Šljokičasta žena

"Uživaj, ovo ti je posljednja prilika! Iskoristi ovo vrijeme, nikad nećeš imati toliko vremena za sebe!", samo su neki od savjeta kojima me obasipaju poznanici, mahom žene, majke, radnice. Nekakva me čudna tuga obuzima jer većina je moje trudnoće prohujala dok sam bila zauzeta stresnim stvarima kao što je kupnja stana, a sada, kada bih trebala uhvatiti posljednji vlak i počastiti samu sebe svime što volim, teško mi je stajati dugo na jednom mjestu, brže se uspušem, a o valunzima koji me preplavljuju neću niti govoriti.

Na more izgleda ipak nećemo, nekako me želja napustila, iako bih dala sve za pola sata u morskoj vodi, u stanju koje se svakoj trudnici čini najbliže onom bestežinskom. Zato, nas troje pokušat ćemo uživati u svakom trenutku u našem slatkom rodnom gradu, čak i ako se živa popne na 37!

Ljeto provodimo u Našicama, a jutarnju kavu u lokalnom bircu možda uskoro zamijeni kava u ugodnom hladu parka koji leži uz mauzolej obitelji Pejačević koji je sagradio Herman Bolle 1881. godine, a u kojem su postavljene postaje križnog puta i nove drvene klupe za koje se iskreno nadam da će biti pošteđene od strane lokalnih besposličara.

Uz kapelicu obitelji nalazi se grob prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević koja je, navodno, željela biti sahranjena odvojeno od grofovske obitelji, a koja je, unatoč činjenici da je rođena u Budimpešti, a da je umrla u Munchenu, željela da njeno posljednje počivalište bude baš u Našicama.

Očito je Dora voljela ovaj grad više od svjetskih metropola, baš kao što ga i ja volim.

Moj muž nosi mi čarape i tjera me da ih obujem čak i kad je vani trideset stupnjeva, mjeri mi tlak i nutka me kobasicom kad je nizak, stavlja rublje sušiti dok ja s dignutim nogama gledam Dr. Oza, pere suđe nakon što skuham ručak koji obiluje povrćem kojeg baš ne obožava, viče na mene kad sama želim podići vrećicu iz dućana punu namirnica, naručuje mi pizzu u deset sati navečer, samo zato što me uhvatila želja. Možda ja nosim našu bebicu u svom trbuhu, ali on mi uvelike olakšava to nošenje, pa mu ovim putem odajem počast. Ne bih to mogla bez tebe, dragi!

Ukoliko i vi ponekad uzimate zdravo za gotovo svog muškarca, učinite bar današnji dan (što možete danas, ne ostavljajte za sutra) posebnim za njega ili ga barem danas nemojte tjerati da s vama gleda romantičnu komediju, nego ga iznenadite kokicama i jednim pravim muškim filmom. Preporuke su ovdje:

Furious Seven

Priznajem, nisam obožavatelj Brzi i žestoki franšize, ali nakon što sam pogledala spot za pjesmu sa soundtracka, poželjela sam pogledati i film! Ranije sam bila uvjerena da muškarci obožavaju ovaj hit jer vole gledati razbijanje automobila i vratolomije Vin Diesela i Paula Walkera, ali ovaj film razuvjerio me - muškarci su zapravo veliki emotivci i ono što kod Brzih i žestokih inspirira je upravo prijateljstvo između dva glavna lika, njihovo povjerenje i odanost, koje je preraslo u prijateljstvo i u stvarnom životu. Kao što vam je poznato, život Paula Walkera tragično je prekinut 2013. godine, zbog čega ćete, zajamčeno, cmizdriti dok budete gledali ovaj filmski hit.

Lone Survivor

Moj muž obožava ratne filmove i rijetko kad me uspije nagovoriti na gledanje istih. Uvijek mi se čini da su to jedne te iste strategije, pogotovo ako je riječ o američkim hitovima, u kojima Ameri vječito ispadaju superjunaci. E, pa, ovo je film u kojem Amerikanci pokazuju svoju grješnost i u kojem šalju vrijednu poruku - svačiji život je vrijedan, i dobro se dobrim vraća.

