Quantcast
Channel: Šljokičasta žena
Viewing all 838 articles
Browse latest View live

Mamma i Mia.

$
0
0
Glazba je u mom životu uvijek bila važna, ono, like, big time. U našoj kući uvijek je tandrkao radio, Tajčina kazeta počela je zavijati od čestog preslušavanja, mama je pjevušila "How do you do" od Roxette iako nije znala beknuti engleski, iz videoteke smo posuđivali VHS kazete s video spotovima Magazina i Novih fosila (moja dvogodišnja sestra davila nas je s pjesmom Suzi je ponos naše ulice), a na televiziji smo najradije gledali Turbo limač show, Doru, Modri biser Rovinja (još uvijek znam theme song tog festivala napamet), Hrtić Hitić (a je se plesni studio Edite Cebalo naplesao..) i Zlatni gong. Voljela sam maštati o osnivanju benda sa sestrama (i dan danas volim te obiteljske bendove, od Kelly Family pa do First Aid Kit), ali nijedna od nas nije znala svirati pa su planovi neslavno propali. No, glazba je bila naše područje - slušale smo sve. Najprije, kao desetogodišnjakinji opsesija su mi bile Spajsice. Znam, sve su cure voljele Spajsice, ali ja, da, baš ja (zašto mi ne vjerujete?), voljela sam ih najviše - o tome i danas svjedoči moja kutijetina puna Spice Girls memorabilija. Već u petom razredu bila sam glavni raspačivač glazbe u razredu - satima bih sjedila uz radio stiščući "rec" u nadi da ću stvoriti najbolju mix tape ikad. Bila sam opsjednuta, a posebno inspirativnima sam uvijek smatrala glazbenice (Britney, Christina, Faith Hill, Jewel, Joan Baez, Norah Jones, Alanis, Tori Amos, Brandi Carlile) - vodio me taj girl power kroz život pa ne čudi da je i moja prvorođena mjesecima uspijevala utonuti u san samo uz zvuk pjesme "Život nije siv" (moja joj je luda sestra poklonila i ukulele). U svojoj karijeri mame izvela sam tu pjesmu sigurno tisuću puta, i znate što? Još uvijek mi nije dosadila - tako je to s dobrom glazbom. Naša obitelj, zahvaljujući našoj nespavalici, postala je vječni dužnik Mije Dimšić. "Sunce, oblak, vjetar" pamtim kao soundtrack našeg ljetovanja 2017., uz božićni album Juraj je vjerojatno i začet, album "Sretan put" mi je muž poklonio za Valentinovo, Mia je prva glazbenica na čijem koncertu je Franka bila (a prvi se pamte!) - ukratko, "Daj, upali Miju!" naše je rješenje za svaku lošu playlistu na radiju. Zato sam, gotovo instinktivno, naručila Mijinu knjigu čim je stigla vijest o njoj.

Baš kao što se Mia u knjizi prisjeća točnog trenutka kad je prvi put čula pjesmu Taylor Swift (ah, još pamtim svoj i Taylorin prvi put), i ja se sjećam kad sam prvi put čula Miju. Bila sam u kuhinji, a s televizije je treštao CMC kao pozadinska buka. Svirala je "Slobodna.""Hej, tko to pjeva?" viknula sam mami, a ona je odgovorila: "Neka Mia, iz Osijeka." Tog trena znala sam da ću za Miju još čuti.



Lagala sam svima da sam Mijin fan zbog Franke, ali muž me prozreo - i pridružio se maniji. Meni je omiljena "Pomiče se sat", a njemu "Unatrag." Riječ je o feel-good pop glazbi sa country prizvukom čiji sam oduvijek bila pobornik. Od Joan Baez do Carrie Underwood, od Dixie Chicks do Lady Antebellum, od Dolly do Taylor - volim te harmonije i dvoglase, folk lyrics, žičane instrumente, i čvrsto vjerujem da nitko ne pjeva o ljubavi i everyday junacima (i alkoholu, yeehaw!) kao što to čine country izvođači. Ljubav prema countryju nije u našoj tradiciji, možda mi je Mia upravo zato i prirasla k srcu.



U knjizi "Cesta do sna" Mia polazi od svojih malih nogu - školskog leksikona u kojem je kao osmogodišnjakinja napisala da su joj omiljeni pjevači Vesna Pisarović i Miroslav Škoro, omiljena serija Otimačica, i da želi postati pjevačica. Kao netko tko je skupljao salvete, odrastao na Rosi Salvaje i pjevao u crkvenom zboru, poistovjetila sam se s malom Mijom, i nasmijala se njenim dječjim tajnama, simpatijama i prvim prijateljstvima, a imam čak i svoju priču o idolopoklonstvu na otvorenju auto salona (u mom slučaju priča uključuje Sašu Lozara - bilo je to doba Story Super Nove, što da vam velim). Od priče o bilježnici s izrescima o Vesni Pisarović pa do priča o glazbenicima i suradnicima koji ju vjerno prate na svirkama i brojnim dodjelama nagrada, nedvojbeno iskreno i detaljno Mia izještava čitatelje o svojim omiljenim knjigama, filmovima, svojim prvim buntovničkim istupima koji su uključivali jednog momka, a kasnije rezultirali pjesmom "Život nije siv", o oduševljenju koje bi pratilo upoznavanje nekog s estrade (npr. Dinu Jelusića, i nemojte lagati da ne znate sve riječi pjesme "Ti si moja prva ljubav"), o nesrećama koje su je neizostavno pratile na sportskim događanjima, folkloru u kojem je plesala sa sestrom Katrinom, o relativno kasnoj odluci da nauči svirati gitaru, o srednjoškolskim pustolovinama, prilici za turneju po Americi i svojim počecima, o mjestima na kojima je snimala spotove, o susretu s Domenicom (Juraj više voli Domenicu, nego Miju, moram biti iskrena), uvijek naglašavajući važnost obiteljske potpore i ističući momente u kojima je pokušala ostvariti svoj san, a u svom naumu nije uspjela. Da je Mia Dimšić izrazito strpljiva i skromna djevojka da se zaključiti upravo iz njenih zapisa u kojima naglašava da svoj uspjeh duguje sretnim slučajnostima i sretnim susretima u svom životu. Ova knjiga njen je hommage svim ljudima koji su u nju vjerovali, lijepi scrapbook dosad usvojenih životnih lekcija i, vjerujem, prilika za otvaranje novog poglavlja u životu - jer, kako kaže Mia, "ono najbolje tek dolazi."


 
Možda sam slaba na ovakve priče, na ljude koji se ne boje raširiti krila i koji gotovo zarazno uživaju u svom poslu, možda sam lokal-patriot, možda sam strašno subjektivna, ali ova će knjiga oduševiti svaku djevojčicu koja traži uzor za ostvarenje svojih snova, kojoj nedostaje samopouzdanja, koja ne cijeni svoje vrline, a usredotočena je na svoje mane, a ni mame koje su nekoć zdušno mrmljale "Wannabe" dvjesto puta na dan, koje su se udale za prvog u kojeg su se nasmrt zaljubile, koje su uvijek težile uredskom poslu i konvencionalnom životu, koje peku božićne kolačiće i slušaju Taylorin "Evermore" - neće biti razočarane. Naposljetku, koliko god godina imale, nijedna od nas ne smije prestati zamišljati, sanjariti, željeti ostvarenje filmskih scenarija u svom posve običnom životu - samo pazite što želite, da vam Gospodin Život želje ne bi i ostvario.



Što su Michiko Kakutani i GlitterGirl pročitale ove godine

$
0
0
Kad je prije mjesec dana bager čistio ono što je nekad bila kuća na križanju Naselja Vladimira Nazora i Ilirske ulice, svi su prolaznici zastali. Svog sam Juraja, iz nekih drugih razloga, na putu iz vrtića, jedva odvukla s poprišta rušenja. "Bagej, bagej, bagej!" vikao je, dok sam glavu razbijala činjenicom da je ta kuća jučer nekome bila dom (OK, prekjučer - jer dugo već stoji prazna, ako ćemo iskreno), a danas je na njenom mjestu samo prašina. Danas jesi, sutra nisi, kao i svi mi. Tad mi je sinulo zašto toliko volim knjige (i zašto sam opsjednuta rušenjima nekretnina) - ono što je zapisano je vječno. Knjiga, jednom pročitana i voljena, nikad se neće pretvoriti u hrpu prašine.


Za kraj godine, u to ime, počastila sam se (fino sam opravdala peglanje kartice, zar ne?) knjigom napisanom za sve pisce i za sve čitatelje.

Uzor svake Gilmore-Girls-obsessed-girl, Michiko Kakutani, dugo godina bila je glavna književna kritičarka New York Timesa. Ova šezdesetpetogodišnja penzionerka, podrijetlom iz japansko-američke obitelji, s diplomom Yalea iz književnosti, radila je za Post, za Time, a svoj rad u NYT nagrađena je i Pulitzerom za kritiku. Biti plaćen za čitanje - nije li to najbolji posao ever? Hm, pa i nije - bar bi tako odgovorili književnici koje je tijekom godina Kakutani popljuvala, kao npr. Jonathan Frenzen. Iako je poznata kao najnemilosrdnija i najneustrašivija kritičarka engleskog govornog područja, kad sam vidjela novoizdanu "Ex libris - 100 books to read and reread", morala sam je imati. Ono što me kod Kakutani fascinira jest ideja da djela kritizira glasovima popularnih likova iz svijeta filma ili književnosti - osvrt na "Dnevnik Bridget Jones" je napisala iz perspektive Ally McBeal, "Summer Crossing" Trumana Capotea iz perspektive njegove drage Holly Golightly, "Trading up" autorice Seks i grada iz perspektive vrckave Elle Woods - to je inovativnost, kreativnost i pop-culture-idolopoklonstvo kojem i sama težim u svojim literarnim ostvarenjima.

U "Ex libris" Kakutani odaje počast knjigama koje su je odgojile i koje su potpirivale vatru zvanu ljubav prema čitanju. Kao jedino dijete u obitelji često se morala igrati sama pa su joj knjige postale prijatelji i utjeha. U ovoj knjizi Kakutani nije oštra kao što bi čovjek očekivao, dapače, blaga je, ali strastvena glede knjiga i čini se kao da je iskreno uvjerena da budućnost svijeta ovisi o tome koliko i koje knjige čitamo. 



U "Ex libris" se mogu naći samo knjige koje je ocijenila vrijednima čitanja, i to klasici kao što su "Sluškinjina priča" M. Atwood, "Kuga" A. Camusa, "Veliki Gatsby" F. S. Fitzgeralda, "Sto godina samoće" G. G. Marqueza, "Ljubljena" T. Morrison, "Okajanje" I. McEwana, čitave kolekcije posvećene Muhammadu Aliju, nekoliko knjiga Saula Bellowa, Salmana Rusdija, Vladimira Nabokova i Joan Didion, serijal Harry Potter i Gospodar prstenova, knjige o tiraniji, o 9/11 i politici, o poslu i pozivu (moram nabaviti Kingovu "On writing"), ali i suvremena ostvarenja kao "Kratki život Oscara Waoa" J. Diaza, "Bijeli zubi" Zadie Smith i "Na zemlji smo nakratko predivni" Oceana Vuonga. Predivan je to ukoričeni pregled knjiga, koji bi se svidio svakom knjigoljupcu, u kojem su knjige prikazane uz poneku ilustraciju, kratki sadržaj i najbitnije teme - ako želite s nogu oboriti drage vam prijatelje-moljce, s ovom knjigom nećete pogriješiti.

Malo sam i ja glumila Michiko Kakutani pa sam izdvojila neke ovogodišnje favorite - s tim da 'ovogodišnjima' smatram one pročitane tijekom ove godine, ali ne nužno i izdane (u naslovu pojedine knjige se krije link za osvrt na nju). Čitala sam svašta, od Scotta Hahna do Khloe Kardashian, raznovrsnost me uvijek veseli - zadovoljna sam. Međutim, još uvijek sam češće birala strane autore nego domaće. Mea culpa. Poradit ću na tome (čim dovršim knjigu ovog Vijetnamca). I još uvijek nisam pročitala ništa od Elene Ferrante (imam Genijalnu prijateljicu doma, ali prevelika očekivanja me ubijaju u pojam).


Klasici koje sam pročitala u jednom dahu:

"Rebecca" i "Doba nevinosti"


Autori koje sam "otkrila":

Fredrik Backman i Matt Haig


Domaći autor čijim knjigama se veselim:

Mihaela Gašpar


Slatki serijal koji sam zavoljela:

Trilogija Jenny Han


Knjiga uz koju sam prebrodila lockdown:

"S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu"



Autobiografije u kojima sam uživala:

"Ostat ću mlad" i Autobiografija M. L. Kinga


Autori čijih sam nekoliko knjiga ove godine pročitala:

Jennifer Fulwiler i Matt Haig

 

Knjiga koja me poučila:

"Kud si krenula?"



Knjiga za svakoga:

"Malo drvo"



Najbolje što sam pročitala ove godine:

"Normal people"



Nova godina! Novi početak! Nova prilika! Prema meni i mojoj obitelji ova godina je bila blaga - bili smo zajedno više nego ikada - na tome sam zahvalna. Nek nam bude milostiva i ova kojoj se približavamo. Mir i veselje, zdravlje i ljubav, kreativnost, strastvenost i korak naprijed vam želim u 2021. godini!

Na zemlji smo nakratko

$
0
0

Nisam sigurna kakvom knjigom bi bilo prigodno ispratiti ovu čudnu godinu u kojoj se rukama i nogama hvatamo za male blagoslove u svojim životima, ali sudba (čitaj: Michiko Kakutani) je htjela da oko Božića u ruke uzmem knjigu mladog Amerikanca iliti Vijetnamca, teško je reći, Oceana Vuonga "Na zemlji smo nakratko predivni." Riječ je o djelu kojeg su prozvali "ogromnim darom svijetu", a u njemu nalazimo pismo sina majci - pismo koje ona nikad neće pročitati. Pripovjedač (autor), momak u dvadesetima, progovara o svojoj obitelji, plodu (ali rođenom iz ljepote!) Vijetnamskog rata, ulazeći u samu srž odnosa s majkom u kojem se izmijenjuju nježnosti i grubosti. 

Kao dvogodišnjak Ocean Vuong iz Vijetnama je imigrirao u Connecticut. Odrastao je uz baku i majku, koje su vazda bile opterećene svojim prošlim životima, i koje su u Americi bile izgubljene. Baka bi u trenu pala u trans izazvan pričama iz svoje prošlosti, a majka bi srdžbu iskaljivala na svom sinu, Malom Psu, kako su ga zvali. Kao da potraga za identitetom nije ovom momku u startu otežana zbog njegovog podrijetla, u tinejdžerskom dobi Mali Pas otkriva da ga privlače dječaci, a ne djevojčice. Posebno je dirljiv razgovor u kojem svoju sklonost priznaje majci koja ga, i sama opterećena teretom prošlosti, odluči "zadržati." Američka svakodnevica prošarana nasiljem i ovisnostima (u kojoj je "oprostite" putovnica za opstanak), potraga za ljepotom u sebi ("Vidjeti sebe još uvijek kao sebe utočište je koje muškarci koji nisu bili zanijekani ne mogu poznavati") i sudar svjetova okosnice su ovog lirskog romana kojim završavam ovu godinu - s osjećajem bespomoćnosti u prsima, ali nimalo beznadna.


