističkih tura po parku. Na ulazu u park pričala sam posjetiteljima o pustari čija replika se nalazi na samom početku prijemnog centra, a u kojoj se mljela pšenica na old fashioned način - konjskom snagom, pokušavala sam glumiti samouvjerenost dok sam na vožnji turističkim brodom pripovjedala o babuškama, čudnim kineskim ribama koje se mogu mrijestiti s drugim vrstama riba, ali ništa turiste nije zanimalo kao Tikveš - mjesto u kojem se lovac Tito gostio sa svojim celebrity prijateljima. Svi su s najvećim uzbuđenjem slušali o Titu koji bi se, kako legenda kaže, pojavio na balkončiću dvorca u Tikvešu ispred kojeg bi mu se servirala divljač koju bi on, sav bitan, ulovio. Publika bi se raspametila kad bih pričala da je stazicu od ciglica koje vode od dvorca do ljetnikovca dala postaviti Jovanka, kako bi lakše u štiklicama hodila tikveškom šumom, i da je najvećeg jelena odstrijelio 1980. Stane Dolanc, slovenski komunistički političar, čiji je rekordni kapitalni ulov nadmašen tek prije dvije godine - a ja sam na kraju prezentacije uvijek bila sva nesretna jer nemam još lovačkih priča za ispričati.

Ipak, kad su na Book clubu predložili čitanje Turgenjeva i njegovih Lovčevih zapisa, uvrnula sam nosom. Volim reći da mrzim čitati Ruse, a zapravo ih nikad nisam čitala, ako izuzmemo školsku lektiru - tu sam popriličan knjiški snob i lijenčina. Ali, kolegijalnosti radi, uzela sam Lovčeve zapise u hvaljenom Crnkovićevom prijevodu u ruke i uronila. Prva pripovijetka navodila je razlike između seljaka u orelskoj guberniji i kaluškog soja, i pitala sam se o čemu on baljezga, no, korak po korak, pronašla sam se u šumi njegovih riječi koje su me podsjetile na dolazak na posao u Ritu, kad bi se mrak nad ravnicom borio s jesenskom maglom, kad bi se sjenke jelenjih rogova nazirale na šumskoj čistini, na onaj osjećaj koji te spopadne kad zađeš dublje u šumu, u hlad - kao da si blagoslovljen nečime rijetkim, nečim dragocjenim. Zapisi jednog lovca možda ne uživaju slavu kakva je zadesila druge ruske klasike, ali jedno se mora priznati gospodinu Turgenjevu, koji je, inače, bio plemićkog roda - njegov lirski izračaj, suptilna borba za pravdu i ljubav prema prirodi kroz koju možemo tumačiti i ljudske karakteristike i odnose otvorili su jedna nova vrata - vrata čitavog ruskog, pa i hrvatskog, realizma.

Turgenjev je pisao o zaostaloj Rusiji 1850.-tih godina, u doba kad je svijet uživao plodove industrijske revolucije, i kao da je hotimice, nenametljivo, samo s trunčicom ljudske empatije, pišući o onome što ga inspirira, progovorio o kmetovima Rusije koji nisu bili gladni promjena, koji nisu čekali svog vođu, niti vjerovali da je njihovo ropstvo na izdisaju, i svijetu ostavio blago koje će inspirirati neke od najvećih svjetskih klasika. Opisi užeglog ljetnog dana, opisi vatre, odjeće seljaka i šumskog izvora nadahnuli su i Dostojevskog i Tolstoja, te upoznali svijet sa seljakom kao protagonistom književnog djela. Pa i naš Gjalski i Kozarac ugledali su se na Ivana Sergejeviča kojem povjesničari pripisuju i oslobađanje kmetova 1861. godine, i bez njegovo utjecaja teško je zamisliti odrastanje lišeno predivnih Kozarčevih rečenica koje u srce diraju svakog Slavonca: "Zato kad god prođem tom drevnom hrastovom šumom, svaki put mi oživi tisuć čuvstva i misli, što li se je svašta dogodilo u njoj za tih dvjesta godina!... U njenoj sjeni očekivao dragi svoju dragu, u njenom sutonu vrebao ubojica svoju žrtvu, u njenom šikarju vodili se tajni dogovori, u njenom duplju skrivala se ubojita puška i kradeno blago... Nema stabla, koje ne bi znalo jednu tajnu na vidjelo iznijeti; nema ljudske strasti, koja se u tom sumračju nije iskalila... Kad god prođem tom šumom, i na moju dušu pada onaj čarobni i tajni mir, koji ipak govori u sto jezika i priča mi tisuć strahota i ljepota, da srce prestaje u mene kucati, a u duši osjećam, da sam za korak bliži onomu velikomu biću, komu uzalud ljudski duh čezne u trag ući..." Gospodine Turgenjev, hvala lijepa.

Lovčevi zapisi nisu knjiga koja se čita nabrzaka, nego knjiga koju ću još neko vrijeme zadržati na polici jer joj se valja vraćati u svakom godišnjem dobu života, spremiti je u naramak kad god se zaželimo hrastovog hlada, žuborenja potoka, cvrkuta ptica, kad god se poželimo odmaknuti od svijeta i svjetovnih lovačkih priča, koliko god one, naizgled, zanimljive bile.

Nisam nikad imala ljetnu avanturu. Štoviše, u tinejdžerskim godinama, kad normalnim mladim bićima padaju morska ljubakanja na pamet, sama ideja ljetovanja nije me oduševljavala jer je predstavljala provođenje vremena s čitavom familijom u još manjem prostoru od onog u kojem ga provodimo tijekom godine. Dok su moje prijateljice škicale momke na plažama na kojima su njihovi roditelji kartali belu i jeli kruh s paštetom, ja bih se pri povratku s ljetovanja hvalila pročitanim opusom Agathe Christie ili Mary Higgins Clark. Najbliže ljetnoj romansi za moj pojam bilo je slušanje Vesne Pisarović na walkmanu i danonoćno SMS-anje s tadašnjim boyfriendom, a sadašnjim - mužem. Hm, da, jutro nam nikad nije donijelo kraj, a kad smo malo odrasli, i kad smo mogli zajedno ljetovati, ja sam redovito pronalazila razloge za svađu i pola bismo godišnjeg odmora od fakultetskih obveza proveli dureći se, dok je morski žal golicao maštu svakom drugom prosječnom pobunjenom mladcu. Tako je oduvijek bilo, more je iz nekog razloga uvijek budilo najgore u meni, ali nije odustajalo od mene - uvijek me pokušavalo vratiti k sebi, opravdavalo se i uvjeravalo me - nije krivo more, krivo je jugo.

Rečenica je to koju sam puno puta čula nakon što sam se, trbuhom za kruhom, preselila u Dalmaciju - life's funny that way. More mi je priuštilo neke od najtežih i najizazovnijih trenutaka u životu, ali i neke od najromantičnijih, baš kako su obećavale pjesme. Ipak, trebale su godine da na morskoj obali udahnem punim plućima, opustim se i budem svoja, a more me strpljivo čekalo, znajući da se uvijek sve svede na onu staru - sve u svoje vrijeme, i oluje, i sunca.

Baš kao što se more u mom životu pojavilo neočekivano, neočekivano mi se u rukama stvorila i friška knjiga hrvatske književnice s njemačkom adresom (slaba sam na takve, pogotovo na Maricu Bodrožić) - Krivo je jugo Nataše Dragnić. Nije mi to prvi susret s ovom autoricom pokraj čijeg sam imena davno, pročitavši njen prvijenac Svaki dan, svaki sat, stavila opasku - romantičarka. Očekivala sam romantiku i od njenog ovogodišnjeg romana, ali Nataša Dragnić, glumica, spisateljica, učiteljica, uspjela me iznenaditi steamy (volim te engleske višeznačnice) pričom o mladim samodopadnim Nijemcima koji s idejom o postavljanju kazališnog komada dolaze na otok Brač, potpuno nespremni za otočne vremenske (ne)prilike. Nonšalantni dijalozi nadobudnih umjetnika odmah su me usisali u vrtlog ljubavnih zavrzlama, a njihovo putovanje s naizgled bezazlenim ciljem ubrzo je postalo putovanje života, pomalo nalik psihodeličnom Šoljanovom Kratkom izletu. Ono što čini ovo djelo posebnim vještina je autorice za skrivanjem bitnoga između redaka, zbog čega se likovi Stefan, Barbara, Michael, Katrin, Lisa, Anton, pa i njihovi domaćini, Julia i Toma, čitatelju čine gotovo nedorečenima, jer čitatelj je taj koji likovima daje dodatnu, izrazito subjektivnu, dimenziju, zahvaljujući kojoj oni postaju ljudi od krvi i mesa, ljudi s kojima možemo suosjećati, koje možemo osuđivati, ljudi čije reakcije govore o njima više nego to čine njihove riječi.

"Primio ju je za ruku i stavio je na svoj obraz. Kad bi to moglo biti dovoljno. Čovjek moževoljeti stvari, ljude, žudjeti za njima - a ipak ne moći podnijeti pogled na njih kad bol postane prevelika, taj bezdan neimanja."

U ovoj izuzetno atmosferičnoj psihološkoj drami koja me podsjetila na ljetne hitove kao što su izvrsni roman o ljetu Françoise Sagan Dobar dan, tugo i klaustrofibični klasik Agathe Christie Deset malih crnaca, netko će se pronaći, netko će moliti za ljubav, netko napraviti prvi korak, netko će se zakuniti da zna prepoznati da oluja polako jenjava čak i ako ne izgleda tako, netko će poželjeti da more utiša sve zvukove svijeta, a čežnje izgubljenih likova mnoge će od nas, vjerujem, natjerati da prolistamo stare foto albume, prisjetimo se romantičnih trenutaka uz šum mora ili, u mom slučaju, napetosti koja bi se s ljetom u meni namreškala poput valova.