Entourage

Kao i Lone Survivor, i Entourage je bebica Marka Wahlberga. Riječ je o filmu koji je nastao kao spin off mega popularne istoimene serije o Vincentu Chaseu, dečku koji pokušava uspjeti u showbizzu, i sve to uz pomoć svoje vjerne svite - Erica, Turtlea, Johnnyja i legendarnog Arija. Muška populacija voli ovu seriju zbog njene jednostavnosti, humora i dinamičnosti, pa će vam, ukoliko ga odvučete u kino, vaš muškarac biti vječno zahvalan!

Mad Max: Fury Road

Mela Gibsona i Tinu Turnera gledali smo u Pobješnjelom Maxu dok smo bili klinci, a novi nastavak ovog serijala nije mu nimalo nalik. Muškarci vole ovaj film jer obiluje akcijskim scenama i fantastičnim efektima, ali otkrit ću vam tajnu - ovo je zapravo film o ženskoj snazi, koju potpomaže i jedan snažan muškarac. Zato, ponudite bezbrižno svom muškarcu movie night uz Mad Maxa, a vi se inspirirajte Imperatoricom Furiosom uz pogled na seksi Toma Hardyja.

The Wedding Ringer

Kad bolje razmotrim svoj popis, zaključujem - sve su ovo filmovi o prijateljstvu. Dok smo mi, cure, uvjerene da muškarci, kad su zajedno, znaju samo pijančevati i razglabati o nogometu i videoigricama, podcjenjujemo njihovo muško druškanje. Koliko su nama potrebne kave s prijateljicama, toliko je njima bitno pivo s prijateljem, daleko od žena. The Wedding Ringer film je muškarcu koji nema prijatelja i koji se nađe u problemu kad shvati da nema koga pozvati za kuma na svom vjenčanju. Kako vaš muškarac ne bi morao unajmiti kuma, nakon gledanja ovog zabavnog filma, pošaljite ga u izlazak u muškom društvu!

Što god vam govorili, divno je biti u drugom stanju u ljetno vrijeme! Da, trudnicama je za nekoliko stupnjeva toplije nego drugima, ali na sebe možete nabaciti samo laganu haljinicu i japanke, a izbor sezonskog voća je velik - lubenica, šljive, marelice, breskve, pa i smokve (nikad ih ne bih zavoljela da ih nisam imala u svom šibenskom dvorištu) - gotovo da i nećete imati potrebu jesti sladoled ili druge slastice pored ovih prirodnih slatkiša punih vitamina i minerala koji gode vašoj bebici!

Iako je vruće, s mužem njegujem običaj šetnje gradom, što u jutarnjim satima (uz kavicu ili neko osvježavajuće piće poput ove nove Cedevite od limuna i mente), što u kasnonoćnim satima, kada temperatura malo padne. Koliko god je teško gegati se, šetnja ipak potpomaže cirkulaciju i sprječava oticanje, pa se isplati dići guzu s kauča. Osim šetnje, moja redovita trudnička rutina uključuje i mazuckanje bademovim uljem (dvadesetak kuna platit ćete 2 dcl u svakoj ljekarni), koje kožu (zasad uspješno) održava elastičnim i mekom. Preporučujem svim ženama!

Osim svakodnevnih druženja s obitelji i prijateljima, u posljednjih nekoliko tjedana imali smo čast i biti dio formalnih okupljanja - išli smo u babinje našoj maloj prijateljici Evi i na krštenje sinčiću naših kumova, malom Anti. Ukoliko vam nedostaje ideja za babinje, Evi smo nosili pampersice, body benkicu, termos bocu (za mamino mlijeko) i okvir za sliku, prigodno pićence za tatu, Ziaja kozmetiku za majku i homemade čokoladne muffine. Antu smo, nadam se, obradovali zlatnim privjeskom sa sličicom anđelka, igračkom i malom Biblijom, a njegove mamu i tatu pićem, kavicom i low maintenance cvijetom (za sve nas mlade žene, majke i kraljice).