Valja istaknuti da je Vuong najprije pjesnik, a da je ovo njegov prvi roman. Stoga ne čudi što roman puca po šavovima od stilskih figura koje često prikrivaju pravu prirodu stvari. Nisam obožavatelj poezije pa me zasmetalo što autor gotovo romantizira ratna zbivanja, dok spolni čin opisuje vrlo doslovno. Možda je riječ o distanci s koje progovara, jer patnja i gubitak s kojima su se generacije njegove obitelji morale nositi i jest i nije i njegova patnja, dok je susret s dječakom koji ga vidi, njega, "koji nikad nije viđen", iskustvo koje se niti ne može ispripovijedati nikako drugačije nego doslovno. U svakom slučaju, sigurna sam da jest riječ o autoru od kojeg možemo puno očekivati u budućnosti.

"Na zemlji smo nakratko predivni" knjiga je koju sam, čitajući je, i voljela i mrzila. Najprije mi se učinila bojana bolom, a nakon razornog potresa koji je na koljena bacio našu zemlji Vuongova mi se patnja učinila mačjim kašljem. No, postoje knjige u kojima se prepoznajemo, i postoje one koje nas uče prepoznavanju drugih ljudi. One najbolje nude i jedno, i drugo. Za mene, na svu sreću (jer nije riječ o najsretnijem odrastanju), ova i nije jedna od takvih, ako me razumijete. Nisam sigurna kakvo iskustvo mi je priuštio Vuong, ali svakako je doprinio namatanju klupka empatije koje nas održava na životu ovih dana. Kao i od svake druge knjige, i od ove će si svatko odlomiti onoliko koliko mu je potrebno. Ja ću u srcu ponijeti tugu Malog Psa i komadić naslova - na zemlji smo nakratko - imajući na umu da ljepota života često dolazi do izražaja u najcrnjim danima, ali da valja bdjeti jer ne znamo ni dana, ni časa.


"Pročitao sam da ljepota kroz cijelu povijest traži svoju replikaciju. Uvijek činimo još primjeraka svega što smatramo estetskim ugodnim, bila to vaza, slika, kalež ili pjesma. Reproduciramo ih kako bismo ih sačuvali, proširili kroz prostor i vrijeme. Promatrati nešto što godi oku - fresku, planinski lanac boje crvene breskve, dječaka, madež na njegovoj čeljusti - samo je po sebi replikacija, proširivanje slike okom, njezino obogaćivanje, osiguravanje njezine trajnosti. Gledajući se u zrcalu, repliciram se u neku budućnost u kojoj možda neću postojati. I, da, nisam ja onda od Gramoza želio mini pizze, nego replikaciju. Jer njegova me je ponuda proširila u nešto vrijedno velikodušnosti, i stoga viđeno. Tu sam dodanu vrijednost želio produžiti, njoj se vratiti."

Tražitelji smisla

$
0
0
Ovih dana mi se i ne čita. Uzmem knjigu u ruke, izgubim se u mislima, u strahu i u zgražanju nad djelima i propustima kojima smo kao nacija započeli ovu 2021. godinu.

Nikad od mene nećete čuti da sam ponosna što sam Hrvatica. Ako mi se u nekim izvanrednim situacijama ove riječi i nađu na vrhu jezika, stisnut ću usne na vrijeme i progutati ih kao nešto kiselo, nešto čemu je prošao rok trajanja. Jer, dobro ja znam kakvi su Hrvati (sjetite se da govorim iz iskustva, i ja sam jedna od njih) - znaju biti impulzivni, veseli, velikog srca, iznimno hrabri i velikodušni, ali bome znaju i biti sebični, licemjerni, izdajnički i kukavički nastrojeni, drski, oholi i bahati, znaju biti veliki oportunisti, a najbolje im ide ukazivanje na trun u oku brata svoga. Poniznost i pomaganje u tišini nisu Hrvatu poznati pojmovi - valja uslikati selfie, i svakako prozvati Crkvu koja šuti prekrštenih ruku. To je #proudtobecroat style. Dobro, možda je takav i svaki drugi narod koji je zaposjeo ovaj planet, ali, ne, nisam na to ponosna, to je nešto s čim živim i protiv čega se borim. Uostalom, šljiviš ponos, ponos je precijenjen, pogotovo ovih dana. Ako je to ponos, ne želim biti ponosna - želim biti čovjek.

Želim suosjećati, želim se poistovjetiti sa ženom koju su vatrogasci izvukli iz ruševina, kraj mrtvog tijela njezina supruga, želim biti promrzla kao svako dijete koje je prisiljeno spavati bez krova nad glavom, želim biti gladna kao svaki čovjek koji je ostao bez svega što je gradio, toliko to želim da me želudac boli, da u meni raste mučnina koju nikakve tablete ne mogu odagnati. Želim, ali ne mogu - ne mogu znati kako je to, i ne mogu zamahnuti čarobnim štapićem - mogu samo biti tu, biti bespomoćna.

Valjda me taj osjećaj bespomoćnosti i natjerao da počnem čitati Gardaševu knjigu "Filip - Dječak bez imena", koju sam kupila za siću na nekom sajmu. Znala sam da ju je Anto Gardaš napisao na temelju istinite priče, i da je Filip dječak koji odrasta u zagrebačkom Domu za djecu i mladež, da je cijelog života u čuvenom "sustavu." Bolje nisam niti zaslužila (jer, po svemu sudeći, ova knjiga nema happy end) - pomislila sam o ovom štivu za pokoru.

Ne znam kako stvari stoje danas, ali nekad je Anto Gardaš bio broj 1 školske lektire i bili smo pravi sretnici što je bio naš suvremenik. Moji školski kolege i ja bili smo posebni sretnici jer je Anto Gardaš kao dijete živio u Velimirovcu, mjestu kraj Našica, a u Našicama je završio gimnaziju, pa je u naš kraj često svraćao za života. Njegov "Zapis na brezinoj kori" znali smo recitirati u svako doba noći, a "Duha u močvari" i "Bakrenog Petra" moglo se u leksikonima redovito naći u rubrici "Omiljena knjiga." Međutim, "Filip" mi je promaknuo.



Filip Prugović ime je dobio po vozaču kola hitne pomoći koji ga je dovezao u bolnicu, a prezime prema mjestu gdje je nađen kao dvogodišnjak, nakon željezničke nesreće u kojoj je stradalo 150 putnika. Deset godina Filip je proveo u Domu, a o svom pravom imenu i obitelji nije ništa znao. Na samom početku saznajemo da Filip redovito posjećuje željeznički kolodvor i promatra dolaske i odlaske vlakova, a svi zaposlenici već ga poznaju, pa tako i nosač Vinko i pas lutalica kojem je kolodvor dom. U Domu mu ničega ne nedostaje, ima meki krevet, skuhani ručak, ima najboljeg prijatelja Krcu, ima simpatiju Maju, ima psihologa Krmpotića, ima ravnateljicu, razrednicu, ali neprestano se pita o svojoj majci, o svom pravom imenu, o imenu graditelja budimpeštanskog mosta koji se bacio u Dunav nakon što je njegov unuk pronašao nedostatak na novoizgrađenom mostu. Kad se škvadra zaputi vlakom na ljetovanje nedaleko Šibenika, Filip stane kao ukopan na peronu, ne mogavši se popeti na vlak. Došlo je vrijeme da sazna o svemu nedorečenom u svom životu.

Nije ovo klasični roman za djecu, nema tu pustolovina niti neustrašivog Pere Kvržice da čini čudesa, riječ je tek o dječjoj knjizi pisanoj jednostavnim stilom kojeg je Anto Gardaš začinio svojim vedrim duhom i spremnošću da zapiše ključan trenutak u životu jedne hrvatske obitelji. Možda "Filip" jest knjiga za djecu, ali njene emocije i poruke doprijet će i do odraslih, posebno u trenucima kad shvaćamo da ništa i nikoga u životu ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.

Neki dan sam u šetnji, dok je Juraj brojao šahte i reproducirao cijelu epizodu crtića "Dora istražuje" ("Vidiš li most?", "Gdje?", "Kojim putem treba ići do djedove kuće?"), pitala Franku: "Zašto toliko volite tu Doru?""Zato što istražuje!" ispalila je ona kao iz topa. Kakva mudrost! Kakva radost zbog istraživanja samog! Ponekad se čini da djecu na životu ne održavaju hrana i kisik, nego znatiželja, ali, da bi postali pravi istraživači, ne čudi da prvo moraju saznati kome pripadaju, i pripadaju li uopće. Ako pripadaš, onda i postojiš. Ljudska srca čeznu za pripadanjem iz jednostavnog razloga - kad nekome pripadaš, taj te netko voli i bezobraznog, i drskog, i sebičnog, i glasnog i čupavog - voli te samo zato što postojiš i ta te ljubav čini boljim i snažnijim. Kad si tako voljen, ti si nepobjediv. Voljela bih da to češće imamo na umu - da naša djela i riječi sadrže ljubav, pa da izvor ponosa nacije jednog dana doista pronađemo u pripadanju.

"Čega se ti, mama, bojiš?" pitala me Franka, dok je nabrajala svoje strahove ("zmajevi, dinosauri, pauci.."). Dugo sam razmišljala, i rekla: "Dok sam s vama, ničega!" I stvarno sam tako i mislila.


Bože, Petra, baš si konzerva

$
0
0

Ima večeri kad se pogledam u ogledalo, sva podbula od umora i natečena od suza, i kažem si: "Da, definitivno ne smiješ imati više djece. No mom of the year award there. Samo psihoterapija u skoroj budućnosti djece koju tobože odgajaš." A onda, već sljedeći dan, zaljubim se u tu djecu koja su me dan prije izludila svojim zahtjevima, otimanjem igračaka i mamakanjem - dok jedno želi big chunk pažnje za sebe, a drugo svu pažnju besramno krade svojim #terribletwo držanjem za mamine skute (nadam se da je riječ o vrhuncu ove faze jerbo ću se pretvoriti u Mommie Dearest uskoro). Ne znam ima li tu osnove za dijagnozu bipolarnog poremećaja, radi li se o stockholmskom sindromu (posljednja dva tjedna sam na godišnjem odmoru, hm, da, prekriži to - doma sam s djecom i mužem) ili je riječ o nekoj čudnoj transcendentalnoj ljubavi, ali ima dana kad sam uvjerena da su moja djeca najbolji čudaci na svijetu - da nitko ne ide spavati s pola abecede kao Juraj (ovim karticama sa slovima može se zabavljati pola dana), da nitko ne može provesti više sati crtajući od Franke (u moju obranu, većinu njenih radova recikliram, ipak smo ograničeni stambenim prostorom) - i da sam prava sretnica što gledam njihove male živote izbliza. A onda ponovno dođu crni dani - sjetim se svih svojih nestrpljivih ispada, urlanja, riječi koje sam izrekla na rubu živaca (imam najtolerantnije susjede na svijetu) i grižnje savjesti (dođe ona ruku pod ruku s laktacijom) zbog svakog propusta koji mi je na čelo naljepio etiketu "loša mama."


Nisam imala namjeru siječanj provesti čitajući dječju literaturu, kunem se, ali neki dan sam s Frankom bila u knjižnici i netko je opet zatražio knjigu Davida Walliamsa - i nisam imala izbora. Ni sama ne mogu u to povjerovati, ali to se dogodi kad god se nađem na dječjem odjelu gradske knjižnice - neki tata traži od knjižničarke "Dječaka u haljini" ili "Ledeno čudovište" ili neka djevojčica želi posuditi "Tetku probisvjetku" ili "Gospodina Gnjusa" (na taj sam se način i upoznala sa svim naslovima ovog britanskog pisca kojeg nazivaju nasljednikom Roalda Dahla) - pa sam popustila pod pritiskom i zgrabila s police knjigu "Loš tata" (ali samo zato što Walliams još nije napisao knjigu o lošoj mami).

Glavni lik ovog romana jedan je tata, Gilbert, i njegov sin, Frank. Gilbert je vozač trkaćih krntija u usponu i uživa u lokalnoj slavi i divljenju svog jedinca, sve do fatalne nesreće u kojoj ostaje bez noge, a potom i posla i supruge. No, Gilberta to neće zaustaviti - on će skupiti snagu i uz pomoć svog Minija zvanog Kraljica i svoje sestre Flip ("Mogli bi biti blizanci!") brinuti o svom sinu najbolje što zna. Novac možda nije ključ sreće, ali nije ni hodanje u pidžami i prehranjivanje karamelama kojima je istekao rok trajanja, pa će se Gilbert ubrzo uvući u mutne poslove pozajmljujući novac od lokalnog mafijaša Gospodina Golemog za kojeg rade grubijani Palčina i Dugoprsti. Vidi se iz aviona da je nekoć dobar otac postao loš uzor svom sinu, a kad Gilbert završi u buksi Krivkorak, Frank jedini ima ideju kako ga spasiti. 



Knjiga je dinamična poput akcijskog filma 90.-tih, popraćena ilustracijama svih likova, ali i najbitnijih scena, by Tony Ross. Ovo izdanje (Mozaik knjiga), a vjerujem, i originalno, tiskano je različitim fontovima slova, što cijeli roman čini posebno uzbudljivim. Osim toga, u njemu je puno onomatopeja, a klinci love that - Grar! Auh! Ti-nuu! Nii-nuu! Bonk! Bonk! Skrš! Žbam! Žbam! Tras! Zvek! Ding! - gotovo čuješ krš i lom za koje su odgovorni likovi ovog glumca, komičara, televizijskog celebrityja i pisca. Za razliku od našeg Lovraka, koji u svojim romanima za djecu oslikava djecu svog vremena, ili Dahla koji se služi fantastikom u svojim djelima, Walliams se u svojim romanima oslanja na hollywoodske scenarije - malo automobilske potjere, tu i tamo koja sponzoruša i koji gangster, trunčica LGBT propagande i voila! - njegovi romani prodali su se u 37 milijuna kopija diljem svijeta. Znam, znam, stvarno sam konzerva, ali that don't impress me much. Osim navedenog, Walliams je, čini se, stručnjak i za bljakasta imena i korištenje izraza kao što su smrzoguz i grlimaz, aka jeftine trikove (da, pišem ovo skroz naskroz ozbiljna - dobro, možda ne baš skroz). No, priznat ću mu da su poruke koje djeci uspijeva na taj način prenijeti ipak hvale vrijedne - i dobri ljudi ponekad čine loše stvari, zlo se nikad ne ispravlja zlom, svaku nepravdu valja ispraviti - i, obećavam, neću puno kolutati očima kad Franka ili Juraj budu čitali njegove knjige, nego ću to trpljenje dodati na popis ne-bih-ja-to-fujastih, mrzim-samu-sebe-teških i sić'-ću-s-uma-nepodnošljivih stvari koje smo mi, roditelji, prisiljeni otrpiti da bi naša nesamostalna, glasna i naporna djeca odrasla u odgovorne, moralne, i, što je najvažnije, sretne ljude. Bože, pomozi.


Vjerujem u anđele

$
0
0
"Išli su od kuće do kuće i kucali na sva vrata. Ali ljudi su prema njima bili vrlo nesusretljivi i nitko ih nije pustio u svoju kuću", čitale smo Priču o Božiću (još uvijek nismo pospremili lampice), a Franka je samouvjereno dodala: "Pa zašto nisu otišli kod svojih prijatelja? Kod prijatelja uvijek imaš mjesta za prespavati, ali moraš ponijeti pidžamu!" Baš su bili blesavi ti Marija i Josip, samo su trebali otići u grad u kojem imaju prijatelje, a ne u tamo neki Betlehem. "To je dijete dar Božji i znak njegove ljubavi prema ljudima. Ono će svijetu donijeti veliku radost", nastavlja se priča i ja opet, po ne znam koji put u svom ovozemaljskom životu, razmišljam o tom Djetešcu koje nam je dano kao simbol mira, nade, radosti, spasenja. Isus je mogao sići među nas kao odrastao čovjek, ali nije. Morao se roditi. Marija je morala preboljeti porođajne muke, morao se čuti dječji plač da bismo povjerovali u Božju ljubav. Oduševljava me taj Božji naum, taj čudesni dizajn. Oduševljava me radost koju nam daruje pri svakom novom rođenju - radost onome tko se rodi, radost njegovim roditeljima, radost svijetu! Raznolikost i intenzitet emocija koje se u nama rađaju u trenutku stvaranja novog života zapanjujuće su - mislim da nisam nikad bila sretnija nego u trudnoći (pogotovo u prvoj, kad nisam znala što me čeka), i nikad nisam bila u većem strahu nego kad sam išla roditi svoju djecu (pogotovo drugo, poučena iskustvom). Dijete obnavlja sve u nama, i daje novi značaj svakom osjećaju kojeg smo ikada osjetili u prsima.