Jedno je sigurno, Krivo je jugo seksi je ljetno štivo zbog kojeg ćete nakratko izgubiti razum koji vas tijekom godine opterećuje svojim analizama i uvažavanjima tuđih želja, zbog kojeg ćete se spontano prepustiti strastima, a za sve ono nepromišljeno reći - krivo je jugo!

"To znači da ti ovaj vjetar tako okrene pamet, pomiješa je, protrese, da bi mogao nekoga ubiti i proći nekažnjeno. To, to je jugo, moj mladiću", odgovori mu Toma, pružajući mu dvije šalice kave.

Napisano za Ziher.hr

Ne znam koliko sam bila stara kad je moja opsesija dobila megalomanske razmjere, ali otkad pamtim voljela sam se zavući u mamin ormar, i u njega sam uvijek zavirivala s jasnim ciljem. Mamin ormar bio je poput portala u drugi svijet, moja osobna Narnija. Ondje cijeli moj život mama drži svoje tajne - svoje dnevnike, stare fotografije u kutijama za cipele čije tvornice su odavno izbrisane s lica zemlje, svoje crteže, bilješke s pjesmama koje je voljela ili pisala, i svoju lektiru iz osmog razreda, blago na kojem se, zahvaljujući meni, nikada paučina nije stigla stvoriti. Naravno, nije mi vrag dao mira, pa sam kao dijete pročitala prvu rečenicu maminog tinejdžerskog dnevnika, užasnula se, i otad vjerujem da prokletstvo snađe svakoga tko čita tuđe dnevnike, poput Tutankamonove kletve. U dnevniku je, naime, pisalo - "Danas sam se cijeli dan izležavala". Iako se to čini kao tipična letargična pubertetska rečenica, meni, koja nikad nije vidjela mamu da leži, a kamoli da se i z l e ž a v a, bio je to life changing moment. Ta tko je ta moja mama bila prije nego sam nastala ja? Tko je ta osoba? Kako je moguće da se žena koja dvadeset i četiri sata na dan kuha, pere, sprema, briše, prostire, žmiče, odštopava, pegla, kopa, hekla, slaže, kosi, čupa, žena koja ne spava, nekada izležavala jedan cijeli dan? Od toga dana, kunem se, nisam čitala ničije dnevničke zapise, a mamu, onu pravu, onu prije mene, odlučila sam pronaći u drugim bilješkama, najprije u njenoj lektiri koja je bila puna stranih riječi kao što su partizani ili proleteri. Osim Nazora, Verna, Šenoe, Kozarca, Dickensa, Šimunovića, Novaka, Hemingwaya, Kolara, našli su se ondje i neki potpuno nepoznati mi autori - Arsen Diklić, Josip Barković, Petar Kočić, Branko Ćopić, Ivan Cankar, Simo Matavulj, Vjekoslav Kaleb (da, primijetili ste, u cijeloj bilježničetini nema zapisa niti o jednoj knjizi ženskog autora). Ove autore pregazilo je vrijeme, iliti školski sustav devedesetih, poslijeratno doba. Kako mama u školi nikada nije čula za npr. Jagodu Truhelku, tako ni ja nisam čula za navedene autore, zacijelo jer su u njihovim bilješkama o piscima stajale konstatacije - otišao u partizane, otac mu je bio pravoslavni svećenik, umro u Beogradu. Bez obzira na politiku, na ljubav prema domovini, na rat koji me lišio strica, na cenzuru koju život spontano izvede, upravo su mi ti autori bili najintrigantniji. Znate kako to ide sa prešutno zabranjenim voćem - ja sam djetinjstvo provela čitajući Pionirsku trilogiju Branka Ćopića, sestra je slušala Riblju čorbu, a sada, kad smo starije, tražimo mamine preporuke i izvan granica stare požutjele teke i zabranjenih gramofonskih ploča.

Jedna od takvih preporuka je i roman Nečista krv - klasik srpskog književnika Borisava Bore Stankovića, najvećeg srpskog realista, objavljen 1910. godine. Ovaj roman nije aktualan, hvala Bogu, ali je iznimno bitan za ono što danas zovemo ženska prava. Ako mislite da je Sluškinjina priča strašna, Nečista krv će vam slomiti srce, jer, za razliku od Margaret Atwood, Stanković za temu uzima stvarne događaje - običaje južne Srbije zvane snohačenje, a koji su iskorijenjeni tek 1950.-tih godina. Glavni lik romana je djevojka Sofka koja živi u Vranju na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, kao jedino dijete bogatog trgovca. Kako je zbog oca uživala u strahopoštovanju i divljenju od strane drugih momaka, samouvjerena Sofka je uživala u dokonom životu, golicajući si maštu, tek ponekad čeznuvši za muškom rukom i strepeći da ne postane usidjelica. Otac, koji je odsutan većinu Sofkina života, i za kojim i ona i majka pate, gubi svoju moć i bogatstvo, i udaje Sofku za dvanaestogodišnjeg momčića čiji otac, po običaju, preuzima njegove obveze u bračnoj postelji dok muž ne postane punoljetan. I kao da se nalaze u Zoni sumraka, nitko svekru ne zamjera takvo ponašanje, ponajmanje sinčić koji će taj običaj nastaviti njegovati kad za to dođe vrijeme. Stanković na iznimno kuku!-lele!-uznemirujuć i autentičan način naglašava žensku snagu i čitatelju, uzimajući baš Sofku za glavni lik romana, postavlja važna pitanja o ženskoj slobodi koja tako često biva ugašena od prvog muškarca za kojeg se žena u životu veže - od oca, pomalo nalik Novaku koji se služi likom Lucije Stipančić da bi oslikao tip buntovnice koja se usprotstavlja ocu u hrvatskoj književnosti 19. stoljeća. U modi su neustrašive žene, a žene koje predstavlja Sofka pripadaju posebnoj kategoriji neustrašivosti, ne čini li vam se?

Ne morate vi čitati o Sofki, niti poznavati knjige Bratstva i jedinstva, ali morali biste pogledati stare fotografije, zaviriti u stare bilježnice, odškrinuti zaboravljena vrata, zagrebati ispod površine sadašnjosti. Danas, kad tisuće book blogera i izdavačkih kuća diktiraju što se treba čitati, kad treba ostati u trendu sa svime, pa i sa čitalačkim navikama, pa se čini kao da svi, pomalo bezkarakterno, čitamo iste knjige, sve manje se vodi računa o knjižnicama koje čuvaju toliko nepročitanih knjiga. One možda nemaju prelijepe korice i nisu trenutno hit na Amazonu, ali nekome su nešto značile, nekoga su promijenile, nekoga su nešto naučile, neku su mamu pretvorile u neustrašivu feministicu, u nekoj su kćeri probudile ljubav prema zaboravljenoj lijepoj književnosti i divljenje prema mami, onoj pravoj, onoj davnoj, i ovoj, još boljoj, ovoj sada.

Sjedim u hladu višnjika, jedem kisele višnje i pljuckam koštice dok jedno dijete spava (uvijek je dobro kad bar jedno spava), s drugo igra nogomet na travi kraj mene i kupa se u svom znoju, ali mu to nimalo ne smeta. Ah, nema praznika do praznika kod bake na selu! Mogu li poželjeti nešto više od života? Ne bih se usudila! Po mojim mjerilima, sretan je čovjek koji ima koga voljeti, a još sretniji je onaj koji ima svoje drvo da mu pravi hlad, i svoje mjesto s kojeg se zvijezde jasnije vide - i smatram se izuzetno sretnim čovjekom. No, je li to smisao života, ta sreća, i zašto mi, ljudi, uvijek nastojimo dokučiti taj the smisao, možemo li bez odgovora na pitanje o smislu biti zadovoljni - pitam se sve ovo u ovim trenucima sreće, onima koje čovjek poželi zamrznuti da traju vječno, onima koje čovjek proživljava toliko intenzivno da ćuti niz nesretnih događaja iza ugla (nisam pesimist, nego iskusni optimist, kako to već kažu). Jer, tako je malo dovoljno da nam tu sreću ukrade - npr. upisivanje djece u vrtić na drugom kraju grada jer bliže mjestu njihovog stanovanja nema mjesta za njih, otkazivanje suradnje našeg disca na kojem su nam sve fotografije ikada posjedovane, ili selidba dragih prijatelja, i to onih koji ti u kratkom roku postanu uistinu bitni u životu, u Irsku.

Srećom (opet ta sreća!), kako to inače kod mene biva, knjiga famoznog Jordana Petersona našla mi se u rukama baš ovih dana, i iako je malo naporna, jer riječ je o publicistici koja se valja uvijek iznova iščitavati, s jednim me pogodila u sridu - s patnjom, odnosno, našom reakcijom na patnju kao smislom života. Naime, ovaj popularni kanadski klinički psiholog i profesor psihologije koji se proslavio svojim predavanjima, svijet je osvojio svojom knjigom 12 pravila za život. Knjiga je ubrzo nakon izdavanja proglašena najprodavanijom knjiga na Amazonu u SAD i Kanadi, te četvrta u Velikoj Britaniji, a u Hrvatskoj je objavljena u listopadu 2018. u nakladi Verbuma, i bila je naprodavanija knjiga na prošlogodišnjem Interliberu. Peterson se specijalizirao na području psihofarmakologije, kliničke i socijalne psihologije, psihologije religije, psihologije ideologije i politike, pomažući mnogima koji se bore s depresijom, opsesivno-kompulzivnim poremećajima, anksioznošću, a u 12 pravila odgovorio je na neka od najtežih životna pitanja povezujući istine drevnih tradicija sa zapanjujućim otkrićima najnovijih znanstvenih istraživanja (sve vam to o njemu piše na Internetima, je l' te, nisam ja izmislila).