Osim što sam imala bliske susrete s tuđim bebačima, išla sam na redovni pregled (da, još uvijek si mogu sama nalakirati nokte na nožnim prstima - uspjeh!) - vidjeti svoje malo zlato koje mi sve više upućuje high kickove u rebra. Ponekad mi se čini da moja Franka nikada ne spava, a najmanje kad ju doktorica putem ultrazvuka treba izmjeriti. Do termina je ostalo 64 dana, pa smo proteklog tjedna bebicu opskrbili s posljednjim ključnim stvarima - posteljinom, madracem i kadicom. Ako uhvatim vremena, poslikat ću svu našu opremu s preporukama koje su, znam iz iskustva, uvijek dobrodošle budućim majkama.

Priznajem, čitanje beletristike sam zamijenila čitanjem literature o bebačima (trenutno čitam Najsretnija beba u kvartu doktora Harveya Karpa), i sve što me drži u blizini lijepe književnosti je book club za koji ovaj mjesec čitam Conradovo Srce tame, još jedan od klasika koji nikada nisam uspjela pročitati do kraja. Znate priču, kolonijalna Africa, pomorac Marlow, Apokalipsa danas - sve to čini Srce tame obveznom literaturom za svakog knjiškog moljca koji drži do sebe, ali ne jamčim vam da ćete, čitajući je, uživati.

Ono što mi najviše ovih dana zaokuplja misli je dekoriranje našeg budućeg dnevnog boravka. Naime, gotovo svaku noć ja obilazim salone namještaja i glavu razbijam, a niti stvarnost nije puno drugačija. Kada opremate stan, potrebno je voditi računa o mjerama stana, budžetu i stilu koji želite - a sve te uvjete zadovoljiti zapravo nije nimalo lako. No, imam osjećaj da se našoj potrazi nazire kraj - u planu nam je kupiti kutnu garnituru u Lesnini, komodu i stolić u Emmezeti te police za knjige u Ikei (švedske mesne okruglice su mi bile preslatke i jedva sam se natjerala pojesti ih). Eh, još kad bismo se mogli odlučiti za madrac - memory pjena, PU pjena, hladno lijevana pjena, lateks ili kombinacija svega navedenog, ma gdje bi nam bio kraj!

Već dugo me nije film nasmijao kao ovaj australski koji ću vam danas toplo preporučiti!

Sigurna sam da, ukoliko ste dobrano punoljetni i u zdravoj ste vezi, volite s vašim odabranikom ili odabranicom pogledati film s parom u glavnoj ulozi, film koji će vas natjerati da razmislite o svojoj vezi, pa možda i inspirirati u spavaćoj sobi.

U opisu filma Little death (u prijevodu na hrvatski - Orgazam) stoji "The secret lives of five suburban couples living in Sydney reveal both the fetishes and the repercussions that come with sharing them." Ok, film je vrlo vjerojatno nalik filmu Thanks for Sharing iz 2012. godine, traje 90 minuta, pa zašto ga ne bismo pogledali - pomislili smo! Malo humora, malo romantike, malo hvala-Bogu-nismo-poremećeni-kao-ovi-likovi i očekuje nas ugodna filmska večer! No, ovakav film nismo očekivali!

Naime, iako se radnja filma vrti oko seksa, u ovom filmu nećete vidjeti pretjeranu golotinju niti će on u vama izazvati nelagodu zbog prevulgarnog vokabulara koji vuče korijene iz porno filmova, što je pravo osvježenje! Štoviše, više ćete seksa vidjeti na programu CMC-ja ili u Dnevniku, dok će vas likovi u Little deathu oduševiti svojim fetišima, svojim očajem, ali i jednostavnošću. Uz odličan soundtrack, zanimljive likove i neočekivane obrate, ovaj film oduševit će svaku dušu željnu zabave! Uživajte!