No, što kad izgubimo dijete?

Nezamisliva i nepreboljiva bol. Ponekad je o njoj nemoguće govoriti, i preteško je za nju pitati.



Zato skidam kapu Ani Galović, teologinji i književnici iz Ivanić Grada, što se odvažila uvući u krvave rane i napisati knjigu o djeci stradaloj u bitki za Vukovar i nakon nje - "Mama, ne vidim nebo." Na pisanje ju je potaknula činjenica da o djeci koja su poginula 1991. i 1992. na području Vukovara ne postoji pisani trag, mnogi od njih ne vode se niti u statističkim evidencijama, njihove obitelji nitko nikada o njima nije niti pitao, za njihovu smrt nitko nije odgovarao, a neki od njih još uvijek nemaju dostojanstveno izabrano mjesto za vječni počinak.

Prilikom dvogodišnjeg istraživanja strastvena i uporna Ani, samo uz pomoć svojih prijatelja, kontaktirala je Ministarstvo branitelja, Memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Ispostava za zatočene i nestale Istok, Državni ured za statistiku, Savez udruga obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja i brojne druge, ali i institucije u Srbiji - Fond za humanitarno pravo Republike Srbije u Beogradu, Apelacioni sud u Novom Sadu, odlazila je u logor Stajićevo, razgovarala sa srpskim novinarima, bivšim službenicima za istraživanje ratnog zločina pri Međunarodnom sudu za ratne zločine u Den Haagu, s fra Ivicom Jagodićem, župnikom i gvardijanom franjevačkog samostana sv. Filipa i Jakova u Vukovaru, te Vladimirom Sedlakom, župnikom grkokatoličke Župe Pokrova Presvete Bogorodice u Petrovcima i svećenikom vukovarske Evanđeoske crkve Antunom Koprivnjakom, dok je kontakt s episkopom osječkopoljskim i baranjskim, Njegovim Preosveštenstvom Heruvimom Đermanovićem, bio bezuspješan.




Gledam ovih dana svoju djecu koja bezbrižno trče po snijegu, vrište i vesele se ni ne misleći o zlu koje vreba u ovom svijetu, i ne mogu iz misli odagnati slike čuperka Igora Balaža, prve dječje žrtve bitke za Vukovar, o kojem se ništa ne zna od 5. kolovoza 1991., mislim na petnaestogodišnju Gracuelu, koja leži kraj razbijenih šalica vrele kave, petogodišnjeg Borisa Vasaleka koji se igrao s bratom u dvorištu kad ga je u grudni koš pogodio geler, na Tomislava Mikloša i njegovu majku čije živote je ugasila granata, čiju obitelj su dokrajčili Arkanovci u zločinu nad stanovništvom sela Lušca, dok su otac i desetogodišnji brat Željko preživjeli pakao srpskog logora, na tri dječaka s Ovčare - Igora Kačića kojeg su identificirali po drvenom dupinu kojeg je izrezbario i čuvao u džepu, Dragutina Baloga, koji je u zadnjim danima brinuo o svom teško bolesnom ocu, također žrtvom s Ovčare, Tomislava Baumgertnera koji je volio pjesmu Mojoj majci, a zadnje što su od njega čuli bilo je "Recite mojoj mami da su me odveli", mislim na dvogodišnjeg Mateja Aleksandera čije mrtvo tijelo je srpska propaganda besramno koristila kako bi ga prikazala isključivo srpskom žrtvom ubijenom od strane vukovarskih branitelja, a čiji otac je i sam bio hrvatski branitelj, ubijen istog dana kao i Matejeva majka i baka. Mislim na malenu Antoniju Zeko, tešku tek 800 g, koja je umrla u inkubatoru u podrumu vukovarske bolnice nakon što je granata pogodila agregat koji je bolnicu napajao strujom. Mislim na riječi njene majke: "Dugo sam prolazeći ulicom, kad bih vidjela djevojčicu otprilike njenih godina, vidjela nju. Pomislila bih, eno moja Antonija, igra se, ti si, sunce, meni došla. Samo bih je gledala", i ne mogu suspregnuti suze jer znam da je njihova žrtva bila uzaludna, jer nijedna zemlja i niti jedna vlast nisu vrijedne izgubljenog života, pogotovo onog koji je na samom početku. Nisu. Mislim na žalosne obitelji u kojima uvijek netko nedostaje i nadam se - ostaje nam samo nada da se iz patnje rađa Ljubav, da novi život spašava i tješi živa sjećanja na život koji se nekoć živio.

Teško je čitati o 34 vukovarske djece čija su djetinjstva prekinuta zvukovima opće opasnosti, granatiranjem i strahom od neprijatelja, od mučenja, od smrti. Teške su to priče jer su stvarne kao što su još uvijek stvarna i ta djeca u sjećanjima svojih razrednih kolega, prijatelja iz ulice, rođaka, svoje braće i sestara, koji su o njima pričali mladoj istraživačici sa suzom u oku. U zbrici "Mama, ne vidim nebo" o djeci koja su, osim hrvatske, bila i ukrajinske, rusinske, mađarske i srpske nacionalnosti, Ani Galović je s posebnom pažnjom zapisala snove koje ta djeca nisu imala priliku ostvariti, vrline kojima su uljepšala život svojim prijateljima i susjedima, i odala počast njihovoj hrabrosti i vedrom duhu. Neki dan je psihologinja Ljubica Uvodić  Vranić gospodinu Stankoviću na televiziji rekla da su ljudi koji su spontano pohrlili pomoći Petrinji na dan potresa najprije time spasili sebe, a onda i stanovnike kraja pogođenog katastrofom. Mislim da je ovom knjigom Ani Galović najprije pomogla bespomoćnom komadiću sebe, a potom i svima nama koji se osjećamo krivima što smo preživjeli, koji se rata ne sjećamo, koji omalovažavamo život svojim načinom življenja (o krivnji onih koji su bili sudionici rata ovog puta neću ni govoriti). Ova knjiga nema sretan kraj, nije stvorena za Instagram i neće se naći na popisu za čitanje na plaži - ove stranice napisane su da bole i da ih nikad ne zaboravimo. Da o njima razmišljamo, da s njima suosjećamo i da postanemo bolji ljudi nego što možemo biti, imajući uvijek na umu da je tu užasnu bol uzrokovala ljudska ruka te da je Božje milosrdno srce veće od naših, ljudskih srdaca.



Kolika tajna je to

$
0
0
Nakon što otpjevamo uglazbljenu verziju "Anđele čuvaru mili" (by Zagrepčanke i dečki), ja započnem molitvu:

"Bože, čuvaj..."

"Jujaja i Kranku" , reče magarac na prvom mjestu.

"I tatu i mamu" , doda Franka iliti Kranka, kako ju brat zove.

"I čuvaj sve koje poznamo", nadodam ambiciozno.

"I sve koje ne poznamo! I kako ono nešto s potresom ide, zaboravila sam?" pita Franka.

Facepalm.

"Čuvaj one koji su u potresu izgubili kuću", kažem.

"E, da, da, na to sam mislila! I, Bože, daj da pada snijeg!", moli Franka.

"Ali ne ljudima koji su u potresu izgubili kuću, i molimo te, Bože, da dobiju nove tople kuće!" već sam pomalo iznervirana.

Juraj već pomalo hrče. (Barem su tajne molitve ove umorne mame uslišane.)

"Da, nek dobiju nove kuće i nek izađu iz njih napraviti snjegovića!" uporno će Franka.

"Dobro, Franka, 'ajd sad tišina i idemo spavati!" kažem umjesto "Amen!"

Tišina.

"Mama, mogu još samo nešto reći?" opet će Franka.

"Reci."

"Bože, čuvaj snijeg!"

Hm, da, naša familija baš i nije nadarena za molitvu. Nezgrapno se izražavamo, ne okolišamo, odveć smo sebični i priprosti u prošnjama iako se iz petnih žila trudimo ostati odani protokolima propisanima u dječjim molitvenicima. Međutim, ne mogu reći da naše molitve ne daju ploda, kakve god one bile - Bog je velik čak i nama smotanima. Blagoslovljeni smo.
 
Naravno, svaki odnos, pa tako i onaj s Bogom, pun je uspona i padova, pa ja svako malo smognem snage da iznova ispitam svoju vjeru, svoj život, da zamolim Boga da me pronikne i nauči voljeti i moliti, jer voljenje i moljenje su mi slabe strane. Sveta Terezija Avilska pisala je da u svojoj molitvi Očenaša često nije uspjela doći dalje od prve riječi, „Oče” - ona se na samom početku molitve gubila u prostranstvima Božje ljubavi, a ja u svojim rastresenim mislima. Inače, siječanj nije moj mjesec, a ovog sam posebno nemirna, ali i nemirnu su me određene knjige pronašle.



Nedavno smo pogledali film "Fatima" (OK je, usprkos Goranu Višnjiću), pa je na televiziji bio dokumentarac o irskom Knocku, gdje se u 19. stoljeću ukazala Gospa s Josipom i svetim Ivanom, pa sam to shvatila kao znak da malo proučim tu temu, prema kojoj sam, da budem iskrena, uvijek pomalo skeptična. Ne glumim Scully i ne tražim za njih racionalno objašnjenje, dapače - uživam u uvjerenju da na ovom svijetu postoje čudesa i ljepote o kakvima ne možemo ni sanjati - nego iz mene progovara zavist. "Što je toliko posebno u tebi da je Gospa tebe izabrala?" pitala je desetogodišnju Luciju de Jesus Rosa dos Santos majka nakon što su se pred njihovom kućom počeli skupljati ljudi čuvši da se Luciji i njenim malenim rođacima Jacinti i Franciscu Marto na brdu u Cova da Iriji ukazala Gospa. "Molite krunicu svakog dana da zavlada mir u svijetu i kraj rata", rekla im je Gospa 13. svibnja 1917., a oni su je poslušali. Svakog su mjeseca mali pastiri dolazili ispod hrasta i čekali Gospu, molili od nje ozdravljenje za svoje susjede, i tražili savjete za spas duša. Gospa od svete Krunice ukazala se djeci šest puta, otkrila im mnoge tajne, pa im i podarila Čudo Sunca kojem je svjedočilo sedamdeset tisuća ljudi.

I ja sam se pitala što je toliko posebno u toj djeci da im se javila Majka Božja, ali čitajući knjigu "Fatima - cijela istina" poznatog vatikanista Saverija Gaete pokrila sam se ušima i osjetila zahvalnost što su takve duše ikada hodale ovom zemljom. Mislim da mi, ljudi, nismo ni svjesni koliko velika u svojoj malenosti mogu naša srca biti dok ne čujemo o djeci koja se vesele svakog žrtvi koju mogu prinijeti za spas grešnih duša. Mali su se pastiri jako zabrinuli čuvši o dušama za koje nema tko moliti i koje bi zbog toga vječnost mogle provesti u paklenom ognju, pa su se odricali svoje užine i vode, i šutke podnosili boli koje im je zdavala španjolska gripa od koje su Jacinta i Francisco naposljetku i umrli. Luciji je Gospa namijenila drugo poslanje - život je provela u karmelićanskom samostanu u Coimbri, moleći za obraćenje grešnika i živeći svim srcem svoje poslanje. Umrla je 2005. godine, pet godina nakon objave treće fatimska tajne koju je zapisala i proglašenja Jacinte i Francisca blaženima.

"Gospa mi je rekla da ću ići u Lisabon, u drugu bolnicu, te da više neću vidjeti ni tebe ni svoje roditelje, da ću puno trpjeti i onda umrijeti sama. Ali rekla mi je da se ne bojim; ona će doći po mene i povest će me u nebo", rekla je Jacinta s pouzdanjem. A kad je došao dan polaska, nježno je rekla: "Nikad te više neću vidjeti! Ni svoju mamu, ni svoju braću, ni svog oca. A onda ću umrijeti sama.""Nemoj misliti na to.""Pusti me da mislim, jer što više mislim na to, više trpim; a želim trpjeti iz ljubavi prema Gospodinu i za grješnike. Poslije toga više ništa nije važno! Gospa će doći po mene i odvesti me u nebo."



Fatimska tajna i danas intrigira mnoge, ali mene ne interesiraju toliko vatikanska politika (oduvijek je bilo jasno da patnja Crkve ne dolazi samo izvana, nego i iz grijeha koji postoji u Crkvi) i proročanstva ("Dovoditi u vezu tu tajnu s najavama katastrofa ili nuklearnim razaranjem znači iskrivljavati značenje poruke. Gubitak vjere jednog kontinenta gori je od uništenja jednog naroda; a istina je da vjera u Europi neprestano pada"), koliko srž ukazanja u Fatimi - ta poslušnost malenih i to preuzimanje odgovornosti za otkrivanje puta kršćanskog života kojim valja krenuti ako čeznemo za nebom. Ima li što inspirativnije u ovom svijetu koji ne podnosi trpljenje? U svijetu koji je alergičan na padanje kiše, na čekanje u redu kad radi samo jedna blagajna u dućanu, koji se nervira nad zavaravajućim naslovima na portalima i besmislenim komentarima na društvenim mrežama, u svijetu koji je nezadovoljan, nesretan, tup i uvijek traži svoje, sada i odmah?

Moja mi je vjera katkad križ, čini mi se, jer užasno je teško živjeti s njom takvom, nesavršenom - teško je biti neuspješan u nečemu. No, što ako me Bog treba baš takvu? Što ako trpljenje vlastitih mana, grijeha i slabosti mogu predati Bogu? Bih li zaista mogla biti sretna i zahvalna na nošenju tog tereta? Molite, puno molite - rekla im je Gospa. I bili su poslušni, ponizni, požrtvovni, molili su neprestano. Njihova je molitva promijenila svijet. A moja? Teško. No, Bogu je sve moguće. Neću odustati, i s vremena na vrijeme ću se podsjetiti da ponekad ključ molitve koja produbljuje naš odnos s Bogom i nije u izgovaranju riječi, koliko god lijepe, pa i iskrene, one bile - ponekad naše srce dvostruko moli ako usta šute, a uši slušaju.

"Na poseban su način prinosili svoje žrtve dok su bili u zatvoru u Vili Novi di Ourem, između 13. i 15. kolovoza 1917. Lucija je živo opisala ta dva dana tamnovanja. "Jacinti je najteže pao rastanak od roditelja. Suze su joj klizile niz obraze dok je govorila: "Ni tvoji ni moji roditelji nisu nas došli vidjeti! Uopće im nije stalo do nas!""Ne plači", rekao joj je Francisco, "prikažimo to Isusu, za grješnike". Zatim je, uzdižući oči i ruke prema nebu, izmolio molitvu prikazanja: "O moj Isuse! To je tebi za ljubav i za obraćenje grješnika!" Jacinta je dodala: "I za Svetog Oca i kao naknada za uvrede koje se nanose Bezgrješnomu Srcu Marijinu."

