Šljokičasta žena

Nedjelja je počela idilično. Djeca su nas pustila da spavamo do 7.30 (to se gotovo nikad ne događa). Svukli smo pidžame (fan sam povlačenja po kući, ali ne u pidžami), obukli se, oprali krmelje, muž je otišao u pekaru po svježi kruh. Juraj je izvukao s police Bambija pa smo se bacili na čitanje. Juraj je rekao: „Još opet! (to govori kad mu se nešto sviđa), pa smo ga pročitali još opet par puta (Bambi, malo te mrzim, sorry). Franka je iz dječje sobe donijela hrpu slikovnica i ubrzo je krenulo vrištanje i otimanje jer oboje su morali u rukama imati baš tu jednu slikovnicu (OK, malo i uživam dok im je predmet sukoba knjiga, ali naši susjedi ne uživaju). Franki je oružje guranje, a Juraju čupanje. Ubrzo mi je uplakana i histerična Franka sjedila u krilu, dok sam držala punu šaku njene iščupane kose, a Juraj je začuđeno rekao: „I ja isto!“, želeći se ugnijezditi mami u krilu kraj seke koja bezrazložno (doista, šaka kose) očajava. A bilo je tek 8:00.

Non, je ne regrette rien, volim život koji živim, ali ponekad se pitam – može li vrijeme malo usporiti? Jednog ću se dana okrenuti, a oni će biti ludi tinejdžeri koji ne mare za svoje starce. Kako je moguće da sam mama s dvoje dječice, a nisam još ni odrasla? Naravno, glumim zrelost na mjestima gdje se zrelost cijeni, ali u svom srcu još sam balavica koja želi slušati angry girl music, i osjećati se bezbrižno kao Dawsonova ekipica na onoj savršenoj plaži s introa serije (btw, Paula Cole je sada bakica), koja želi maštati i sanjati, a ne glavu razbijati nekim ozbiljnim problemima. Ponekad se osjećam kao da sam tek raširila krila, kao da mi je sedamnaest – yup, 2004. godina je na kalendaru, što se mene tiče. Spavaš li mirno, 2020., ha?

Ovih me dana pandemična anksioznost potjerala u knjižnicu, u posudbu knjige pisca kojeg sam obožavala čitati kao srednjoškolka – najpopularnijeg japanskog autora, Harukija Murakamija. Bio je moj comfort food i njegove sam knjige, kao volonter knjižnice, najčešće čitala prije nego bi ušle u službeni katalog, ali posljednjih godina sam ga zapostavila. U oči mi je upala knjiga "Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća" - učinila mi se potpuno nepoznatom (2014., kad je izdana, planirala sam vjenčanje i selidbu s jednog kraja zemlje na drugi, ali nije da se opravdavam).

"Ljudsko je srce poput noćne ptice. Šutke nešto čeka, a kad dođe vrijeme, poleti ravno prema tome."

Njezin glavni lik je Tsukuro Tazaki, čovjek koji gradi željezničke kolodvore, ima 36 godina i nema niti jednog prijatelja. Nije on nezadovoljan svojim životom, ali opterećuju ga neriješeni odnosi iz prošlosti. Nekoć davno, imao je prijatelje - on, Aka (jap. crvena), Ao (jap. plava), Shiro (jap. bijela) i Kuro (jap. crna) bili su skladna klapa. A onda, iznenada, prijatelji su se njemu, jednom čije ime ne predstavlja niti jednu boju, prestali javljati, bez obrazloženja. Godinama je hinio da je to prihvatio, sve dok nije upoznao Saru - ženu s kojom bi mogao i imati romantičnu vezu, pod uvjetom da sazna što se dogodilo prije šesnaest godina, gdje su njegovi prijatelji danas i, znajući odgovore na svoja pitanja, krene dalje. Na Sarin nagovor i s informacijama o prijateljima koje je ostavio u Nagoyi, on kreće na put iscjeljenja svog hladnokrvnog i bezbojnog srca.

Nemoguće je predstaviti Murakamija onako kako on zaslužuje - njegova su djela puno više od puke fabule, koja, u svojoj osnovnoj melodiji, i nije out of this world. Prije nego i počnete s čitanjem njegovih uradaka, morate razumjeti da Murakami nije samo pisac, nego je umjetnik - jer nudi slojeve, jer nudi nijanse, javu i snove ispremiješane u tolikoj mjeri da se ne mogu jasno razlikovati, on nudi ono svjesno i nesvjesno u čovjeku, i u tom je jako vješt, i nepredvidljiv - to je ono što čime me, zapravo, i osvojio.

Iako sam inače sklona njegovim likovima, nije mi se svidio Tsukuru, priznajem. Ne volim ljude koje ništa ne uzbuđuje, koji se ni zbog čega ne uzrujavaju, koji glume da su Cool hand Luke (kad bih bar to mogla!). Ipak, ne mogu reći da me nije potaknuo na razmišljanje - imam li neriješenih odnosa koji bi me mogli progoniti u budućnosti, i jesam li iskrena prema samoj sebi kad kažem da nemam?

Dakako, češće se sjetim ljudi s kojima sam imala sjajan odnos koji je imao potencijal da postane grandiozan (ej, živote!), nego onih kojima sam se zahvalila na suradnji ili druženju i rekla: "Zbogom." Svoje sam odnose uvijek studiozno analizirala (možete zamisliti koliko sam popularna zbog toga) i ako netko nije dio mog života mojom odlukom, u tu odluku nisam nikad posumnjala. Čitajući o putovanju nesretnog i zbunjenog Tsukurua, nisam promijenila mišljenje - prošlost ne treba ostaviti u prošlosti, sve što nas slabi danas, a svoj uzrok vuče iz prošlih dana, valja riješiti. Treba se suočiti, treba osjećati, treba preboljeti, osloboditi se, bez povratka. "Ne gubi se sve u tijeku vremena", Tsukuro je htio reći Eri na obali jezera u Finskoj. Ljude zahvaljujući kojima smo upoznali snažne emocije vrijeme ne može obezvrijediti, bili oni danas uz nas ili ne - samo si trebamo dopustiti imati ih. Snovi koje smo sanjali i osjećaji koje smo gajili ne mogu izblijediti s vremenom, to i jest ono što nas čini vječno mladima i nadobudnima - čak i dok gledamo svoju djecu koja se čupaju poput malih zvijeri u slow motionu, a pogled nam bježi na sat kojem se kazaljke pomiču sve brže i brže.

"I u tom času napokon je sve prihvatio. U najdubljem zakutku duše, Tsakuru Tazaki je shvatio: ljudska srca ne vezuje samo sklad. Umjesto toga duboko ih povezuju rane. Zajednička bol, zajednička ranjivost. Nema tišine bez očajnog jauka, nema oprosta bez krvoprolića, nema prihvaćanja bez proživljenog gubitka. To leži u temeljima istinskog sklada."

Nedavno mi je mama rekla da je pobacala sve naše stare VHS kazete. „Pa nemamo video godinama!“, rekla je, a mene je spopao nalet tuge i bijesa, onakav kakav te spopadne kad ti netko ukrade najveće blago. Otkad pamtim, u našoj kući su filmovi bili pozadinski šum i bili su jedan od interesa koje sam dijelila sa sestrama. Imali smo mi film za svako raspoloženje – u svojoj buntovnoj fazi, zavoljela sam 10 razloga zašto te mrzim i otad sam taj film pogledala možda i stotinjak puta, u svom nastojanju da postanem knjiški moljac bila sam opsjednuta Matildom, kad sam maštala kakva osoba želim biti jednog dana, gledala sam Braveheart, a kad sam bila romantično raspoložena, gledala sam Notting hill (pogrešno sam prije 20 godina na naljepnicu napisala Nothing hill) ili Moj dečko se ženi – uglavnom, pretjerivala sam s filmovima Julije Roberts. Kad sam se trebala nabrijati za učenje, gledala sam Plavušu s Harvarda (i da, upisala sam pravni fakultet), a dok sam bila nezaposlena, često sam gledala Dva tjedna za ljubav (Sandra Bullock bila je u našem kućanstvu voljena skoro kao Julia Roberts). Kad sam se morala isplakati, gledala sam Imitaciju života ili Sjaj u travi, tu i tamo Pomajku (Julia Roberts again), kad sam se spremala za pustolovine, gledala sam Gooniese ili Jumanji – a sestre su mi se, dakako, uvijek pridružile na kauču. Kad smo bile željne sestrinske ljubavi, gledale bismo Zamku za roditelje (dok je ostatak svijeta ludio za sestrama Olsen, kod nas je br. 1 bila Lindsey Lohan), kad nam se pjevalo, gledale smo Kosu, kad smo bile beznadne, gledale smo Armageddon ili Dan nezavisnosti, ljeti bismo gledale Prljavi ples, u jesen bismo gledale Hocus Pocus (mama ga je jednog popodneva snimila na blef, znajući da će nam se svidjeti film o tri sestre vještice), a za Božić Grincha i Sam u kući (OK, nekad i tijekom godine) 1, 2 i 3 (totalno underrated film), i uvijek smo imale plan odgledati sveto trojstvo Kuma odjednom, kao Gilmoreice (također, prvih šest sezona smo imale na VHS-u), ali samo je najmlađa uvijek uspijevala u tom naumu (ona je, naposljetku, završila studij režije na ADU). Uz filmove smo sanjarile i učile o svijetu, i o sebi, i ne bih mogla niti poželjeti šarenije djetinjstvo (niti drugačije sestre), djetinjstvo pod utjecajem filmova Garyja Marshalla i Nore Ephron, zlatnog doba Hollywooda i klasičnih Broadwayjskih songova, prožeto filmskim scenarijima, velikim romantičnim gestama, upečatljivim dijalozima, epskim tragičnim završetcima, ali i happy endovima.

Istina jest, nije mi mama ukrala djetinjstvo bacivši filmsko blago, ukralo ga je vrijeme. Ipak, voljela bih ga još jednom imati u rukama, sjesti na kauč i stisnuti play. Sad smo odrasle - postale smo netko i nešto, odselile se od kuće. Kad je Baby Spice rekla da se seli, kupila sam joj ovu knjigu u izdanju Iris Illyrice, kao hommage svim našim popodnevnim filmskim seansama koje bismo provele više pričajući, nego gledajući televizor, jer dijaloge smo, ionako, znale napamet. Knjigu „Filmski klub“ napisao je David Gilmour – ne Pink Floydov David Gilmour, nego kanadski filmski kritičar istog imena, da ne bude zabune. Knjiga bi se mogla nazvati džepnom enciklopedijom must-watch filmova, ali je ona, prije svega, crtica iz života autora. Naime, nakon brojnih izostanaka i loših ocjena, David je uvidio da je njegov sin, srednjoškolac Jesse, potpuno neizainteresiran za školu, i da on to ne može promijeniti ni dubljenjem na trepavicama. Stoga, postavlja mu ultimatum – može odustati od škole, ali samo ako će živjeti kod njega, ne drogirati se i pogledati bar tri filma tjedno sa svojim starim. David je u to vrijeme bio između poslova i imao je svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju, na Jessejevu radost. I tako je počelo.

Iako se radi o knjizi koja je prevedena na tridesetak jezika i prodana u pola milijuna primjeraka diljem svijeta, mnogi su čitatelji njome, barem ako je suditi po Goodreadsu, ostali razočarani. No, u obranu Davida Gilmoura, rekla bih da su njihova očekivanja bila prevelika, i da su ostali zatečeni nepretencioznošću uratka jednog važnog filmskog kritičara koji bi mogao o filmovima raspredati danima, i to iz raznih perspektiva. Meni se, pak, baš sviđa što je odabrao upravo ovu perspektivu - perspektivu roditelja koji se nesprestano pita isplati li se glumiti da je kul i je li svom djetetu dao dozvolu da upropasti svoj život, uvijek se čvrsto držeći onog ultimativnog pravila roditeljstva - S djecom nikad ništa ne možeš isforsirati.

"No, kako to često biva kad se radi o vlastitom djetetu, pokazalo se da sam bio u krivu. Misliš da ih poznaješ bolje nego itko nakon svih tih penjanja i silaženja stubama, spremanja za spavanje, tuge, sreće, brige i bezbrižnosti - no nisi u pravu. Na kraju uvijek iz rukava izvuku neki trik koji nisi mogao niti zamisliti."

David i Jesse započinju filmski klub gledanjem 400 udaraca Francoisa Truffauta, Sirovih strasti, Sjever-sjeverozapada, Zločina i prijestupa, random redoslijedom gledaju i klasike kao što su Casablanca i Kradljivac bicikala te šund filmove kao što su Showgirls ili Ishtar, uvijek se vraćajući na neke od autorovih omiljenih redatelja - Hitchcocka, Tarantina, Woodyja Allena. Gledaju filmove i razgovaraju - o Rebecci Ng, o Beatlesima, o alkoholu, o Hitleru, o nevjeri, o Nixonu, o lezbijkama i kokainu, o Johhnyju Carsonu, veličini pimpeka, o početku života. "To su bila vremena! Možda sam čekao posao, ali nisam čekao život. Život je bio tu, sjedio je u pletenoj stolici pokraj mene. Znao sam koliko je to čudesno još dok je trajalo - no bilo mi je jasno da se u daljini nazire kraj."

Možda se nekome tko nije imao pun ormar VHS kazeta obrazovanje djeteta filmskom umjetnošću ne čini kao bog-zna-kako-dobra-ideja, ali ja bih se usudila kopirati ju jednog dana, kad mi djeca porastu (naravno, radije bih izbjegla ovu nezaposlenost i odustanak od srednjoškolskog obrazovanja). David Gilmour si u "Filmskom klubu" dao oduška - pisao je o roditeljstvu kakvo ono jest (nesavršeno), i o emocijama (nezaboravnim) koje filmovi bude. Nije isticao koliko je nagrada koji glumac dobio, koji kadrovi su predstavljali revoluciju u svijetu filma, nego se prisjećao svojih odlazaka u kino, svojih prvih ljubavnih iskustava, spoznaja do kojih su ga često doveli upravo filmovi. David tako objašnjava Jesseju zašto je James Dean podcijenjen kao glumac, a hvaljen samo kao frajer, koja uloga je napravila facu od Richarda Gerea (nikad čula za taj film!), on se divi nizu prekrasnih, privlačnih gesti zanosne Audrey Hepburn i redateljskim sposobnostima čuvenog Clinta Eastwooda (znate li vi što Clint veli prije snimanja, umjesto riječi: "Akcija!"?), on uzima Romana Polanskog kao podsjetnik na to da smo sretniji nego što mislimo da jesmo, on zaljubljenog mladca na primjeru najbolje filmske scene iz Prave romanse poučava da "ne može biti sa ženom koju ne može odvesti u kino." Nije ova knjiga nalik enciklopedijama filma kakve možemo pronaći na policama knjižara, nego je oda filmskoj čaroliji bez koje bi nam život bio daleko bezbojniji i dosadniji. Iako se na kraju romana nalazi popis svih spomenutih filmova u knjizi (svih 118 - nije li to sjajna to-watch-list?), pročitavši ga nećete pohitati pogledati neki od fimova koje su Davida i Jesseja naveli da razgovaraju o smislu života, o ljubavnim jadima, problematičnim ženama i o planovima što-ću-biti-kad-odrastem - posegnut ćete za svojim starim VHS kazetama (ako ste sretnici) i uživati u feel-good filmskom maratonu kojem se uvijek vraćate u nadi da ćete se, gledajući ih, osjećati kao onog dana kad ste prvi put vidjeli njihovu najavnu špicu. To je ono što čini filmove velikima - to ljudsko iskustvo na platnu, i ljudske emocije u gledalištu. Ova simpatična knjiga, lišena mudrovanja i hvalisanja, odaje čast toj veličini - toj moći da u jednom trenutku u vremenu spoji nespojivo - oca i sina (ili tri sestre), na kauču, s kokicama u krilu, i brigama na kraj pameti.

"Jednog je dana Jesse ustao prije podneva, što sam proslavio pustivši mu Dr. No (1962.), prvi film o Jamesu Bondu. Pokušao sam mu dočarati kakvo su uzbuđenje izazvali filmovi o Bondu kad su se tek pojavili. Imali su taj neki urbani štih i bili tako zločesti. Kad si jako mlad, objasnio sam mu, filmovi imaju snažan utjecaj na tvoju imaginaciju i mogu na tebe ostaviti dubok dojam. To je mnogo teže postići jednom kad odrasteš. Uživiš se u priču na način na koji poslije nećeš moći..."