Najpoznatije blogerice postale su popularne upravo zbog toga što dijele svaki trenutak svog života s ostatkom svijeta. A kako ih i ne bi dijelile kad im se život sastoji od ljetnih haljinica, make upa, finih kolača i putovanja neobičnim krajolicima! Ipak, ja ću vas danas počastiti svojom pustolovinom u obliku boravka u bolnici u kojoj sam se našla nakon tjedan dana proživljavanja lakih bolova, nalik menstrualnima, popraćenih pritiskom koji podsjeća na isti onaj zbog kojeg trčite na toalet. I to je život, zar ne? Bar moj jest - trenutno.

Gotovo uvijek se pokaže - kad god sumnjaš da ti tijelo otkazuje poslušnost, vjerojatno tako i jest. Moji su se bolovi pokazali kao trudovi u kombinaciji s upalom mjehura, pa me doktorica po hitnom postupku prikopčala na infuziju koja će moju nestrpljivu kćerkicu nagovoriti da ipak ostane u svom bazenčiću još najmanje četiri tjedna, budući da smo trenutno u 33. tjednu ovog blaženog stanja, a da naša Franky ima tek (ili već, kako se uzme!) 2100 g. Kako stvari stoje, postat ću inventar ovog ginekološkog odjela pa je vrijeme da pronađem u svemu tome i nešto pozitivno.

U bolnici sam bila i u predškolskoj dobi, i boravak u bolnici ostao mi je u lijepom sjećanju - odjel pedijatrije bio je veselo mjesto na kojem smo se igrali, izrađivali božićne ukrase i jeli palačinke. Ne bih se ja ni ovog boravka u bolnici grozila da ovaj srpanj ne postiže rekordne temperature. Da, bolnica ima klimu (ovih dana je to aktualna tema i svi me ispituju imamo li klimu), a ona se, što god ljudi o tome pametovali, postavlja u hodnike, a ne u sobe bolesnika ili rodilja s bebama. No, kad ste dobrano trudni, ni klima vam ne pomaže - svejedno ste oznojavate 78 puta na dan, i još toliko puta na noć. I htjeli - ne htjeli,čeznete za domom.

Ipak, evo nekoliko pozitivnih stvari koje mi pomažu da preživim - dan po dan.

Što god vam o tome pričali, bolnička hrana je zapravo ukusna - bar u ovoj bolnici. Ovih dana jela sam npr. varivo s povrćem, punjenu papriku, žgance s mlijekom i griz knedle sa sirom. Kao da sam na feriju kod bake! Iako mi nedostaje moj uobičajeni doručak, svjesna sam da bi sve skupa moglo biti i gore.

U bolnicu najprije nisam ponijela laptop jer boravak u bolnici valja iskoristiti kao odmor u tišini. Da pojasnim, tad sam bila uvjerena da ću ondje ostati samo dan, eventualno dva. No, nakon nekoliko dana ležanja do iznemoglosti, živciranja, dosađivanja, čitanja (bolnici je potrebna knjižnica za pacijente!) i preznojavanja, moji su me posjetioci opremili i sada je službeno - stanovnik sam ove bolnice baš kao što je Tom Hanks stanovnik Terminala.

Torbu za bolnicu spakirala sam neki dan, u 32. tjednu trudnoće, što toplo preporučujem svakoj trudnici. Nikad nije prerano jer sa mnom na odjelu leže žene s raznim tegobama - jednima se, kao meni, zaustavljaju kontrakcije i pripremaju bebina pluća za prerani dolazak na svijet, a drugima se inducira porod ili obavlja carski rez. S nama ženama uvijek neki problemi, pa vas ništa ne košta opremiti se na vrijeme. Posebnu pažnju opremite na role wc papira, toaletne maramice, prozračnu odjeću (ako ste u bolnici na +40) i pitku vodu.

Najradosniji sat mojeg dana je vrijeme posjeta. Baš kao ni pri susretu na kolodvorima, ni u posjetama bolesniku nema ružnih riječi i neugodne tišine. Sat vremena prije posjeta (duže mi treba sa svom aparaturom)

tuširam se i pripremam za posjete, kao da mi u goste dolazi predsjednica države, a ne suprug koji me oprema wc papirom i Barneyem.