Rosa Salvaje, indeed

$
0
0
Uglavnom se budim oko 5 jer volim pročitati nešto na miru prije nego probudim djecu. Iako mi se leđa još nisu naviknula na novi madrac, budim se uglavnom dobro raspoložena. Tumaram po stanu sa šalicom vruće kave (nema boljeg od vruće kave, zar ne?) i smijem se sebi u bradu - čak i krmeljava i čupava, osjećam se kao lik Anne Hathaway u trećoj epizodi serije Modern love (utemeljen na članku i knjizi Terry Cheney) - kao da sam u špici vlastite TV serije, kao da bih mogla zaplesati! A onda kreće spremanje za vrtić. Franki moram šezdeset i osam puta reći: "Operi zube", dok stoji bosa na pločicama, Juraj plače jer ne može naći broj "9" s kojim je sinoć legao, Franku žuljaju te čarape, Juraj ne želi obući tu majicu s pandom i želi jesti čokolino (odnedavno je lud za njim), Franka želi obuti baš ljubičaste buce iako je vani 10 stupnjeva, Juraj neprestano gasi i pali svjetlo u dnevnoj sobi, a Franka me moli da joj baš sad, dvije minute prije izlaska iz stana, sašijem novu haljinu za Elzu, Juraj ne želi kapu na glavi pa moram smisliti diverziju kako bi zaboravio da mu je na glavi, Franka kaže "mama" pedeset puta prije nego stignemo do vrtića do kojeg imamo par minuta vožnje. Ostavljam ih teti Anamariji i teti Steli (Juraj opet plače, vjerojatno će opet štrajkati glađu cijeli dan), znojna i umorna, zuji mi u glavi. Na poslu se resetiram (doduše, jučer sam cijelo jutro na poslu bila s otkopčanom bluzom - dugmad je na leđima, pa nitko nije prije primijetio), a onda popodne sve ispočetka. Čini mi se kao da neprestano balansiram između manične žene koja obožava svoj život i živčane babetine kojoj sve ide na živce. Iscrpljujuće je. Žive li i druge žene u tom stanju "želim zamrznuti vrijeme da moja djeca nikad ne odrastu/kad će već odrasti i početi se sami brinuti za sebe"?

Srećom, imam prijatelje koji znaju preporučiti lijek za živčani dio moje persone - tako sam se neki dan žalila prijateljici da sam već tjednima u čitateljskoj krizi, da sam odveć rastresena da uzmem ijedan roman u ruke, ali da mi se čita knjiga o ženi s puno djece. "Postoji li takva?", upitala sam, a ona reče: "Postoji!" i pošalje link s Verbumove stranice.

Knjigu "Kako biti sretan s 1, 2, 3... djece?"Španjolka Rosa Pich-Aguilera Roca napisala je 2013. godine nakon seminara o obitelji koji se održavao u Dubrovniku, sa željom da priča o njezinoj obitelji inspirira što više ljudi. Rosa je, naime, žena koja je rodila 18 (slovima: o s a m n a e s t e r o) djece! Ona i njezin suprug Chema vjenčali su se 1989. godine i sanjali o velikoj obitelji - za drugo niti ne znaju, oboje su iz XXL obitelji. Njihova najstarija kćer Carmen rođena je sa srčanom manom, i umrla je s 22 godine, godinu dana prije nego je Rosa napisala knjigu. Javier i Montse, potom, umrli su iste godine, također zbog problema sa srcem, i svi su Rosi i njenom suprugu savjetovali da nemaju više djece. Ipak, zahvaljujući svojoj otvorenosti prema životu i vjeri u Boga, njihovo petnaestoro djece (Perico, Juanpi, Cuqui, Magui, Tere, Rosita, Gaby, Ana, Álvaro, the twins Pepa and Pepe, Pablo, Tomás, Lolita i Rafael) danas predstavlja budućnost Španjolske. O njihovoj obitelji snimljeni su fimovi, napisani brojni članci, ali, vjerujem, ništa ne oduševljava više od knjige u kojoj Rosa objašnjava kako funkcionira njihova velika obitelj.



 
Nema tu velike filozofije. Rosa je od četrnaeste godine radila u očevoj tvornici tekstila, školovala se za dizajnericu tekstila, a u jedanaestoj trudnoći (blizanačkoj, k tome!), zaposlena na pola radnog vremena, završila je magisterij poslovnog upravljanja - žena je nesalomljiva. Iz njene knjige iskače taj njen vedri duh, ta želja za pustolovinom, taj žena-majka-kraljica stav zahvaljujući kojem obitelj i funkcionira. S Rosom nema zezancije - svatko u kući zna svoje zaduženje (početkom mjeseca zajedno raspravljaju i dijele zaduženja i ona ostaju na zidu cijeloga mjeseca), svi moraju biti samostalni i odgovorni, znati da valja biti iskren, da uvijek možeš početi ispočetka, a da roditelji odlučuju o tome što je za dijete najbolje. U kući Pich-Aguilera sve je k'o po špagi, pomislio bi čovjek, no, nije uvijek tako - i njihova djeca na težak su način učila da ne mogu kupiti igračku ili slatkiš svaki put kad odu u dućan, da je dijete koje nije kažnjeno za loše postupke zapravo zanemareno i da roditelji njihovih prijatelja dopuštaju djeci sve samo zato da izbjegnu sukob, i njihova djeca su bježala od kuće na zabave i bila nemarna u školi, i njihova djeca zanovjetaju i mamaču po cijeli dan, ali, kad dođe vrijeme zajedničkog objeda, Rosina kćer zna reći: "Moram do toaleta, ali ne počinjite bez mene, da nešto ne propustim!" Nije li takvo zajedništvo ono čemu sve obitelji teže? "Da, ali nisu li djeca željna pažnje budući da je njih toliko, a roditelja je samo dvoje?", ljudi se pitaju, a Rosa odgovara da njen najmlađi sin, kad dođe iz vrtića, dobije - ne samo poljubac od mame i tate - nego i od svih četrnaestero braće i sestara. Zamislite koliko je to poljubaca, koliko je to ljubavi!


 
"To je tvornica djece", govorili su snimatelji kad bi snimali Rosin i Chemin krevet za potrebe dokumentarnog filma ili kojekakvog intervjua. Rosa se nikome ne opravdava, muž i žena samostalno moraju odlučiti o svojoj obitelji, i oduprijeti se pritisku društva koje njeguje predrasude kao svoje najveće blago. "Samo jako volim svog muža", govori Rosa sa smješkom i uvjerenjem da je svako njihovo dijete istinski plod njihove ljubavi. Nažalost, otac ove velike obitelji i Rosin suprug, preminuo je 2017. nakon kratke bolesti, no, sigurna sam, Rosin duh nije se slomio - jača je nego ikad. Mora biti, jer djeci nema boljeg uzora od čvrste majke koja se ne boji priznati da ponekad ujutro plače sat vremena kad se sjeti svoje Carmen, majke koja se ne srami priznati da joj je potrebno vrijeme samo za nju, majke koja djecu nikada ne uspoređuje, dobro poznavajući njihove mane i vrline, koju u odgoju uvijek vodi misao da je važno shvatiti da svako naše djelo nosi posljedice - jednostavno, od žene koja se ničega ne boji i koju vodi misao da smo stvoreni da volimo i da naša ljudska priroda sreću pronalazi samo voleći druge. Koja inspiracija!




"Prijateljice me često pitaju: "Rosa, koja je tvoja tajna? Nisi normalna, sigurno se fiksaš nečim. S obzirom na sve s čime se moraš nositi i koliko te poznajemo, i sve ono što si proživjela u svom životu, nije normalno da si uvijek tako dobre volje. Moji prijatelji znaju da imam osamnastero djece, da radim pola radnog vremena, da se bavim s tisuću stvari, da sam savjetnica u nekoliko poduzeća i da imam mnogo prijateljstava koje nastojim sačuvati. "Rosa, možeš li nam reći kako ti uspijeva?" Za sve nas dan ima samo 24 sata a čini se da tvoji dani traju dulje, imaš vremena da napraviš više stvari, nastojiš doći na sve proslave mature, ako se događa neka zanimljiva konferencija, vidimo te i tamo, dolaziš na subotnje utakmice svoje djece. Boriš se za pravo na školu koja je slobodna i bez ideologija. Kako ti uspijeva? "Želite znati koja je moja tajna? Što je to čime se "fiksam"?" E, pa moram vam reći da moja tajna nije ništa skupo. Dostupno je svakom džepu na ovom planetu, bilo kojem kućnom budžetu, zato što je besplatno. A sjetite se da je nama Kataloncima, koji pet puta preokrenemo svaki novčić, važno da bude besplatno. Moja je tajna tako jednostavna kao što je ustajanje rano ujutro i odlazak na misu svaki dan. Nakon toga, nastojim ostati pola sata ispred izloženog Presvetog. Upravo tamo prikupljam snagu, tamo vidim moguća rješenja za probleme s kojima ću se suočiti toga dana. Tamo mislim na svako od moje djece i vidim na kojem bih malom poboljšanju mogla raditi sa svakim od njih, i mislim na svog supruga. Vidim i posao koji treba obaviti toga dana, sastanke koje imam, klijente koje moram posjetiti, e-mailove koje trebam poslati. Zatim mi u misli dođu moji prijatelji, ona prijateljica kojoj je sada teško, moji stari ujak i ujna koji samo trebaju našu ljubav i zahvalnost. Ondje mi Gospodin, moj Otac, daje snage, ja mu objasnim svoje probleme, a On me utješi i pokaže mi što trebam napraviti toga dana."

Not my cup of tea

$
0
0

Nije uvijek bilo ovako - nije bilo te iritantne političke korektnosti, i nije svaka uspješna žena bila uspješna u ime feminizma, bar ne onog koji je sedamdesetih godina 20. stoljeća izoliran iz borbe za žensko pravo glasa koju su predvodile sufražetkinje. Agatha Christie mrzila je biti nazivana feministicom, Marilyn Monroe prezirala je etikete, pogotovo one koje žene jedna drugoj ljepe na leđa - svatko je gledao svoja posla, iako je uvijek bilo svakakvih ljudi (i žena), dobrih i loših, hrabrih i kukavica. Nisu se ni devedesete razlikovale od desetljeća koji su prethodili - Julia Roberts nije glumeći prostitutku prozvana ikonom feminizma, Seinfeld nije bio politički nekorektan, Oprah je imala neke druge borbe. A onda je došlo 21. stoljeće i - Beyonce. Da, krivim Beyonce za sve. Otkad je ona počela plesati u gaćama tvrdivši da žene vladaju svijetom, sve su žene pomislile da će poštovanje iznuditi plešući u gaćama i poželjele su biti - ne u svemu jednake muškarcima, nego nadmoćne. I all hell broke loose. Sve se promijenilo, apsolutno je sve postalo uvredljivo i seksistički, sve je prešlo iz jedne krajnosti u drugu, i svi su počeli glumiti tu neku idiličnu toleranciju - a društvene mreže su tom pokretu bile dodatni vjetar u leđa. Sve su žene postale feministice, a Margaret Atwood postala je kraljica feminizma istim tim ženama koje se vjerojatno nisu niti udostojile pročitati Sluškinjinu priču koja je objavljena daleke 1985.


Možda se Margaret Atwood ta ideja nje kao ikone sviđa, premda mislim da je iskorištena u svrhu propagande koja se nameće svim ženama i koja ne prihvaća da ne misle sve žene jednako - jer to je danas feminizam. Žena je ženi vuk, više nego ikada prije, čini mi se. Zato ne znam gdje mi je bila pamet kad sam, nakon godine u kojoj se svijet suočio s pandemijom i u kojoj su našu zemlju pogodili potresi, naumila čitati knjigu Margaret Atwood koju sam lani osvojila na nagradnoj igri. Sekiracija je bila zajamčena. Smatram Margaret Atwood iznimno obrazovanom (Harvard, između ostalog), inteligentnom ženom zanimljivog životopisa (njen je otac bio entomolog pa je puno vremena obitelj živjela usred šume, bez struje i vode), iako se u mnogočemu ne slažem s njom, ali ovu "Gazela i Kosac" nisam usprkos silnom trudu uspjela dovršiti. Uzela sam ju u ruke zato što u siječnju uvijek nastojim pročitati ono što u prethodnoj godini nisam, a svrbi me s polica (čovjek nikako da nauči), ali ni slutila nisam da će me ovako ukopati.



U ovoj knjizi koju Atwood naziva spekulativnom fikcijom, a ostatak svijeta distopijom, glavni lik je Snježni - nekoć zvan Jimmy, posljednji od svoje vrste. Jimmy sad živi na stablu ogrnut starim plahtama, traži hranu, kloni se svakakvih frankensteinovskih kombinacija 'judi i zviri i prisjeća se svog prijatelja Kosca s kojim je igrao uznemirujuće igrice i koji mu je ukrao ženu (tj. djevojčicu) koju je volio. Svijet je doživio svoj kraj, a Kosac, čuveni znanstvenik, u smaku svijeta je imao svoje prste - pokusi u nekoć savršeno uređenom društvu koje je živjelo za genetsku manipulaciju oteli su se kontroli, i sve što Snježni sad može jest sjediti dok ga stižu sjećanja.

Knjiga je prvi dio trilogije Ludi Adam, utemeljenoj na ekološkom aktivizmu, a ni u njoj Atwood nije propustila opisati neke gnjusne muške likove (mora da stvarno mrzi muškarce) i pomalo arogantno ljudima pojasniti što će se dogoditi ako nastave putanjom koju diktira tehnološki napredak. Sure da je arogantna, tolike nagrade su u njenim rukama (ne i Nobel!) - arogantna je s pokrićem, ali bilo mi je naporno čitati kaotičan prikaz svijeta prije kataklizme i nakon nje. Sama ideja nije ponudila ništa inovativno, slično se može pronaći u I am legend ili Giver, no, nije ni to problem. Ne smeta mi ni taj vještičji gen koji Atwood njeguje (njena praprapraprarođakinja preživjela je vješanje uslijed optužbe za vještičarenje), ali "Gazela i Kosac" mi nije sjela - toliko je detaljna da djeluje neuvjerljivo, premračna je i pretjerano nacifrana noćnim morama čovječanstva - ova knjiga je iživljavanje nad svijetom u kojem živimo, a od svih likova, najdraži u njoj mi je ipak bio um Margaret Atwood, koliko god bio mračan. No, provedba njenih ideja u djelo nije mycup of tea.

Stephen King u jednom je intervjuu rekao da nas privlače knjige o onome što je u nama - i ja službeno mogu reći da u meni nema onoliko mraka koliko sam bila uvjerena da ima. Možda je manija ipak pobjedila depresiju. Možda svijet u kojem moje misli vrludaju i nije toliko beznadan. Možda ne moram pročitati baš svaku knjigu, saznati svaki kraj, možda valja znati odustati - jer, klišej je s razlogom - kad se jedna knjiga zatvori, druga se otvori.








Čudne navike

$
0
0
Nisam početkom godine donosila velike odluke, ali neke male stvari su se spontano promijenile, morale su se roditi iz moje potrebe za tišinom, zenom, resetom. Uživam u vremenu kad idem pješice kući s posla (iako mi nedostaje bicikliranje), kad si mogu priuštiti ukuhanu kavu (a uvijek sam u stisci s vremenom!), vremenu kad su klinci u vrtiću, a ja radim od kuće, vremenu kad peglam (čekam da se skupe tri kamare veša, naravno) i slušam intervjue poznatih književnika (još se opirem audio knjigama). Od svih koje sam slušala, bez dileme, Stephen King mi je omiljeni. Give this man a show!