Nisam se u svemu složila s njim - neka sam mu pravila i zamjerila, kao npr. ono glede odgoja djece - jer vjerujem da najčešće drugi, kad vide moje dijete u pojedinim situacijama, i kad nas osuđuju, nemaju ni ideju koliko truda ulažem u svakodnevne sitnice od kojih se sastoji odgoj zahtjevnog djeteta, zbog nekih njegovih pravila počela sam sumnjati i svoja suluda uvjerenja, znate, ona kao npr. da su sve žene koje nose ime Laura umišljene, a da je loše sebe staviti na prvo mjesto u životu - ali, jedno je sigurno, nad svakim od pravila sam se uistinu zamislila. Da, slažem se, bitno je zauzeti pobjednički stav, i da, jednom nogom treba biti u onom savladanom, a drugom u onome što tek pokušavamo savladati, trebamo se brinuti o sebi jer ne pripadamo samima sebi, nego Bogu, i svojim bližnjima, važno je diviti se onome što postižu obični ljudi, ali i velikim postignućima jer smo svi jednako važni za izgradnju boljeg svijeta, valja se uspoređivati s onim tko smo bili jučer, a ne s drugim ljudima, treba reći ono što mislimo da bismo shvatili što mislimo, treba dobro slušati druge jer ljudi, kad ih se pozorno sluša, najčešće sami ponude rješenje svojih problema, savjete ne valja davati nikome jer savjetima ljude samo želimo zbaciti s grbače i dr. Peterson ne otkriva toplu vodu, nego zaista na nov i briljantan način otkriva tajne ovog svijeta! Peterson je, između ostalog, vrsni poznavatelj Biblije, koju često tumači u svojim djelima, ali nije nije katolik, iako ima tendenciju da to postane, pa je njegova knjiga namjenjena doista svima koji traže smisao i red u svom životu, i koji će se, naposljetku, oduševiti idejom o patnji kao smislu života, ili činjenicom da ljudska ograničenja čine egizistenciju zanimljivom baš kao što kriptonit čini Supermana zanimljivim.

Ova knjiga puca po šavovima od informacija, i iako je vrhunsko štivo koje valja imati u privatnoj biblioteci, ili ga pokloniti voljenima, još uvijek sam pristaša profesora Randyja Pauscha koji, za razliku od znanstvenog Petersona koji cijelo prvo poglavlje govori o živčanom sustavu jastoga, u svom Posljednjem predavanju priča iz perspektive čovjeka koji umire, a koji ostavlja iza sebe suprugu i troje djece koja ga neće nikada upoznati. Često se sjetim njegovih pouka i često se pitam što bih ostavila svijetu, i svojoj djeci, da znam da mi se bliži kraj, pa sam, ovaj put, posložila svojih 12 pravila za život, u čast svim učiteljima i Učiteljima koji nam nastoje životu dati smisao.

1. Posloži prioritete, otkrij što voliš, a što ne, što planiraš napraviti, a što nikad ne bi

2. Napravi to što nikad ne bi napravio, i nikad više ne reci "Nikad" pa presloži prioritete ponovno

3. Nikad ne radi nešto samo zato što to rade drugi, ne radi drugima ono što ne želiš da drugi tebi rade, i uvijek se potrudi biti ljubazan

4. Radi ono što voliš, i neka te strast prema tome potpuno obuzme - bar dok ne dobiješ djecu 😂

5. Bit ćeš i sretan, i nesretan - oboje će proći

6. Voli bez uvjeta i bez straha, čak i kad ti svi govore da ćeš biti povrijeđen, i svakog dana poljubi onog koga voliš

7. Oprosti drugome greške, i tebi će trebati oprost - nitko nije savršen

8. Ne veži se za stvari, to su samo stvari, veži se za ljude

9. Ne stavljaj život na čekanje, stvari se gotovo nikada ne poslože kako bi ti htio

10. Uvijek imaj na umu odakle si potekao, ta će ti spoznaja dati snagu da stigneš gdje si naumio - uči od svojih roditelja, ali im i oprosti

11. Čitaj, slušaj glazbu, i ne shvaćaj to kao obvezu, nego kao lijek za dušu

12. Svoje teškoće predaj Bogu, neće ti uvijek dati što si tražio, ali će ti dati što ti je potrebno

Ljudi vole strašne priče - i ne poričite, volite ih i vi, sigurna sam, jer, kako bismo drukčije objasnili globalnu ljubav prema bajkama u kojima vukovi proždiru bolesne bakice, nepregledno bogatstvo gospodina Stephena Kinga ili kul faktor na kojemu zavidimo Horatiju Caineu? Ipak, ima li strašnije priče od priče koja izvire iz stvarnosti, iz urbanih legendi koje se prepričavaju godinama, od priče o nestalim tinejdžerima kojima se prodaju organi, o djevojkama koje nisu mogle podnijeti život u okrutnom svijetu, pa su utjehu pronašle u mulju nepredvidljivih rijeka? Svaki grad ima svoj tužni folklor, te priče nesretnih ljudi koje nikada nisu do kraja ispričane, a ja sam, moram priznati, oduvijek gajila poseban interes za takvu vrstu neriješenih slučajeva (muž me i danas špota jer gledam reprize Zločinačkih umova po deseti put). Kako sam odrasla u gradu u kojem se nijedan zločin nije actually dogodio, ili se bar tako činilo u mom djetinjstvu, svoju sam dječju znatiželju hranila skupljajući novinske izreske o neriješenim ubojstvima, maštajući da ću postati FBI agent i vratiti mir u svijetu. Ova wannabe FBI agentica posebno je pratila slučajeve dječje viktimologije, npr. onaj o maloj missici JonBenet Ramsey, ne zbog vlastite morbidnosti, nego zbog silne potrebe za ponovnim uspostavljanjem reda - pronalaskom ubojice nevinog djeteta, kakvo sam, zapravo, i sama tada bila. Zato, kad mi se u rukama našao roman Planina straha, kojeg je španjolski scenarist Agustin Martinez započeo pisati čuvši za nestanak djeteta u planinama Pireneja u kojima je običavao provoditi godišnji odmor, moje su dječje crime-fighterske strasti počele vriti.

Roman Monteperdido kod nas je preveden u nakladi Znanja kao Planina straha, a na njegovim koricama stoje naznake nepretenciozne fabule - dvije djevojčice nestale su u idiličnom selu okruženom planinama, čiji stanovnici su i pet godina nakon događaja bijesni zbog istrage koja je zamrla na samom početku. I ljudski rod i priroda mirovali su sve dok se nije dogodila prometna nezgoda u kojoj je jedan automobil uništen, jedan muškarac umro, a jedna je nestala djevojčica pronađena - živa! Tko je vozač automobila, sjeća li se pronađena djevojčica svoje otmice, i gdje se nalazi druga djevojčica - samo su neka od pitanja na koja odgovore žele pronaći pedantna policijska inspektorica Sara Campos i njezin šef i zaštitnik Santiago Bain koji dolaze pomoći lokalnoj žandarmeriji čija se istraga počela činiti "..poput izlivene rijeke koja se vratila u korito".

Već duže vrijeme na pristojnoj udaljenosti držim knjige ovog žanra jer mi se gotovo svaka kriminalistička priča čini perspektivnom na početku, dok me njen kraj redovito razočara, ali triler senora Martineza neću dodati na svoj popis razočaranja. Martinez, koji je napisao i scenarij za TV seriju koja slijedi roman, započeo je svoj prvijenac laganim tempom, otkrivajući svako malo tek toliko tragova da zadrži pažnju čitatelja do samoga kraja - i uspio je u svojoj namjeri! Istina, isti efekt mogao je postići i s dvjestotinjak stranica, ali dobro, nećemo čovjeku zamjeriti jer se raspisao. Osim toga, ono što se čini klišejem u ovakvom tipu romana - naoko idiličan gradić u kojem svak čuva neku sramotnu tajnu - Martinez je vješto prikazao u novom svjetlu pridajući okrutnim planinama najbitniju ulogu u zapletu i raspletu priče u kojoj se voli i mrzi, u kojoj se pripovjeda o srnama, a puška usmjerava prema ljudima. Planine Pireneja ovdje izazivaju divljenje, ali bude i strah, a rijeka, koja je bogata životom, može taj život i nepovratno odnijeti, pa se prirodno prostranstvo u ovom romanu može doživjeti i kao klopku iz koje će se divlja životinja, aka čovjek, teško iskobeljati. Osim priče o nestalim djevojčicama, roman nudi i priču o istražiteljici Sari Campos koja se nastoji osloboditi starih strahova i ne dopustiti slučaju djevojčica da ju potpuno proguta. Lik istražiteljice najautentičniji je u romanu, prikazan sirovo, s vrlinama, ali i manama, pa se u čitalačkom svijetu već šuška o nastavcima romana koji bi uključivali ovu potencijalnu feminističku ikonu. Hoće li Sara pronaći rješenje slagalice o "obeshrabrujućoj ljudskoj prirodi" i hoće li, nakon nekoliko obrata, doživjeti happy end saznajte ovog ljeta čitajući Planinu straha, pogotovo ako ljetne dane provodite uz logorsku vatricu podno planine Papuk, osluškujući šapat kneginje Ružice i šuštanje listopadne šume na orahovačkom Ferragosto JAMu - paranoja je zajamčena!