Sestre u bolnici mi uvelike olakšavaju boravak na odjelu. Sve su pristupačne, drage, odgovaraju na sva pitanja, brižne su i nježne. Zbog njih sam se vrlo brzo priviknula na atmosferu bolnice - poznajem njihovu rutinu, već znam koja radi u kojoj smjeni, osjećam se, unatoč krokodilskim suzama koje me uspavljuju i velikoj brizi za ovo čudo u meni, sigurno.

U bolnici sam stekla sam i još jednu vještinu - hodanje, spavanje i obavljanje higijene uz stalnog pratitelja - stalak za infuziju u koji se, kad noću posjećujem toalet, sva zapetljam i probudim pola odjela. Ali, svaki dan sam sve spretnija!

Ovih dana svim silama trudim se mirovati i uživati u posljednjim tjednima svoje prve trudnoće. Neću vam lagati, čak i da imate savršenu trudnoću, zadnji tjedni su teški - trbuh je sve veći, leđa vas bole kao da vam neprestano netko bode u njih, stalno vam se nešto jede, a noćima se nimalo ne veselite jer se ne sjećate kad ste se posljednji put dobro naspavali. U tom stanju velik će vam doživljaj biti otići na ginekološki pregled ili učiti igrati šah. Muž se sav unio u objašnjavanje i stvarno sam se trudila usvojiti pravila, ali, unatoč mojim organizacijskim sposobnostima, šah nije igra za mene. Od pronicanja svakog budućeg koraka, kako mog, tako i protivnikovog, na kraju me samo boljela glava. Ali, preporučujem svakome za ubijanje vremena!

Osim što gledam filmove i serije koje nisam stigla pogledati posljednjih mjeseci (napokon sam završila s gledanjem Parenthoooda, i da, bilo je jaaaaaako emocionalno - team Braverman!), uzmem u ruke i poneku knjigu. Ovih dana na redu su Djeca Patrasa Zorana Ferića koji mi je sve draži. Čak i kad piše o nemoralnim ili bizarnim temama, njegov jezik je tako tečan, tako blizak i - lijep. U Djeci Patrasa Ferić priča neobičnu ljubavnu priču o oženjenom profesoru koji održava vezu sa sedamnaestogodišnjom učenicom, a Ferić to čini na iznimno nježan način - baš onako da vam i negativan lik priraste k srcu.

U kavi tu i tamo (bez pretjerivanja jer probavne smetnje čest su mi gost ovih dana, da prostite - i često ne znam hvata li me trud ili samo plinovi!) uživam u toplini (not a good thing - trenutno mrzim ljeto) doma mojih roditelja ili, pak, roditelja mog muža. Naš stan se trenutno sređuje, a ja ne smijem ići niti u nadzor. Sposobnim fizikalcima samo sam objasnila svoj izbor boja za zidove te dogovorila dostavu namještaja kojeg smo kupili pretežito u JYSK-u. Čak mi je i kupnju lustera u Ikei obavio prijatelj, a da ja nisam pomaknula malim prstom. Čini se to divno, znam, ali control freaka, kao što sam ja, ovakve stvari izluđuju.

Onima koji prate moj blog poznato je da, osim sestre profesorice, imam i sestru koja je studentica na Akademiji i koja će jednog dana dobiti Oscara za režiju sramotnih filmova za koje će inspiraciju iscrpiti iz članova svoje divne obitelji. Upravo zato, dok je na kratkim preznicima, iskoristili smo njenu opremu i onu trunčicu volje za jedan foto session s veeeeelikim trbuhom u kojem se krije naša kćerkica (kažem ja to, i napišem, ali još mi nije jasno da ću nekome biti - mama).