Nisam dostojna zvati se obožavateljem Stephena Kinga, ali mogu reći da je na čudan (a kakav drugi, kad je o njemu riječ) način njegovo stvaralaštvo obilježilo moje odrastanje (njegovo stvaralaštvo i pretjerana posvećenost TV programu). Nisam bila strašljivo dijete, ali imala sam fazu noćnih mora koja je uslijedila nakon što se na televiziji prikazivala mini serija "It" (1990) s Pennywiseom u glavnoj ulozi. Nisam sigurna jesam li ju gledala krišom ili su moji roditelji mislili da je to serija za djecu (pa tko ne voli klaunove?), ali dugo me proganjala. Sanjala bih da mi klaun iz kanalizacije izlazi iz zida, ulazi u krevet, da se krije u ormarima, a jednom prilikom smo prijateljica i ja ostale same u kući i, od straha, s noževima u rukama pretraživale ormare (još uvijek sam sigurna da je Maja upravo zbog Pennywisea postala policajka). Noćne more imala sam i od jedne totalno underrated epizode Beverly Hillsa u kojoj se održava prom, a Andrea ostaje kod kuće i zamišlja da ju na plesu polijevaju kantom krvi. Da, nitko se ne sjeća ni Andree, ni te epizode, ljubavne eskapade Brende i Dylana bile su daleko zanimljivije. Osim navedenog, prikazivala se i televizijska miniserija "Kucači", sjećam se još tog zelenog svjetla kojim su svi likovi bili opsjednuti, i dan danas kad vidim Marg Helgenberger malo se štrecnem. "Isijavanje" sam pogledala tek nedavno u cijelosti, a "Cujo" neću nikad pogledati. Opsjednuta sam ukletim kućama i death rowom samo zbog Rose Red i Zelene milje. Stephen King, ladies and gentlemen! Scaring people since 1974.!



Iako sam dosad pročitala tek dvije njegove knjige, znam sve njegove priče - znam da se pisanja Cujoa gotovo ni ne sjeća zbog alkoholizma, znam da mu je majka u djetinjstvu čitala Čudan slučaj dr. Jekylla i gospodina Hydea, da je jedno od najčešćih pitanja koje mu postavljaju: "Kakvo vam je bilo djetinjstvo?" (Sasvim normalno, bez trauma!), da mu se ne sviđa Kubrickovo "Isijanje", da nikada prije pisanja ne radi koncept, nego se prepusti priči, da je ideju za "Pod kupolom" dobio još u dvadesetima, ali da je bio odveć nezreo za nju, pa ju je kuhao u glavi više od trideset godina ("Idea that sticks with you is a great idea", voli reći), da su mu oba sina pisci, a kćer lezbijka i svećenica, znam da sve što ima duguje svojoj supruzi Tabithi koja je rukopis, koji je kasnije postao znan kao "Carrie", izvadila iz kante za smeće, i, očistivši opuške cigareta s njega, savjetovala Stephenu da dovrši priču.

U to vrijeme, Kingovi su imali dvoje male djece, a nisu imali novca ni za telefon. Stephen je predavao u školi i pisao kratke priče za muške magazine. Priča o tinejdžerici Carrie prerasla je okvire članaka u časopisima pa ju je bacio u kantu za smeće. Ipak, zahvaljujući Tabithi, "Carrie" je prva knjiga koja je objavljena - tu su mu vijest telegramom javili iz izdavačke kuće, a od honorara je obitelji kupio Ford Pinto (dok je od tantijema ženi kupio fen). Do danas su njegove knjige prodane u 350 milijuna primjeraka - i tako je počela vladavina "Kralja horora."



Iako Stephen King većinom ne zna odakle mu ideje za sve te knjige (njih 61!), za pisanje "Carrie" inspirirale su ga dvije njegove poznanice iz škole koje su doživljavale bullying. Priča počinje drito u glavu, u svlačionici srednje škole u kojoj djevojka Carrie White, koja odrasta sa čudnjikavom majkom, primjećuje menstrualnu krv. U trenutku šoka, jer fanatična majka nije Carrie nikada objasnila menstrualni ciklus, ona vrišti i zapomaže uvjerena da će iskrvariti, a njene školske kolegice smiju joj se i gađaju je ulošcima i tamponima. Epizoda je to koja je u Carrie podgrijala nagomilani bijes uslijed kojeg je došlo do pretjeranog oslobađanja njenih telekinetičkih sposobnosti. Luda majka, kojoj je živjeti, a i voljeti, grijeh, i mean girls u svom prirodnom staništu više su nego dovoljan okidač osjetljivoj Carrie, a pri kulminaciji događaja pomislit ćete da grad Chamberlain bolje nije niti zaslužio.

Ono što dummiečitatelj kao ja ne smije smetnuti s uma jest činjenica je "Carrie" napisana 1974. godine, toliko ispred svog vremena. Svidjela se ona vama ili ne, "Carrie" je postavila nove standarde u književnosti i filmu - od isklišejizirane priče o tinejdžerici koju teroriziraju u srednjoj školi i lika majke koja je vjerski fanatik, pa sve do De Palminog šokantnog kraja (Kingov mi je draži, još zlokobniji) kojeg su kopirali i u originalnom Friday 13th i drugim filmovima žanra.

Stephen King ludo je zabavan lik - bez zadrške i fige u džepu on dijeli savjete za buduće pisce, a ne smetaju mu ni spoileri njegovih romana, no, jasno je i zašto. Naime, čak i kad nam je fabula u potpunosti poznata (thanks to Brian De Palma), Kingov stil pisanja je hipnotizirajući. Rečenice su mu odmjerene, kratke, ali vrlo precizno prikazuju likove romana u njihovim najboljim i najgorim izdanjima. "Carrie" nije pisana samo iz jednog lica - monolozi i dijalozi, pa i pripovjedanje, isprekidani su novinskim člancima o događajima u Chamberlainu, ispovijedima preživjele Sue Snell i znanstvenim izvješćima o telekinezi. Možda je u pravu King kada kaže da piše suspense romane, a ne horore - jer "Carrie" nije samo scary story, nego ima puno dimenzija. Priča je to o psihički uništenoj tinejdžerici, problemu bullyinga u školi, o dosljednosti zlostavljača, pa čak i onih koji su svjesni svoje zle namjere, krajnosti u koju odlaze vjerski fanatici, i o moći koju je Carrie vratila telekinezom (jer svakodnevica je tako boring bez fantastike). No, ono što mi je u "Carrie" najviše godilo jest upravo tišina. Naime, iako likovi u knjizi viču, smiju se grohotom, plaču, vrište, čitatelj može čuti glasnu tišinu - ona gradi napetost, ona stvara jezu, ona uznemiruje, ona nas drži na oprezu efikasnije nego ijedan drugi soundtrack. I to je razlog zašto se ljudi vraćaju knjigama Stephena Kinga - ne da bi živjeli u strahu, nego da bi se osjećali živima. To be continued...




O dječaku koji je prezirao majke

$
0
0
Omiljena bajka moje djece je "Tri praščića."Što god da čitamo tijekom dana, ili prije spavanja, Juraj će pitati: "Tri praščića, može?" Možda oni još ne razumiju najbitniju pouku, ali uvijek dođemo do novih spoznaja čitajući o ta tri praščića. "Možda su htjeli u tim kućama osnovati obitelj i s nekom prasicom imati bebe praščiće", nagađala sam kad me Franka pitala zašto su gradili tri kuće, umjesto da su zajedno prionuli i izgradili jednu veću u kojoj bi svi živjeli i koju vuk nikad ne bi otpuhao. "Hm, da, možda su željeli biti tate", rekla je, ali nije bila uvjerena. "Hoćeš li i ti jednog dana biti mama?", pitala sam ju. "Neću! Ja želim biti velika i živjeti s tobom zauvijek!" zaključila je prije spavanja, a meni je ponestalo pitanja.

Osim što čitam "Tri praščića", ovih dana bavim se i Petrom Panom - dječakom koji je, suprotno od moje Franke, prezirao majke i koji nikada nije želio odrasti. Gledali smo nedavno ekranizaciju Petra Pana iz 2003. i shvatila sam da ne znam koja je razlika između krokodila i aligatora, da ne znam kako je Petar Pan dospio u Neverland niti odakle dolaze Izgubljeni dječaci (ponekad pred djecom ispadamo prave neznalice), pa je logično bilo posuditi ovaj klasik J. M. Barrieja iz 1911.



Posljednjih godina, mnogi su se posvetili oskvrnjavanju imena Petra Pana. Optužbe protiv Michaela Jacksona za seksualno zlostavljanje dječaka na njegovom Neverlandu, nikad utemeljene optužbe za pedofiliju protiv samog autora Barrieja, a i promatranje pojedinih odlomaka samog "Petra Pana" izvan konteksta pretvorile su Petra Pana u zlikovca (valjda se oni koji mu zamjeraju okrutnost nisu kao mali igrali kauboja, vojnika ili gusara). Sve jest počelo nevino - tek susretom pisca s Llewelyn Davies dječacima u Kensington parku. Barrie, oženjen, ali bez svojih potomaka, zavolio je Georgea, Johna, Petera, Michaela i Nicholasa, a nakon smrti njihovih roditelja, 1910., postao je i njihov skrbnik. Njihova mašta i igra nadahnule su ga da napiše najprije priču "The little white bird", u kojoj se prvi put spominje Petar Pan, dječak koji živi u Kensington parku i odbija odrasti, a potom i "Petra Pana."

"Svako dijete, osim jednog, odraste" piše na samom početku ovog dječjeg klasika, koji je, osim Llewelyn Davies dječacima, vjeruje se, nadahnut i smrću Barriejevog brata Davida koji se utopio kao trinaestogodišnjak, kad je Barrie imao samo šest godina, i za kojim je majka uvijek žalila kao za dječakom koji nije odrastao. Bajka započinje na broju 14, u kući obitelji Darling. Majka i otac odlaze na večeru kod susjeda, nestašna dadilja gizdava njufaundlenska kuja Nana za kaznu je potjerana u spremište kraj kuće, a djeca - Michael, John i Wendy - spremaju se za spavanje. Iz sna ih budi šuškanje i nepoznati dječak koji traži svoju sjenu.

"Kad se predstavljaju djeca, uobičajeno je da se pita za dob pa je i Wendy, koja se uvijek htjela ponašati kako treba, upitala Petra koliko mu je godina. To za njega nije bilo najsretnije pitanje; kao kad vas na ispitu pitaju gramatiku, a vi biste rado nabrajali engleske kraljeve.

- Ne znam - snuždio se - još sam dosta mlad. - Točno uopće nije znao, nego je samo slutio, pa je odgovorio nasumice: - Wendy, ja sam pobjegao od kuće onog dana kad sam se rodio.

Jako se iznenadila i postala radoznala; zato mu je ljupkom salonskom kretnjom, dodirujući svoju spavaćicu, dala znak da joj sjedne bliže.

- Čuo sam kako otac i majka govore što bih trebao postati kad odrastem - objašnjavao je tiho. Sav se uzbudio. - Ja ne želim odrasti - govorio je sa žarom. - Hoću da uvijek ostanem malen i da se igram. Zato sam pobjegao u Kensingtonski perivoj i dugo živio među vilama."

Za nekoga tko navodno ne zna pričati priče, Peter je bez po' muke prodao priču o vilinskom prahu i Maštokraju (Neverland) Wendy i njenoj braći pa su oni - na krilima lijepih misli - s njim odletjeli u noć. Ostatak znate. Odani Izgubljeni dječaci koji očajnički trebaju majku, krvoločni Kapetan Kuka koji osluškuje sat koji otkucava u divovskom krokodilu, gusari, sirene, život pun pustolovina - priča je ispričana bezbroj puta (doduše, niti jedna adaptacija niti ekranizacija nisu u cijelosti vjerne originalu), a, mogu reći, lijepo je i napisana. Možda i ljepše nego bi djeca, kojoj je namijenjena, znala cijeniti. Dječaci koji su dadiljama ispali iz kolica (samo sam se nasmijala konstataciji da su djevojčice premirne da bi ispale iz kolica), Wendyna nježnost i odgovorno preuzimanje uloge majke, Zvončicina ljubomora ("može biti ili zla ili dobra jer su vile tako malene da u njima u jednom času mjesta ima samo za jedno svojstvo"), pa i lik Petra Pana koji je nesvakidašnje samodopadan i, moguće, okrutniji od odraslih kojima zamjera odrastanje ("Peter im je najstrože zabranio da oponašaju njegov izgled: zato oni nose kože od medvjeda što su ih sami ubili", "Broj dječaka na otoku nije, razumije se, uvijek jednak, neki poginu u bitkama, a Peter smanjuje njihov broj kad počnu odrastati, jer to je protiv pravila") - noćna su mora svakog roditelja, ali san svakog djeteta koje se zaklinje da neće biti nimalo nalik odraslima i koje mašta o svjetovima u kojima postoje samo lijepe misli.


Sada, kad sam kao odrasla, kao majka dvoje dječice, upoznala Petra Pana, uvjerena sam da je Barrie pretvorio svoj dječački san u stvarnost napisavši ovo djelo - oživljavanje Petra Pana zasigurno je imalo terapeutski učinak u nošenju sa životnim problemima. Koliko se nas u svom životu oslanja na maštu kao spasiteljicu? Više sanjarenja svakome od nas donijelo bi mnogo dobra, moj je konačni zaključak, no, odrastanje je (za neke) neizbježno. Međutim, usudit ću se reći, nek mi Petar oprosti, ipak je i odrastanje lakše - kad imaš majku.

Deset lekcija za svijet poslije pandemije

$
0
0
"Vi ste svi bili u Americi, a ja nisam" snuždeno mi je rekla nećakinja prije par godina dok sam joj pokazivala zemlje svijeta na svjetlećem globusu koji je dobila od bake za Božić. "Ma odakle ti to?" pitala sam ju, na što je šestogodišnjakinja izrekla jednu od svojih legendarnih rečenica: "Pa kako znaš gdje je Amerika, ako nisi tamo bila?" Objasnila sam joj da je Amerika daleko i da ju vrlo vjerojatno nitko od nas neće nikada posjetiti, kao da samu sebe uvjeravam da je život u ovom hrvatskom balončiću nedodirljiv i da daleka Amerika nema nikakav utjecaj na njega. Ni Amerika, a bome ni Kina - u tom smo uvjerenju, vjerujem, mnogi živjeli do prije godinu dana. Slušali smo vijesti o nekom kineskom gradu u kojem je neki nesretnik pojeo šišmiša pa se stvorila strka oko nekog virusa... Ma nismo ni pozorno slušali, toliko nas se to nije ticalo, kao da smo zaboravili da živimo u jednom velikom selu gdje je svak samo šest koraka udaljen od Kevina Bacona.

U posljednjih godinu dana svatko se nosio s pandemijom koronavirusa kako je znao - distancirali smo se od prijatelja, naviknuli smo se na nošenje maski, pristali na svijet bez koncerata (kao da smo imali izbora), radili smo od kuće, slušali predavanja online, orijentirali se na sebe i svoje ukućane, ali se, iako se više ne sjećamo kako nam bake izgledaju, nismo prestali nadati da će život opet biti normalan - ne novo normalan, nego samo - normalan. Vjerojatno sam s tom nadom na pameti posegnula za knjigom uglednog CNN-ovog novinara Fareeda Zakarije "Deset lekcija za svijet poslije pandemije", jer ne čitam često knjige koje obiluju riječima kao što su meritokracija, socijalizam, fleksigurnost, kapitalizam, multilateralizam i sl. "... what really matters is what you like, not what you are like... Books, records, films - these things matter. Call me shallow but it's the fuckin' truth", rekao je lik Johna Cusacka u filmu "High fidelity", i ja sam se davnih dana složila - dovoljno sam o politici naučila od Hladnog piva. No, pandemija se tiče svakog od nas, i svaka nova spoznaja o njoj je dobrodošla.