- Ona vam je našla muža u sedmom razredu - zna me kolega zadirkivati kad god mu se pruži prilika. Silno ga zabavlja taj moj „pronalazak“, valjda. – U osmom, točnije – kažem, i ponosno preuzmem sve zasluge, znajući da smo iznimka, da smo sretnici jer nismo morali kročiti grbavim cestama, lomiti ruke, noge, pa ni srca, jer smo svakim putem u svom životu išli s rukom u ruci. Da, sreća! Možda naš susret jest bio sreća, ali to što smo se prepoznali i zadržali tu privrženost tijekom turbulentnih godina odrastanja – srednje škole, fakulteta, nezaposlenosti, zapošljavanja, sklapanja braka, stvaranja potomstva – to nije sreća, to je odluka, to je trud, to je hrabrost, i ludost. Svatko tko od braka očekuje išta drugo, mogu odmah reći – not gonna happen.

Da parafraziram norveškog književnika Geira Gulliksena, koji o braku piše u romanu „Priča o jednom braku“ (Fraktura, 2020.), svaki bračni život započinje svijetlim sobama, blagim glasovima, neočekivanom i nezasluženom srećom, s dvoje ljudi koji sjede za ovalnim stolom, za kojim djeca pišu zadaću, a onda, stol odjednom postane prevelik, biva prodan i dobiva novi život, kao i sve drugo što je par s početka priče dijelio. Divan je ovo roman u kojem pripovijeda jedan suprug, i to promatrajući kretnje svoje supruge, neprestano tragajući za odgovorom – kad je točno sve pošlo po zlu? On suptilno ulazi u kožu žene koju je nekada zvao svojom i smatrao svojom, prisjeća se njene svakodnevice, onako kako se zaboravljiv čovjek prisjeća svakog koraka koji bi ga mogao podsjetiti u kojem trenutku je izgubio ključeve, jer lako kao što se gube ključevi, i njihov je brak izgubio svoj smisao. Njezin je život bio njegov život, imali su nešto posebno, plivali su u savršenoj intimni, sve dok mu jednog dana supruga nije spomenula da je upoznala muškarca koji ju je zaintrigirao. Voljela mu je pričati o muškarcima koji su ju gledali, koje je ona gledala, a njenog je supruga to čak i uzbuđivalo, to je bila njihova stvar. Ljubomora je podgrijavala njihovu strast, a strasti nije nedostajalo, let me tell you that. No, može li itko biti toliko slobodan, može li se u braku imati i novce i ovce?

„Voljela je sebe i svoj život. Sve što je živjelo, otvaralo joj se kuda god išla“, ali, nedostajalo joj je izazova, čini se. Često smo mi, ljudi, takvi, ne zadovoljavamo se s tihom bliskošću, nego tražimo uvijek nešto novo, nešto divlje – nove poslove, nove uspjehe, novu zaljubljenost, nova mjesta – i nema često ničeg osobnog u tom, jer ne čeznemo za drugim tijelom, koliko za drugim osjećajem, onim koji bi nas izbavio iz života koji je, pa, život – obični, konvencionalni život. Dogodi se, „lako i naglo, kao kad izlizano uže pukne“, pa zaboravimo, retroaktivno omalovažimo sve što je postojalo, i mislimo da smo silno hrabri jer idemo za onime što želimo. Lako tako! Lakše je krenuti ispočetka, nego strpljivo čekati ljepotu ponovnog zaljubljivanja u istu osobu, over and over. Zajednički život ne podrazumijeva samo želju, nameće se to kao lajt motiv ovog romana, jer često tvrdimo da nešto želimo, dok su naše potrebe ono što nas vodi. Ovi su supružnici – njemu je ime Jon, a nju naziva Cvrčak – željeli sve – biti privrženi, i biti slobodni. Svatko sa svoje strane kreveta, dodirivali su se i maštali jedno o drugome, žonglirajući strahom od potpune predanosti i igrama nadmetanja do iznemoglosti. Možda su takvi moderni brakovi, i možda su igre moći uobičajene dok se par još preispituje, dok još važu jedno drugo, ali u braku igre moći nikoga ne čine moćnim, dapače, one se taru o to, već izlizano, uže, znamo to svi, u teoriji. Je li to bila ljubav, ili ovisnost, može li čovjek cijeloga života imati potrebu samo za jednom osobom, može li njihova ljubav sve podnijeti, pita se Jon u ovom intenzivnom i seksi romanu (zašto mi se čini da takve romane mogu napisati samo muškarci?) koji me ispunio gotovo nepodnošljivom žudnjom (muž se nije bunio), ali i osupnuo do suza dirljivim slikama kao što je slika zdjele ustajalog rižota koja stoji u hladnjaku, čeka, nitko ne zna što, niti koga.

"Takvi susreti, kratki i posve otvoreni, događaju se posvuda, cijelo vrijeme. Svi upoznaju nekoga u koga bi se mogli zaljubiti, posvuda. Sasvim neočekivano gledate u lice nekoga tko vas gleda iskreni i zainteresirano. Nekoga tko ima nešto što biste rado imali, smisao za humor, , sigurnost, zaigranost. To se gotovo nikad ne poklopi, već imate nekoga, on ili ona također je u vezi, i odlazite svatko svojim putem. Velika većina takvih kratkih susreta bude zaboravljena jer ne vode nikamo. Dok se vozite autobusom, susrećete nekoga s kim biste se mogli vjenčati,pogledi vam se lagano dodirnu, ali više se nikad ne vidite. Dok izlazite iz autobusa, srećete nekog drugog s kim biste mogli doista sretno živjeti. Jedno od vas iskušava teren osmijehom, drugo uzvraća osmijehom, ali prekasno. Posvuda su ljudi koji su mogli naći jedno drugo, a nikad nisu. Kad bi svi koji to mogu posegnuli jedni za drugima, vrlo rijetki brakovi opstali bi dulje od jednog dana, tjedna ili nekoliko mjeseci, možda godinu-dvije u slučaju onih koji su postali bespomoćno sretni zajedno. Uostalom, ima nečeg bespomoćnog u sreći, u prepuštanju drugoj osobi."

Događaju li se i vama dani čiji kraj ne možete dočekati - dani kad svojim neznanjem ili nedostatkom vještina oduševite sve kolege, dani kad bez postajanja mala fide kažete nešto i pretvorite se u najveću trač-babu u krugu pedesetak kilometara, dani kad vam djeca - glasna djeca koja milijun puta u minuti ponove "Mama!", djeca koja se guraju, čupaju i love po stanu dok strepite tko će si prvi oko izbiti - dođu kao odmor za dušu? Sve mi se češće događaju takvi dani i ne znam bih li to pripisala stanju u svijetu, disbalansu hormona ili nečemu trećem, ali uhvatila sam se kako mahnito skupljam knjige u nadi da će mi okupirati misli dok se ne vratim u normalu (što je uopće to?).

Imam knjiga posvuda - iznad kreveta, kraj kreveta, u jednoj torbi, u drugoj torbi, na policama, na kuhinjskoj radnoj ploči, u pretincu u autu, u ladici na poslu u kojoj bih trebala držati čokoladice ili neko drugo zlo. Čitam kad god stignem, u rano jutro dok pijem kavu na wc školjci (a kao da vi to ne radite!), u svakoj pauzi od posla, na kraju svakog dana, nakon što krepana skuham ručak, pripremim djeci outfite za vrtić, prebrišem cipele, uključim sušilicu za veš ili perilicu suđa (znam, jadna ne bila!), presložim ormar ili obavim neki drugi beznačajni zadatak u nizu beznačajnih zadataka. Zašto smo, ono, rekle da možemo sve?

Iako čitam paralelno knjigu za recenziju na Ziheru, za book club, onu knjigu koju sam kupila i onu publicistiku koju već dugo želim pročitati, kad sam u knjižnici ugledala (napokon - jer uvijek je posuđena!) "Poštovani kukci i druge jezive priče" Maše Kolanović, nisam mogla odoljeti. Poznat mi je bio koncept, i mislila sam da će me tema mentaliteta krda u vrijeme ove nesretne pandemije deprimirati, ali čak me Maša uspjela razveseliti, ma rekla bih - i nasmijati (Dragi Lastane, je li moje stanje zabrinjavajuće?). Ona piše detaljno, precizno, svaka joj je na mjestu, a u prvoj priči po redu pripovjedačica priča o svojoj tetki koja je, u strahu da ne bude živa zakopana, tražila da ju sahrane s mobitelom, i to sve u grodu koji je preplavljen turistima (nisam nikad bila u Dubrovniku, Mašo, a sada više ne želim biti, thanks!), u drugoj pripovjedačica piše o svom ocu koji zbog velikog računa za mobilni internet poziva proletere svijeta da se ujedine (radim na ovršnom odjelu, seen that), u trećoj glavna junakinja, deset godina nakon majčine smrti, napokon dobiva pravo uživanja u majčinoj skrivenoj škrinji i računima s e baya (a da naručim ono što mi stoji u košarici Book depositoryja?), i tako niže jezive priče u kojima ima više istine nego u vijestima raznih portala čije web stranice otvaramo čim na poslu uključimo računalo. Too much stvarnosti (čak mi je poznat i onaj uzvik "Dobrodošao, igraj se sa mnom!") - možda me zato, na prvu, autorica nije oduševila, i baš kad sam, negdje nakon čitanja priče o majci koja razmišlja o prestanku dojenja (good times, not!), htjela reći da pisanje Maše Kolanović nije nimalo maestralno, shvatila sam da ova knjiga uspijeva čovjeku učiniti ono što sve dobre knjige čine - posramiti ga. Da, posramila me ova knjiga o kukcima - natjerala me da pognem glavu i potrudim se ne kukati ni o čemu bar do kraja tjedna (sve drugo bilo bi za mene nemoguća misija) jer su mi, budimo realni, najveći problem u životu smrdljivi martini (#croatiantragedies). Odveć sam privilegirana da bih pisala kritičke osvrte koji bi uključivali riječi kao što su kapitalizam, konzumerizam i nacionalizam, pa to neću ni pokušavati. Neću pokušavati niti usporediti Kafku i Kolanović, niti govoriti što bi u Hrvatskoj trebalo odložiti u ropotarnicu zaborava, ali mogu vam pokušati preporučiti ovu knjigu - ne zato što je dobila Nagradu Europske unije za književnost - nego zato što ćete zbog nje ići na posao u maglovito jutro, i, nakon što ste djecu ostavili u vrtiću, vozeći se na svom biciklu (što više čovjeku treba!), gledati prema prozorima iza kojih ljudi kuhaju jutarnju kavu, iza kojih dijele poljupce, iza kojih tipkaju poruke na svojim smatrphoneovima, iza kojih kupe igračke s Ikeinih tepiha - gledati i biti iskreno zahvalni na svemu i svakome u svom životu. Možda ne možemo preuzeti odgovornost za sve nevolje svijeta, ne možemo spasiti sve koji čekaju spas, ali možemo biti bolji nego smo bili jučer, možemo se uhvatiti u koštac s problemima na poslu, možemo poslušati svoju djecu (makar i željeli černobilske lutke), možemo odložiti mobitel kad nam se netko od naših ukućana obrati, možemo ne dopustiti medijskom crnilu da nas otupi, možemo biti promjena u svojoj zajednici, možemo čitati dobre knjige, javiti se prijatelju, vidjeti ljepotu u jesenskom lišću, obradovati se štrudli od bundeve, biti velikodušni, biti suosjećajni, biti zadovoljni ovim trenutkom i ovim komadićem raja u kojem živimo. Za jedan pandemični četvrtak, sasvim dovoljno.

Ponekad, koliko god nezrel bio, moraš donijeti ozbiljne odluke - moraš na glavu staviti kapu, moraš doručkovati (pa čak ponekad moraš pojesti i chia sjemenke, što god to bilo), moraš hrpu neriješenih papira pretvoriti u hrpu riješenih papira, moraš otići na sistematski pregled iako postoji velika vjerojatnost da će ti na ultrazvuku abdomena pronaći kakvu cistu nenormalnih proporcija ili ne-daj-Bože nešto još gore, pa moraš pročitati koju brošuru o životnom osiguranju, moraš očistiti filter od veš mašine prije nego obeshrabreno počneš guglati "Najbolje veš mašine 2020", moraš opeglati one tri hrpe odjeće koje će se uskoro srušiti na nekog od tvojih ukućana. Koliko god ti bilo teško, moraš donijeti te full ozbiljne odluke, jer one služe tvom boljitku. Postoje te ozbiljne odluke, i postoji "Vodič kroz galaksiju za autostopere" Douglasa Noela Adamsa - popularno znanog kao DNA.

Oduševio me ovomjesečni izbor čitateljskog kluba Vinske mušice jer se radi o knjizi koju inače nikad, baš nikad, ne bih pročitala, znajući da sam time zakinuta za razumijevanje cijelog niza referenci iz pop kulture (and what's with that 42?!). Neću vam ništa reći o autoru, ta imate Google, ali ću reći da ova knjiga, prva u trilogiji sastavljenoj od pet knjiga (ne, nisam pijana), započinje jednim običnim četvrtkom u životu Arthura Denta, jednog običnog british lad-a koji živi u kući "na kraju sela" i u šlafroku pije čaj. Otpije Arthur gutljaj i u taj čas čuje buldožere ispred svoje kuće, buldožere i gospodina Prossera koji je izravni potomak Džingis-kana koji sad radi u lokalnom vijeću i ima ozbiljnu namjeru srušiti kuću koja stoji na mjestu gdje, po planu koji je u podrumu Ureda za planiranje stajao devet mjeseci, treba stajati obilaznica. Legne Arthur pred buldožere, a kraj njega se stvori njegov lega Ford Prefect i odvlači ga na pivo objašnjavajući mu da je on izvanzemaljac s malog planeta kraj Betelgeusa, a ne nezaposleni glumac iz Guildorda, i da će svijet koji poznaju nestati za dvanaest minuta. Bum. Tišina, pa buka pa opet tišina. DNA izbacuje sirotog Arthura u svemir "kao čep iz dječjih pištolja", i to u šlafroku, ni više ni manje.

Početak zvuči intrigantno, zar ne? Iako mnogi sumnjaju da se ovo djelo može čitati u prijevodu, jer ono što Adams radi s engleskim jezikom jedna je od bitnih komponenti ovog romana i zaslužuje dodatnu znanstvenu analizu, prijevod Milene Benini, čiji opus sam tek nedavno upoznala, učinio mi se korektnim, dovoljno blesavim da posluži svim obožavateljima ovog žanra - apsurdne-znanstvene-fantastike. Pročitala sam davno da je ideju za ovaj serijal DNA dobio ležeći pijan u jarku i gledajući zvijezde, eto, takva vam je to knjiga - taj podatak o njenom nastanku opravdava postojanje kapetana vogonskog graditeljskog broda koji je prošao kroz vrlo nesretnu ljubavnu vezu i ne vidi zašto bi se itko drugi dobro zabavljao, postojanje Zaphoda Beeblebrox, predsjednika Carske galaktičke vlade, egomanijaka koji krade brodove i djevojke, opravdava važnost ručnika - najmoćnije korisne stvari, postojanje Marvina - električne mašine za durenje, i dupine, i miševe, i starog Magrathejca Haljkavahlibrza, i činjenicu da je DNA Fordu Prefectu dao ulogu autostopera kroz galaksiju koji stvara Vodič kroz galaksiju za autostopere - video knjigu o svemu u svemiru, i to dvadeset godina prije nego je osmišljena jedna Wikipedia. Čudno, ali svi neobični likovi i događaji u ovom romanu imaju savršenog smisla, i brzo čovjeku prirastu k srcu, koliko god se tome opirao. Douglas Adams se na gotovo infantilni način ruga okosnicama naše svakodnevice i toj čovjekovoj vječnoj potrazi za smislom života koja ponekad, morate priznati, uništava bit postojanja - i to ruganje, british style, osvojilo je mase čitatelja, i osvaja nove iz dana u dan.

Pogledala sam i ekranizaciju na kojoj je radio i sam autor prije nego ga je smrt zatekla, ali nije mi se svidjela, iako u njoj glume Sam Rockwell, Alan Rickman, John Malkovich, Zooey Deschanel i onaj lik koji je glumio Watsona i Bilba Bagginsa, dok je narator Stephen Fry (a tko drugi!) - nije mi još uvijek jasno kako bi se itko zanio mišlju da će uspješno Vodič kroz galaksiju za autostopere prenijeti na veliko platno.