Napisano za Ziher.hr

Sve što moje sestre rade ide mi na živce. Otkad su se rodile, za petama su mi - jedna mi neprestano cundra po sobi, a druga oduvijek posuđuje moje stvari bez pitanja. Jedna je uvjerena da se ne znoji pa smatra postignućem ne otuširati se dva dana, a druga nikad ne bi priznala da je spavala do podneva, nego će do posljednjeg daha uvjeravati sve da se probudila u 8:00, ali je u krevetu rješavala neke poslovne obveze. Jedna radi tisuću poslova, a druga jedva čeka praznike da se odmori od spikanja engleskog sa školskom dječicom koja ju, btw, obožavaju. Jedna toliko voli partijati da je na jednom koncertu pala sa zida brane akumulacijskog jezera visokog pet metara, a druga u životu nije kročila u disco ili noćni klub, barem koliko mi znamo. Jedna, dok hoda ulicom, nikoga ne pozdravlja, a druga se pozdravlja sa svakim djetetom i čovjekom i ženom koje sretne putem. Jedna sluša samo kul glazbu kul glazbenika za koje nitko nikad nije čuo (OK, za koje ja nisam nikad čula), a druga sluša korejski pop, što god to bilo, i ne - ona nema trinaest godina. Jedna ima dečka Amerikanca koji je stariji od nje (#samoljubav, Andy!), a od druge još čekamo potvrdu da će se preseliti u samostan. Jedna čita čudne knjige i opsjednuta je profesorom Markovićem, tvrcem modernog hrvatskog pravopisa, a druga voli filozofe i teologe, a knjige ne čita, nego ih - sluša. Da, sve te čudne stvari koje moje sestre rade idu mi strašno na živce, ali većinu vremena sam uvjerena da na svijetu nema zanimljivijih žena od mojih sestara.

One su razlog za moje hormonalno i nekontrolirano cmizdrenje putem kući iz ginekološke ambulante u kojoj mi je dr. Sabina priopćila - "Dečko je!" Trebali su mi mjeseci da prebolim što moja kći neće imati sestru, što neće doživjeti tu sestrinsku dinamiku. Nismo moje sestre i ja povezane pupčanom vrpcom - štoviše, da neku od njih nazovem u tri ujutro i zamolim uslugu, mislim da bi mi hladno spustile slušalicu, ili bar pospano pitale: "Je l' moram baš sad?" - ali nitko me ne poznaje kao one, i nikoga ja ne poznajem kao što poznajem njih, bez pretvaranja, bez prenemaganja, brutalno, istinito. Nisu mi najbolje prijateljice - ponekad se ne čujemo danima, ne vidimo mjesecima, ali su najveće izazivačice, najveće provokatorice, najveće sukolutačice očima. Zbog njih volim sve sestrinsko - Sister Sledge, The Andrews sisters, Sanderson sisters, Bronte sisters, First aid Kit, Haim, The Bangles, The Corrs, Dixie chicks, Wilson Philips, Sestre Husar, Sestre Olsen, časne sestre, you name it, I love it! Blesavo, znam, ali zbog opsjednutosti sestrinstvom ponekad i Franku doživljavam kao četvrtu od nas, a za njeno besestrinsko odrastanje utjeha su mi prijateljstva s dobrim ženama koje su odrasle uz braću, a ipak postale kul. Jedna od njih poklonila mi je ovu zanimljivu knjigu koja je tek sad došla na red za čitanje.

Julia Alvarez možda kod nas nije poznato ime, ali sigurno ste čuli za knjigu i film In the time od the Butterflies, o čuvenim sestrama Mirabal koje su se u Dominikanskoj Republici borile protiv diktature Trujilla, koji ih je, naposljetku, dao brutalno ubiti 1960. godine, zbog čega se i danas u svijetu 25. studenog obilježava Internacionalni dan protiv nasilja nad ženama. Julia Alvarez pisala je o sestrama Leptiricama, a pisala je i o sestrama Garcia kojima je život udahnula njena autobiografska priča. Nakon rođenja u New Yorku, Julia je s obitelji preselila u zemlju svojih predaka, Dominikansku Republiku, jer je njenom ocu bili milije živjeti u diktaturi, nego u The land of the free and the home of the brave. Ipak, nakon deset godina, bio je prisiljen vratiti se u Ameriku, a Julia je svoju neprilagođenost, depresiju, nostalgiju za domom te predrasude s kojima se suočavala svakog dana u školi pretočila u roman Kako su sestre Garcia izgubile naglasak, te se smatra jednom od najutjecajnijih i najkomercijalnijih latino autorica, uz Sandru Cisneros, o kojoj sam ranije pisala, i Cristinu Garcia. Roman je napisan 1991. godine, a prodan je u 400 000 primjeraka širom svijeta. Iako se naziva romanom, on je zapravo zbirka nepovezanih crtica iz života sestara Garcia - Carle, Sandre, Yolande i Sofije - gdje je svaka crtica pisana iz druge perspektive, i gdje se u svakoj može uživati neopterećeno, ne žureći, ne pitajući se o raspletima, uz šalicu tople utješne kave.

Kao i mnoge autorice, i Julia Alvarez ljuta je jer je roman koji napiše muškarac univerzalan, a onaj koji napiše žena je namjenjen ženama, ali mene uvijek dirnu ti ženski romani, napisani od žena, za žene. Žensko pismo ne smatram slabošću, uvredom niti pisanjem koje je manje vrijedno, dapače, smatram da je žensko pismo posebna forma, tajni jezik koji razumiju samo žene, zbog čega romani poput ovoga uvijek ostaju u srcu čitateljice koja ih pročita. Sestre Garcia u Americi se pokušavaju prilagoditi slobodnom i tolerantnom američkom načinu života, ali, tambien, ostati vjerne svojim dominikanskim korijenima, velikoj široj obitelji koja uživa u ograničenom životu, uz služinčad, doduše, a ova knjižica za mene je bila pravo putovanje na Karibe, putovanje u dvorišta vrckavih teta obavijenih jarko ružičastim bugenvilijama, u cantine slamnatih krovova, u kuće gdje se očevi drže one stare "Dobre krave rađaju krave", ali i u američke glave neprilagođenih senorita koje uživaju u zaljubljivanjima s opsesivnim, maratonskim počecima, koje mrze biti samo sat zemljopisa za momka koji im se sviđa, koje lažu same sebi kad se zaljube u pogrešnog muškarca, i neprestano se bore s američkim agnostikom i dominikanskim katolikom u sebi. Jedna od sestara tvrdi da je pogrešna predodžba da su sve latine strastvene u svemu što rade, ali ja bih rekla da su sestre Garcia, svaka na svoj način, muy apasionado u želji da pronađu svoj identitet i najbolje od oba svijeta. Čitajući ovu crvenu knjigu razmišljala sam o putovanjima, o tome koliko nas ona obogaćuju, i o tome da, zapravo, putujemo da bismo više cijenili svoj dom, da ga ne bismo uzimali zdravo za gotovo, jer, sve i da pođemo na drugi kraj svijeta, neće nam trebati puno vremena da shvatimo da smo svi isti ispod kože, jeli mi guavu, baklavu, ili sarmu, da su nam antojos za kojima žudimo slične, da svi želimo slobodu, ali i pripadati, da je najljepše doma, i - da nam užasno nedostaju naše lude, neukrotive i čudne sestre.

"Yo je započela upitavši ga je li ikad čuo za Mary Wollstonecraft. A Susan B. Anthony? Ili, Virginiju Woolf? - Jesu to neke tvoje prijateljice? - upitao je on.
Za dobro nekog nevidljivog sestrinstva, budući da naše tete i sestrične smatraju izrazito neženstvenim hodati naokolo i demonstrirati za vlastita prava, Yoyo je samo uzdahnula i sve smo zakolutale očima. Više nismo ni pokušavale osvijestiti ljude na Otoku. Bilo bi to kao da u tunelu pokušaš napraviti strop kao u katedrali, ili nešto slično. Jednom smo se prihvatile tije Flor, koja je pokazala svoju prostranu kuću, lijepo njegovane vrtove, kamenog Kupida koji je bio prepravljen tako da mu je voda štrcala kroz usta. - Pogledajte me, ja sam kraljica - tvrdila je. - Moj suprug mora svaki dan ići na posao. Ja mogu spavati do podneva, ako želim. Zar bih trebala prosvjedovati za svoja prava?"

Sjećam se te krvi na gaćicama kao da je bilo jučer. Toga dana bila sam na rođendanu svoje prijateljice Lidije, toga dana bila sam dijete. Torta na kojoj je ponosno stajalo jedanaest Lidijinih svijećica bila je od lješnjaka, dan je bio studen, a iz kazića je treštao Grašo i pjesme s njegovog "Mjesec iznad oblaka". Vratila sam se kući i počela plakati pri pogledu na svoje gaćice, misleći da umirem. Srećom, imala sam kul mamu koja mi je sve objasnila i pripremila me za tu novu ulogu žene koju mi je okrutna sudbina namijenila. O menstruaciji nisam nikome ni pisnula sve dok na jednom od sistematskih pregleda liječnica nije iznudila priznanje od mene i drugih nesretnica iz razreda (mjesečnom prokletstvu više su se radovale one koje su ga dobile kasnije). Tijekom godina, puno puta sam se sramila svega što me čini ženskim bićem, a naročito grudi koje su rasle koliko god se ja tome protivila (suosjećala sam s likom Christine Ricci u Now and then) i prljave menstruacije koja se znala pojaviti baš u najnezgodnije vrijeme (jednom prilikom mi je simpatija ukazala na mrlju na hlačama - #teentragedies). Svoje ženske znatiželje sramila sam se još više. Stidljivo sam posuđivala knjige Judy Blume u knjižnici (Zauvijek mi je bio favorit!), a u srednjoj školi sam, žrtvujući se za kolektiv, u razredu raspačavala knjigu Kim Cattrall naslova Zadovoljstvo: Umjetnost ženskog orgazma, jer tko o tome zna više od samouvjerene Samanthe. Da, mama mi je bila kul, ali kad su posrijedi bila pitanja o ljubavnim ili ne-daj-Bože seksualnim odnosima, nisam uvijek bila sigurna koja pitanja treba postaviti.