I, šećer za kraj, ovo je najnoviji član naše proširene obitelji! Dok je nećakinja na moru s bakom i djedom, njeni mama i tata, tj. brat i šogorica mog muža, kupili su joj štene o kojem toliko dugo mašta i na čiju kupnju argumentirano (šestogodišnjakinja) nagovara svoje roditelje mjesecima - ovo je, dakle, ekskluzivna informacija koja treba biti iznenađenje! Riječ je o maloj maltezerici (uzimamo preporuke za imena - zovemo je pas, čupavica i usranka trenutno), i da, isprva se činila kao savršeni izbor - ne linja se i, tobože, nema uopće miris psa, vesela je i savršena za igru s djecom. Međutim, pokazalo se da ide kakati nekoliko puta tijekom noći, i dok to radi, mora lajati i svima objaviti da je uspješno obavila posao, a nakon par dana ipak ima miris psa (jer, hello, pas je!), a uživa i u grickanju cvijeća po dvorištu. Ali, slatka je jako, posebno zato jer je - tuđa!

Da moja doktorica vidi kako mirujem, vjerojatno bih dobila jezikovu juhu. Istina jest da je puno lakše po cijele dane se izležavati u bolničkom okruženju - doma uvijek imaš razlog popeti se uza stepenice, sagnuti se ili sjediti, a ponekad ti iz dosade dođe da peckariš (neki od najčešćih deserata su - Mileram torta i fritule s jogurtom). Svakim danom moja beba je veća, što osjećam svakim djelićem svog tijela, i zrelija, pa sam i mirnija - spremni smo za nju! Štoviše, što sam ogromnija, to sam spremnija i ne mogu vjerovati da ću ovo reći, ali, jedva čekam porod!

Ipak, koliko god kupila tetra pelena ili krema za guzu, za ono što nas čeka nikada uistinu nećemo biti spremni, što je valjda razlog zašto smo svi u obitelji pomalo napeti ovih dana. Kako će to izgledati? Hoće li porod proći u redu? Hoćemo li znati brinuti se o potrebama svoje bebačice i hoćemo li ikada više oka sklopiti? Sve su to strahovi koji progone soon to be roditelje.

Velike stvari za bebu naslijedili smo od šogora i šogorice - kolica, krevetić, autosjedalice, pa smo posljednjih mjeseci za bebu nabavljali samo slatke outfite, slagali ih u kutije, prosto ne vjerujući da ćemo jednoga dana u njih obući svoje dijete. Nešto odjeće dobila sam od šogorice i od sestrične, ali bez obzira je li darovana odjeća jako istrošena ili ne, svaka majka poželjet će za svoju bebicu novu robicu na koju nijedno dijete (do sada) nije bljucnulo. Body benkice (bodyji s kopčanjem naprijed - jako praktično), bodyje, majičice, gegice (odjelca koja nisu otvorena na nogicama), pidžamice, čarapice i kapice kupila sam u Kiku, Takku, H&M-u, C&A i NKD-u, a ručnike za bebu s kapicom kupila sam povoljno u Ikei. Prosječna majka u svakoj trgovini, pa čak i u trgovini alatima, provjerit će ima li ondje nešto što bi koristilo njezinoj bebi.

Švedske pelene (za široko povijanje i zdrave kukove bebice), tetra pelene (koje služe kao pelene, kao pomoć pri previjanju ili hranjenju), i to u bijeloj i u ružičastoj boji, te platnene maramice, kao i male bijele rukavice kupila sam u butiku Mali anđeo. Radi se o domaćoj tvrtki koja proizvodi odjeću za krštenje i opremu za bebe, a čije proizvode možete naručiti putem web shopa (dostava u roku od desetak dana) - mnoštvo je uzoraka, cijena je povoljna, kupujte hrvatsko - toplo preporučujem!

Posteljinu (jastuk i jastučnicu, pokrivač i navlaku za pokrivač te ogradicu za krevetić), podlogu za previjanje i madrac s memory pjenom smo kupili u Pikolu, dok smo drugi par posteljine (s dva lica) kupili za svega 50 kn u Ikei, kao i dvije plahte (jer iz nekog razloga, plahte najčešće ne spadaju u komplet posteljine koji ćete kupiti za bebu).