Moram priznati, nije ovo tip romana u kojem ja uživam, - no, siree!, I don't speak geek. Međutim, zabavio me na trenutak (trenutak, indeed, pročitala sam ga u jednom dahu) i podsjetio na ljepotu bivanja, tog prelaska nebitka u bitak, i svega drugog čemu nas je pokušavao naučiti profesor Volner na satu filozofije. Umori se čovjek od filozofiranja, poželi zastati, izuti cipele, i odmoriti. Ima dana (par takvih dana si svatko može priuštiti) kad valja zaboraviti na svijet, samo udahnuti i gledati lišće kako pada - mislila sam, gledajući djecu kako mi zatrpavaju knjigu hrpom lišća (njima nije nimalo neobično što mama uvijek tegli knjige za sobom i fotografira ih), u koju sam se i sama, netom nakon photo sessiona, bacila - moramo djeci biti uzor u tom bivanju, nema druge.

"Znate", reče Arthur zamišljeno, "sad je mnogo stvari jasnije. Cijeli svoj život sam imao dojam da se u svijetu nešto događa, nešto veliko, pa čak i mračnjački, a da mi nitko ne želi reći što je to.""Ne", reče starac, "to je samo savršeno normalna paranoja. To imaju svi u univerzumu.""Svi?" reče Arthur. "Pa, ako je svi imaju, možda to nešto znači! Možda negdje izvan univerzuma koji poznajemo...""Možda. Koga briga?" rekao je Haljkavahlibrz prije nego što se Arthur stigao previše uzbuditi. "Možda sam ja star i umoran", nastavio je, "ali uvijek mi se čini da su šanse da su šanse da otkrijemo što se zapravo događa tako apsurdno male da je jedina stvar koju možemo učiniti odustati od bilo kakavog smisla i naprosto se zaokupiti nečim. Gledaj mene: ja dizajniram obale. Dobio sam nagradu za Norvešku."

Imam jednu kolegicu, strašno mi ide na živce. Nepodnošljivo je ambiciozna - kad nešto naumi, ona to ostvari, a da se ne obeshrabri niti uspoređuje s drugima. Mene, Gospu od Kuknjave, Djevu od Samoomalovažavanja, to fascinira. Pobornik je one stare „što na umu, to na drumu“ , iako ni sama nije sigurna je li riječ o poželjnoj osobini (dabome da je poželjna, često se kukavičluk i laž danas prodaju pod obzir, you go girl!). Istina jest, da smo se srele u nekim drugim fazama naših života, vjerojatno bismo jedna na drugu odmahnule rukom i pošle svaka svojim putem, no, susrele smo se sa zajedničkom kolegicom - na kavi. Otad, popile smo puno kave, ona produženu s hladnim mlijekom, ja s toplim (bez šećera, molim!), i volim misliti da smo jedna od druge puno toga naučile. Svi u životu trebamo nekoga tko nam nije nalik, tko će nas provocirati i omogućiti da život pogledamo iz neke druge perspektive - nekoga s kim ćemo podijeliti kavu.

Kavi - tom eliksiru empatije, tom tekućem katalizatoru ljudskih odnosa, tom čarobnom napitku koji nam daje energiju - i jednom ambicioznom čovjeku sa snom on his sleeve počast je odlučio odati i Dave Eggers, američki književnik zanimljive biografije, autor poznatog romana „Krug“, osnivač izdavačke kuće McSweeney's čija omiljena tema su ljudska prava. Osim što se njegovi osvrti mogu čitati u ponajboljim svjetskim novinama, Eggers je ljubitelj priča o američkom snu i publicističke proze pa je u roman "Redovnik Moke" (Fraktura, 2020.) pretočio životnu priču svog prijatelja Mokhtara Alkhanshalija.

Mokhtar je američki Jemenac koji posljednjih godina živi od uvoza kave (ni taj vam spoiler neće pokvariti užitak čitanja ove knjige ako ste ozbiljni coffee lover), a njegov je put bio trnovit, pomalo nalik The pursuit of happyness, Jemenstyle. Nakon što mu je propao plan za studij prava (vražja torba s tri tisuće dolara!), Mokhtar, koji je odrastao u getu San Francisca i koji je radio kao vratar fancy zgrade zvane Infinity, u kipu starog Jemenca s velikom šalicom kave u ruci ("Pogledaš li ikad preko ceste?") pronašao je ideju za svoj biznis, i to sa samo dvadeset i pet godina (samo za usporedbu - ja s dvadeset i pet godina nisam znala gdje sam šuplja, kako bi rekao moj mudri otac). Saznanje da je Jemen pradomovina kave, a da svi narodi koji su tijekom povijesti trgovali smeđim zrncima žive od njih bolje od onih koji su ih izmislili, inspirirala ga je na pisanje poslovnog plana i postavljanje ambicioznog cilja - "oživljavanja umijeća uzgoja jemenske kave i vraćanje njenog ugleda u svijetu". Nakon edukacije kod Nizozemca Boota, nakon sati i sati provedenih u cuppingu, a da kavu nije osobito niti volio piti, Mokhtar je postao Q-grader - prvi Arapin licencirani ocjenjivač kave arabica na svijetu. Sljedeća stanica - Jemen, zemlja poznata samo "po terorizmu i dronovima". Da bi obišao sve plantaže kave u potrazi za najboljim zrnima, Mokhtar je morao spašavati živu glavu od malarije, kalašnjikova, od saudijskih bombi i od pobunjenika Houtha, a vodila ga je samo jedna želja - da jednog dana gleda kontejner najbolje jemenske kave kako ulazi u San Francisco Bay, i to s trinestog kata zgrade Infinity.

Zašto se kava smatra voćem, kakve veze s kavom imaju Arabija ili Turska, a što je, pak, s Etopijom, tko je stavio šećer u bečku kavu, tko je izmislio kavu s bundevom i karamelom, kakve veze Bostonska čajanka ima s kavoljupstvom, otkad se kava vakumira i zašto, tko je dovoljno lud da u espresso stavlja limun ili limetu, tko pije black tie, a tko kavu podeblja s džinom, kako se spravlja cibetkina kava (i da, uključuje probavni sustav cibetke), kako skuhati savršenu kavu - sve su to legitimna pitanja svakog obožavatelja kave, a odgovore na njih možete pronaći u romanu "Redovnik Moke". Iako je vrlo dramatična, pa uključuje razvoj poslovnog carstva i građanski rat, ova me knjiga uistinu zabavila i ponukala da uživam u okusima pečenih zrnaca te čudnovate biljke bez koje ne možemo započeti svoja jutra, koju često uzimamo zdravo za gotovo. Hygge, mindfulness, Instagram, plaćanje režija, prijateljstvo - bez kave ne bi bilo tekovina modernog društva, budimo realni. U to ime, do sljedećeg susreta s dragim nam kavopijama, podignimo šalice i nazdravimo, jer - "they may take our lives but the they will never take our coffee!"

Bila jednom jedna kućica u Pejačevićevoj ulici, na par koraka od konkatedrale koju čuvaju Petar i Pavao. Ne sjećam se više kako je izgledala, jer jednog su sunčanog ponedjeljka došli bageri i srušili je. Prolazila sam onuda biciklom putem do posla i još pamtim da je tog jutra ostala bez krova, ali su se tapete, bijele sa zelenim cvjetićima, na zidovima još držale. Do kraja radnog dana nestale su i tapete, ali zidani bunar sa zelenim daščicama stajao je kraj ruševina kojima je nekoć služio. Otada, sa strepnjom skrećem u Pejačevićevu ulicu - pitam se je li bunar još ondje. Je li se sve promjenilo. Je li sve nestalo.

Neki dan, nakon nekoliko mjeseci, jer sam zbog odvoženja djece u vrtić u kvartu kojeg još zovu Moša, promijenila smjer kretanja, zašla sam u Pejačevićevu, i odahnula - bunar je još ondje. Još je zelen. Još uvijek ne fali mu niti jedna daska, iako od kuće nije ostao niti komad žbuke. Kamen mi je pao sa srca - za neke se stvari ipak možemo uhvatiti, neke stvari još mogu svjedočiti vremenu koje bi moglo pasti u zaborav. Promjene mi nisu drage, i kad god su neizbježne, uhvatim se onoga što mi je poznato, što mi pomaže da nađem mir. 2020. postala je sinonim za promjenu, za novo, za nenormalno, pa sam, kao što činim bar jednom godišnje otkad pamtim, kupila knjigu književnice i profesorice Julijane Matanović - ovaj put to je bila knjiga "Djeca na daljinu", koju mi je poštom, potpisanu, poslala sama autorica koja stoji iza umjetničke organizacije Lađa od vode koja je knjigu i izdala.

Nemojte misliti da volim Julijanine rečenice samo zato jer smo išle u istu srednju školu, jer je tata moje prijateljice bio njen razredni kolega, jer je njena legica s fakulteta meni predavala o Proustu uz lipov čaj, jer sam kao mala voljela jesti čupavce, jer moja baka ima naviku riječ "igra" zamijeniti "sigrom", jer potičem iz ušorene kuće i jer sam položila sve ispite na pravnom fakultetu u crvenim martama, volim je zbog citata iz njene knjige "Kao da smo otac i kći" (koju mi je poklonila baš prijateljica čiji tata je bio na maturalcu s Julijanom): "Tog bih se ljeta raspucala po svojim ženskim šavovima da nakupljene priče nisam pretvorila u tekst. Bila sam sretna što su brojne čitateljice u njega upisivale i svoje biografije. Moj život više nije bio moj, postao je svačiji, a sve u cilju da bi iznova postao naš. Upravo u tome leži tajna književnosti: u prepoznavanju, u trenucima kada s knjigama, neovisno jesu li napisane u iskrenom prvom ili zamaskiranom trećem licu, dijelimo zajednička mjesta. Takva mjesta želim bilježiti. Otvorenih očiju i bez imalo inata." To je to - u njenim sam se knjigama prepoznavala, i znala sam da me nikada niti jedan drugi žanr neće osvojiti. Postala sam pristaša ženskog pisma.

"Djeca na daljinu" zbirka je priča, a neke smo već i imali priliku čitati na Julijaninom blogu. Riječ je o knjizi kojoj čitatelj ne hrli sa željom da otkrije svijet koji se krije između listova, jer taj mu je svijet već poznat, već mu je prirastao k srcu. Takvim se knjigama ne približavamo s nerealnim očekivanjima, nego tek s trunčicom nestrpljenja koje ispari čim prepoznamo poznat, i omiljen, naslov. Tako sam ja prvo pročitala svoju omiljenu - "Prisebnost" - priču o djevojci koja mrzi ponavljati rečenice, koja želi ugoditi zaručniku kojem će ajneri na majčinom kostimu biti važniji od nje, od njenih izuvenih cipela. Školski rječnik hrvatskog jezika za riječ priseban kaže: "koji je sposoban donositi dobre i razumne odluke, koji je pri svijesti, koji čuva prisutnost duha." U posljednje vrijeme silno težim toj prisebnosti, nastojim obuzdati svoj nemirni duh, i ova me priča ovog puta pogađa na gotovo transcendentalnoj razini. Ovih dana, kad nam se čini da ćemo sići s uma, što od bespomoćnosti, što od neizvjesnosti, ne bismo smjeli dopustit crnilu da nas obeshrabri, nego bismo se trebali uhvatiti za bunar pun želja koji čuči u nama, a kojem izvor ne leži u materijalnom svijetu koje nas okružuje, nego u ljudima koje volimo, koji njeguju naš duh i čine ga postojanim.

Zbirku "Djeca na daljinu" istkale su tajne koje plutaju na površini svakodnevice, događaji koje dovodimo u uzročno-posljedničnu vezu da bismo imali snage udahnuti i krenuti dalje, čekanje pravog trenutka dok nam se znoje dlanovi, pokušaji da se zaštitimo "od kasnih dolazaka i preranih odlazaka zabilježenih u kalendarima čiji su se datumi uporno i tvrdoglavo ponavljali", stid kojeg nismo nikada zaboravili, obećanja koja nismo ispunili. Ova zbirka odiše vremenom u kojem je djecu budio miris bijele kave i mjestima na kojima su se vozili stojadini, a Julijana Matanović s gotovo iritantnom lakoćom (kako joj to uspijeva?!) nadoštiklava snažne emocije na sasvim obične rečenice, uvijek s odgovornošću koju mogu osjećati samo pisci, "povjerenici priča". Njene riječi (čini li se i vama da joj čujete glas dok čitate između redaka?) odišu spokojem, i kad god zaronim u njene knjige, pronađem olakšanje i utjehu, nalik onoj koja te preplavi kad na dnu ormara pronađeš jeans košulju koju si nosila kad te prvi put poljubio, kad na prolazniku osjetiš esenciju parfema kojeg je nekada nosila tebi draga osoba, kad te probudi jesensko jutro i vruća ukuhana kava, ona koju, kao i priče Julijane Matanović, valja piti natenane (jao, kako volim tu riječ!).

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", smijao mi se muž kad je vidio što se krije u interliberskom paketu knjižare Rockmark. "Pa to sve imaš na Youtubeu!", izrekao je svetogrdno dok sam ja zatelebano listala knjigu "100 best-selling albums of the 90s". Da, moja polica za knjige, suprotno očekivanjima nekolicine čitatelja mog bloga, uglavnom se sastoji od tri kategorije knjiga - evergreen literatura, nesvrstane i ne-mogu-vjerovati-da-si-to-kupila-knjige. Ipak, što god moj muž mislio, ova knjiga u izdanju Thunder Bay Pressa iz 2018. pripada klasicima moje police, jer klasike slažem na policu sa željom da jednog dana knjige s njih čitaju moja djeca koja pripadaju generaciji koja će zaboraviti knjige u papirnatom obliku. Zato, negdje između Zeke Vjeke koji više ne treba pelene i Gospođice Neću, smjestio se ovaj soundtrack 90.-tih, soundtrack mog života.

Kako ćemo jednog dana objasniti sebe našoj djeci, a da ne spomenemo glazbu uz koju smo učili o ljubavi, o radosti, o prijateljstvu? Kako ću objasniti da sam prištava svakog četvrtka u 22 h sjedila uz glazbenu liniju i, s prstom na tipki "rec", slušala Drugi program Hrvatskog radija - hoće li to mojoj djeci predstavljati znanstvenu fantastiku? Hoće li mi vjerovati kad budem pričala o noći kad je na radiju new entry bila tada nepoznata Britney Spears, a ja se sljedećeg jutra pojavila u školi s pričom: "Čovječe, kako dobru pjesmu sam sinoć čula!" - hoće li mi vjerovati da sam ja prva u svom razredu saznala da će album Baby one more time promijeniti pop svijet?

Ova je knjiga predivan spomenar voljenih nam godina, a u njemu su od broja 100 pa prema 1 poredani najprodavaniji albumi prema broju platinastih i multiplatinastih nagrada za album prema Recording Industry Association of America i the British Phonographic Industry. Na listi se, npr., nalazi album Fanmail TLC-a (wow, sjećate se tog comebacka s No scrubs?), Usherov My way (Usher s onim nezaobilaznim uskim kapama na glavi), Use your illusion I i II legendarnih Gunsa, No need to argue Cranberriesa (i desetljeće nakon objave albuma, nije bilo partyja bez Zombie), prvi album Christine Aguilere (jaoooo, Genie in a bottle, imam CD, naravno), Grammyjem ovjenčani Breathe Faith Hill (oriđiđi CD još čuvam), (What's the story) morning glory Oasisa, prvi album Destiny's childa (znate, djeco, prije nego je Beyonce postala Queen B), Achtung baby dragih mi Iraca, genijalni The miseducation of Lauryn Hill, najbolji feelgood album svih vremena - Spice Spice Girls, Tragic kingdom No doubta (kazetu sam kupila na kirvaju u Šaptinovcima, true story), Nevermind s početnom Smells like teen spirit koja nam još zuji u glavi, nezaboravni Millenium BSB-a (još pamtim da smo sestrična i ja kupile kazetu pa pjevale čitajući lyrics pred vratima njenog zaključanog stana), ljutiti Jagged little pill debitantice Alanis, albumi Creeda, Pearl Jama, Hootie and the Blowfish (još su mi omiljeni bend za vožnju autom), nekoliko albuma Celine Dion, Mariahe Carey i Dixie Chicks, pa izvođači kao što su Boyz II Men, 2pac, Kenny G, MC Hammer, albumi s glazbom iz Forresta Gumpa, Titanica i Space Jama, i desetak albuma Gartha Brooksa (ne znam niti jednu njegovu pjesmu, da vam budem iskrena) - a prvo mjesto nek bude tajna.

"Ne mogu vjerovati da si to kupila", muž se još smije, a ja ne mogu vjerovati da napisam kupila i "100 best-selling albums of the 80s" (Rockmark sve ima!)!