O prvom poljupcu učila sam iz svog sramotnog iskustva, a o prvom seksu učila me Kat Stratford iz 10 razloga zašto te mrzim - Ne čini nešto samo zato što to drugi čine. Bogu hvala na Hollywoodu i televiziji! Priznajte, i vi ste prvi put za klamidiju i druge spolne bolesti saznale gledajući Seks i grad! O uporabi tampona naučila sam na splitskim Bačvicama, na ljetovanju s mladeži Crvenog križa, i to od dobre Samaritanke koju sam tad tek upoznala. O gljivičnoj infekciji saznala sam na prvoj godini studija, nakon što sam se tjedan dana grebala po koži, misleći da imam neku neizlječivu bolest koja se dobiva lošom higijenom i koju nitko nikada nije imao. Koliko god bila otvorena i bliska s mamom, sestrama i prijateljicama, čini mi se da o bitnim ženskim stvarima nismo pričale. Možda smo se stidjele.

Možda bi bilo lakše da je u to vrijeme, u vrijeme kad se Internet pretraživao samo za potrebe školske zadaće, postojala knjiga kao što je knjiga norveških seks blogerica, studentica medicine koje su odlučile reći svijetu - Ne sramimo se svoje stidnice! Dolje je najbolje Nine Brochmann i Ellen Stokken Dahl kod nas je izašla na svijetlo dana potkraj 2018. godine u nakladi Znanja, ali trebali bismo o njoj govoriti i ove godine, pa i sljedeće. Zanimljiva je to zbirka svih informacija o ženskom spolnom organu, svim njegovim sposobnostima, mogućnostima i problemima i nužno ju je pročitati ako želite poznavati sebe, i ako vam je zdravlje bitno u životu, bez obzira na vjerska, spolna ili životna uvjerenja. Pisana je razumljivim, ponekad i šatrovačkim jezikom, potkrijepljena rezultatima znanstvenih istraživanja te ruši ama baš sve mitove u koje žene desetljećima vjeruju - da će ti dlake rasti brže i gušće ako obriješ ijedan dio tijela (jer folikul je baš prkosan), da će ti pri prvom seksualnom odnosu djevičnjak (nezgodnog li imena) puknuti toliko da će se "Pop!", kao pri otvaranju šampanjca, čuti u cijelom susjedstvu, da za vrijeme menstruacije ne smiješ prati kosu, da se ženama ciklusi usklade kad žive zajedno duže (80% žena vjeruje u to - a i ja skupa s njima!) i dr. Zanimljivo poglavlje zasigurno je i ono o smanjenom libidu koji se smatra novom ženskom bolešću, o ženskoj i muškoj požudi, o tome koliko često ju je potrebno upražnjavati da bi par bio sretan (zanima vas, zar ne?), zašto su žene sve nesigurnije glede svog tijela i seksualnog života, ali i poglavlje o kontracepciji (jeste li čuli za kontraceptivni čip, ono, Mulder i Scully style?) i spolnim bolestima.

Nije ova knjiga revolucionarna, nije u njoj otkriveno ništa novo, ali ona je rezultat dobre namjere dviju žena koje su uvidjele da je bitno sve informacije o stidnici ženama ponuditi na jednom mjestu, i kao takva je odličan conversation piece, možda za neki sastanak Book cluba, uz butelju vina. Ja sam vam kao Edith Piaf, Je ne regrette rien, iliti ne žalim ni za čim, pogotovo ne za time što me o mom spolnom organu, požudi ili Kamasutri nije učila gospođa Rajić, profesorica biologije koja je bila strah i trepet u mojoj školi sve dok u udžbeniku nije ugledala naslov "Spolne bolesti". "Pročitajte to kod kuće", rekla je sva rumena i nikad nitko tu temu više nije spomenuo. Puno toga je trebalo pročitati kod kuće, i neke stvari se neizbježno uče na ulici, među prijateljima, na vlastitoj koži, ali me strah uzburkanog mora informacija koje je danas dostupno našoj djeci - djeci koja su, usprkos tome, neupućena, brzopleta, povodljiva i nezainteresirana za išta. Nisam radikalna, ne kažem da treba progovoriti o seksu čim dijete nauči tablicu množenja, ali ovakve knjige valja imati na polici, valja ih učiniti dostupnima, destigmatizirati ih i dati do znanja mladima da se takve knjige ne moraju čitati potajno, i da je o temama menstruacije, seksa, kontracepcije i spolnih bolesti, koje su nam svima zajedničke, više nego ikada bitno razgovarati otvoreno, bez imalo straha i stida.

Ja sam vam ono što Ameri zovu Homebody, po naški kućna šlapa - volim biti kod kuće. Naš stan mi je najljepši i najdraži i dovoljno mi je da izbivam iz njega nekoliko sati da mi počne nedostajati, i da ga pri povratku poželim zagrliti, bez obzira na igračke koje su po podu i kamare veša koje čekaju da ih posložim (plus ona hrpa u sušilici koju nisam izvadila tri dana jer sam ljenjivac). Naš dom je mjesto gdje je sve po mom, ili, točnije, po našem - a zbog toga mi je još miliji.

Dvije godine nisam vidjela more i čak mi je trunčicu počelo nedostajati (did I say that?!) pa sam s mužem spakovala sve što posjedujemo i zaputila se u Istru s dvoje naše nimalo fleksibilne djece. Nakon što je Franka milijun puta pitala "Jesmo sad stigli?" (Sjećate se kad nije znala pričati? Good times...), nakon što smo Domenicu i Baš baš (omiljena im pjesma) odslušali svega pet, šest puta, a Juraj sve šokirao melt downom na benzinskoj pumpi vidjevši seku da liže sladoled, a njemu sirotom ne da (još ima intoleranciju na kravlje mlijeko, stoga), stigli smo. Stigli smo u TUĐI stan s TUĐIM pogledom na more i s TUĐIM stvarima, a ja sam se momentalno raspala u komadiće. Pa ja uopće ne volim more! Nedostaje mi moja kuća, moj nered, moja pravila. Kmeeee. Razmažena sam and I know it. Zašto kažu da valja izaći iz svoje zone komfora? Zašto ljudi vole putovati? Zašto kupuju nove cipele, a stare su im, iako malo pohabane, još udobne? Zašto mijenjaju prebivališta ili aute, taman kad izgube onaj iritantni miris novoga? Zašto bi trebali željeti raširiti krila, zašto moramo uvijek gledati naprijed, željeti više? Aha, hm, da - zbog naše djece, zbog te radosti koja ih spopadne u mraku tunelu, zbog tog smijeha i vriska koji zaječe plažom kad ugledaju more. Damn, uvijek nas tjeraju da radimo na sebi, a taman smo se ušuškali u svoje rutine, u svoje sigurnosti i nesigurnosti. Uvijek im želimo bolje, želimo da sve vide, nauče i iskuse dok odrastaju i tako često gubimo s uma - mi smo, ustvari, ti koji s njima postaju zreliji, pametniji, bolji, odvažniji, otvoreniji za neke nove vidike. Hvala, djeco. Voli vas vaša razmažena mama.

Nije nama ovo prvo ljetovanje s djecom, no siree, nismo vam mi neki amateri. U dvije godine ljetovanja s Frankom vidjeli smo i doživjeli sve - vrištanje u autu, vrištanje u apartmanu, vrištanje na plaži, vrištanje u moru, puno vrištanja i puno nespavanja, nespavanje u autu, nespavanje u apartmanu, nespavanje na plaži, shvatili ste bit. U to doba nismo znali da je Franka zahtjevno dijete s raspršenom pažnjom, nismo znali da drugi rado ljetuju s djecom. Kako to misliš, dijete ti je spavalo na plaži? Kažeš, nije imalo ni noćne tantrume? Pa kako? Godinama smo se krivili i smatrali nesposobnim roditeljima, ta ne možemo na kraj izaći s jednim malim djetetom koje ni ne govori, a onda smo počeli tražiti i našli smo odgovore na neka naša pitanja, puno radili, puno vježbali, olakšali si život. Često su zahtjevna djeca ovisna o rutini, i promjena okruženja za njih može biti strašan šok. Znači, mea culpa, sedmosatno putovanje noću baš i nije bilo dobra ideja - kako se i pokazalo kad je počela vrištati u 1 ujutro i kad je nastavljala vrištati do 5 ujutro. Zahtjevna djeca često su senzorno osjetljiva, zato ne čudi što je Franka zazirala od vode - nije u pitanju bio strah, bila je to njena odluka i ona se te odluke dosljedno držala dva ljeta. Skidam kapu, Franka, ako nešto jesi, onda si uporna i dosljedna, kažu da su to vrline. Kažu to oni koji nisu doživjeli ljetovanje kao kulminaciju nepoželjnog ponašanja kod dvogodišnjeg djeteta koje odbija jesti, spavati, približiti se moru, koje odbija sjesti na trenutak.