 
Fareed Zakaria započinje ovaj novinarski osvrt na vrijeme u kojem živimo navodnom Lenjinovom rečenicom: "Postoje desetljeća u kojima se ništa ne događa, a potom bude tjedana u kojima se dogode desetljeća", prisjećajući se svjetskih kriza i pandemija koje su tijekom povijesti svijetu donijele, između ostalog, i ubrzani napredak. Zakaria na zanimljiv način iznosi svoje viđenje svijeta isprepleteno zaključcima znanstvenika, političara, ekonomista, filozofa, povjesničara i dr. i pruža nam različite perspektive na svjetske krize - 11. rujan, financijski slom 2008. i pandemiju COVID-19 - naglašavajući kaskadni kvar, domino efekt iliti žetvu onoga što smo sijali. Iako se svijet kreće, "svi smo povezani i nitko nema kontrolu", Zakaria, čini se, vjeruje u onu "svako zlo za neko dobro" pa koncizno niže lekcije koje bismo trebali usvojiti tijekom ovih izvanrednih okolnosti u kojima smo se zatekli. Na samom početku, kad govori o ubrzanom razvoju i mogućnosti renesanse nakon pandemije, Zakaria ne zaboravlja spomenuti da s ubrzanim razvojem dolazi i razvoj patogena, što podrazumijeva i neprestanu borbu protiv njih. Način na koji se vlade nose s pandemijom Zakaria je gotovo objektivno analizirao (odali su ga "budalasti stavovi Donalda Trumpa"), istaknuvši američki ekscepcionalizam kao razlog nesposobnosti zemlje, zajedno s federalnim sustavom koji koči jedinstveni pristup zdravstvenoj zaštiti (čini se da je u Americi pandemija bila long time coming). Da, nije ovo samo knjiga o pandemiji, i gotovo sam sigurna da su promjene na svjetskoj razini bile neminovne budući da je 2020. u Americi izborna godina, pa Zakaria nije propustio uzduž i poprijeko secirati grijehe svojih sunarodnjaka, pa i analizirati odnos SAD-a i Kine, uspješno nam rušeći ideal Amerike na kakav su nas naviknuli hollywoodski filmovi (jeste li znali da ćete danas američki san prije ostvariti u Danskoj i Kanadi, nego u Americi?), i ističući novu emociju koju svijet osjeća prema SAD-u - sažaljenje.

Iako daleke Sjedinjene Američke države jesu glavni lik ove knjige, i ima poglavlja koja djeluju zastrašujuće ("Kako COVID-19 ubrzava trend po kojem digitalna maloprodaja preuzima maloprodaju u stvarnom životu, prema jednoj procjeni, u idućih će se pet godina oko sto tisuća fizičkih trgovina u SAD-u zatvoriti - triput više od broja zatvorenih u recesiji 2007. - 2009.") i uznemirujuće ("Pomoću selekcije gena, roditelji već mogu odabrati oplođene jajne stanice koje nemaju poznatih genetskih bolesti. (Mnogi strahuju da će uskoro moći i odabirati bebe koje su, recimo, plavokose, plavooke i muške.)"), prije svega, ova knjiga je oda ljudskom duhu koji se, usprkos svim neizvjesnostima, ne da pokolebati. Zakaria piše svestrano i analitički, a "Deset lekcija za svijet poslije pandemije" definitivno jest njegov kvalitetni, pomalo bitter sweet, doprinos nošenju s izazovima koji su pred nama. Bili vi obožavatelj ovakve publicistike ili ne, Zakaria će vas oduševiti svojom umješnošću da u isti tekst smjesti izjave epidemiologa i poeziju Williama Wordswortha - i da taj tekst funkcionira! A, plaćamo li cijenu globalizacije, hoće li tehnološka revolucija dovesti do problema dokolice, hoćemo li zbog digitalizacije više cijeniti ono ljudsko u nama, hoće li razlike među nama - psihološke i gospodarske - biti još veće, hoće li pandemija dovesti do deglobalizacije - eh, živi bili pa vidjeli - i nikad ne zaboravili da je konačan izbor ipak na nama.

Sinovi ravnice, sinovi atara

$
0
0
Mi, iz prigradskog naselja, oduvijek smo u školu putovali autobusom pa su nas u školi, između ostalog, nazivali i putnicima. Osjećala sam da to nazivlje u sebi nosi ruganje kakvo može opterećivati onoga kome se izriče cijeloga života, jer putnici su bili sa sela - da bi se školovali, morali su prijeći put. Što je najgore, to selo u kojem sam živjela nije niti bilo pravo pravcato selo, pa bih se mučila dvostrukim osjećajem manje vrijednosti kad god bi se u školi spomenule pasmine krava ili neka druga tipična seoska tema, a ja ne bih o njoj imala pojma. Trebale su mi godine da shvatim da se čovjek, kad god prijeđe neki put, promijeni - postaje bolji, pa da oznaka "putnik" i nije najlošija oznaka koju ti netko može prišiti.

Prijatelj mi je preporučio roman "Simurg" Stanka Andrića, za kojeg, priznajem, nikad ranije nisam čula. Rekao mi je da je tu knjigu doživio "svojom". Guglala sam pisca i uvidjela da je riječ o našem čoviku iz Strizivojne. Hej, to se ne viđa često! Književnik iz Strizivojne! - posudila sam knjigu u knjižnici već sljedećeg ponedjeljka.


Dr.sc. Stanko Andrić, osim što je pisac, medijevalist je na Hrvatskom institutu za povijest u Slavonskom Brodu i autor brojnih knjiga. Bavi se srednjovjekovnom poviješću sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina, i to ponajprije crkvenom i kulturnom poviješću, kao i poviješću naselja i plemićkih obitelji. "Simurg" je njegov prvi roman, objavljen 2005. u nakladi kuće Durieux. Od prve stranice, kad govori o vrtu obiteljske kuće, pa do posljednje, kad pronalazi spokoj u strvini jastreba, Andrićev me zapis, nazvan po perzijskog mitološkoj ptici čija snažna krila mogu podnijeti svaki teret, dirao u mjesta mog bića koja čuvaju najljepše uspomene. Svoje autobiografsko djelo Andrić započinje pripovijedanjem o svojoj velikoj obitelji ("Tu se, na broju sedam, ukrcavanje našeg obiteljskog broda zaustavilo: posada je bila kompletna i naša plovidba je hrabro otpočela, pod istaknutim zastavama naše vjere i naših svjetonazora."), selidbi iz kuće Šumareve u kuću Mušulinovu ("U to smo doba činili jedan lakomisleni izbor: više smo voljeli baku Šumarovu nego baku Mušulinovu."), govori o čuvanju krava i suživotu sa životinjama, o svom maštanju da živi u neko davno doba ("...kada su mnoge obitelji živjele pod zajedničkim krovom, djeca bila okružena ženama u dugim starinskim suknjama, koje poslovahu po kući, a svaki dan imao u sebi nešto svečano, neki blagdanski dah dalekih putovanja i radosnih povrataka s njih."). Moram reći da je moj prijatelj bio u pravu - ovaj roman zaista jest i njegov, i moj, koliko i Andrićev. Poznati su nam dobro običaji pohađanja misa zornica, korizmeni post, jeseni koje protječu u znaku pobožnosti Majci Božjoj, predrasude prema drugima koje su gajili naši stari Šokci, "neporočan ekstrakt narodnog bića" - sve to izgradilo je nas, djecu Slavonije, čiji roditelji su, kao i sam Andrić, vjerujem, odrasli u kući u kojoj je "tišina bila zazorna", a jelenovo rogovlje je krasilo zid. Osim šokačkog lifestylea, očajničkih pokušaja da se spriječi "rasulo pradjedovskih imetaka" i prepričavanja seoskih legendi, zajednička nam je i ljubav prema knjigama - ovdje "Simurg" postaje samo Andrićev, jer svatko se u knjige zaljubi na potpuno svoj način. Andrićeva ljubavna priča započela je  zaljubljivanjem u knjige, pa u minula vremena, da bi vrhunac doživjela u odnosu s "morem nezabilježenih priča i predaja".


Razgalio me svijet "crvotočnih tvrđava", kako Andrić naziva ormare, i "drvenih ptica", kako naziva đeram - čitanje ove knjige učinilo mi se poput prekapanja po ladici u bakinom kredencu (jer pravi Šokci nikad nisu slagali fotografije u foto albume). Nedostaje mi baka, nedostaju mi moji, nedostaje mi selo. To "nedostajanje" u isti mah me i ljuti, i tješi. Tako je valjda svima nama koji smo korijenima vezani za ravnicu na kojoj više nema kruha.


Kad bi moj otac imao imalo dara za pisanje, napisao bi ovakav roman - i to ne samo zato što je i njegov otac prvi u selu kupio traktor, a tetka mu je čitala "pisane romane", ljubiće koji su se mogli kupiti na kiosku, nego zato što svim srcem voli to selo, zato što mu je ono izvor zadovoljstva. Dok sam bila dijete, nisam to shvaćala, nisam to pročitala između redaka, jer otac je radio u gradu, okružen papirima, telefonima i glasnim pisaćim mašinama. Možda bi mi bilo lakše da sam ranije spoznala tu ljubav i taj šutljivi bećarski ponos. Možda ih ni on nije bio svjestan ranije, ali ja se mogu potruditi ne ponoviti njegovu grešku - i ponosno priznati da sam se naputovala, da sam živjela u gradovima, ali da nisam ništa drugo doli dijete sa sela.

Najneuglednije korice na svijetu

$
0
0
Nitko ne zna točno prstom pokazati na ono što nas privuče drugom čovjeku koji nam, potom, biva prijateljem. Neke poznajemo od rođenja jer dijele naš put, doslovno i figurativno, a neke život nanese - ali jasno je, ostaju samo oni koji su nam nalik, koji razumiju onu najbitniju crtu našeg karaktera i koji su je, doduše, teškom mukom, i zavoljeli. S nekima dijelimo školsku klupu, s nekima snove, neki slušaju istu glazbu kao mi, ali u našem srcu posebno mjesto imaju oni koji dijele našu strast prema čitanju, zar ne? Ovaj me blog približio mnogim knjigoljupcima, i volim misliti da održava plamen naših prijateljstava koja često izgovaraju "Što čitaš?" umjesto "Kako si?". Nedavno sam s prijateljem (moja se prijateljica dobro udala i proširila moj mali krug velikih ljudi jednim poštenim obožavateljem pisane riječi) razgovarala o književnosti naših susjeda, koji su nam izričajem tako bliski, i spomenula da je posljednje mađarsko djelo koje sam čitala bilo Nevoljnici Szilarda Borbelyja, a on je stao pričati o knjizi Sandora Maraija - "Kad svijeće dogore". "To je jedna od najboljih knjiga 20. stoljeća, po meni", izjavio je. Ne znam jeste li to znali o meni, ali kad čujem takve izjave, ja se u trenu pretvorim u Barneyja iz How I met your mother: "Challenge accepted!"

Izvadili su mi ovu knjigu iz skladišta knjižnice u kojoj završe knjige koje nitko nije posudio dugo vremena, i njenim neuglednim koricama ostala sam osupnuta, ali i zaintrigirana. Sandor Marai u posljednje je vrijeme ponovno "in", ali ova knjiga nije imala dobar PR. Riječ je o mađarskom književniku i novinaru rođenom početkom 20. stoljeća u današnjim Košicama u Slovačkoj. Otac mu je bio povezan s mađarskom plemićkom obitelji Orszagh, pa je mladi Sandor živio u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, da bi se skrasio u Krisztinavarosu kraj Budimpešte. Nakratko je eksperimentirao s ekspresionizmom, a potom se potpuno predao realizmu. Nacisti su ga kritizirali, jedan je od prvih koji je pisao osvrte na Kafkina djela - cijelog života borio se protiv sistema koji zatire pojedinca, propagirajući građansku demokraciju, i diveći se umjetnosti Austro-Ugarske Monarhije. Osebujan lik bio je taj Sandor, a život si je, kao i Borbely, sam okončao, raznijevši si glavu u San Diegu. "Kad svijeće dogore" objavljena je 1942., a ja do danas nisam pročitala elegantniji roman.


 
Glavni lik ovog romana je mađarski general Henrik koji se u svojoj 73. godini prisjeća svog života - svog oca, mađarskog časnika, i majke, francuske plemkinje, a potom i školovanja u vojnom zavodu kraj Beča. Stara kurija usred šume, u kojoj general stanuje s nekoliko sluga i dadiljom Nini, utjelovljenjem bezuvjetne majčinske privrženosti, naglo oživljava kad u nju stigne dugoočekivani gost - generalov prijatelj iz vojnog zavoda, Konrad. Njihovo prijateljstvo prekinuto je prije četrdeset i jednu godinu, i toliko dugo su se njih dvojica pripremala za ovaj susret. Obasjani svjetlom svijeća, dok vjetar fijuče šumom, general će Konradu postaviti dva pitanja, prizivajući duhove prošlosti i nostalgiju za minulim vremenima, i iznoseći spoznaje koje su morale biti izrečene.


 
Nevjerojatno mi je da ova knjiga ima tako neugledne korice, kad je u njima skriveno blago - ovaj se roman čini gotovo kao galerija umjetničkih djela, i čitatelju se, čitajući je, može učiniti da doista stoji usred šume i promatra klijet okovanu snijegom i srne koje osluškuju ("Snijeg je zatvorio dvorac i kao neka nijema mrka sjeverna vojska opsjeo dvor. Srne i jeleni noću su izlazili iz šume, stajali su u snijegu, na mjesečini, nagnute glave i čudesno mračnim ozbiljnim životinjskim očima koje odražavaju plavetnilo motrili su svijetle prozore dvorca i slušali glazbu koja je iz njega dopirala."). Vidjela sam tu trbušastu porculansku peć, čula pucketanje vatre, vidjela svežanj pisama povezanih plavom vrpcom, čula sam klavir i vidjela njegove tipke (je li sve u životu crno ili bijelo?), ćutila susrete od kojih čovjek onemoća i taj ravničarski blues koji je prepoznatljiv u mađarskoj književnosti, u kojem se i mi, preko granice, prepoznajemo.

General, rođen u obitelji koja je imala kućnog slikara, i Konrad, čiji majka i otac su otkidali od svojih usta da školovali sina, poklonika glazbe, za vojnika - da bi bio ubijen. "On je čovjek drukčijeg kova", rekao je o Konradu generalov otac, ali general dugo nije shvaćao što je otac htio reći. Njihovo prijateljstvo, u kom je uvijek netko mrzio Henrikovo bogatstvo i Konradovo siromaštvo, bilo je posebno, bili su odani jedan drugome, nerazdvojni. No, što je prijateljstvo? Je li ono sličnije službi, ili ljubavi?


 
Četrdeset i jednu godinu stara pitanja štipala su generala ispod kože te si on ne može pomoći - u svom monologu (a monolog nema smisla ako ga nitko ne sluša, zar ne?) on Konradu iznosi svoje sumnje, želje i odluke, upozoravajući ga da "čovjek na važna pitanja na kraju uvijek odgovara cijelim životom." Ovim romanom Marai dokazuje da za uzbudljivo remek djelo nije potrebna čitava svita likova, ni čudesni obrati - tek dva muškarca, i život. Život koji daje, i život koji uzima. Ova knjiga o prijateljstvu, izdaji, ljubomori, strasti, odanosti, ljubavi i ponosu savršeni je primjerak lijepe književnosti koji je dušu dao za ove kišne dane u veljači. Za potpuni užitak, pričekajte da se vaši ukućani povuku na spavanje, upalite svijeće, otvorite butelju crnog vina, nek zasvira Chopin (ja sam priprosta žena, ne znam ništa o klasičnoj glazbi, ali ima u Chopinu neke nesnosne čežnje i glasnog očaja u borbi s ponosom koje može načuti i neuko uho) - nikad više nećete biti isti.