Nedavno je na televiziji bio film "Povratak u gradić Peyton", simpatičan filmić iz šezdesetih, onakav kakav naša televizija ima običaj prikazivati subotom rano ujutro, kad svi normalni ljudi spavaju. Svi, osim mama koje raščupane gutaju vruću kavu bez imalo mlijeka i šećera. "Svaki prvi roman je autobiografski", rekao je problematični urednik izdavačke kuće mladoj Allison MacKenzie. To se za mladu autoricu možda i nije pokazalo točnim, ali, razumijem tu pretpostavku, prečesto se pokazala točnom. Ljudi koji su rođeni s potrebom da svoje misli, već formirane u kartice teksta, neprestano zapisuju, nemaju drugog izbora, nego napisati priču o sebi, ne da bi se pravili važnima, nego da bi se izliječili, da bi zatvorili jedno poglavlje svog života, a drugo otvorili. Tako je, vjerujem, bilo i s autoricom knjige "Kud si krenula?", Nastjom Kulović.

Zamijetila sam profil s ovim naslovom na društvenim mrežama, zaintrigiralo me pitanje koje, očito je, autorica postavlja samoj sebi, onako kako svi često činimo kad krenemo glavom kroz zid. Uzela sam je s police knjižnice niti ne čitajući tekst s korica. Činila se veselom - gle, pčelice, tko ne voli pčelice.

"Naše je priče važno zapisati bez obzira koliko nam djelovale male. Nema više malih priča i najvećih romana. Sve je važno", zapisala je mentorica autorice, Žana Poliakov. Ne bih se složila da je sve važno, bez Gole istine smo svi mogli, ali ova je priča itekako važna, itekako prestvarna da bismo u nju povjerovali. Priča je to o Adi, djevojčici koja je pala u nastojanju da što prije stigne na bakine vruće buhtle, njenoj starijoj sestri Nastji koja je odbijala pasti noseći se sa životom bez stopostotne pažnje roditelja, koji su padali pod teretom bolesti svoje kćeri. Kao da nije čula onu "Svakog gosta za tri dana dosta", Gospođa Multipla Skleroza zauzela je prostor u njihom domu, prostor koji je trebao biti ispunjen bezbrižnošću, veseljem, tinejdžerskim svađama s mamom i tatom, plačem zbog izgubljenog teniskog meča ili nesretnih ljubavi, uobičajenim stvarima. Telefoni koji neprestano zvone, bolnički kreveti, eksperimentalni lijekovi, život koji je "otpočetka krenuo krivo", roditelji koji su spremni pokušati sve. Život na čekanju, ćelave glave, snovi o slobodi, prepolovljeni vid, spoznaje o obećanjima života. Jedna bolesna sestra, a potom i druga. Ma daj, pa ovo je previše, pomislila sam.

"Nastojale smo živjeti ne živeći, beskrajno zahvaljujući na tome."

Bilo mi je teško čitati ovu knjigu, ovo zapetljano klupko emocija koje Nastja Kulović nastoji otpetljati pišući o nošenju njene obitelji s bolesti koja vreba, koja vuče za nogu, koja zasljepljuje, koja umije otvrdnuti srca. Bilo mi je teško jer sam razmažena, jer moja obitelj pamti samo lijepe dane, jer, hej, kakav god nesretni niz događaja se nizao, uvijek smo imali zdravlje (hvala Bogu, jer loše bismo se nosili s njegovim izostankom, sigurna sam). Ipak, u široj obitelji svjedočili smo, gledajući izvana, dakako, što se dogodi obitelji koja mora primiti bolest u svoj dom, jer nema izbora. Mog bratića nema već sedamnaest godina, ali uljepšao je mnoge živote, osnažio puno ljudi, a, zahvaljući njegovoj hrabrosti i ludosti oba njegova brata (hm, bi li ovog najmlađeg bilo da nije bilo tog nesretnog tumora na njegovoj nozi?) danas su medicinski tehničari - pomažu, spašavaju, gledaju život i smrt u oči, bez imalo straha. Bolest uzima, ali bolest i daje, morala sam se u to uvjeriti kad je umro, a na to me podsjetila i ova knjižica s pčelama. Njene rečenice glasno će zujati u mojoj glavi još neko vrijeme.

"U tom je trenutku soba postala pretijesna, emocije su se uskovitlale, derali smo se istovremeno, prijetili se i Bogu i multipli sklerozi i jedni drugima, istovremeno si dajući obećanja da za mene neće biti tako. - Ja imam svoj put - tada to nisam znala reći, ali sam osjećala u venama, bez obzira što su bile pune steroida. Kad smo se smirili, nismo si više imali što reći. Zagrljaji nisu imali snagu izbrisati prošlost niti spriječiti ono što dolazi, poljupci su bili prekratki, suze suzdržavane i jedva sam čekala da odu. Svi. Gledala sam svoje dijete kako mi se smiješi kroz okno lifta prije negoli su se zatvorila vrata i čim sam ostala sama, počela sam plakati. Hodala sam dugim, mračnim hodnikom polupraznog odjela ne znajući što točno oplakujem."

"Rekla sam da idemo po drugo mišljenje, a potajno sam krenula po drugačije mišljenje."

Ovo nije feel-good knjiga, ovo je feel-bad knjiga, feel-really-bad knjiga. Postoji velika vjerojatnost da ćete čitati pismo Multiple Skleroze i plakati jer ste se prepoznali u njemu, jer se bojite da ćete ju nehotice prizvati u svoje kosti, kao pokoru, kao kaznu za sve grijehe (or is it just me?). Ipak, probajte ovu knjigu pročitati još ove godine, ove 2020. godine koju ste, garant, proveli misleći da je najgora godina u vašem životu jer mjesec dana niste mogli otići na kavu, jer su vam djeca šizila u stanu, jer ste sami morali peći kruh, svuda hodati maskirani, lišeni svojih fundamentalnih sloboda, i sami ste sebi išli na živce (or is it just me?). Zapamtite ovu godinu. Zapamtite taj osjećaj, jer milijuni ljudi i milijuni obitelji žive s tim strahom i neizvjesnošću iz godine u godinu - ponekad potpuno beznadni, ponekad s pristima u vrećici gumenih bombona, s usnama na pogrešnim muškarcima, ponekad sjedeći sami u stanu u kojem je nekad živjela sretna obitelj, ponekad mahnito zapisujući katarzične rečenice o svom životu.

(Knjigu možete kupit na stranici Kud si krenula? ili posuditi u knjižnici, a kolač kojim se možete tješiti je kolač od mrkve.)

Ne sjećam se kojeg je točno dana iz mog rječnika nestala riječ supa. Kad sam bila mala, moja je mama svakog dana kuhala supu - kokošju, ragu, s noklicama, od paradajza, sve su bile na jelovniku. Ona je kuhala supu, ja sam jela supu - sve dok mi jednog dana u školi netko nije rekao: "Srbi kažu supa, mi kažemo juha!" Ne znam je li me ispravio razredni kolega ili sama učiteljica, ali poučak je zvučao legitimno. Čvrsto sam odlučila - govorit ću hrvatski jezik i nikad više neću reći - supa.

Moj tata ima tri sestre i imao je jednog brata. On je bio najbolji striko na svijetu - ljuljao me na nozi i smijao se, i iščeznuo prije nego sam uspjela u sjećanja pohraniti ijednu drugu misao na njega. Ubio ga je neki Srbin iz sela na dan kad je naš grad oslobođen, pričalo se, ali ja nisam znala što to znači. Znala sam samo da moj tata više nikoga ne zove bratom, a da moji bratići više nemaju tatu. Znala sam da baka plače kad god netko spomene riječ sin, i znala sam da moja mama odlazi noću spavati kod strine koja se boji biti sama. Znala sam da se u mojoj kući često ispod glasa govori o stvarima o kojima djeca ne trebaju ništa znati. Moj tata ni o bratu, ni o Srbima nije pričao, i nije me nikada poučio značenju riječi mržnja, iako bi njome bilo lako označiti prazninu koja je u našim životima nastala nakon strikine pogibije.

Sada sam odrasla, neke stvari su mi jasnije. Strina ima novog muža, baka je umrla, godine su prošle. Moji bratići sada su ponosni očevi svoje djece (svoju ulogu nikad ne uzimaju zdravo za gotovo), a sokak u kojem je ubijen njihov tata nosi njegovo ime. Odrasla sam, neke stvari razumijem. Razumijem zašto je moj tata namjerno kosio travu nedjeljom, u vrijeme svete mise, razumijem zašto je šutio kad bi sestra slušala Riblju čorbu, razumijem i branitelje koji vječito dosađuju nekim svojim pravima, dok mi, mladi, samo želimo zaboraviti prošlost i gledati prema budućnosti, razumijem i one koje živcira spominjanje tog nekog Vukovara, kao da je zlo pokazalo zube samo u Vukovaru - razumijem da je takav gubitak teško pojmiti, a kamoli svakog dana proživljavati, i da se svatko s njim nosi onako kako umije.

Razumijem puno toga, ali svaki put kad me prijateljica pozove na ručak i stolu prinese zdjelu mirisne tekućine iz koje se puši i razdragano, bez tereta hrvatskog standarnog jezika, kaže: "Evo supice!", ja se zagrcnem, pa zaimam iz zdjele svojoj Franki i glasno kažem: "Jedi tu juhu!" Razumijem sve, ali nema šanse da mi se omakne da prevalim riječ supa preko usta.

Prošli su tjedan pred našom zgradom zasadili mladicu japanske trešnje. Susjedi su negodovali, ta će im trešnja udarati u prozore jer raste u širinu. Ja? Ja sam djecu pozvala na prozor. "Posadili su novo drvo! U one su rupe ispred svake zgrade u naselju zasadili drvo! Novo drvo!", i onda smo svi vrištali od sreće trljajući noseve o staklo, pa se sjurili van. Franka se s mladim stablom i fotografirala, znakovito gledajući u vis, u vrh njegove krošnje, a Juraj je spretno izbjegao photo session otrčavši u park. "Jednom ćeš narasti, kao i to drvo", rekla sam joj. Gledala me kao da joj nije jasno što želim reći, jer djeca se ne opterećuju prolaznošću poput nas, fosila. Vrijeme je tako čudna stvar, pomislila sam. Ta će biljka stajati tu kad se moja djeca budu selila iz stana (daj Bože da to doživim!), a stajat će tu i kad stan postane predmet ostavinske rasprave. Mi ćemo biti tek jedan mali dio tog drvenog života, jer ljudski je život na ovom svijetu kratak kao šapat. Ovaj put, osjetila sam zahvalnost zbog te spoznaje.

U ovo doba godina imam običaj čuditi se vremenu koje je proletjelo - utvrđujem bilancu, zbrajam blagoslove, zaboravljam sve minuse. Sada sam dvostruko izgubljena u razmišljanju o vremenu, što zbog čudne godine koja je, gle čuda, brzo stigla k svome kraju, kao i svaka prije nje, što zbog romana koji me oduševio. Znate da se ja ne oduševljavam svakom knjigom - neke me diraju, neke me rasplaču, neke smatram bitnima, neke zabavnima, ali malo je onih koje me oduševe. Moje najveće ovogodišnje otkriće svakako bi bio Fredrik Backman, čija djela polagano iščitavam, i o kojima ću sigurno još pisati, pa je očekivano da ga pratim i na Instagramu (rekli su mi da su babe na Facebooku, a mladi na Instaču pa sam se, nakon dvije godine izbivanja, povratila na Instač - govore li babe "Instač"?). Nedavno je preporučio novu knjigu autora Matta Haiga pa sam zagrizla i posudila jednu od njegovih već afirmiranih u Hrvata - knjigu "Kako zaustaviti vrijeme".

"Rođen sam prije više od četiri stotine godina, 3. ožujka 1581. u sobi svojih roditelja, na trećem katu malog francuskog dvorca koji mi je nekad bio dom", jedna je od rečenica na prvoj stranici ovog izvanrednog romana. Glavni lik, imena Tom Hazard (hm, zamišljam ga kao Toma Hardyja?), čovjek je iz sadašnjosti koji boluje od poremećaja zvanog anagerija. Iako izgleda kao da mu je četrdeset, on potječe iz 16. stoljeća. Nije besmrtan, nije vampir, može oboljeti, može biti i ubijen, a da ga i sretnete, u njegovu priču ne biste povjerovali. To i jest razlog zašto postoji tajno udruženje - Društvo albatrosa - koje štiti ljude njemu nalik i svakih nekoliko godina im pomaže da svoj život započnu ispočetka, na nekom drugom mjestu, gdje neće probuditi sumnje, niti se dovesti u opasnost. Nakon godina izbivanja iz Londona, Tom se poželi vratiti, ponovno se osjećati kao da je kod kuće, želi predavati povijest srednjoškolcima. I dok se pred tinejdžerima suzdržava od priznanja da je vidio Čajkovskog kako dirigira, da je glumio rame uz rame sa Shakespearom, da je pio s Fitzgeraldom, a od kolega krije svoju prošlost, muče ga uspomene na one koje je volio - majku za čiju smrt se krivi, i čijeg krvnika još vidi u noćnim morama, uspomene na Rose u bijeloj haljini, s crvenom maramom svezanom u čvor s lijeve strane, jedinu ženu koju je ikada volio, i uspomene na Marion, kćer koja je nasljedila očevu krv i koju još uvijek traži u svakom strancu kojeg sretne.

"Mnogo puta tijekom svoje potrage izgubio sam nadu. Nisam tražio samo osobu, nego i nešto drugo što sam također izgubio - značenje. Smisao. Palo mi je na pamet kako ljudska bića ne žive duže od stotinu godina jer za to naprosto nisu sposobna. Psihički, mislim. Nekako se potrošite. Nema vas više dovoljno da biste nastavili. Zasitite se vlastitih misli. Načina na koji se život ponavlja. Onoga kako, nakon nekog vremena, više nema ni smiješka ni pokreta kojeg već niste vidjeli. Nema promjene u svjetskom poretku koja nije odraz neke druge promjene u svjetskom poretku. Novosti prestanu biti nove. Sama riječ "novost" pretvori se u vic. Sve se vrti u krugu. Sporo i nadolje. A vaša snošljivost prema ljudima, koji rade iste greške ponovno i ponovno i ponovno i ponovno, sve je manja. Kao da zauvijek morate slušati pjesmu čiji vam se pripjev nekad sviđao, alai sada biste si zbog njega najradije iščupali uši."

Riječ je o strašno lovable liku koji voli povijest, vidi je u svakoj pukotini, koji misli da su bicikli jedan od najboljih izuma, koji je prisiljen uvijek iznova čupati svoje korijenje, čija usamljenost i tuga postaju čitateljeva usamljenost i tuga, koji je savršeno ranjiv, iako je vidio sve, čuo sve, iako ga gotovo ništa ne može iznenaditi. Jedna knjiga o seksi samozatajnom Tomu Hazardu jednostavno nije dovoljno (križam ruke na prsima i durim se ljutito).

"Postane mi jasno kako postoji razlog zbog kojeg ovo radim. Zašto želim postati nastavnik povijesti. Moram ukoritit prošlost. To je ono što povijest jest, poučavanje i pripovijedanje. Ovo je način da uspostavim kontrolu i dovedem je u red. Pretvorim je u kućnog ljubimca. Ali povijest koju proživite razlikuje se od povijesti o kojoj čitate u knjizi ili na zaslonu računala. A neke stvari iz prošlosti ne daju se ukrotiti."

Matt Haig nije pisac znanstvene fantastike, niti fantasyja, ovdje je riječ o čistoj čaroliji, ako ona postoji kao žanr u svijetu knjiških moljaca. Riječ je o knjizi koja oživljava povijest, koja velikane pretvara u ljude od krvi i mesa (i zadaha), koja podsjeća da poljupci zastavljaju vrijeme, koja čovjeka tjera da se upita je li doista prisutan u svakom trenutku svoga života ili nestrpljivo čeka da život počne, da vrijeme prođe. Puno je poruka skriveno u divnim rečenicama ovog britanskog autora, duhovitog i senzibilnog u isto vrijeme, ali ja ću si "Kako zaustaviti vrijeme" ponijeti onu o djeci - o djeci kao onome što nas uvijek iznova rađa, što nas mijenja, što nas tjera naprijed, što nas raduje, što čuva našu prošlost i oblikuje našu budućnost - trudit ću se očuvati Marion u mislima kad se djeca počnu penjati po lusteru, kad išaraju zidove i komode (divan je taj skandinavski namještaj), kad ih presvučem četiri puta u jednom danu, kad ne pojedu ručak koji sam osmišljavala tri dana, kad zapovraćaju krevet i ja poderem glasnice od vikanja: "Daj mu to! Prestani! Pa šta, pobogu, raditeeeeee!?", obećavam.