Moram priznati, nisam strepila od dolaska na more ove godine. Franka sada ima četiri godine i puno smo toga uz nju mi naučili. Nema ništa silom, sve u Frankino vrijeme, sa što manje zabrana i pravila, a s puno zagrljaja i poljubaca i čuđenja svemu što postoji u svijetu. Mjesecima čitamo knjigice o moru, kupaće kostime isprobavamo već tjednima, i u bazenu smo se smočili (iako Franka po bazenu dugo hoda, nevoljko močeći Elzu i Anu na kostimu), spremni smo. Tek nakon što smo se iskrcali iz auta punog dječjih rekvizita, sinulo mi je - sada imamo i drugo dijete, Jurja koji se prvi put susreće s tim velikim morskim plavetnilom. Jao. Hoće li se sve ponoviti? Na površinu uma mi još uvijek u flashbackovima dolaze zvuci Franke koja vrišti, ali Juraj ih malo pomalo prigušuje - on je dijete koje, evo, dok ovo pišem, spava na plaži, tj. spava gdje god ga umor svlada, dijete koje se na plaži igra knjigicama i kamenčićima, dijete koje sve jede, dijete koje se oduševilo morem i nije niti zaplakalo kad je u njega prvi put umočilo nogice. Znam da je grozno uspoređivati ih, ali s njim je sve lakše, nije nalik Franki - Franki koja je još uvijek neukrotiva i svojeglava, glasna i znatiželjna do bola, ali koja, vjerovali ili ne, po dva sata ne izlazi iz mora, koja sada vrišti kad se s plaže ide u apartman, koja zaspi u 21 h, izmorena od plivanja, i spava 10 sati u komadu.

Možda sada proživljavate svoje najgore ljetovanje, možda strepite od ljetovanja s drugim djetetom nakon iscrpljujućeg ljetovanja s prvim, možda se pitate zašto vama ništa ne ide bez drame i vike, ali pouzdano vam mogu reći - opustit ćete se i vi s vremenom, prihvatit ćete svoje dijete kakvo god bilo, naučiti neke cake, postati majstori diverzije, i sve loše će proći. Sve će proći, ali morate biti nepodnošljivo strpljivi, i morate dopustiti svojoj djeci da vas iznenade - ponekad i ugodno, za promjenu.

Puno se toga promjeni s dolaskom djeteta u kuću. Odnos muškarca i žene, npr. Dok smo hodali, na ljetovanju, jer nam je je to bila jedina prilika za suživot, običavala sam svom muškarcu pripremati ručak od tri slijeda. Uvijek sam se šepurila u kuhinji (iako sam, budimo realni, znala skuhati dobro tek jelo, dva - a sve ostalo je bila čista improvizacija) i kuhala mu sve što on voli - pohala sam tikvice, pohala sam zagrebačke odreske, pohala sam piletinu, uglavnom, shvatili ste - puno sam ja toga pohala, i to bez klima uređaja u krugu od par kilometara, da se razumijemo. Takva žrtva morala je rezultirati brakom, pa on mora vidjeti da sam ja vrijedna domaćica i da ga mazim i pazim i da se nesebično topim od miline, a i od blizine štednjaka (btw, koga to taj štednjak točno štedi?). I je, žene, uzel' me on za ženu. Sada, puno godina kasnije, nakon što sam iz sebe istisnula dvoje glavate djece koja mamaču cijeli dan, sada mu kuham punjene paprike. Postala sam kao onaj Bubba iz Forresta Gumpa koji je volio shrimps na sto načina - takva sam ja s filovanim paprikama - može i uz kruh, i uz pire, može i bez priloga, a najdraže su mi, pak, one za dva dana. Uuuuuu, na te sam slaba. Skuham ja to svom mužu i on šuti, sav sretan, jede, fino mu. Možda u sebi gunđa i radije bih maznul' neki zagrebački, ali šuti - i to je tajna dobrog braka. Puno ljubavi i tihog razumijevanja u punjenim paprikama.

Ja nisam opuštena osoba, i ne mogu to postati na zahtjev, samo zato jer sam se vozila osam sati na drugi kraj zemlje, jer sam na plaži. Meni je mozak uvijek na stand by-ju, neprestano pravi neke blesave popise - što još moram danas, što još moram sutra, kome moram odrezati nokte, koje meso moram odmrznuti za ručak, kad ću oprati bijeli, a kad šareni veš itd. Nisam ni neki control freak, iako bih voljela biti. Nekoć, što sam si više obveza i aktivnosti nakamarila, to sam bila zadovoljnija. Sada? Sada se pola dana pokušavam sjetiti tko to ima rođendan, koga sam trebala nazvati, kod kojeg liječnika se naručiti, i što sam, dovraga uopće htjela reći. Jesam li o ovom već pisala? Sorry ako jesam. Mozak mi je preopterećen svim moranjima, svim mamakanjima, svim minutama dana u kojima se netko penje po mojim nogama ili me traži da mu obrišem guzu, da mu ogulim jabuku, da mu obojam leptira, da mu dam bombonića, da mu dodam dudu koju je katapultirao tko zna gdje. Rekli bi neki "Eto ti, na! Sad ćeš se vratiti na posao, a djecu će ti hraniti i presvlačiti neka tamo teta, dok ti piješ kavicu na pauzi na poslu", i istog trena, na samu pomisao, briznem u plač. Žene, mame, nikad im udovoljiti.

Ljeto s djecom nije odmor, pogotovo ljeto koje donosi kraj rodiljnog dopusta. Koliko god bila umorna, još više sam uplašena - kako će sada izgledati naš život, kako ćemo se svi prilagoditi tome, hoće li mi djeca stalno biti bolesna. Protiv straha se borimo kontrolom, kaže Jesper Juul. Možda sam zato ovih dana posebno sluđena i vičem na djecu jer su bananu razmrljala po svekrvinom kauču. To su samo djeca, i trenutno mogu zaključiti, ako od mene uče kako se nositi sa stresom, loše im se piše u životu.

Uzela sam u ruke knjigu Jespera Juula čim sam pročitala vijest o njegovoj smrti. "Vaše kompetentno dijete" još nisam pročitala, ali svjesna sam da se iza njegovih knjiga krije mili um s puno iskustva. U knjizi Četiri vrijednosti koje će djecu pratiti do kraja života na zanimljivo posložen način govori o zadaćama modernog roditeljstva. Kroz međusobno uvažavanje (ali ne i jednakost, ne i ravnopravnost), integritet (reći DA sebi i NE tuđim željama), autentičnost (sposobnost biti ono što jesmo i druge prihvatiti onakve kakvi jesu) i odgovornost (koja je uvijek na roditeljima) rješava konkretne probleme obitelji s kojima se u svom radu susretao. Na pisma zabrinutih mama, tata i baka daje odgovore, a nas potiče, ne da primijenimo rješenje na svoju specifičnu situaciju, nego da ispitamo svoje stavove.

Juul jasno daje do znanja da razumije potrebu modernog roditelja da odgaja dijete drugačije nego su to činili njegovi roditelji, ali da ne zna kako to učiniti. Sviđa mi se što tvrdi da moramo osmisliti svoje granice, a ne djeci nametati neke koje je netko drugi postavio. Sviđa mi se što je uvjeren da djeci ne trebamo biti prijatelji, nego netko tko ih vodi, u koga se pouzdaju, netko tko im govori istinu. Sviđa mi se tvrdnja da djeca na svijet dolaze s određenim temperamentom (teško si priznajem odakle mojoj Franki taj njen tvrdoglavi temperament) i potencijalima, a o našem vodstvu ovisi u kojem smjeru će krenuti. Njegove riječi su strašno inspirativne, ali i dovode do suza, imajte to na umu kad počnete čitati njegove knjige. Poglavlje o autonomnom djetetu (od riječi do riječi je pogodio moju Franku) čitala sam ridajući, od sreće, jer sam prepoznala na vrijeme specifičnost njenog karaktera, za razliku od mnogih koji se godinama pate sa svojom djecom, namećući im sve više pravila i kazni.

Pogodilo me i pismo bake koja se pita treba li se miješati u odgoj sina i snahe koji su predosljedni u krutosti prema svom trogodišnjem sinu. Ukratko, Jesper je baki poručio da bude baka i da bude potpora sinu, ali da se ne miješa. "Pomislite samo na to koliko on mora biti lišen čiste radosti i spontanog iskazivanja ljubavi jer je tako silno zaokupljen ulogom odgojitelja." Bingo! Mi, roditelji, stalno kao da hodamo po jajima, napeti, pod stresom, sve po planu, sve nam teško, sve nam too much. Alo, stani na loptu! Na moru si! Sjeti se, igra oslobađa od stresa, pusti da te dijete nauči kako, ako si zaboravila! Iliti, kako bi rekli neki (a ja se obično namrštila svakom borom koju imam) - opusti se i uživaj!

Voajerizam na plaži je neizbježan - doduše, ne nužno onaj u punom smislu riječi, nego onaj koji se ispoljava zahvaljujući našoj urođenoj želji za proučavanjem drugih ljudskih bića. Muškarci škicaju žene, babe škicaju mlade mame, i osuđuju njihov moderan odgoj, a mame jednim okom škicaju djecu, a drugim sladoled, usput analizirajući koliko sladoleda bi trebale preskočiti da bi opet stale u one crne hlače broj 36 (ili to samo ja?). Volim i ja buljiti u druge, dakako. Voajerizmom se rekreativno bavim od ranih dvadesetih (jer tinejdžeri su uvijek sami sebi bitni), a ove godine sam mu se ozbiljno posvetila. Ove godine odlučila sam svakodnevno buljiti, dok ližem onaj sladoled s početka priče (hm, da, nijedan još nisam preskočila), i zapisati sve naslove knjiga koje su čitane na plaži.

