Ne znam čini li mi se, ali svakog dana sve je više ljudi na ulici. Parkovima se ori dječji smijeh, na cestu se vratio zaglušujući zvuk prometa. Nemam ništa protiv djece, ljudi, pa čak ni prometa, ali mislim da se ljudi zavaravaju – mislim da silno žele svoj život natrag, i da si lažu da se ništa nije promijenilo, da je svijet sigurno mjesto za njih i za njihovu obitelj. Ja? Ja ću još neko vrijeme živjeti u nekoj vrsti karantene (odlazak na posao je sasvim dovoljno izlaganje), jer, iskreno, ne nedostaje mi gužva, niti otvoreni dućani, ni kafići, čak sam i kosu odlučila puštati, koliko god suosjećam s trgovcima, ugostiteljima i frizerima – ja sam u ovom sporom tempu života našla svoj mir. Znam, znam, lako je meni reći, jer djeca su mi ovaj tjedan opet kod bake na selu, but just go with it. Iskreno, jedino što mi nedostaje ovih dana je čitanje na klupici u parku, nedostaje mi sloboda koju čovjeku pruža priroda (nedostaje mi to usprkos cvjetanju platana i breza).
Zato, ne brinem se za djecu, imaju sreću što im baka živi na selu i što su slobodni svakog dana trčati po dvorištu. Mame se, sigurna sam, niti ne sjete. A mama je ovih dana mislima u nekim minulim vremenima. Gledala sam Jojo Rabbita, suze lila nad Dnevnikom Diane Budisavljević, ovog tjedna bila je obljetnica Hitlerova rođenja, ali i obljetnica smrti naše Sunčane Škrinjarić, pa sam posegnula za njenom Ulicom predaka, još jednom knjigom koju sam kupila za 10 kn na mini sajmu našičke knjižnice (jesam li spomenula da obožavam našičku knjižnicu?).
Ako ste bili korisnik hrvatskog školskog sustava, za Sunčanu Škrinjarić ste čuli. Čitali ste Kaktus bajke, inatili se uz Gospođicu Neću, uspavljivali su vas uz Plesnu haljinu žutog maslačka, uživali ste u gledanju Čudesne šume (ja sam je zvala Čomorakova šuma i obožavala sam je), prvog hrvatskog dugometražnog animiranog filma – sve pod uvjetom da ste imali sretno djetinjstvo. Sunčana ga nije imala, i upravo o njemu pisala je u svojoj autobiografskoj knjizi Ulica predaka.
Sunčanina baka bila je pjesnikinja Zofka Kveder Demetrović, sestra joj je Tihana Škrinjarić (ako ste dijete devedesetih, znate koliko često se njeno ime spominjalo u tadašnjem televizijskom programu), a kći Sanja Pilić. Rođena Zagrepčanka bila je najstarije dijete u obitelji, a sanjala je o tome da postane učiteljica. Diplomirala je hrvatski jezik, a radila je kao novinarka u dnevnom listu “Borba”, kao glumica u šibenskom kazalištu, kao urednica dječjeg obrazovnog programa na Radio Zagrebu, kao činovnica u Domu narodnog zdravlja i Statističkom zavodu u Zagrebu. Ipak, svoj je život posvetila najmlađima – od ranog djetinjstva pisala je bajke za djecu na koje ju je inspirirala svakodnevica.
Ulica predaka atipična je knjiga za Sunčanu Škrinjarić koja je magiju uspijevala pronaći i na najružnijim mjestima. Roman je pisan u trećem licu, iz perspektive djevojčice Tajane koja, iako je neželjeno dijete koje oca nikad nije upoznalo, odrasta u bogatoj zagrebačkoj obitelji na samom početku Drugog svjetskog rata. Tajana je djevojčica sa crvenim cipelicama, torbom s rajsferšlusom, kaputićem šivenim po mjeri i mašlekima na krajevima pletenica, iz fine je obitelji koja ima glasovir i pretke, ali usamljena je, neizmjerno. Uvijek joj daju do znanja da je smetnja, lijepa majka pokušava samoubojstva, pa se danima povlači po krevetu i novi tata mora hodati na prstima, a kad ne spava, majka se svađa s novim tatom, dok tetica usidjelica, koja miriši na mentol bombone i živi u kući samo zato što je Tajanina dadilja, cmizdri, a punđica na vrhu glave joj podrhtava. Tajana sanja o zaljubljivanju i udaji, Nijemci i ustaše se u lijepim uniformama šeću gradom, djeca moraju pjevati Puška puca, a top riče („…kako je top mogao rikati, riču lavovi u zoološkom vrtu“), prozori su zakriti plavim pekpapirom, granice Europe su pošemerene pa zemljopis zbunjuje đake, učitelj u školu dolazi pijan, a onda samo nestaje, kao i Edita Goldberger koja je nosila veliku žutu zvijezdu – u kaosu svijeta u kojem Hitler viče na radiju, njeni poznanici odlaze u logore, u kojima život nije nimalo nalik logorovanju, Tajana prestaje vjerovati u čuda. Ne zbog vojske koja se udomaćila u gradu, niti zbog sirena koje najavljuju uzbunu, nego zato što shvaća da će čitavog života čeznuti za neuhvatljivom pažnjom svoje majke, za pojavom svog pravog oca, za ljubavlju koju, kako će se uvjeriti u godinama koje slijede, niti ne zaslužuje.
Pogodio me ovaj kratki roman napisan dječjim riječima, nevinima, željnima zagrljaja. Volimo si umisliti da je nečiji život idiličan – da svi vole biti kod kuće, zaboravljajući da se ponekad u kući nalazi nasilnik, da je ponekad teško platiti račune koje kuća stvara, uvjeravamo se da djeca uživaju u bakinom dvorištu, opravdavajući se jer nismo uz svoju djecu kad bismo trebali biti. Bilo bi prebolno priznati si istinu, valjda. Pogodio me ovaj roman. I sjetio da utočište najčešće nije mjesto na koje možemo otići – najčešće su to sigurne i tople ruke onih koji nas vole.
"Može li se odavde krenuti u svijet, upita ona djevojčicu, a ta je pogleda začuđeno i reče, ako misliš u grad, onda se može autobusom, a Tajana odgovori snuždeno, pa odande sam i došla. Pa svijet je u gradu, a ne na selu, objasni djevojčica, ovdje nema ničesa, samo jedno brdo jako visoko, a ako se popneš gore, vidi se grad iz visoka i rijeka, i to je sve, prema tome krenula si u krivom smjeru, moraš se vratiti.... [] nitko se više nije obazirao na Tajanu, pa što je mogla, otišla je do autobusne stanic ei vratila se u grad. Pa i u stanu nitko nije primijetio da je nema, iako se već smrkavalo, tetica joj je uzdišući otvorila vrata, oči su joj bile crvene od plača, mama i tata su bili bogzna gdje, opet se nešto događalo, mami je netko telefonirao, ona je izletjela van, tata je došao kući, nje nije bilo, on je tresnuo vratima, a prije toga je popio nekoliko čašica konjaka, ali da teticu ponudi to ne, to nikako ne..."