Matt Haig, hvala - ovakve bih knjige mogla čitati svaki dan.

"Ljudima mjesta više nisu važna. Nije smisao u mjestima. Ovih dana ljudi su samo napola prisutni, gdje god se nalazili. Uvijek su barem jednom nogom u digitalnom ništavilu."

"Kad je prestala svirati, na trenutak je izgledala zamišljenom i rekla nešto kao: "Ponekad želim zasutaviti vrijeme. Ponekad, kad sam sretna, želim da crkveno zvono nikad više ne zazvoni. Da nikad više ne moram otići na tržnicu. Poželim da čvorci prestanu letjeti nebom... Ali svi smo mi prepušteni milosti i nemilosti vremena. Svi smo mi samo strune, zar ne?"

"Tko želi zagrijati svijet, mora u sebi nositi veliku vatru. Ti imaš tu vatru", napisao mi je jednom u čestitku razredni kolega Željko, parafrazirajući Phila Bosmansa. Tu sam čestitku zaljepila na vrata svoje sobe, kao inspiraciju, kao znak da me netko prepoznaje i vjeruje u mene, i do dana današnjeg nisam dobila ljepši kompliment (da, mužu). Istina jest, uvijek sam osjećala strahovitu potrebu da zagrijem svijet, i uvijek sam znala kojim vještinama to mogu učiniti, ili bar pokušati. Kao dijete sam mislila da je crtanje moj talent, ali, zapravo, samo sam željela biti nalik svojoj darovitoj majci. U drugom sam razredu organizirala završnu svečanost na kraju školske godine - smislila sam koje ćemo pjesmice i plesove izvoditi, i, nemam pojma zašto, drugi su me poslušali i pomogli mi da moj plan zaživi. Glava mi je uvijek bila puna kreativnih ideja. Nakon vrlo kratke karijere organizatora priredbi, postala sam knjiški moljac, ali nisam htjela biti samo čitatelj - željela sam biti pisac. Sve sam domaće zadaće i školske zadaćnice prepisivala u bilježnicu kojoj bih oslikavala korice i pretvarala se da je knjiga koju sam napisala (još ju čuvam, naravno). Kroz srednjoškolsko obrazovanje glumila sam u školskim predstavama, uvijek bila član ekipe školskih novina (pozdrav, SSIK-ovci!), skupljala razredne bisere u školske spomenare, a najveća strast bila mi je pisanje zadaćnica kolegama koji su bili genijalci za matematiku, ali im je pisanje sastavaka na teme koje bi zadavala naša profesorica Mlinac predstavljalo gnjavažu. Da, bavila sam se lažiranjem, i to bez ikakve naknade (OK, imala sam besplatne instrukcije iz matematike i kemije). Uživala sam u pisanju za sebe, za druge, za ocjenu ili samo plus u školskom imeniku, ili iz čistog gušta, smatrala sam da svakim tekstom brusim svoj zanat, da podgrijavam svoju vatru. Kad razmislim, pisanje bloga poslije završetka studija bio je jedini logični korak za nekoga tko voli piskaranje, organizaciju i arhiviranje uspomena. Hm, sad mi je tek palo na pamet - prvi post koji sam objavila nosi naslov "Baby, you're a firework!" Slučajnost?

Nisam knjigu Jennifer Fulwiler "Your blue flame" uzela sa sestrine police da bih otkrila svoj blue flame, uzela sam ju da ukradem dozu hrabrosti za realizaciju ideja koje mi skakuću po mozgu neko vrijeme, jer sam nestrpljiva, jer sam nesigurna. O Jennifer, obraćenici na katoličanstvo, majci šestero djece, autorici, radio spikerici i stand up komičarki, pisala sam već u osvrtima na njene knjige One beautiful dream i Kako sam strastveno tražila sreću. Nećemo se lagati, razlog zašto volim njene knjige jest njen humor, i cinizam. Volim što je utjelovljenje onog što se danas naziva "nemajka", iako je majka šestero djece. Volim što pršti pozitivnom energijom iako je rođena sa sklonošću da se fokusira na negativnost (I hear you, sister!). Riječ je o ženi bogatoj divnim proturječnostima koja je u svojoj trećoj knjizi progovara o onome čemu duguje svoj kreativni duh i iz čega crpi nadahnuće - nešto čega nam u životu nikad ne smije ponestati.

Jen (kako bi ona rekla - zovem ju Jen "because we're close friends in my head") najprije objašnjava pojam blue flame i razlikuje ga od strasti kojoj možemo biti posvećeni. Blue flame iliti plavi plamen je "somehing that you do, and were destined to do, that fills you with energy and adds love to the world." Tako, npr., to što volite fitness ne znači da je on vaša pokretačka snaga, osim ako ste fitness trener. Isto tako, to što se volite uljepšati make upom ne predstavlja vaš blue flame, sve dok ne počnete druge uljepšavati (besplatno, ili, ako ste sretnici, za novčanu naknadu). Aha, zato s veseljem pritišćem gumb "publish" nakon što natipkam svoja random razmišljanja - iako ovaj blog čita tek nekoliko mojih prijatelja, ne zato što on ima neku književnu vrijednost, nego zato da poprate događa li se u mom životu nešto vrijedno telefonskog poziva - sad mi je jasno. U svojoj knjizi Jennifer priča o potrazi za svojim plamenom, kojeg, usprkos očekivanjima drugih, nije pronašla u odgoju djece i organiziciji kućanstva, i otkriva zašto je počela pisati blog na putovanju svog obraćenja, iako joj je oduzimao vrijeme i iako je privukao samo desetak čitatelja. Jednostavno, kad je prepoznala svoj plamen i počela pisati, osjećala se živom, a čak je i njena obitelj primijetila da je sretnija, iako konvencionalni odmor nije postojao u njenom životu.

"Just doing the basics to keep up with three kids in diapers drained me to the point that I spent most days running on empty. When I was first inspired to start that blog, I hesitated. I believed the conventional wisdom that says that busy people, especially women with young children, should not add any extra work ro their lives, in order to converse their energy. My whole life changed when I realized that instead of saping my energy, my blue flame gave me energy."

Jennifer na vrckasti način, uz puno primjera, pomaže čitatelju da otkrije talent kojim može širiti ljubav, bio on vjernik, ili ne. Kao i svojoj prijateljici na terasi newyorškog restorana, Jen savjetuje čitatelju da uzme papiriće (ili salvetice, ovisno o situaciji) i olovku i zapiše odgovore na sljedeća pitanja/zadatke (note: za svaki odgovor na raspolaganju je tri minute razmišljanja):

1. Nabroji situacije u kojima si se osjećao živim.

2. Što tvoji prijatelji mrze raditi, a ti voliš?

3. Sjeti se prilika u kojima si pomogao drugome.

4. Čime si se zabavljao kad si bio dijete?

5. Kome se diviš? Kojim poslom se bave oni kojima se diviš?

6. Kome zavidiš? Kojim poslom se bave oni kojima zavidiš?

7. Koje mane si najviše predbacuješ? Koje su njihove suprotnosti?

Negdje na papirićima, možda između redaka, krije se odgovor na pitanje "Što je tvoj blue flame"?

"When I talk about finding your blue flame, most people say they don't have one. The more I engage in these conversations, the more I think the opossite is true. Secretly, they are terrified they do have one. Because if they do, they might feel an obligation to use it."

U što god vjerovali, čitajući "Your blue flame" morate povjerovati u značaj pronalaska talenata koji su nam dani, a kojima možemo obdarivati ljude oko sebe. To je ono što nas ispunjava, što nas usrećuje, ono što čini svijet ljepšim mjestom. Ta mala kap u slapu ideja, dobrote i ljubavi. Sve o čemu autorica priča ima itekako smisla svakom tko je tijekom života pomislio "Nisam dobar ni u čemu" i "To što bih ja volio raditi, drugi ljudi već rade." Istina jest, svi se bojimo izložiti, svi se bojimo neuspjeha, svi smo skloni posramljivati sami sebe i uvjeravati se da smo ponizni. U svojoj knjizi Jennifer, potaknuta svojim iskustvom i svojim neuspjesima (a bilo ih je!), naglašava da je neustrašivost nešto što možemo uvježbati, a da je neuspjeh nešto što možemo prigrliti (gotta love the bomb!) na putu prema otkrivanju onoga za što smo rođeni.

Još uvijek mi je ova knjiga u rukama, ne žurim se pročitati ju, iako sam već nakon prvih nekoliko stranica shvatila da tek otkrivam pravi način korištenja svog talenta, ali da u svoje ideje nikad ne sumnjam. Ponekad valja biti strpljiv, čekati, osluškivati. Pa što ako i gubim entuzijazam i obeshrabrim se s vremena na vrijeme (kao, npr. prošli tjedan kad sam ili imala koronavirus, ili PMS, tko bi više znao) - kad u meni prsne iskra, učinit ću sve da njome zagrijem svijet, sigurna sam, makar njena toplina doprla samo do jednog čovjeka, makar njen žar potaknuo na radost samo jedno biće. Možda ne mogu zagrijati cijeli svijet, ali i jedno srce bit će mi dovoljno da znam da sam na pravom putu.

That's it. Ovog adventa idem all in. Neću čak ni s prijekorom gledati prozor susjeda na kojem se lampice šepure od 24. listopada (da, da, zapamtila sam datum konkretnog kićenja). Već prve adventske nedjelje izvadit ću sve drangulije iz kutije koju čuvam ispod kreveta, pogledat ću Serendipity i Frozen (prvi dio, drugi mi je lame) i pijuckati vruću čokoladu (čitaj: kuhano vino). Onda ću kupiti deset kila brašna i pola kile cimeta, desetak božićnih limenih kutija (kunem se, jednog dana naći će me zatrpanu ispod limenih kutija za kekse) i baciti se na peckarenje kolačića. Pročitat ću Božićnu frulu Stjepana Lica, napisati pismo Djedu Mrazu (damn, sjetila sam se da sam JA Djed Mraz), napravit ću gingerbread house, ma čak ću i djecu uključiti u proces izgradnje, kad je bal...! Pogledat ću prva tri nastavka Sam u kući, Grincha, a za kraj ću ostaviti plakanje uz Georgea Baileya. Obećavam, bor ću okititi tek na Badnjak, nisam psihopat. Za dodatnu božićnu čaroliju, pročitat ću cijelu kolekciju božićnih knjiga, a i vama predlažem isto. Bilješka: kao i svaka druga lista božićnih knjiga, i ova je totalno subjektivna pa imajte to na umu kad je poželite kritizirati.

1. Božićna priča Charlesa Dickensa - za klasičare

Ova je lista složena nasumičnim redom - osim u ovom slučaju - jer A Christmas Carol je broj jedan svih božićnih lista. Iako je izdana 1843., ovu uspješnicu velikog Charlesa Dickensa do danas nitko nije nadmašio! Fabula je svima poznata - mrzovoljnog Ebenezera Scroogea na Badnju večer posjećuju tri duha, a njihov posjet rezultira Scroogeovim iskupljenjem. Ova predivno napisana (jer Dickensonov izričaj je ono što čini ovu priču klasikom) knjižica alegorija je kršćanske nauke i, bili vi vjernik ili ne, zaslužila je biti pročitana i ovog Božića (ali, u prijevodu Predraga Raosa, jedino njega priznajem kao vjerodostojnog!).

2. Pod starim krovovima Ksavera Šandora Gjalskog - za nostalgičare

"Snijeg uistinu padaše tako gusto, ustrajno i neprekidno da je bilo potpuno opravdano nadati se saoniku. Crne grude na polju sve su više iščezavale, već se nijedan jarak među slogovima ne raspoznavaše. Po gustim se brežuljcima niski grmovi borovice svojim cr-nim granjem oštro lučili od jasnoga bijeloga plašta snježnoga i pričinjali se kao pjege na runu starih, kraljevskih mantija. Golo granje drveća, po kojem su se hvatale fine igle inja, sad se sve više sagibalo pod trhom snijega. Zrak, oblaci, sva visina: sve se gubilo u sipa-nju snijega, niotkuda se ne čuje ništa, tek se tužno koji put nezgrapnim graktom javljaju vrane i svrake, polijećući niskim, kratkim letom od jednoga polja do drugoga, ili časomi-ce zamnije dolje iz ravnine, od potoka i crnih voda, čeznutljiv krik divlje patke, da se on-da odmah raspline u dalekom ovom miru. Inače sve tiho, ukočeno, gluho: gotovo nedo-hitna tišina, u kojoj i naši koraci odjekuju, te glasno pod nama škripi i cvili mladi snijeg. Nešto svečano, veličanstveno naleglo na sav kraj, baš kao da se pripravlja da dostojno dočeka mladoga kralja nebeskoga!" Riječ snijeg Gjalski u Pod starim krovovima spominje dvjestotinjak puta, gotovo sam sigurna, a to je dovoljan razlog za čitanje ovog domaćeg klasika ako se zaželite bijelog Božića.

3. Klub božićnih kolačića Ann Pearlman - za prijateljice

Marnie, Charlene, Rosie, Juliet, Laurie, Alice, Jeannie, Allie, Sissy, Vera, Tracy i Taylor - ne, to nije Mambo no. 5, to su žene koje se sastaju u prosincu i dijele životne radosti i tuge, i recepte za kolačiće. Zbog ovih dvanaest priča koje pršte girl powerom i mirisima vina i vanilije mogli biste sazvati, well, Zoom sastanak s prijateljicama. Budite odgovorni!

4. Jednog dana u prosincu Josie Silver - za romantičare

Znate ono kad Alanis otpjeva "It's meeting the man of my dreams, and then meeting his beautiful wife, and isn't it ironic, don't you think?" Eh, upravo se to dogodilo Laurie, modernoj ženski koja ne vjeruje u ljubav na prvi pogled, a onda mjesecima u strancima traži čovjeka na kojeg je bacila oko iz autobusa. Što se dogodilo dalje, provjerite u ovom bestseleru Sundy Timesa i New York Timesa koji je preveden na više od 25 jezika.

5. Rođena na Božić Julijane Matanović - za brižne dušice

Lani sam knjigu Rođena na Božić Julijane Matanović pronašla ispod bora. Iako ju krasi idilična naslovnica, ovo nije knjiga o božićnoj idili, nego o autsajderima, usamljenicima, čudacima - svakome koga Božić zatekne samog i žalosnog. Čitajući ovu knjigu, čitatelj na sebe preuzima veliku odgovornost - darovati tračak božićnog svjetla onima koji su ga dočekali u mraku, pa čitajte s oprezom.

6. Božićni pulover Glenna Becka - za emotivne frajere

Glenn Beck problematični je američki politički komentator, radijski voditelj, televizijski producent, liječeni alkoholičar, ma svašta nešta, a u ovoj simpatičnoj knjizi otkrio je dirljivu obiteljsku priču, based on a true story, u kakvoj će se pronaći svaki dječak koji je, umjesto željenog prijevoznog sredstva, za Božić dobio pulover, ili gaće, ili čarape, ili što već sredovječne žene vole poklanjati.

7. Polarni ekspres Chrisa Van Allsburga - za najmlađe

Možda ste gledali ekranizaciju ovog božićnog klasika, ali sigurno ne znate da je njegov autor skromni umjetnik Chris Van Allsburg, ilustrator i književnik za djecu, tvorac fantastičnog Jumanjija, poznat i po ilustracijama jednog od američkih izdanja Kronika iz Narnije! Dječaka na Badnju večer posjećuje vlak koji putuje prema Sjevernom polu. Hoće li se ukrcati, upoznati Djeda Božićnjaka i zašto treba krpati rupe na džepovima saznajte u ovoj must have božićnoj slikovnici.

8. Pisma Djeda Božićnjaka J. R. R. Tolkiena - za fantasy sljedbenike, velike i male

Zamislite da ste dijete i da svake godine u vaš dom stižu pisma Djeda Božićnjaka, i onda zamislite da vam je otac veliki Tolkien i da ta pisma danas možete pročitati u ovoj blagdanskoj zbirci o Djedu Božićnjaku i njegovim zgodama i nezgodama, popraćenoj Tolkienovim ilustracijama. Jeste? Da citiram čuvenog Keanu Reevesa: "Whoa."

9. Kako preskočiti Božić Johna Grishama - za Grincheve

Ako vam se digne kosa na glavi kad čujete "All I want for Christmas is you" na radiju, ako prezirete lampice svog susjeda i od francuske salate bude vam zlo - postoji božićna knjiga i za vas. Luther i Nora, glavni likovi ovog duhovitog romana, odlučili su preskočiti Božić, organizaciju velikog partyja za susjede, božićni shopping i sve običaje i, umjesto toga, otići na krstarenje. Ipak, iznenadni poziv njihove kćeri koja stiže kući i očekuje božićni ugođaj mijenja njihov plan, i all hell breaks loose.