Osim posjeta dućanima s odjećom, pripreme za bebu uključuju i posjet ljekarni. Za njegu bebinog pupka mamama i tatama su potrebne sterilne komprese za pupak, Octenisept, Tyrosur prašak, Pavlovićeva krema, mrežica za pupak broj 6, a nije loše pribaviti niti otopinu za nos Sunce moje malo ili fiziološku otopinu, kao i razne vatice i blazinice. Želimo koristiti što manje kozmetike za bebu, za kupanje ćemo koristiti toplu vodu i eventualno bademovo ulje (s kojim mažem trbuh većinu trudnoće) i dječji sapun, a i upotrebu vlažnih maramica htjela bih izbjeći, barem dok je beba majušna - da što duže zadrži prirodni baby miris, bez kemije. Kad smo kod kemije, odjeću za bebu prala sam Persil sensitive tekućim detergentom na 40 stupnjeva, bez omekšivača.

Za bebu smo kupili i mnoštvo stvarčica za koje se nadamo da nam, zapravo, neće trebati - dude varalice, flašice i umjetno mlijeko, četku za čišćenje flašice itd., budući da se nadamo da će naša mala biti cicoljubac. O dojenju smo se informirali na svakom koraku i kao najveće ohrabrenje i pomoć mogu svim budućim mamama preporučiti film Mliječna staza Udruge RODA, dostupan u dijelovima i na Youtubeu! Pa, Bože, pomozi!

Na netu se može naći sto popisa stvari koje mama nosi u rodilište, a ni moj nije ništa originalniji - Chicco ulošci (kupljeni u Pikolu), Ona ulošci (sa folijom), blazinice za dojke, dva grudnjaka za dojenje (kupljeni na tržnici), sve vrste vlažnih maramica, mali gel za tuširanje, mali šampon, pasta i čestica za zube, desetak običnih pamučnih gaćica, dvije spavaćice s kopčanjem - prigodne za dojenje, jedan ogrtač (kao i spavaćice, kupljen na tržnici), jednu pidžamu, dvoje japanke (jedne za kupanje, jedne umjesto papuča u ovo toplo doba), wc papir, kekse, vodu, labelo, mobitel i punjač za mobitel, kao i trudničku knjižicu. Ne zaboravite, ovako spakiranu torbu već sam nosila u bolnicu, i ništa mi nije nedostajalo! Torba čeka, a ja brojim dane - još 26 dana!

Pospremila sam bebu i muža na popodnevno spavanje i iskoristit ću rijedak trenutak mira i tišine da ovdje naškrabam koju rečenicu, za svoje vjerne čitateljice.

Za one koji nisu obavješteni, 27. kolovoza postali smo roditelji našoj štrudlici! Nije bilo lako, to ću vam priznati, koliko god se ja smatrala superženom! Sam početak bio je filmski - pukao mi je vodenjak usred noćnog posjeta toaletu, ali za razliku od filmske verzije, nismo odmah jurili u bolnicu. Dok mi je plodna voda curila niz noge, odvukla sam se do kade, otuširala, a nakon toga i s mužem podijelila doručak. Oko 6 ujutro dana 26. kolovoza bila sam u sobi za pripremu s dijagnozom - puknuti vodenjak, otvorena 1 cm, trudovi minimalni. Cijeli dan družila sam se s trudovima, koje sam u početku preživljavala uz disanje "ššššššššš", nalik laganim vježbama koje radimo na zboru. Trudovi su se cijeloga dana pojavljivali u razmaku od maksimalno deset minuta, a do popodneva sam se hvatala za zid i krevet u bolničkoj sobi, hodala, čučala, sjedila i činila štošta da si olakšam bolove. Nisam mogla jesti, štoviše, u dva navrata sam i povraćala pa radost klistira prije poroda nisam ni imala priliku upoznati. U rađaoni sam završila tek u 3 sata ujutro sljedećeg dana, gdje sam, potpuno iznemogla, rodila svoju djevojčicu tešku 3780 g i dugu 51 cm (a rođena je gotovo tri tjedna prije termina!). Nije to lijep prizor, i nije nimalo nalik onome što sam o porodu naučila iz hollywoodskih blockbustera. Izgon koji traje beskrajno dugo, doktorica koja mi pritišće trbuh da bi istiskala bebu koja se ne želi spustiti, babica koja navija "Još, još, tiskaj kao da kakaš!", sestre koje mi drže noge visoko, ja piškim i krvarim na sve strane, epiziotomija.... mi, žene, nismo ljudi, mi smo nadljudi! I ne, ne zaboravi se na bol kad se ugleda dijete, ali sva bol se itekako isplati!