"Ali u dubini tvoje duše stiskao se grčevit poriv i želja: biti drukčiji nego što si bio. To je najveća napast kojom sudbina nekoga može udariti. Željeti biti drukčiji nego što jesmo: u ljudskom srcu ne može gorjeti ništa bolnije od te želje. Zato što se život ne može drukčije podnijeti nego da se pomirimo sa svime što značimo sebi i svijetu. Potrebno je pomiriti se da smo ovakvi ili onakvi, znati prihvatiti da od života pohvalu za mudrost, na prsa nam ne prišiju medalju zbog toga što znamo i podnosimo da smo tašti ili sebični, ili ćelavi i trbušasti - ne, potrebno je znati da ni za što ne dobivamo ni nagradu ni pohvalu. Potrebno je podnositi, u tome je tajna. Potrebno je podnositi vlastiti karakter, vlastitu temeljnu narav, čije greške, čiju sebičnost i pohlepnost ne mijenjaju ni iskustvo ni spoznaja. Potrebno je podnositito da u svijetu naše želje ne odzvanjaju potpuno. Potrebno je podnositi i to da oni koje volimo ne vole nas, ili barem ne tako kako se mi nadamo. Potrebno je podnositi izdaju i nevjeru, i što je najteže od svih ljudskih zadaća, potrebno je podnositi karakternu i umnu izvrsnost drugog čovjeka. To sam naučio u ove sedamdeset tri godine života, tu usred šume. Ali ti to sve nisi mogao podnijeti - izgovara tiho, glasom utvrđivanja činjenica. Zašuti i kratkovidno se zagleda u polumrak."

Cruel to be kind

$
0
0
Mislim da je počela daleke 1999. - ta moja opsesija romantikom cruel to be kind style, romantika a la Shakespeare. Možda ćete se nasmijati, ali te sam godine izašla iz kino dvorane odgledavši film "Deset razloga zašto te mrzim", i odlučila koje stvari će mi biti bitne u životu - individualizam, romantika, glazba i knjige (željela sam, dakako, imati i dugu plavu kosu i biti ful mršava, ali that never happened). Osim što je najavio vršnjački pritisak kao bitnu sastavnicu svakog tinejdžerskog života, taj je film i oblikovao moj smisao za romantiku. Bilo mi je jasno k'o dan, da bi spoznao pravu ljubav - moraš tom nekom nesretniku dopustiti da te upozna ovakvog kakav jesi. Tko ne riskira, ne profitira. Nije prošlo puno godina, i ova je goropadnica pronašla svog Petruccija. Svađali smo se k'o luđaci, nabrajali si grijehe i onda se mirili kao da jedno bez drugoga ne možemo. Bila sam grozna, ali me ipak ludo volio. Gospodin Shakespeare bio bi ponosan.

(Hm, da, obratite pažnju što vam dvanaestogodišnjaci gledaju u kinu.)



Uzela sam ovih dana u ruke knjigu Billa Brysona o Williamu Shakespearu (Planetopija, 2008.) i prisjetila se dana kad sam čeznula za velikim romantičnim gestama i zavidjela ženi kojoj je The Bard recitirao sonete pod prozorom. Istina jest, Shakespearu smo s vremenom pripisali toliko toga da nam se čini kao da sve o njemu znamo, ali Bryson nas razuvjerava - "...sve što znamo o Williamu Shakespearu svodi na nekoliko oskudnih činjenica: rođen je u Stratfordu na Avonu, gdje je imao obitelj, otišao je u London, postao glumac i pisac, vratio se u Stratford, napisao oporuku i umro." Je li uopće bio romantik, ili samo profesionalac, je li volio žene ili muškarce, zašto je napustio Anne Hathaway i svoje troje djece, čime se sve bavio u Londonu i zašto se uvijek iznova vraćao u rodni Stratford - samo su neka od pitanja koja muče svakog tko se ikad bavio književnošću. Svoje istraživanje, kao i mnogi prije njega, Bryson je započeo u Nacionalnom arhivu u Londonu, tražeći sudske spise koji bi sadržavali ijednu inačicu Shakespareovog imena i prisjećajući se znanstvenika koji su doslovno sišli s pameti u svojoj opsesiji Williamom Shakespearom. Budući da je jednako oduševljavao i komedijama, i povijesnim dramama, i poezijom i tragedijama, znanstvenici se stoljećima bave kontekstom u kojem je stvarao, brojeći svaku riječ koju je napisao, bilježeći svaki zarez (njegovi radovi sadrže 138.198 zareza, ako ste se pitali) - ne bi li saznali više o njemu kao osobi. Podatak da u katalogu British Library Shakespeare kao tema stoji 16.092 puta (dok se Christopher Marlowe, njegov glavni konkurent, kao autor pokazuje 455 puta) govori jasno o akademskoj opsesiji ovim književnikom.



Bryson svoju knjigu "Shakespeare" dijeli na poglavlja Rane godine 1564.-1585., Izgubljene godine 1585.-1592., U Londonu, Drame, Godine slave 1596.-1603., Vladavina kralja Jamesa 1603.-1616. i konačno, Smrt. Ako ne poznajtete Brysonov opus, moram istaknuti da je riječ o znatiželjniku koji dinamičnim i jednostavnim, pomalo ciničnim, stilom pisanja uspijeva dočarati prljavu elizabetinsku svakodnevicu čak i čitateljima 21. stoljeća - a njegovo pisanje djeluje čak i utješno, survivorski, budući da uključuje zatvaranja kazališta i taverni uslijed pandemije kuge.

William Shakespeare rodio se usred šesnaestog stoljeća, kad je englesko društvo prelazilo iz katoličkog u protestantsko, kad je narod muku mučio s tuberkulozom, dizenterijom, raznim groznicama, i, last but not least - kugom. Kako su boleštine, glad, sukobi katolika i protestanata i restriktivni i krajnje okrutni kraljičini zakoni doveli do procvata kazališta u Londonu, nikad neće biti u potpunosti jasno, ali bilo je to zlatno doba dasaka koje život znače, a Curtain, Fortune, Rose i Theater samo su neka od najpoznatijih. Napisane drame pripadale su družini koja je bila zadužena za njeno postavljanje, a ne dramatičaru, a mogle su se izvoditi samo uz žig Master of the Revel koji je izdavao dopuštenje u ime kraljice. Shakespeare je bio član družine zvane Komornikovi glumci (zajedno su osnovali poznati Globe) i većinu života bio je i glumac, i pisac, i redatelj i živio je užurbanim životom u smrdljivom i opasnom Londonu - netko je morao prilagoditi i "posuditi" sve te drame od drugih poznatih i nepoznatih autora ("Shakespeare je divno pričao priče ako ih je netko drugi ispričao prije njega."), skovati 2035 novih riječi i proizvesti "približno jednu desetinu svih najcitiranijih jezičnih postava napisanih ili izgovorenih u engleskom jeziku od njegova nastanka".

Ova knjiga Billa Brysona sažeto je i pitko, ali edukativno štivo koje izdvaja najvećeg dramatičara svih vremena iz njegove pisane ostavštine, obrazlaže zavjere, ruši mitove i pogrešne prdmnijeve o njemu i daje nam dojam da je Shakespeare bio samo čovjek od krvi i mesa koji je bio strastveni ljubitelj engleskog jezika. Igrao se s jezikom kao malo njih prije njega, i zasigurno kao nitko poslije njega - to je nedvojbeno, a sve ostalo samo su nagađanja i wishful thinking.



"Često se kaže da je ono što Shakespeara izdvaja njegova sposobnost da prikaže djelovanje duše i tako dalje, i on to, dakako, radi izuzetno, ali ono što zaista karakterizira njegov rad - svaki njegov dio, u poemama i dramama, čak i u posvetama, kroz sve faze njegove karijere - sposobnost je da pozitivno i vidljivo cijeni hipnotičku moć jezika."

Zato, u spomen na pjesnika nad pjesnicima, ove godine za Valentinovo zaboravite nakit, parfeme i seksi donje rublje (cvijeće nemojte zaboraviti - cvijeće nikad neće biti passe) - ako želite učiniti nešto posebno za svog partnera, usporedite ga s ljetnim danom, napišite mu sonet u jampskom pentametru, poklonite knjigu Billa Brysona (web cijena: 35,10 kn), rasplešite se uz soundtrack "Deset razloga zašto te mrzim" (dušu dalo za romantične buntovnice u krizi srednjih godina), ispecite kokice i pogledajte "Zaljubljeni Shakespeare" (savršeno pristaje uz knjigu Billa Brysona!) ili provedite večer u kazalištu uz "Romeo + Juliet" (devedesete su voljele Shakespeara) - romantika zajamčena.

Zvijezde i chick lit među nama

$
0
0
"Nemoj dramiti!" znali su mi reći, ali nisam si nikada mogla pomoći - volim dramu, that's my thing. Onima koji prate moja piskaranja poznato je da sam ljubitelj hrvatskog ženskog pisma, fan dramatičnih klasika, da volim čitati dječju književnost, tu i tamo neku publicističku senzaciju, a da je posljednji chick lit koji sam držala u rukama bio nastavak Bridget Jones, "Luda za njim", 2014. (s nesretnom iznimkom "Pedeset nijansi sive" 2018. - blog pamti umjesto mene). Naposljetku, nema chick lita koji bi se mogao usporediti s tvorevinom genijalne Helen Fielding, a i život s dvoje male djece pretvorio me u drama queen - hence, no chick lit literature. Međutim! Dugo već na društvenim mrežama pratim autoricu Sanju Srdić Jungić, a posljednjih dana sam se uhvatila kako kao najgori stalker pratim njenu malu knjišku turneju organiziranu online povodom izlaska njene druge knjige iz tiska - hence, chick lit u mojim rukama. 
 


Spakirala sam muža i djecu na spavanje i upustila se u dubrovačku avanturu s Norom iz "Zvijezde među nama." Ja možda i nisam stručna za komentiranje knjige ovog žanra, ali zaplet na filmskom setu u Dubrovniku (autorica ga je utemeljila na svom iskustvu statiranja u Game of Thrones) bio mi je dovoljno zanimljiv da nastavim čitati. Nora je wannabe introvertirana djevojka koja se nakon ljubavnog brodoloma i otkaza nasukala na dubrovačke zidine unutar kojih se snima film sa srednjovjekovnom tematikom. Već prvog dana na setu upoznaje simpatičnog asistenta redatelja Ivora, a potom i samodopadnog holivudskog glumca Lucasa Wintera (o-o, ništa dobro ne bude proizašlo iz ovog). OK, team Ivor vs. team Lucas - kužim, morat ću izabrati. Bad boys, bad boys, whatcha gonna do... Čekaj, što je ovo? Osim bad boya, tu je i jedna mean girl. Hm, da, njih nitko ne voli. Ili?



More, flert (aaaawh, nedostaje mi to!), ozljede na radu - fine by me, a i Nora, koja nije bezbojna poput Ane u "Pedeset nijansi sive", nego je jezičavo ravnopravna svim tim frajerima koju ju žele zbariti, i koja želi postati go with the flow kind of girl (možemo li zaista tako lako protiv sebe?), dobila je palac gore od mene. Dakako, bilo je tu i stvari koje nisu bile autentične (nažalost, žohari u apartmanu za ljetovanje su bili autentični), ali ljubavna tematika ni ne traži savršenu autentičnost - štoviše, u ovakvom tipu romana klišeji romantičnih komedija, fore zavodljivih (američkih) galeba, neprikladna imena (u jednom je intervjuu autorica rekla da voli ta univerzalna imena - a ja si baš mislim da bi bilo seksi čuti kako zgodni Amerikanac lomi jezik izgovarajući npr. ime S-a-nj-a) i nerealni vremenski slijed (ali ja sam konzerva koja se udala za svog dečka iz osnovne škole, znam li ja išta o zaljubljivanju nowadays?) najzabavniji su segmenti! 


 
"Zvijezde među nama" prvi je roman Zagrepčanke Sanje Srdić Jungić, koji je napisan za sve ovisnike o ljubavnim pričama, jer svaka je ljubavna priča i lijepa i nadrealna na svoj način i kao takva vrijedna čitanja. Lijepo je živjeti u svijetu u kojem ljudi rado čitaju ljubavne romane, kad bolje razmislim. Ovaj uključuje Dubrovnik, Hollywood, jedan seksi par i treću osobu koja ovom paru drži svijeću - tko je tko u ovoj knjizi, otkrijte sami. 

Nije ovo knjiga koju ću pamtiti do kraja života, nisam osjetila eksploziju emocija o kojoj vrišti Alis Marić na koricama, ali potaknula je smijuljenje u tihe kasne sate, kao i vijuge za maštanje, to Sanji moram priznati - a nisu li to ujedno i najbitnije odlike dobrog chick lit romana?

Ne volim ocjenjivati knjige na ovaj način, ali Sanja je štreberica koja voli ocjene i koja se ne boji publike - 3 i pol ⭐ od mene.

Doručak je poslužen

$
0
0
Neki dan sam s jednom knjigoljupkom izmijenila nekoliko misli o knjigama koje volimo čitati. Ona je rekla da su joj strane knjige uvijek za stepenicu bolje od domaćih, a ja ju nisam pokušavala razuvjeriti - jer sam i sama tako razmišljala dok nisam otkrila knjige spisateljica koje su govorile izravno meni. Julijana Matanović, Ivana Šojat, Irena Vrkljan, Julijana Adamović - to su žene po mojoj mjeri. Ni u jednoj knjizi strane autorice ne bih se mogla prepoznati, bila sam uvjerena. Ni u jednoj knjizi koju je napisao muškarac, odakle god on bio, ne bih se mogla prepoznati - mislila sam do jučer. Znam, grozna sam, diskriminiram sve u šesnaest. Ali, dobila sam svoje pročitavši novitet s polica HENA COM (ne uređuje Marina Vujčić makaršta, to vam je valjda jasno!).


Da je mladi (generacijo moja!) Dinko Mihovilović renesansni čovjek iz Sloboštine koji hendla softwerski inženjering i književnost jasno je već na prvim stranicama "Doručka" koji nam je poslužio ovih dana.
 
Već na Mijinom ulasku u "neboder među tri slična" koji "strši iz dvoreda breza", postala sam Mia. Postala sam Mia, i osjećala sam tjeskobu koju Mia osjeća, i jela sam nad kuhinjskim pultom kao Mia, vikala na djecu kao Mia, trudila se da mi život bude k'o po špagi, kao Miji. Dinko Mihovilović mora da ima supermoć uvjeravanja, i to bez pretencioznog raspisivanja. Gotovo nonšalantno, on pripovjeda priču o ženi koja je odrasla u SOS selu i koja je, ostavivši taj život iza sebe, stvorila jedan drugi - naoko savršeni život, život supruge, liječnice i majke troje djece. No, idilu kvari njezin sin Damjan, usamljeni tinejdžer kojeg ignoriraju čak i članovi njegove obitelji i koji će, ne dogodi li se čudo, biti upućen u odgojnu ustanovu.

Izmjenjujući slike stabilnog obiteljskog života, koji se polako urušava poput nebodera s početka priče, i prošlosti koja otkucava poput bombe, zatočene u Mijinom tijelu, ovaj autor uspijeva čitatelja držati prikovanog za papir od prve do posljednje stranice - neće vam na pamet padati ni da skuhate kavu tijekom čitanja ove poslastice (btw, ova naslovna stranica, djelo Jasne Goreta, remek djelo je, čak i nama koji ne sudimo knjigu po koricama, nego po spolu autora).



Presuda publike jednoglasna je - čini se da hrvatski čitatelji obožavaju ovakve priče, tjeskobne i mračne, priče bez formalnog kraja u kojima ništa nije onako kakvim se čini, priče u kojima se prepoznamo, pa onda žalimo što smo se prepoznali. Obožavam ih i ja, mogla bih postati ovisna o toj napetosti u kostima koja uspijeva stišati svijet dok nastojim dokučiti um iza ovakvih priča. U potrazi za odgovorima, posljednjih dvadesetak stranica čitala sam u nevjerici nekoliko puta. I vjerojatno ću ih iščitavati još toliko.

Provjerite što Dinko Mihovilović nudi za doručak, I dare you!