10. Matt Haig - za sve

Nedavno sam pročitala knjigu "Kako zaustaviti vrijeme, zaljubila se u Toma Hazarda i svečano obećala teti knjižničarki da ću u ruke odmah potom uzeti božićnu kolekciju Matta Haiga, britanskog autora kojim bi se oduševio i Charles Dickens. U Dječaku zvanom Božić upoznajemo neustrašivog Nikolasa, dječaka koji će postati Otac Božić, a koji hita spasiti svog oca na ekspediciji koja traži vilenjačko selo Elfhelm. U Djevojčici koja je spasila Božić upoznajemo malo bolje Ameliju, malu dimnjačarku koja bježi iz ubožnice gospodina Jezovitog i spašava vilenjake i Oca Božića. Ovo su definitivno dječje knjige, što će reći da su pod 1. - gotovo nepodnošljivo čarobne i pod 2. - da će vam čitanje ovog božićnog serijala koji miriše na medenjake postati nova tradicija, najprije vama, a onda i vašoj djeci.

Da pitate mog muža zašto me oženio, jedan od odgovora bi sigurno bio i: "Da ne moram više smišljati što pokloniti nekome." S onom riječju "Uzimam" ja sam, naime, svom mužu obećala vjernost u dobru i zlu, i to da ću do kraja života ja biti zadužena za rođendanske, božićne i sve druge vrste poklona. Onima koji me znaju poznato je da mi to nije tlaka - ionako ja vječito glavu razbijam time kome ću što pokloniti i, iako većinom polazim od pogrešne pretpostavke da drugima treba ono što meni treba, i rijetko kad nekoga poklonom baš oduševim, čitav proces biranja poklona nešto je čemu se veselim. Posebno me ludilo obuzme u prosincu kad danima kupujem i guram poklone po ladicama i ormarima, skrivajući ih od ukućana. Ovog sam prosinca uranila jer neke ću poklone slati i poštom (ove godine podijelila sam svakakve pakete - od onih koji su sadržavali svježe ispečeni kruh do onih koji su sadržavali rabljene cipele), pa ne treba časiti časa. Upalim si božićni album gospodina Bublea pa zamatam dok mi ne ponestane celofana i ukrasnih vrpci. Ovo su samo neke od ideja za poklone - za one koji razumiju muku mog muža.

Little Miss Puu

Svekrvi smo za rođendan dali izraditi dasku za rezanje s izrezbarenim Frankinim crtežom nje, brata i naših nećaka. Baka je bila oduševljena, i iako je ovo divan i funkcionalan poklon (obožavam takve), ona ga koristi samo kao dekoraciju.

Puro Amor Design

Ako baš niste kreativni, a volite pokloniti nešto što se ne proizvodi masovno, onda su šalice, jastučnice, posteri, majice i cekeri duhovitog i toplog hrvatskog branda divan izbor.

Domaćic a

Kad je o kuharicama riječ, neka mi nitko ne zamjeri, ali kuharica Sanje Mijac je jedina kuharica koju trebate. Prilagođena našem podneblju i načinu života, ova kuharica evocira neka jednostavnija vremena koja ćete pokušati replicirati, bili vi vrsni kuhar ili tek amater.

BooLab

Blesavu Martinu iz BooLaba, malog laboratorija prirodne kozmetike, možda i pratite na Instagramu - i teško da niste poželjeli njene Lips & Cheeks stickove koje možete trackati po cijelom licu i biti beautiful.

Debora Jo

Znam da ova godina nikoga nije inspirirala na planiranje i kupnju planera, ali sljedeća mora biti bolja! Ukoliko želite svoja promišljanja i planove podići na višu razinu, uložite u duhovne dnevnike i planere Kristine koja stoji iza ove poticajne web stranice.

Sister Blister

Lokal patriot sam pa tako uz osječke proizvode, slučajno, promoviram i virovitičke. Osim Sanje Mijac, i žene iza profila Sister Blister su iz Virovitice, i ondje šiju svoje živopisne i pamučne (zar nije postalo nemoguće pronaći odjeću od prirodnih materijala?) haljine, duksice, majice. Ja ih imam već četiri, u ljetnim i zimskim varijantama, i sumnjam da ću tu stati.

Blažeković medičar i voskar

Zaista smo sretnici što u u Osijeku imamo obrtnike koji vrijedno izrađuju ovakve ljepote već dvije generacije, od 1953. godine. Ako želite nešto uistinu posebno, darujte licitare Blažeković. Nose duh prošlih Božića i nikoga ne ostavljaju ravnodušnima.

Sovica

Personalizirani jastučići i poplunčići krasan su poklon ako želite da prvi Božić vaše bebe bude nezaboravan. Sa Sovicom sam poslovala nekoliko puta i imam samo riječi hvale - u moru proizvoda za najmlađe, ona je moj broj 1.

Tisak

Nemamo puno vremena, nemamo velik budžet, nemamo pravo šetati okolo po gradu i shoppingirati kao da sutra ne postoji - zato sam bakama i djedovima naručila fotokalendar s fotografijama njihovih unuka (ali psssst!) - ionako ne postoji ništa što ih veseli više od njih!

Kragrlica

Ako vaš obdarenik (obdarenica, nećemo se lagati) voli nakit, zgodan izbor je nakit od mjedi - vrlo elegantan i efektan!

Issa Arts

"Pa koliko lončića ti treba?"čudio mi se muž. Ne treba mi ih puno, ali Issin mi treba, molim lijepo! U znak zahvalnosti za praćenje ovog bloga u njegovim počecima, morala sam se opremiti Issinim čestitkama i lončićem s preslatkim božićnim to do popisom.

"Božić je već počeo!" nasmiješio mi se mladi, uvijek rasploženi poštar (smiri se, mužu, zvonio je samo jednom), i predao mi naramak knjiga. Naime, čuli su u Mozaik knjizi da mi je Matt Haig, britanski književnik i novinar, nova opsesija i iznenadili me njegovim božićnim serijalom. Nisam sigurna bi li se na popisu Djeda Božićnjaka moje ime moglo pronaći u koloni Dobri ili Zločesti, ali ponizno sam prihvatila darak i bacila se na čitanje knjižica ovog majstora čarolije koja je uvijek prikladno dozirana i lišena pretjerane sladunjavosti.

U knjizi mog imenjaka "Dječak zvan Božić" saznajemo, naime, pravu istinu o Ocu Božiću (pitajte vile prgavice zašto ga danas zovemo Djed Božićnjak). Prije nego je postao glavni i odgovorni dostavljač poklona i širitelj zaraznog veselja, dječak Nikolas bio je samo drvosječin sin i živio je u drugoj najmanjoj kolibi u Finskoj. Bio je zadovoljan i skroman, i znao je da, "ako imaš bogatu maštu, zaista nije važno koliko je kuća mala", a onda je njegov otac nestao na ekspediciji koja je tragala za vilenjacima. Drvosječa Joel vjerovao je da postoji čarobno selo Elfhelm, a "ponekad je vjerovati jednako dobro kao znati." Moć vjere jedna je, ako ne i jedina, dobra stvar kojoj je Joel poučio svoje neustrašivo dijete koje polazi u potragu za svojim ocem i putem se suočava s netrpeljivošću vilenjaka i agresivnošću očeve bande. Ako želite saznati više o mjestu gdje žive vilenjaci, odakle sobu Blitzenu ime, više o umijeću penjanja kroz dimnjake, razlog Djedovog nošenja crvene kape, odakle mu taj radosni ho-ho-ho smijeh, zašto se pokloni trpaju u čarape i koju hijaluronsku kremu Djedica koristi protiv starenja - pročitajte ovu pravu blagdansku pustolovinu!

"Djevojčica koja je spasila Božić", pak, započinje pričom o Ameliji, siromašnoj djevojčici koja je prvo dijete, kako saznajemo još u "Dječak zvan Božić", koje se ikada probudilo na božićno jutro, prvo dijete koje je povjerovalo da ništa nije nemoguće i kojemu dugujemo samo postojanje Božića. Njena majka je bolesna pa Ameliji prijeti sudbina koja zadesi svako siroče u Londonu u doba kraljevine Viktorije - ubožnica, i to ubožnica gospodina Jezovitog, koji je, hm, pa, poprilično jezovit. S tračkom nade osmogodišnja dimnjačarka piše Ocu Božiću pismo, a kad Božić biva otkazan (samo mala nezgodica s trolovima, no biggie), ona shvaća da je ostala sama na ovom svijetu, ako ne računamo mačka Kapetana Čađu. Optimistični nisu niti vilenjaci u Elfhelmu koji, usprkos razaranju ubertrola, još uvijek mirišu na medenjake i još uvijek nose sapune u džepovima (to su osnove obrane protiv trolova, duh!). Barometar nade Oca Božića ne pršti od svjetlosti i ne preostaje ništa drugo nego pronaći dijete koje je nekoć najviše vjerovalo da je "čak i u svijetu punom ljudi poput gospodina Jezovitog - magija moguća". No, Ocu Božiću to neće biti nimalo lak zadatak, a ako vas zanima je li u svom naumu uspio, kako mu je pomogla kraljica Viktorija, koga je putem pogodila Amorova strelica, što je Djedica rekao Charlesu Dickensu i zašto je Amelijina majka vjerovala da je život kao dimnjak - posegnite za drugim nastavkom božićnih čuda iz tipkovnice Matta Haiga (meni i dražim od prvog!).

"Voljela bih da sam vjerovala u magiju. Da sam mogla vjerovati u to da se neke stvari ne mogu objasniti. Da sam u životu imala malo zagonetnog. Tada bi sve bilo lakše. Znaš, u mom životu nikada nije bilo tajnovitosti, nikada. Sve što sam činila bilo je unaprijed isplanirano, a to zna biti dosadno poput londonske magle."

Znam, znam, ove knjige mogu se pronaći u katalogu dječje književnosti, ali, moram priznati, poslužile su mi kao šljokičasti pojas za spašavanje u stvarnosti u kojoj trenutno svi jedva plivamo. Možda ne moramo sve znati, možda je odmak od svijeta sve što nam treba, možda su, na kraju ove čudne i naporne godine, knjige za djecu ono za čime naše čitateljsko nepce vapi. Dopustite si malo čarolije, nek ovlada vama, nek čitanje ovog serijala uz kuhano vino i kolačiće posute cimetom postane vaša blagdanska tradicija. Neka su vam dani merry and bright, ukrasite kuću lampicama i pjevajte "Zvončiće" iako vani još liju kiše jesenje. Toplo preporučujem, jer poblesavila sam i sama - počela sam se smješkati figuricama i čokoladicama u obliku Djeda Božićnjaka u dućanima, a do sada sam kolutala očima kad god bi se pojavio taj prezreni simbol komercijalizacije Božića, dana na koji slavimo rođendan djetešca koje je otkupilo svijet (priznali vi ili ne, that's what it's all about). Svečano obećajem, bit ću pristojna prema Djedici, odsad pa nadalje, i s dragošću ću se prisjećati socijalističnih fotografija mene i uplakanih sestara na njegovom krilu - iz ljubavi prema Mattu Haigu, modernom Dickensu, i njegovim likovima dječice koja su, usprkos svim grozotama svijeta, pokazala da postoje mjesta radosti i ljubavi, da je obitelj važnija od novih igračaka (čak i kad ti je jedina igračka lutka od repe), da su čuda moguća i da dijete može promijeniti, da ne kažem - spasiti, cijeli svijet.

Napisano za Ziher.hr

Vjerujem da ste ovih dana već u planiranju božićnih slastica, jer lakše se usredotičiti na stvaranje popisa koji sadrže maslac i čokoladu za kuhanje, nego slušanje vijesti i spoznaju da za Božić ne bismo trebali vidjeti svoju obitelj i prijatelje. Stigli su mi u inbox i neki upiti od mladih domaćica koje ovog Božića prvi put prave gozbu za svoju novoosnovanu obitelj, pa danas dijelim recepte za kolačiće koji su gotovo svakog Božića moj odabir. Moram reći da za Božić obično pravim četiri ili pet vrsta suhih kolačia, a onda za Novu godinu i spektakularni doček u dnevnoj sobi napravim tortu, najčešće prema receptu Sanje s bloga Domaćica (ove godine ću po stoti put napraviti Cheesecake, jer se prije par godina muž predozira Ferrero Rocher tortom, a lani smo pretjerali sa Sočnom rafaello tortom).

1. Mekani medenjaci s bloga Reci Peci Sandre Gašparić (recept je prepisan s bloga)

Nitko se ne razumije u kolače kao Slavonke, zato najčešće isprobavam upravo recepte s blogova Slavonki. Ovi Sandrini medenjaci - koje pravim u obliku kuglice, s orahom na vrhu, i ne moraju odstajati da biste uživali u njima - božićni su standard u našoj kući.

35 dag glatkog brašna

20 dag šećera

10 dag mljevenih oraha

3 žlice meda

2 jaja

1 žličica cimeta ili začina za medenjake

1/2 žličice sode bikarbone

1 vanilin šećer

U većoj posudi promiješati sve suhe sastojke, dodati jaja i med pa rukom umijesiti tijesto. Moram vas upozoriti da ovo nije nimalo lak zadatak, jer mijesiti se mora dosta dugo, masa je užasno rasipna i suha i u jednom trenutku će vam se sigurno učiniti da ste negdje pogriješili ili da je recept krivi. Ali nije! Tako treba biti – samo nastavite rukama, više tiskati tijesto nego mijesiti kao klasično prhko, te pokušavati pritiscima dlanova napraviti kuglu. Nakon nekog vremena ćete primjetiti kako je masa sve kompaktnija i sjajnija i kako se sve lakše oblikuje.

Omotati tijesto prozirnom folijom i pospremiti u hladnjak na 30 min.

Razvaljati tijesto valjkom na debljinu od 1/2 – 1 cm i rezati željene oblike modlicama. Prilikom razvaljavanja bi opet mogli imati poteškoća sa pucanjem tijesta (jer doista je jako prhko) pa si pomozite tiskanjem dlanom na mjestima gdje je tijesto puklo. Ako nemate volje za valjanje i rezanje modlicama, možete od mase raditi male kuglice, malo ih dlanom spljoštiti pa ih tako ispeći.

Slagati ih u lim na papir za pečenje u malim razmacima jer će se pečenjem raširiti te ih premazati bjelanjkom i posipati sjeckanim lješnjacima ili krokantom.

Peći ih u prethodno zagrijanoj pećnici na 180℃ 10-15 min. Dužina pečenja ovisi o debljini na koju ste ih razvaljali. Pazite samo da ih ne prepečete (što ćete primjetiti po rumenoj boji od gore) jer će tada medenjaci biti tvrdi.

Ostaviti ih na limu dok su vrući i dok se malo ne stvrdnu, a tada ih premjestiti u metalne kutije s poklopcem.

2. Raspucanci

Puno je recepata za čokoladne raspucance, dobri su čak i s limunom, ali ono što ih razlikuje jest rade li se od čokolade za kuhanje ili kakaa - po mom iskustvu, ljepše puknu i čokoladniji su ovi s čokoladom za kuhanje. Ne sjećam se odakle mi točno ovaj recept, ali isproban je puno puta.

2 jaja

60 g maslaca

100 g šećera

200 g čokolade za kuhanje

1 žličica ekstrakta od vanilije

200 g glatkog brašna

1 žličica praška za pecivo

prstohvat soli

Čokolada i maslac se istope, napravi se smjesa od svih sastojaka i drži par sati u hladnjaku. Žlicom se uzimaju kuglice i valjaju u kristal šećer, a potom i u štaub šećer. Peku se na 180 C 8-10 minuta (trebaju biti još mekani kad se izvade iz pećnice).

3. Božićni kruh mame Branke

Ovaj recept dobila sam od mame, ali ne znam od koga ga je ona dobila. Svidjet će se svima koji vole engleske keksiće i čaj. Čisti Dickens!

12 dkg suhih šljica

15 dkg lješnjaka

12 dkg smokava suhih

20 dkg grožđica

12 dkg šećera

3 jaja

vanilin šećer

limun korica

cimet

12 dkg oštrog brašna

5 dkg gustina

1 žličica praška za pecivo

Suho voće treba izrezati na komadiće, sve smiksati (smjesa bude kao za biskvit) i peći na 180 C u kalupu za metar kolač (znate, onaj rebrasti).