Da, ja volim buljiti u knjige, posebno sada kad, zahvaljujući hiperaktivnoj djeci, više nego ikada zavidim ljudima koji leže i u miru čitaju knjigu uz povjetarac s mora. Za moj pojam, ti ljudi su u raju, a ja uhođenjem sudjelujem u njemu.

Zadnjih mi je godina hobi doveden u pitanje zbog sve veće uporabe Kindleova, žalosno moram reći, ali, evo, ove sam naslove uspjela uloviti na plaži u Červar-Poratu.

Posljednja straža - Stephen King

Treći dio trilogije o detektivu Billu Hodgesu čitao je jedan Čeh, čini mi se, a knjiga je prevedena i kod nas, u nakladi Znanja. Radi se o Stephenu Kingu, pa je suvišno reći išta.

Oro - Marcel A. Marcel

Poljska knjiga napisana od dramaturga i glumice pod zajedničkim pseudonimom donosi neobičnu priču o suvremenim tinejdžerima s malo magije, i čini mi se da je to knjiga za koju ćemo čuti u budućnosti, ako je suditi prema ocjenama na Goodreadsu. Glavni lik je Lena koja život provodi po udomiteljskim obiteljima.

Bezimeni - Martina Cole

Martina Cole navodno je poznata britanska spisateljica krimića, a glavni lik u ovom romanu je Marie koja izlazi na slobodu nakon odsluženih 12 godina u zatvoru, na koje je osuđena zbog ubojstava dviju najboljih prijateljica.

Djevojka s bisernom naušnicom - Tracy Chevalier

Autoricu je nadahnula Vermeerova slika, a roman opisuje odnos slikara i modela. Riječ je o svjetskom bestseleru, a ako je niste čitali, garant se gledali film sa Scarlett Johansson.

Čudo - R. J. Palacio

Legendarni Auggie dječak je s teškim genetskim poremećajem zbog kojeg mu je unakaženo lice, a koji nastoji naći svoje mjesto u školi, i u svijetu. Must read!

Shelter Mountain - Robyn Carr

Ne znam postoji li prijevod ove knjige, čitatelj na plaži čitao ju je pod nazivom Gorsko zavetišče. Robyn Carr piše krimiće, a ovaj započinje ženom koja u planinama sa sinom traži utočište od muža zlostavljača.

Polje milosti - Tessa Afshar

Autorica je poznata na području romana s biblijskom i povijesnom tematikom, a ovaj se temelji na biblijskoj priči o Ruti. Ljubav, Izrael, povijest, Biblija, nema čega nema, zvuči zanimljivo, u izdanju Verbuma kod nas.

Ovo je za mene bilo zanimljivo iskustvo (koje je uključivalo puno guglanja, prevođenja i puno kratkovidnosti), a ovom se prilikom zahvaljujem svom sinu koji mi je služio kao paravan za stalkanje. Dijete se voli voziti u kolicima i promatrati ljude, a mama gura kolica, i usput škica knjige. Kakva mater, takav sin, izgleda.

Svakog ljeta obuzme me neodoljiva želja za izigravanjem prave žene, valjda tako na mene utječu sve te preplanule žene koje se u Zarinim (nisam nikad ništa kupila u Zari, but still) ljetnim haljinama, u hit sandalama s hit manikurama, prešetavaju društvenim mrežama. Poželim i ja saznati što je u modi, što natrackati na sebe da sakrijem umor i otjeram godine. Kupim ženski časopis i prolistam ga, jer, budimo realni, nema tu baš puno toga za čitati, i što saznam? Saznam da mi, žene, nismo normalne.

Naime, žene će potrošiti svoj zarađeni novac da bi čitale naslove tipa "No make up look u četiri koraka" (ja vam bespla preporučim kako ga postići u jednom koraku - ne našminkaj se!) i bar desetak reklama za razne klinike koje oblikuju tijelo, uklanjaju narančinu koru (jadna naranča, nije zaslužila poistovjećivanje s nečim tako omraženim) i obavljaju druge tretmane koji bi ženu, baš kao i ženski časopisi, trebali osnažiti, učiniti samouvjerenom, neustrašivom i prekrasnom. Come on! Ništa ne govori ženama da nikad neće biti dovoljno lijepe, snažne i pametne kao što to govore ženski časopisi koji im drže lekcije o tome gdje kupiti koju krpicu, koju kozmetiku staviti na sebe i koji nemaju niti jedan članak o ičemu iole bitnome za ovaj planet. To hell with it all! Izaberi sama! Pronađi sama! Donesi tu odluku! Prošeći! Razmisli! Čitaj! Saznaj! Otkrij! Divi se! Uživaj!

Da stvar bude gora, moja četverogodišnja kći uhvatila se baš jednog lista s reklamom za uklanjanje celulita i neprestano me ispituje: "Mama, kakva je to doktojica? A šta jadi ta teta? A hoćeš ti mene tako pjegledat?", a ja joj nemam što reći nego da teta odmara dok ju doktorica masira nekim uređajem za masažu. "A zašto?" pita me ona pedeset puta. "Nemam pojma", kažem joj. Hoće li uklanjanje celulita spasiti svijet? Trebaju li se žene oko toga zabrinjavati, ubijati u pojam, na celulit trošiti svoj novac? Jesmo li toliko iskompleksirane? Jesmo li stvorene da bismo okolo nosale ispeglanu kožu i besprijekoran ten, dok kćeri prate svaki naš korak? I don't think so.

Možemo toliko više.

Moramo toliko više.

Namaži djecu kvalitetnom zaštitnom kremom protiv sunca pa onda namaži sebe, plivaj s djecom i prskajte se morem, pojedite sladoled, prošeći s mužem, popij pivo s legicom, pročitaj knjigu, odvrni radio, ne kupuj ženske časopise, lijepa si i pametna, i imaš celulit, pa što onda?

Velike tamne oči. Sladak, na ćaću, kažu svi. Postojana irokeza na vrhu glave. Dva zuba u ustima. Nasmijan. Miran. Živce gubi jedino kad netko jede u njegovoj blizini. Načitan. Voli ekstremne sportove, sve s kotačima, ali i princezinu krunu, fen i cijeli set posuđa. Kad kaka, stenjanje čuje cijeli komšiluk. Najveći obožavatelj Domenice Žuvele. Spava i ne sekira mamu koliko bi mogao. Mazulja. Nitko i ništa ga ne oraspoloži kao njegova vrckava seka koja se boji pijeska, dok ga on jede. Moj frajer.

Nisam mislila da ću ikoga moći voljeti kao što volim Franku - ona mi je otela srce, ali Juraj se, nježno i nečujno, ušuljao u njega. Godina s njim je proletjela, a da mi se čini da nisam stigla o njemu ni razmišljati, nisam stigla o njemu sanjati, samo sam ga pustila da postoji. Iako je otpočetka naviknut da je mamina pažnja podijeljena, nije se nikad ljutio, ali je koristio svaku priliku da bi se stisnuo uz mene. Neprestano se pitam je li me imao dovoljno i hoće li mi srce puknuti onog rujanskog jutra kad ga sa sekom dovedem u jaslice. Znalo je biti teško u posljednjih godinu dana dok smo bili po cijele dane sami nas troje, i često sam pucala po šavovima, kriveći se, grizući se, sumnjajući u sve što radim kao majka - nadam se da Juraj pamti samo sretne dane, nadam se da voli život, da voli obitelj u kojoj je rođen.

Ne mogu reći da volim tko sam postala s dvoje djece, da sam postala bolja mama, žena, osoba. Ovo nisam ja, puno puta pomislim. Ništa ne dovršavam. Ništa ne stižem. Nervozna sam. Vičem, sve više. Ali, uvijek su mi djeca na prvom mjestu, dajem im se cijela, ponekad mislim da i nemam više što dati. Nadam se da će to uvijek znati - da me svakog dana rastave na dijelove, i da me onda svojim osmjesima i poljupcima uvijek ponovno sastave, onako kako ne može nitko drugi na ovom svijetu. Pa, možda samo njihov divni otac čija su slika i prilika.

Subota je i već smo trinaest dana na žalu. Toliko sam umorna da mi se čini da ovim tempom plaža-kuća-plaža-kuća živim godinama. Ni galebove ne čujem, ni valove, svi ti opuštajući zvukovi kao da su prigušeni i čuje se samo - "Neću!"

"Neću! " i sve izvedenice navedenog Franka je u ovih trinaest dana izrekla minimalno 2084 puta i nema stvari na koju je rekla: "Hoću!" Osim sladoleda, dakako, i plivanja, to hoće. Kunem se, čak i po noći bunca, ponavlja unedogled: "Ne mogu! Ne mogu!" Ni ispiranje mozga Gospođicom Neću nije urodilo plodom. "Franka, što se dogodilo Gospođici Neću jer je svima stalno govorila "Neću!"? "Onda je majka njoj rekla "Neću!", i svi su joj rekli "Neću!", odgovara Franka citirajući Sunčanu Škrinjarić. Ali, Franka je tvrd orah, ne mijenja ona ploču brzo kao lik iz priče. A-a. Ako Franka ne želi piškiti, obući se, ostati kod kuće dok tata ide u pekaru, obuti sandale, namazati se kremom za sunčanje, ručati, spavati popodne, otuširati se, spremiti igračke, ne naginjati se kroz prozor, dodati vlažne maramice, sići s bratove knjigice, dati ruku u šetnji, ne istrčavati pred aute na cesti, ne skakati neprestano, vratiti bratu igračkicu, pogotovo - ako Franka ne želi izaći iz mora, onda će biti po Frankinom ili će mama i tata počupati kosu pokušavajući ju izmanipulirati što tiše i u što kraćem roku, da bi izbjegli osuđujuće poglede civiliziranog svijeta. Ma, navikli smo mi i na te poglede, nisu nam bitni, ali bitno nam je prkosno dijete naučiti da ne može sve dobiti kad i kako želi, ali ponestalo nam snage, glasa, strpljenja. Kod kuće se još nekako i dogovorimo, imamo određene metode i tehnike, ali na moru sve dječje i nedječje obrnute i neobrnute psihologije padaju u..., pa, vodu. Morska sol kao da joj da supermoć - maksimalni otpor roditeljima. Svaka banalna situacija pretvorila se ovog ljetovanja u horor i nema dana u kojem nismo razmatrali prijevremeni odlazak kući.