"Klaviri, violončela, udaraljke, violine, orkestracija uzaludnosti, sve je to smiješno, nepotrebno; već dugo kupujem vrijeme, uvijek smislim nešto novo da uhvatim nit nadolazeće godine da me povuče za sobom, koliko god labavo i nesigurno, samo da se krećem prema naprijed i za sobom vučem obitelj kakvu sam odlučila imati. Prije bi mi se ruke otrgle od tijela od silnog napora, nego što bih pustila. Prije bih prešla preko bilo kakve nemoguće nesreće, nego dopustila da se nit prekine. A tanka je, vrlo je tanka i osjetljiva."

Napisano za Ziher.hr

Zbogom, romantiko!

$
0
0
Kad god netko spomene "Ježevu kućicu", malo se lecnem. Nisam ja odrasla uz klasik Branka Ćopića (iako jesam jedno ljeto bila opsjednuta Nikolicom s prikolicom i njegovim hajducima). Čitam danas o mudrom ježu svojoj djeci, doduše, ali ne - "Ježeva kućica" ne priziva uspomene koje bi priče za laku noć trebale prizivati. No, krašexpres u šalici (šablona na poklon! jeeej!), na krilu "Plesna haljina žutog maslačka", a na televizijskom ekranu prikazuje se Čudesna šuma (OK, ja sam je zvala "Čomorakova šuma")... To je nešto sasvim drugo. Sunčana Škrinjarić u mojoj dječjoj glavi bila je dobra vila, nestvarna, čarobna. Onog dana kad sam saznala da ima kćer, koja mora da njezine noge drži čvrsto na zemlji - moji su se djetinji snovi rasplinuli. Hm, i pisci su samo ljudi - tko bi rekao?



Da su pisci samo ljudi pokazala je još jednom Sanja Pilić, taj famozni potomak šumske vile, u novoj knjizi (ilustriranoj od strane Marka Jovanovca) u izdanju Mozaik knjige - "Zbogom, romantiko!" Riječ je o šarmantnoj zbirci priča koje pršte Sanjinim (u mojoj glavi mi smo odavno BFFs) prepoznatljivim humorom zbog kojeg se posao pisca čini lakim zadatkom. No, nije dovoljno samo dobro naćuliti uši, oćutjeti košnicu u kojoj živimo - potrebna je određena vještina da bi se svakodnevne muke, težnje i maštarije pretočile u štivo zbog kojeg će čovjek zastati, i kojem će se nasmijati (a domaćim autorima predbacuju mračne i turobne teme! Pih!). U ovom slučaju, ta je vještina genetski materijal od neprocjenjive vrijednosti.


 
Priče o ženama koje izlaze iz kutija i ladica i uvijek čekaju ono nešto, o bakicama koje mantraju o zlim ljudima i životu koji prođe u trenu, spisateljicama koje svoje prijatelje prekrivaju riječima, knjižničarkama koje se zaljublju u nogometaše kojima je čitanje tlaka, priče o pitanju svih pitanja - zašto tipka "delete" postoji samo u virtualnom svijetu?, o psihijatrima s čudnim, ali efikasnim, metodama, tehnologiji koja se miješa u ljubavne odnose, pozitivnom pristupu koji ponekad nije dovoljan da bismo preživjeli, i o utješnoj "Sutra je novi dan" - sve to, i još puno više, pronaći ćete u ovoj pinkastoj knjižici - savršenom poklonu, ne za muškarce kojima valja suptilno govoriti o romantici, nego za prijateljice i sestre - one koje su nekoć crtkarale plesnu haljinu žutog maslačka i one koje će se - kao žene u najboljim godinama - složiti da najbolje tek dolazi.

Napisano za Ziher.hr

Težak posao, moja Beata!

$
0
0
- Vidi, lijep je dan - rekla sam mužu prošle subote ujutro. Nebo je bilo vedro pa onima koji si vole isplanirati život vjetar nije bio uočljiv.
- Djeco, idemo u zoološki - rekli smo, a kad kažeš djeci da idu u zoološki, ne možeš se predomisliti. Dok smo mi doručkovali, oprali sve što treba oprati, obukli zimsku opremu, vjetar je počelo nalikovati onom kanzaškom. No, nije bilo druge nego obrisati suze, stisnuti zube, i zaputiti se prema zoološkom vrtu.

- Maaaama, gdje je medo?
- Mamaaa, gdje je sova?
- Mama, ja sam žedan.
- Mama, gdje je vuk?
- Mama, daj mi štapiće!
- Mama, daj mi dva štapića!
- Ne ti dati vode, mama će!
- Franka, ne prelazi ogradu.
- Mama, daj mi pet štapića!
- Maaaama...
- Mama, nosi me.
- Ne ti, mama će!
- Čekaj dok se mama popne na tobogan.
- E, imaš mrvice od štapića u kosi, spusti ga dolje.
- Maamaa?
- Franka, siđi s ograde.
- Maaamaaaa...
- E, on stavlja prste u govno.
- Koliko je sati?
- Mama?
- Eno žirafa, eno vidra, eno krokodil, 'ajmo kuć.


Tako glasi soundtrack boravka u zoološkom vrtu u subotu dopodne, plus, dodatak: svađanje u autu na povratku kući oko svih kućanskih poslova koji kod kuće čame čekajući dok se mi zabavljamo (znate da ovo kažem ironično, zar ne?) u zoološkom, i to u stanju krajnje rastrojenosti i emocionalne ispražnjenosti.

Imati djecu je super.

A imati tinejdžere još je više super - podsjetila me na to knjiga velikogoričke profesorice hrvatskog jezika (ja nisam imala tako kul profesore, malo zavidim učenicima njezine škole), Jasminke Tihi-Stepanić - "Gdje je Beata?"



Priču o šesnaestogodišnjoj balerini Beati ova je profesorica ispričala kroz policijsku istragu koju povodom nestale maloljetnice vodi živopisni inspektor Mravak. Imajući na umu svoj obiteljski život, odnosno, nedostatak takvog života, Mravak čitajući dnevnik lakomislene balerine koja sanja o suvremenom plesu, otkriva unutarnji svijet jedne tinejdžerice koja se osjeća zatočenom u vlastitoj obitelji.

Beata živi u bogatoj obitelji u kojoj je mama žena zmaj koja želi svoje nikad prežaljene snove ostvariti preko Beate, i čiji starije dijete Neli ima autizam. Otac obitelji nijemi je cimer, nezainteresiran za ikoga, osim za Nizozemce s kojima treba sklopiti veliki deal. Kad Beata nestane sa svoje rođendanske proslave, roditelji će se zapitati gdje su pogriješili. No, najprije će se zapitati gdje je Beata pogriješila.



Ovo je roman kakav bi trebali čitati tinejdžeri od trinaest godina godina - prkos, osveta roditeljima, homofobija (čini li se i vama da su LGBT segmenti pomalo nasilno ugurani u baš svaku novoobjavljenu knjigu?), lakomislenost... - to su nedvojbeno teme koje roditelji žele pojasniti djeci. Međutim, nisam sigurna žele li mladi čitati knjige u kojima se paradira njihovom brzopletošću i naivnošću, bez obzira što i roditelji snose određeni teret kad sve pođe po zlu. No, što ja znam, ja sam u tinejdžerskim godinama čitala Agathu Christie i Dnevnik Bridget Jones.

Jedno je sigurno - Jasminka Tihi-Stepanić zna što radi - za svoje romane za mlade dobila je i "Lovraka", i "Gardaša" i "Viteza", a uvrštena je i na Časnu listu Međunarodne unije za dječju knjigu. Njezin stil je precizan i složen, ali i lepršav i pitak. Ako imate dijete, s njezinim ćete se knjigama susresti u školskoj lektiri. No, ne bi bilo zgoreg niti check in-ati ih i ranije, jer u isto vrijeme mogu roditelje i prestrašiti i motivirati da budu bolji u svom "poslu" - a takve motivacije nikad dosta.



O onome što si želim za rođendan

$
0
0
Nisam nikad kao dijete izrekla rečenicu: "Kad odrastem, želim biti pisac." Stvarno, nisam, ali samo zato jer sam u svojoj glavi bila pisac.

Prvi predložak koji sam plagirala bila je priča o djevojčici u zemlji igračaka, a ideju sam "posudila" iz jednog filma Robina Williamsa. Bilo je to u trećem razredu i svi su mojim tekstom bili oduševljeni, osim jedne razredne kolegice kojoj je sve to bilo nekako poznato. Ups! Još je vidim s upitnikom iznad glave, kao da se jučer zbilo.

Negdje u trećem razredu moje je djelo prvi put i objavljeno. Radilo se, doduše, o objavi u školskim novinama, ali ja sam ju shvaćala jako ozbiljno. Bio je to tekst o mojoj papigici, Kikiju. Remek djelo, mož'te si mislit'.

Prošlo je otad dvadeset i kusur godina, i nije bilo školskih/studentskih novina u koje se nisam ugurala, niti profesorice hrvatskog jezika koju nisam rasplakala svojim zadaćnicama. Obožavala sam pisati zadaćnice - znala sam na jednu temu napisati i po pet-šest zadaćnica pa ih podijeliti dečkima u razredu kojima je pisano izražavanje bilo nužno zlo koje ih može zadesiti u školi. I onda sam završila na pravnom fakultetu. Postoji pogrešna predodžba da je pravo dosadno, no, proučavanje propisa podrazumijeva divnu vježbu za moždane vijuge, pa sam čak i na pravnom fakultetu uspjela uživati u pisanom izražavanju. Jednom je profesor kaznenog prava podignuo u zrak papirić na kojem sam napisala odgovore na kolokviju uz riječi: "Ovo su odlike dobrog pravnika - kratko i precizno napisano." Iz kolokvija sam dobila 5, i na neko vrijeme se usredotočila na takvo pisanje - sažeto, precizno, lišeno svake dramatike. No, onda me pravo odvelo u Šibenik, gdje je i započela ova priča o najnepoznatijem blogu u regiji, koja traje više od osam godina. Mislim da sam otad svojih 10 000 sati odradila, Malcolme Gladwelle.

Već dugo znam da sam dosegnula svoj limit - ne ponestaje mi tema - nego je vrijeme da se okušam u nečem novom. I've got a feeling i osjećam to. Motivaciju za to nisam nužno pronašla u ljudima oko sebe (malo tko razumije zašto trošim vrijeme na pisanje nečega što nitko ne čita), ali zato imam Stephena Kinga.



Otkrit ću vam tajnu. Malo sam opsjednuta Stephenom Kingom. Da me pitate s kojim književnikom bih otišla na večeru, odgovor bi bio Stephen King (no, zapovjedila bih moratorij na priče o Trumpu, malo je zamoran s njima na Twitteru). Ne bih čovjek to mogao zaključiti po mojoj polici s knjigama, niti po mom popisu pročitanih Kingovih djela, ali obožavam njegov izričaj, taj njegov tobože floppy stil pisanja i govorancije o pisanju - floppy, ali precizan, i krajnje iskren, čini mi se. Čovjek zna što radi. U svojih sedamdesetak godina, King je napisao šezdesetak romana i htio-ne htio, razvio je cijelu filozofiju o procesu stvaranja romana. Njegova "On writing, A memoir of the craft" savršena je za svakog obožavatelja recitatora i Lidrana.


 
"Let's get one thing right now, shall we? There is n Idea Dump, no Story Central, no Island of the Buried Bestseller; good story ideas seem to come quite literally from nowhere, sailing at you right out of the empty sky: two previously unrelated ideas come together and make something new under the sun. Your job isn't to find these ideas but to recognize them when they show up"

Pitanje kojim ga uvijek svi gnjave jest "Odakle ideje dolaze?," a King nimalo ne skriva svoje motive i uvijek rado spominje kako mu je scena za početak Carrie sinula nakon što je čistio žensku svlačionicu, kako se pisanja Cujoa niti ne sjeća koliko je bio pijan, kako je ideju za "Pod kupolom" u glavi nosio dvadeset godina i dr. - obožavam te priče. Priče o njegovim knjigama zanimljive su gotovo kao i te knjige. Obožavam kako uvijek naglašava da ne bi bio pisac da nema potporu svoje supruge Tabithe, također, književnice - nježnost s kojom o njoj govori kao idelanom čitatelju je zaista dirljiva. Naime, King tvrdi da svaki pisac ima jednog idealnog čitatelja (ja imam jedva jednog čitatelja, but I'll take it), onog koga želite impresionirati svojim pisanjem, čiju reakciju zamišljate dok pišete određenu situaciju. Osim idealnog čitatelja, svaki pisac mora imati i vrijeme, i radni stol u kutu sobe, da bi mogao pisati.
 


"I think we had a lot of happiness in those days, but we were scared a lot, too. We weren't much more than kids ourselves (as the saying goes), and being friendly helped keep the means reds away. We took care of ourselvs and the kids and each other as best we could. Tabby wore her pink uniform out to Dunkin' Donuts and called the cops when the drunks who came in for coffee get obestreperous. I washed motel sheets and keep writing one-rel horror movies."

"And whenever I see a first novel dedicated to a wife (or a husband), I smile and think, There's someone who knows. Writing is a lonely job. Having someone who believes in you makes a lot of difference. They don't have to make speeches. Just believing is usually enough."


Kad govori o svojim počecima, King uvijek opisuje neimaštinu i neizvjesnost u kojoj su Tabitha i on živjeli s dvoje male djece, ali i vjeru koju mu supruga poklanjala bez obzira na odbijenice koje je od adolescescencije skupljao, točnije, zabijao na čavlu. King vjeruje da svatko može biti pisac, ali da je svijet vidio dovoljno loših pisaca, pa spremno nudi svoj toolbox kojim svaki pisac može poboljšati svoje pisanje. Po Kingu, pisanje mora biti colorful, nije loše izbjegavati pasiv i pridjeve, a da je, ako želiš pisati puno, nužno i čitati puno. Savjetuje i da prvi draft nikome ne daješ na čitanje dok ne odstoji šest tjedana, i dok ga ne pročitaš i ne rewrite-aš, a i onda da potražiš nekoga tko te, po mogućnosti, voli, ili je bar dovoljno pametan i taktičan da ono na čemu si mjesecima radio ne prokomentira rečenicom: "This is shit."

"Let your hope of succes (and your fear of failure) carry you on, difficult as that can be. There'll be time to show off what you've done when you finish... but even after finishing Ithink you must be cautious and give yourself a chanc to think while the story is still like a field of freshly fallen snow, absent of any tracks save your own."

Daleko sam ja od Kinga, ali nasmijao me svojim plagijatima iz djetinjstva, kao i činjenicom da nosi knjigu svagdje sa sobom jer, čekaonice su stvorene za čitatelje. Sitnice mogu potaknuti čovjeka da pomoću jezika i malo mašte predoči svijetu likove, ali i situacije koje su žive u njegovoj glavi. Ponekad više možemo naučiti od loše knjige, nego od one dobre, tvrdi King. Uostalom, svaki se pisac sjeća one knjige koju je odložio misleći :"Ja bih to bolje napisao." Nedavno sam i ja imala susret s nekoliko takvih, što je neobično s obzirom da godinama čitam i nakon pročitanog mislim: "Ja to nikad ne bih mogla tako dobro napisati." Možda sam odrasla, možda sam samo dosadna samoj sebi. Nije mala stvar navršiti 34. Puno je to godina, ali puno i ljubavi i veselja, puno i knjiga. Nemam više vremena za bullshit (gledala sam sinoć Moxie, malo sam buntovna jutros). Zato, možda ću si nad zapaljenim svijećicama na torti poželjeti vrijeme - vrijeme za poljupce, vrijeme za igru, vrijeme za pisanje - jer to je ono što me čini sretnom, što god drugi o tome mislili.



Viewing all 838 articles
Browse latest View live