4. Mamina medena srca

45 dkg meda

25 dkg šećera

10 dkg maslaca

2 jaja

malo soli

cimet

1 kg brašna

soda bikarbona

pekmez

čokolada za kuhanje i margarin u istom omjeru ako ćete raditi glazuru

2 jaja miksa se na vatri s 25 dkg šećera, doda se 45 dkg meda, makne se s vatre i doda 10 dkg maslaca, kilogram brašna, malo soli, cimeta, sode bikarbone. Tijesto se valja i vadi kalupićima. Peče se na 180 stupnjeva par minuta. Ispadnu jako tvrdi, pa se ljepe domaćim pekmezom, a može se i preliti glazurom. Nakon par dana će se opustiti i bit spremni za papanje.

5. Marijini starinski krancli

Najfinije krancle jela sam kod svoje prijateljice Marije, mislim da je njihova tajna upravo u ovoj masti. Tako su prhki, tope se u ustima. Mljac!

200 g svinjske masti

1 jaje

1 žumanjak

500 g brašna

80 g štaub šećera + vanilin šećer

sok od 1 limuna

štaub šećer za uvaljati

Sastojci se zamijese, a tijesto se razvalja na 0.5 cm debljine. Peče se na 180 C. Keksići se mogu cijeli uvaljati u štaub ili se može samo gornji dio krancla posipati dok su još vrući.

6. Rafaelo

Moj muž obožava kokos pa me rafaelo i kokos rolat, kolači koji se ne peku spašavaju - ne oduzimaju puno vremena, pa uvijek možete napraviti još jednu rundu ako se prebrzo pojedu. Po ovom receptu pravim uvijek pola smjese, jer mi inače ne bi stala francuska salata u hladnjak (prioriteti, prioriteti).

0,5 L slatkog vrhnja

1,5 žlica margarina

200 g bijele čokolade

100 g štaub šećera

200 g kokosa + kokos za uvaljati

Zagrije se vrhnje i u njemu otopi margarin. Makne se s vatre pa se doda čokolada, kad se otopi i ona, doda se kokos i šećer. Drži se u hladnjaku preko noći, prave se kuglice i uvalja u kokos (unutra možete stavljati lješnjak ili badem).

7. Lješnjakovi trokuti

Tijesto:

200 g brašna

100 g šećera

50 g maragarina

1 jaje

vanilin šećer

1/2 žličice praška za pecivo

Pekmez od šljiva

Nadjev:

100 g maragrina

100 g šećera

2 žlice mlijeka

100 g prženih mljevenih lješnjaka

100 g sjeckanih lješnjaka

1 vanilin šećer

Glazura:

100 g čokolade za kuhanje

100 g margarina

Zamijesi se tijesto, razvalja na 1 cm debljine, stavi u zamašćen i pobrašnjen pleh veličine pećnice. Premaži pekmezom od šljiva (marmelada bi bila preslatka u ovom slučaju). Margarin, šećer i mlijeko stavi u posudu i zagrij na vatri. Kad zavrije, makni s vatre, dodaj lješnjake i vanilin šećer. Nek se prohladi desetak minuta, da ne ide na tijesto vrelo. Stavi onda na tijesto premazano pekmezom i peci dvadesetak minuta na 180 C. Vrući kolač izeži na kvadrate, pa na trokute. Glazurom od čokolade može se prošarati kolač ili se krajevi trokuta mogu umakati u glazuru od čokolade i margarina u istom omjeru.

Tijekom mojeg srednjoškolskog obrazovanja dogodio se jedan incident. Dobro, dogodilo ih se više, ali ovaj je jedan od smješnijih, i, za razliku od većine, istinit. Bilo je to jedne od izbornih godina (ne znam što se točno biralo - kad nemaš pravo glasa, politika te u životu i ne prati u stopu), kad je GONG obilazio škole i pokušavao od nas napraviti odgovorne građane koji će danas-sutra odlučivati o vlasti u državi. Ne znam kakve veze to ima s izborom zastupnika u parlament ili s izborom predsjednika, ali, nakon predavanja usred sata informatike, GONG-ovci su nam podijelili prezervative. Koliko me sjećanje služi, bili su narančaste boje i na njima je velikim tiskanim slovima pisalo GONG. Slegnuli smo ramenima i spremili ih u torbe, potajno se pitajući hoće li im rok trajanja isteći prije nego nama, junferima, uistinu zatrebaju. Nakon nastave sam otišla na kavu s momkom (današnjim mužem - toliko o mom questionable moralu), a školska torba završila je u rukama mog tate, kojeg sam srela putem iz škole i koji se ponudio odnijeti je kući. Moj se tata inače ne uzbuđuje lako, ali tog me dana, nakon površne pretrage moje torbe (zapravo, nikad nije razjašnjeno kojim povodom je do tog čina došlo), nazvao - potpuno izbezumljen. Njegova prvorođena u školskoj je torbi imala prezervativ. Jedan jedini. I na njemu je pisalo GONG, ali mora da on to, zasljepljen samom simbolikom tog malešnog predmeta, nije niti primijetio. Rečenice tipa "Jesi li ti normalna?! Hoćeš ostati trudna!?" vrištale su iz mobitela, a ja se na prvu nisam tog sirotog prezervativa niti sjetila, pa se nisam sjetila niti objašnjenja koje bi umirilo ludilo jednog tate koji ima tri kćerke i koji se, možda i po prvi put, suočio s odrastanjem jedne od njih. Tata je cijeli dan proveo hiperventilirajući i imajući me na oku, a meni i danas, kad god vidim GONG na televiziji, padne mrak na oči.

Ovog nimalo seksualnog ekscesa sjetila sam se čitajući "Povijest pornografije" Gorana Tribusona, knjige iz 1988. koja je ovomjesečni izbor mog book cluba (da, pornografija je Vinskim mušicama prioritet čak i u predblagdansko vrijeme - zato ih i volim!) i učinilo mi se sasvim logičnim da se roman o odrastanju jednog muškog čeljadeta povezuje s pornografijom, kad je čak i moje poprilično naivno i nevino stasanje u ženu obilježeno seksualnim skandalima. Roman o generaciji rođenoj 1948., kojoj, gle čuda, pripada i sam autor, započinje pogrebom jednog od njih, jer "pogreb je sasvim loš kao krajnji ishod nečijih životnih planova, ali je sasvim dobar kao početak romana." Milan Grabar, zaogrnut američkim "montgomerijem", Ljubo Brabec, direktor lokalnih kinematografa, Ljubina uplakana supruga Irena, debela Arleta, nekoć gradska ljepotica, i njena kćerka Ines, naš pripovjedač, Stanislav Ivančić, pa i Jaromir Kralik, zvan Brambor, prijatelj koji je aktualnog pokojnika već deset godina čekao na drugoj parceli istog groblja - svi su se okupili odati počast slavom šarmeru sumnjivih poduzetničkih vještina, Čedi Kralju, Delonu. Iste večeri, na Stanislavova vrata dolazi Miki Grabar i u ruke mu predaje tristotinjak stranica "neotuđive svetinje", "jer mu nešto mora ostaviti." U životu punom sastanaka i rastanaka, pripovjedač bez prenemaganja pozdravlja prijatelja i otvara Mikijevu "Povijest pornografije" - "tekst koji je povijest, estetika, traktat, biografija, intimni zapis, patologija, fantastika, opscenost, bildungsroman, hrestomanija, a prije svega uspomena i privatna mitologija kojom započinje nesiguran i krajnje subjektivan zapis" o Mikiju Grabaru i našem Stanislavu.

Stanislav Ivančić svojim pripovijedanjem nadopunjuje Mikijevu "Povijest pornografije", a pripovijedanje je podijeljeno na poglavlja, počevši od njegovih vrtićkih pustolovina, oca u kojem je "tinjala švejkovska crta" i koji je uvijek pričao iste anegdote ("usmeni literat", tako ga je nazvao), pionirskih zakletvi i uvjerenja dječurlije da se bori za najpravednije i najbolje društvo. U drugom poglavlju, pak, pripovjedač nas upoznaje sa živahnim članovima svoje klape, npr. Čedom koji ih je u četvrtom razredu osnovne škole zainteresirao za umjetnost donijevši u školu "Nudes of european painting", zahvaljujući kojoj su počeli razlikovati kolektivnu i individualnu pornografsku koncepciju. Nekome tko nije dosad čitao ništa Tribusonovo teško je dočarati duhovit i lepršav način izražavanja ovog prekomjerno elokventnog autora, ali dovoljno je pročitati poglavlje od dječacima koji upaljenu cigaretu smatraju pretpostavkom zrelosti i koji su na gradskim bazenima upražnjavali peep show u tolikoj mjeri da su izgledali kao da boluju od bolesti nedostatka pigmenta da biste shvatili da vam se u rukama nalazi antologijsko djelo.

Tijekom čitanja ovog detaljnog, nostalgičnog i autentičnog zapisa jedne generacije, neprestano mi je na pameti bio moj prepametni otac (koji i dan-danas za moje postojanje krivi svoje nedovoljno poznavanje ženske anatomije i kondoma kao izuma modernog čovječanstva), rođen u 60.-tima, koji bi se ovom knjigom oduševio i više nego ja. Njegove omladinske priče koje sadrže pojmove kao što su ŠUP, TV u boji, trafika, kasarna i drugarstvo, koje vrve živopisnim nadimcima ljudi koji su se borili s terminologijom ljubavnih odnosa, dok im je "immisio penis bio samo dalek, mutan i neizvjestan cilj" nalik su pričama mladog Stanislava, pisca u usponu koji se, gdje god ga život odveo, uvijek vraća gradu svog odrastanja, i ljudima kojima se ne treba opravdavati. Možda mislimo da smo napredovali, možda će milenijalci ovakve knjige naslikavati za Instagram, a nikad ih neće pročitati, možda se čak i trudimo zaboraviti mjesto i vrijeme iz kojeg smo potekli, ali Tribusonovih četiristotinjak stranica dovelo me do jednog zaključka - povijest se uvijek ponavlja, pa čak i povijest pornografije - to je neizbježno.

Možda dolčevita više nije "temeljni artikl modernog odijevanja", možda ploče više nisu "prostor traženja vlastita identiteta", i možda se svaka generacija na svoj način hvata ukoštac sa životnim nedaćama, ali u mnogočemu smo sličniji nego što mislimo - jer, svi mi čekamo svoju priliku i radimo šugave poslove gledajući druge koji su se zaposlili preko štele, uvijek čekamo da se vlast promijeni, da sutra bude bolje, uvijek se, odrastajući, borimo s defetizmom, svaki mladac uvijek je u krivu kad je posrijedi svađa s ocem, bar dok ne pronađe zaposlenje, sve naše priče iz mladost uključuju pijanke, penjanje po krovovima (i gašenje vatre na njima) i sulude karijerne planove, svi smo preuranjeno doživjeli gubitak prijatelja koji nas je pripremio za ulazak u svijet odraslih, incestuozne ljubavne veze prijatelja iz klape, idealizam i mudrovanja zbog kojih se zaboravljaju zakletve na "vječno prijateljstvo". I, kad bolje razmislim, hvala Bogu da je tako, jer, da je drugačije, ne bismo se imali čega prisjećati, ne bismo se imali čemu smijati, ne bismo imali o čemu pisati. Pisati i čitati - "namjerno, temeljito i bez ostatka."

Nisam ja od kamena, i ja se raspametim kad vidim netkom objavljene korice knjige omiljenog mi autora, ali, kao i svaki pravi knjigoljubac, one prave knjiške leptiriće osjetim samo kad u ruke uzmem rabljenu knjigu - knjigu koja je čitana, uz koju se plakalo, koju se nekoć umatalo u šarene ukrasne papire i pružalo u ruke s uzvikom: "Sretan rođendan!" Kad bolje razmislim, neka od svojih najvećih blaga pribavila sam upravo u antikvarijatima ili na sajmovima, korice su im izraubane, listovi požutjeli, a na naslovnoj stranici stoji posveta koja nije upućena meni, tek trenutnom vlasniku. Jer, knjige nisu dekoracija na polici, one čuvaju čitave živote, kako onih koji su ih pisali, tako i onih koji su ih čitali. Zato, ako na interliberskim i crnopetkovskim popustima niste uspjeli pronaći pravi poklon za nekoga tko vam je drag, ili za sebe, inspirirajte se sljedećim navodima.

Lektira

Otkad sam se upustila u roditeljske vode, skupljam knjige koje bih voljela da jednog dana čitaju moja djeca, a osobito sam luda za starim izdanjima lektirnih naslova koje većinom kupim u osječkom antikvarijatu Ezop. Zato imam npr. Družbu Pere Kvržice M. Lovraka iz 1963. i Paukovu mrežu E.B.Whitea iz 1979. godine, a obje sam platila 29 kn, čini mi se. Na jednom sam sajmu za desetak kuna pronašla knjigu Filip - dječak bez imena s potpisom autora, Ante Gardaša, a u na osječkom Sajmu antikviteta počastila sam se Ćopićevom Orlovi rano lete, jednom od prvih knjiga koje sam, izvan lektire, posudila u gradskoj knjižnici. Lani sam za Božić djeci poklonila Božićnu frulu Stjepana Lica, a ovog mi je Adventa za oko zapela Legenda o božićnom licitaru Tihomira Horvata (u Ezopu joj je cijena 19 kn).

Klasici

Obožavam klasike i radujem se što su neki od njih ove godine doživjeli novo hrvatsko izdanje, ali klasici koji su utočište pronašli na mojim policama dopremljni su iz antikvarijata - ondje sam kupila Dickensonov evergrin - Božićnu priču (tridesetak kuna), neke od knjiga Oscara Wildea i Marka Twaina, romantične Orkanske visove Emily Bronte, a i Sluškinjinu priču Margaret Atwood (za pišljivih 39 kn - doduše, prije cijele gungule koja je nastala povodom istoimene serije). Ako tražite božićni klasik, Božić Hercula Poirota uvijek popularne Agathe Christie, ili Kako preskočiti Božić, netipični roman Johna Grishama, možete u antikvarijatu pronaći za sitniš.

Domaći must have

Iako mi se čini da hrvatski čitatelji danas preferiraju prevedene knjige, mislim da su domaći klasici škrinjice koje čuvaju ljepotu u kojoj se svi možemo prepoznati - uvijek aktualni, uvijek novi, uvijek otkriće. Krleža, Šenoa, Tadijanović, Kumičić, Parun, Horvat - samo su neki od domaćih must have izdanja svakog knjiškog moljca. Knjige su to koje uvijek rado prelistavam i koje me uvijek iznova nadahnu.

Poslastice

Postoje knjige koje darivamo jedni drugima i postoje knjiške poslastice za koje smo spremni go the extra mile, poigrati se detektiva i pronaći ih u skladištu nekog antikvarijata kako bismo našem bližnjemu rekli: "Poseban si" (sjetite se samo Chandlera koji je Kathy poklonio prvo izdanje njene omiljene knjige - The Velveteen Rabbit). Npr., knjigu Vranjara Ivanke Vujčić Laszowski, šokačko-ciganski klasik, naručila sam čak iz omiškog antikvarijata Libri, a cijena dostave bila je veća nego cijena knjige, dok sam si ovo zgodno izdanje Pavličićevog Večernjeg akta, koje je svojim potpisom oplemenio i sam autor prilikom jednog našeg susreta, kupila kao utješnu nagradu nakon uzaludnog štrebanja za jedan nesretni ispit na osječkom pravnom fakultetu.

Napisano za Ziher.hr

Volim zamijesiti dizano tijesto. U lončić stavim deci mlijeka i pola deca vode, žličicu šećera i prstima izlomim kockicu kvasca pa ga kažiprstom umiješam u toplo mlijeko. Vjerojatno nitko to ne radi tako, jer čovjek je izmislio pribor za jelo baš zato da ne bi morao močiti prste, ali volim misliti da će baš zbog tog mog prsta tijesto narasti onoliko koliko treba, jer tako to radi moja mama. Kad se kvas napravi, dodam ga u brašno pa dopustim mikseru da obavi posao umjesto mene - moje ruke nisu jake kao mamine. Tijesto se zamijesi pa ga odložim na toplo mjesto, puštam ga da raste, neprestano se pitajući jesam li sve izvela kako treba i hoću li biti zadovoljna krajnjim rezultatom.