Jasno mi je, ljubomorna je na brata i željna je nježnosti, ali ljubavlju obasipati nekoga tko je u svojoj najgoroj manifestaciji ponekad se čini nemogućom misijom. Samo jedan lijep dan, daj mi, Bože, molila sam se danima, da ne odemo kući kao najveći luzeri, bez ijedne uspomene lišene stresa. I bi Bog dobar.

Jučer smo dan započeli gunđanjem, jer nebo je odlučilo poremetiti nam sve planove. E, nećeš, razbojniče. Zgrabili smo ručnike, kupaće kostime, rezervne kupaće kostime, gaćice, rezervne gaćice, odjeću, marelice, banane, kašice, grickalice, zlu ne trebalo, pelene, pelene za more, kremu za guzu, kremu za sunčanje, tristo vlažnih maramica, sunčane naočale x 2, narukavce za plivanje, sve papuče za more, 3 ležaljke, knjigice, lopatice, kantice i još stotinu drangulija, idemo na plažu, makar i sjekire padale. Kupali smo se pet minuta, pa smo, nakon što smo Franku doslovno izvukli iz mora, sjeli u bistro i ručali. Skoro hranu nisam trpala u sebe kao da sutra ne postoji, i skoro me uopće nije bilo sram moje djece. Franka jest cijelo vrijeme hodala oko stola pa jela pomfrit klečeći na stolici (opomenula sam ju samo pedeset puta), ali jela je! Smazali smo i ručak i desert i bili sretni, dok je kiša pljuštala, a cijela plaža se gurala u bistro u potrazi za zaklonom. Ostatak dana sunce se igralo na nebu s oblacima, pa smo odlučili s djecom otići u obližnji Novigrad. Grad je predivan, uređen, šaren, bogat zelenilom, i u svemu smo uspjeli uživati usprkos tome što je Franka silom htjela na mokri tobogan, dok su munje parale nebo. Pojeli smo i pizzu i u zadnji tren pobjegli kući od kiše, ili smo barem tako mislili. Putem se na nas spustio pljusak, nebo se zacrnilo, a mi smo trčali s djecom od auta do stana, smijući se jer je Juraj dahtao kao što dahće dok ulazi u hladno more, a Franka narikovala jer joj je majica sa slikom psića u ophodnji bila potpuno mokra.

Nismo mi bili strpljiviji, niti je Franka bila poslušnija, ali uspjeli smo dan preživjeti bez živčanih slomova, sam Bog zna kako. Kad smo to najmanje očekivali, uspjeli smo uživati u svojoj djeci, i jedno u drugome. Danas ćemo se spakirati i sutra krenuti via Osijek, i zaboravit ćemo sve suze i muke, sjećajući se samo Jurjevog prvog rođendana, dana u kojem smo obiteljski podijelili banana split, vidjeli puno kišobrana i pokisli do gaća.

Znala sam otpočetka da je Malin Persson Giolito, koja je napisala nagrađivani Živi pijesak, pravnica. Pravnici vam, naime, posebno simpatiziraju tu famoznu presumpciju nevinosti - Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivnja. Vole ju analizirati, o njoj promišljati, ali nikada ju ne dovode u pitanje jer bi tada sve što čine izgubilo smisao i više se ne bi mogli uvjeravati da pravo koje su izabrali za poziv ima išta zajedničko s pravdom u koju su svim srcem vjerovali kao brucoši pravnog fakulteta. Vjerujte mi, znam o čemu govorim, jer sam i ja pravnik. Možda mi se zato toliko i svidio ovaj roman kojeg bi bilo krajnje nepravedno gurnuti u ladicu psihološkog trilera ili krimića jer je on više od toga - on je bolna kronika jednog društva.

Roman je pisan iz perspektive Maje Norberg, jedine učenice švedske elitne srednje škole koja je preživjela masovni pokolj u školi, i iz čijeg monologa čitatelj pokušava saznati što se uistinu dogodilo. Je li Maja nevina ili je hladnokrvi ubojica? Zašto bi ubila svog momka, bogatog i vječito nesretnog Sebastiana i najbolju prijateljicu, naperlitanu Amandu, što je prethodilo tragediji i kako je Maja od prosječne djevojke postala ozloglašena pritvorenica, samo su neka od pitanja koja si postavljamo dok sloj po sloj gulimo priču Malin Persson Giolito. Vrlo vješto autorica je dala Maji zastrašujuće autentičan glas privilegiranog i ravnodušnog švedskog tinejdžera koji uživa u besramnim zabavama i opasnim ljubavnim vezama, a koji ne gubi na intenzitetu ni u slučaju zatvorske spike (fan sam penalnog sustava, don't judge me).

Svijetu je trebao ovaj roman o švedskoj stvarnosti koju kroje elite i imigranti, predrasude i kriminal, kao protuteža onome na što svi pomisle kad se spomenu skandinavske zemlje - zemlje gdje teku med i mlijeko, gdje su svi otvoreni, tolerantni, napredni, gdje se uživa u cimet rolicama i sve je hggye, život izgleda kao u Abbinim pjesmama, a kuće sliče na kataloge Ikee. Mnogi su Maju zamrzili raspličući čvor za kojeg se htjela uhvatiti da bi se izvukla iz živog pijeska. Ja ne. Vjerovala sam joj, suosjećala s njom, znajući da, što se više koprcaš u živom pijesku, to te on brže guta. Hoćete li izabrati prijezir ili empatiju - saznajte čitajući ovogodišnji najbolji roman iz žanra zločin-misterija-ljubav-young adult-socijalna politika-napetost-kazna.

Nisam žena koja kupuje cvijeće. Ponekad ga ukradem mami iz vrta, stavim u vazu i pravim se da imam nekog pojma o hortikulturi, ali istina jest da sam svojedobno ubila čak i kaktus i da su jedine biljke koje žive u mom stanu sanseverija i zamija - koje nazivaju i cvijećem za lijene žene. Nisam žena koja kupuje cvijeće, ali svejedno sam poželjela uzeti u ruke roman Vanesse Monfort Žene koje kupuju cvijeće. Svidjela mi se ideja o odraslom prijateljstvu ("Samo oni koji nas poznaju kao odrasle mogu nas vidjeti onakvim kakvi uistinu jesmo, a ne kakvi smo bili.") između žena koje naizgled nemaju ništa zajedničko osim da kupuju cvijeće u istoj cvjećarnici - jedna za svoju tajnu ljubav, druga za ured, treća da ga slika, četvrta za klijente, a posljednja za pokojnika.

Roman predvodi Marina koja je potpuno izgubljena poslije gubitka partnera i koja u četrdesetima kreće u potragu za svojom biti (može li ijedna žena uistinu biti baš toliko izgubljena?), uz pomoć zagonetne Olivije koja ju zapošljava u Anđelovom vrtu, cvjećarnici kroz koju će prodefilirati Cassandra, poslovna žena, Gala, moderna žena koja ne stari, Aurora, zvana Trpiružica, i Victoria, superžena, supermajka, superkraljica. Iskreno, nisam se poželjela sprijateljiti s ovim ženama koje su tako stereotipno potrpane u ladice i koje, budimo realni, u stvarnom životu, nikad ne bi popile kavu zajedno. Žene koje kupuju cvijeće nisu ispunile moja očekivanja, a tekst, obilno natopljen mudrolijama Olivije, koja ih sve drži na okupu, zapravo je self help priručnik upakiran u cvjetno pakovanje, jer žene vole cvijeće, žene će kupiti nešto samo zato što je cvjetno. Da, rečenice su doista lijepe, atmosfera Madrida mami, štivo je idealno za plažu, pogotovo zato jer će dijelovi o Marininom preuzimanju kormila nad životom biti idealni za drijemku u hladu borova, ali nisam povjerovala u to prijateljstvo, i čežnja za iskrenim ženskim prijateljstvom, ne onim tipa lakirajmo-nokte-i-pričajmo-o-mojoj-simpatiji-cijelu-noć, nego onim tipa budi tu, suosjećaj sa mnom, raduj se sa mnom - ostala je samo čežnja, a čežnja ne ispunjava, čežnja ne pokreće ženu, a valjalo bi "početi živjeti, i prestati razmišljati kako to učiniti", kako veli Olivia.

Napisano za Ziher.hr

Najbolja knjiga ove godine

Pseći i ženski život

Ljubav biraj, sine

Divji australski cvit

Pričaš lovačke priče

Krivo je more, pardon - jugo

Jugonostalgična

Mojih 12 pravila za život

Urbano, samo urbano

Kako su neke sestre izgubile naglasak, a neke živcirale jedna drugu

Ne treba se stidjeti svoje stidnice

Ljetovanje s djecom - dio 1.

Ljetovanje s djecom - dio 2.

Ljetovanje s djecom - dio 3.

Ljetovanje s djecom - dio 4.

Ljetovanje s djecom - dio 5.

Ljetovanje s djecom - dio 6.

Godina s Jurjem

Ljetovanje s djecom - dio zadnji

Prodala si dušu Frakturi, reče mi sestra