Dugo sam se pitala zašto idealiziram vlastiti odgoj i nastojim ga reproducirati na svojoj djeci kad dobro znam da moji nesavršeni roditelji nikad nisu pročitali niti jednu knjigu iz dječje psihologije, kad znam da su puno griješili, malo grlili, previše branili, premalo vjerovali, previše kritizirali. Čitajući knjigu "Pet jezika ljubavi djece" Garyja Chapmana i Rossa Campbella napokon sam pronašla odgovor. Naime, iako bi se njihov odgoj mogao u mnogočemu okarakterizirati kao "tapkanje u mraku", u jednom su moji roditelji bili uspješni - što god napravile, koliko god ih osramotile, koliko god puta se počupale i posvađale, koliko god grube riječi im izrekle (OK, izrekla), naši su nas roditelji uvijek voljeli, na neki svoj način. Možda nismo na vrijeme prepoznale jezik kojim su pokazivali ljubav, ali sada je poprilično jasno - svojom brigom, pa i zabranama, uvijek su nam davali do znanja da su tu za nas i da nas vole, i nikad nam ničega nije nedostajalo. Brinuli su se za naše sadašnjosti i za naše budućnosti. Sada, kad su se moja djeca odrekla ceremonija uspavljivanja, kad se sami znaju hraniti (znaju, ali neće!), kad se znaju izraziti, izboriti, kad je Juraj u terrible two fazi, a Franka jedna na-mahove-razumna petogodišnjakinja, mogu reći da je ključni zadatak jednog roditelja ne samo voljeti svoje dijete, nego biti siguran da dijete zna da je voljeno, samo zato što postoji. Ako taj zadatak ne ispunimo, uzalud nam trud, svirači.

O konceptu pet jezika ljubavi Garyja Chapmana već je bilo riječi na ovom linku, a budući da me oduševljenje njime još uvijek nije napustilo, morala sam pročitati i novo Verbumovo izdanje knjige u kojoj taj licencirani bračni savjetnik u suradnji s kliničkim specijalistom za psihijatriju djece veli da svako dijete ljubav prima i izražava na jednom od pet jezika ljubavi, daje jasne upute kako prepoznati djetetov primarni jezik ljubavi i na taj način mu pomoći da kvalitetnije usvaja nova znanja, a ujedno ga i disciplinirati uz uvjerenje da je bezuvjetno voljeno. Tako autori razlikuju tjelesni dodir kao način djetetova izražavanja ljubavi (neki ljudi se vole grliti, neki ne, primijetili ste?), riječi potvrđivanja (ako su primarni način izražavanja, a korištene su kao kazna, mogu uzrokovati doživotne traume), kvalitetno vrijeme (no. 1 jezik svakog zahtjevnog djeteta: "Mama, vidi me!"), darovi (da, darovi su i odjeća i hrana koju djeci kupujemo) i djela služenja.

Na samom početku autori slikovito objašnjavaju čitav koncept - djetetova potreba za ljubavlju je poput spremnika. Kad je taj spremnik prazan, dijete traži pažnju, često se i ponaša nedolično (jer i naša negativna pažnja je bolja od nedostatka pažnje), a roditelj biva uvjeren da je dijete na svijet došlo s namjerom da ga terorizira, što rezultira obostranim nezadovoljstvom, pa i poremećenim obiteljskim odnosima (been there, done that). Naime, prepoznavanje djetetova primarnog jezika ljubavi ne samo da je preduvjet za odrastanje u sretnog i samopouzdanog čovjeka, nego je i uvjet bez kojeg se ne može ako dijete želimo nečemu poučiti i ako tražimo od njega da bude poslušno. "Neki ljudi govore djelima služenja kao svojim primarnim jezikom ljubavi. Čak i ako vašem djetetu to nije primarni jezik ljubavi, znajte ovo: roditeljstvo je poziv usmjeren prema služenju. Onoga dana kad ste saznali da ćete dobiti dijete, primljeni ste u službu na puno radno vrijeme", tvrde autori, a tvrde i da ta zahtjevna služba podrazumijeva i skladan partnerski odnos, jer djetetu treba i otac i majka. Daj se tu, daj se tamo... Nije ni čudo što se i mameći spremnik brzo isprazni.

Otkad sam majka, čini mi se da imam loših i lošijih dana, jer iznimno sam samokritična kad je moja roditeljska uloga u pitanju. Uvijek mi se čini da sam preblaga, a ujedno i pregruba, uvijek se grizem kad mi ponestane strpljenja (ujutro sam divota, a do večeri grizem), kad Franki po deseti put na poziv za igru kažem: "Čekaj dok presvučem brata" ili "Čekaj dok stavim veš u perilicu", kad se izvičem na Juraja jer opet ne želi ni probati ručak iako sam skuhala baš ono što on tobože voli, pa se uspaničim da će mi susjedi pozvati kojekakvi stručni tim centra za socijalnu skrb. "Djeca kojoj se stalno prigovara ne znaju da su voljena" pisalo je na panou u predvorju vrtića u kojem je Juraj odgulio svoje prve jasličke dane, i ta me rečenica progoni. Moja djeca ne znaju da su voljena jer im stalno prigovaram, jer zahtjevam da pojedu ručak, da pospremaju igračke, da se ne grebu, ne čupaju, ne guraju, ne penju po namještaju, ne šaraju zavjese, ne odmotaju cijelu rolu WC papira, da se obuku, obuju, ne vrište kad im na glavu stavim kapu, da zaspe do 21 sat navečer, da budu pristojni, da budu darežljivi, da budu ljubazni, i da me, k tome, vole jer sam najbolja mama na svijetu. Da, i moj se spremnik ponekad isprazni, a ja očekujem od djece da ga ispune svojom ljubavlju, pardon, poslušnošću. Not gonna happen. Not ever. Jer djeca su, kako kažu autori ove knjige, sebična, misle samo na sebe, i to je s-a-s-v-i-m n-o-r-m-a-l-n-o! Ali, nije sve tako crno. Postoji nada! Postoji vrijeme! Postoje baby steps kojima možemo nadoknaditi sve propuštene prilike za ljubav! Postoji bolji način da svojoj djeci pokažemo da su voljena, iako im ponekad i prigovaramo - možemo ih grliti, pretjerano, uvijek, bez brige da ćemo ih razmaziti, možemo pohvaliti trud, a ne rezultat, možemo ih ohrabriti (djeca misle da smo duboko uvjereni u ono što govorimo - a to može biti dvosjekli mač), možemo se aktivno truditi nositi se s gnjevom i umorom (jer djeca uče od nas, a blag odgovor ublažava jarost), možemo naredbe zamijeniti zamolbama (istina - kod Franke uvijek pali: "Hoćeš li mi pomoći spremiti igračke?") i možemo imati na umu da ljubazno vodstvo djeluje u interesu djeteta i nije mu svrha da se roditelji doimaju sposobnima (sjetite se toga kad dijete izvede tantrum usred parkića punog zabrinutih pogleda). Čini se izvedivo, zar ne?

Ova knjiga poticajno je djelovala na mene, smatram da je idealan poklon za sve roditelje koji sumnjaju u svoje roditeljsko vodstvo. Čak i ako ste potpuno zadovoljni svojim roditeljskim vještinama, ova jednostavna filozofija pomoći će vam da zastanete i ispitate govore li vaša djela o ljubavi (dobro je zastati, s vremena na vrijeme). Ova knjižica divan je podsjetnik na složenu službu roditeljstva (sjećate se kad ste mislili da je nedostatak sna ili rezanje bebinih noktiju vaš najveći problem - goodtimes!), ali i na ljubav koju možda još ne prepoznajemo svakodnevno u tim malim očima, ali koja će s vremenom učiniti svoje - pretvoriti se u čvrsti, ali topli temelj na kojem će naša djeca rasti u ljude koji vole, koji se ne srame ljubav pokazati, koji svim srcem služe svojoj zajednici i svojoj obitelji. A to je ono što svaki roditelj, deep down, za svoje dijete poželi u trenutku kad umiješa svoje prste u djetetovo postojanje.

Planirala sam ovog Božića napokon pročitati Djetinjstvo Isusovo Benedikta XVI. ili Radost svijetu Scotta Hahna, ali, igrom slučaja, svega par dana prije ove zanimljive izolacije u koju je potjerana Frankina vrtićka grupa, u ruke mi je došla knjiga Matta Haiga "Zapisi o nervoznom planetu", i dobro da jest jer Franka je u izolaciji dobila temperaturu koja se nije spuštala pet dana - sve dok nismo dobili negativne rezultate PCR testa na Covid i zaključili da je dobila najobičniju virozu u najneobičnijem trenutku. Neću lagati, malo me uhvatila panika, ali neurotični Matt Haig na neki čudan način bio je uz mene - i, iako ateist, božićnom svjetlu napravio put do mog srca.

Neki dan sam došla zajapurena na ispovijed, a svećenik mi je rekao: "Najprije se smirite", i nije to prvi put da je moj ispovjednik komentirao moje nervozno stanje, samo da znate. Aha, svijet je postao kaotično mjesto, a najbolje to zna Matt Haig koji se s anksioznošću bori od mladosti. Kako mu je samo palo na pamet napisati knjigu o tekovinama modernog čovjeka, koje kod svakog iole normalnog bića izazivaju napadaje panike, neću nikada dokučiti - znam da mu to ne bi bilo drago čuti, ali mislim da je iznimno hrabro na taj način suočiti se sa svojim demonima. Matt Haig britanski je autor čiju The midnight library su čitatelji Goodreadsa nedavno izabrali za knjigu godine, i, budući da sam u posljednjih mjesec dana pročitala nekoliko njegovih djela, mogu reći - s pravom - jer on je vrhunski plivač i u vodama fikcije, romantike, dječje knjige, pa i publicističke autobiografije. Što god piše, Haig je iskren, ranjiv, živ, normalan, i zato ću mu ostati vjerna.

U knjizi "Zapisi o nervoznom planetu" on nastoji dokučiti u kakvom su odnosu brzina njegova življenja i brzina svijeta oko njega, te zašto se svi bojimo usporiti. Haig na poetično zabavan, a bolno iskren način govori o svojim psihičkim problemima zbog kojih se još uvijek osjeća kao da je na rubu živčanog sloma, o užurbanom načinu života koji bi nam trebao uštediti vrijeme, a za koji plaćamo preveliku cijenu. Svima nam je poznata ošamućenost obiljem i slobodom izbora te osjećaj kao da nam je "glava kompjutor s previše otvorenih prozora", ove godine više nego ikad ranije. Autor bez pardona govori o svojoj anksioznosti (budući da je knjiga napisana prije dvije godine, čitajući je, konstantno sam osjećala iskrenu zabrinutost za autora koji se, pored svega, ove godine mora nositi i s pandemijom) i neprestanom zamišljanju da bi moglo biti puno gore nego što jest. Panika nam je ove godine oduzela dah, a čuda tehnologije pomoću kojih se nastojimo informirati samo, iz dana u dan, dodaju sol na otvorene rane. Ova knjiga će vas uznemiriti jer je manifest 21. stoljeća, jer na jednom mjestu piše o svemu što vas može izluditi - o svijetu u kojem smo prisiljeni dijeliti sebe da bismo bili to što jesmo (da, znam, upravo to radim, ne mogu si pomoći) i o situacijama iz kojih proizlazi da smo uvježbani da živimo u budućnosti, otuđeni od sadašnjosti. O učenju koje više nije stjecanje znanja, ne predstavlja radost - samo je samo simbol truda koji ulažemo da bismo postali bolje verzije samog sebe.

"Možda sreća nema veze s nama, kao pojedincima. Možda to nije nešto što ulazi u nas. Možda se sreća osjeti kad izlazi, a ne kad ulazi. Možda sreća nije nešto što trebamo dobiti jer mi to zaslužujemo. Možda sreća nema veze s onim što možemo dobiti. Možda sreća ima veze s nečim što već imamo. Možda sreća ima veze s onim što možemo dati. Možda sreća nije leptir kojeg možemo uhvatiti u mrežu. Možda nema recepata za sreću. Možda postoje samo mnoga "možda". Ako se (prema riječima Emily Dickinson) "Vječnost sastoji od mnoštva sadašnjosti", možda su te sadašnjosti sačinjene od mnogih "možda". Možda je svrha života u tome da odustanemo od izvjesnosti i prihvatimo predivnu neizvjesnost života."

Nemojmo misliti da smo posebni - kao što mi kompluzivno gledamo na društvene mreže, tako su u 17. stoljeću gledali na džepni sat, i nemojmo se uvjeravati da je problem u manjku vremena - nije, nego u višku svega ostalog. Previše želja, previše potreba, previše buke, previše ljudi. Ova me knjiga oslobodila, vjerojatno nakratko, but still. Već nakon nekoliko stranica odjavila sam se (opet) s Instagrama. Znam, rekli su da je Instač za mlade, ali, budimo realni, ja sam baba, i prestara sam za slikovnice, što Instagram, ustvari, jest - bajkovita slikovnica koja mi strahovito ide na živce. Ovih dana odjavit ću se i s Facebooka, da se resetiram, da se izoliram. Pogledate li i vi mobitel prije spavanja? A kad se probudite? Smiruje li vas računalo? A što kad tehnologija zakaže, jeste li bespomoćni? A što će nam sve to? Nikad nismo bili informiraniji, povezaniji sa svijetom - i nikad nismo bili nervozniji.

"Nije me bilo briga ni za kakve hitne e-mailove na koje nisam odgovorio. Nisam osjećao nikakvu napast da pogledam društvene mreže. Čak su i vijesti iz svijeta izgledale kao nešto nebitno, u pozadini, dok sam sjedio na odjelu intenzivne njege i slušao bolne jecaje iza tanke bolničke zavjese kad je preminuo pacijent u susjednom krevetu. Odjeli za intenzivnu njegu su sumorna mjesta, ponekad, ali iza te sterilne sobe pune ljudi koji se nalaze na tankoj granici između života i smrti mogu donijeti i nadu. A sestre i liječnici bili su inspiracija. Žalosno je što stvari često ne sagledavamo u pravom svjetlu i što se treba dogoditi nešto doista važno u našim životima ili u životima ljudi koje volimo da progledamo i dobijemo pravi uvid. Zamislite da taj uvid možemo zadržati. Da možemo uvijek ispravno posložiti prioritete, čak i u doba blagostanja i zdravlja. Zamislite da o ljudima koje volimo uvijek razmišljamo onako kao što o njima mislimo kad se nađu u kritičnom stanju. Da zauvijek možemo zadržati tu ljubav - ljubav koja je uvijek prisutna - tako blizu površini. Zamislite da možemo zadržati tu nježnost i blagu zahvalnost, prema životu kao takvom. Sada, dok mi se u životu ponovno gomilaju nepotrebne gluposti koje mi samo donose stres, pokušavam se prisjetiti te sobe u bolnici - gdje su pacijenti bili zadovoljni s tako malo. Zahvalni što mogu gledati kroz prozor. I vidjeti malo sunca i stabla platane. I gdje je život, sam po sebi, bio sve."

Ja vas pitam - za čime čeznete? Što želite učiniti u životu? Koga želite poljubiti? S kim se želite posvađati? Donesite odluku. Jeste? Sad to zaboravite! Samo budite. Danas. Samo dišite. I gledajte u nebo (činite to što češće, i Matt se slaže). Ne morate danas spašavati svijet. Ne, doista ne morate disati punim plućima, niti iskoristiti dan, ne morate ništa od toga. Ne morate nitko postati, ne morate nikamo ići. Samo budite. Samo zamislite da vam je ovo posljednji Božić, da nećete dočekati kraj godine, da nećete vidjeti kraj pandemije. Što biste promijenili? Biste li nastavili objavljivati beskrajni niz fotografija božićnh kolačića na društvenim mrežama? Biste li nastavili s božićnim shoppingom? Biste li razmislili o važnosti svete mise onima koji na Božić slave blagdan utjelovljenja Ljubavi? Bi li vam još uvijek toliko nedostajali kafići? Biste li i bili ljubazniji, tolerantniji? Biste li povjerovali da vas netko voli? Biste li povjerovali da vas Bog voli? Biste li povjerovali da Ljubav mijenja čovjeka? Biste li u svom srcu pronašli mir ili nemir, nadu ili beznađe?

"Samo će nas ljubav spasiti."

Ove se nedjelje pomiče sat

And a little bit of movie dust

Priča o jednom braku

Bilo kuda, kukci svuda

Blesavoća od knjige

Make coffee great again!

Ostati priseban

Soundtrack mog života

Kud si krenula?

Pojedi tu juhu!

Vrijeme i stablo trešnje

Burn baby burn

Let the games begin!

Radionica Djeda Božićnjak

Dickens nove generacije

Pojest ću sve kolačiće

Kako sam preživjela seks skandal

Poslastice iz antikvarijata

Svakidašnja jadikovka jedne mame

Zapis o jednom nervoznom Božiću