Nisam se u svoju bebu zaljubila na prvi pogled - kad su mi je dali na prsa, nisam imala snage uzeti je u ruke od umora. Kad su mi je donijeli na prvi podoj, pola sata nakon poroda, obuzeo me silan strah. Kako ću ja to? U što sam se uvalila? Sad sam odjednom mama, ma kako?! Ali, kad su mi je drugo jutro donijeli okupanu, i kad me, nakon cijelodnevnog spavanja, pogledala svojim okicama, bila sam njezina, zauvijek. Tih par dana u bolnici prošle smo svašta, pa i odvajanje uslijed fiziološke žutice zbog koje je morala na liječenje na pedijatriju, gdje sam ju dolazila dojiti svaka tri sata. Nedostajao mi je njezin miris, i prije spavanja bih zaspala u suzama od brige - pravo je čudo kako se može zavoljeti nešto tako majušno u tako kratkom roku!

Danas moja malecka ima 23 dana. Onog dana kada smo izašle iz bolnice uselili smo se u naš novi stan (još nam je čudno i još ima zapakiranih stvari na svakom koraku), a od prve noći ona spava u svom krevetiću. Prvi dan doma jedan je od najstresnijih dana - sjetite se toga kad vas bude obuzela panika jer ne znate kako, a ni kada, promijeniti bebi pelenu. Već drugog dana posjetila nas je patronažna sestra, i osjećali smo se mirnije. Beba fino sisa, pupak samo što nije otpao, nema razloga za paniku - kao da je dojenje (kojeg sam se toliko bojala) jedina stvar koja može poći po zlu. Već drugu noć doma Franka nas je upoznala s grčevima, neutješnom vriskom i cikom i prduckanjem i shvatili smo da roditeljstvo nije nimalo lak zadatak. Možeš pročitati milijun knjiga, ali nijedna te ne može pripremiti na osjećaj bespomoćnosti koji te snađe kad tvoje (da, tvoje, i ne možeš ga vratiti u bolnicu!) novorođenče neutješno plače. Što drugo da radim - plakala sam skupa s njom. Ima dana kad mislim da sam super mama, a ima dana kad mi se čini da će mi dijete biti istraumatizirano zbog moje nesposobnosti. I plače mi se, i smije mi se, sve u isto vrijeme. I sigurno će tu biti još suza, tuge i radosti, jer svaki dan s tim malim bićem je nova pustolovina koja daje našim životima smisao o kojem nikada ranije nismo ni sanjali...

Pospremila sam krevet, na stol za peglanje složila hrpu rublja (ako se nešto može odgoditi - kod mene je to peglanje), oprala kosu, oprala suđe, pripremila sve za ručak, skuhala kavu i sjela, kad, gle, beba kao da zna (sita i suha, da se razumijemo!), počinje plakati. Srećom, tu je Youtube i sve te silne dječje pjesmice čije stihove sam s godinama i pozaboravljala, pa mama može popiti kavu 20 minuta, a Franka uživati u "Kišobranu za dvoje" i drugim legendarnim skladbama.

Ovih dana otvorili smo sezonu babinja pa evo mojih random misli povodom toga. Pričala mi je jedna prijateljica da je jednom prilikom u babinje bebi odnijela kinder jaje - i bila je uvjerena da je taj poklon pravi pogodak jer, hej, koje dijete ne voli kinder jaje! Danas ona čeka svojeg trećeg sina i sigurna sam da bi, baš kao i ja sada, bila pametnija pri izboru pklona za prijateljičinu bebu. Znam, reći ćete da je praktično pitati mamu što joj treba, no, i jako nezahvalno. Da, voljeli bismo ležaljku s igračkicama, mobil ili neku takvu stvarčicu, ali ne želimo od ljudi tražiti takve fancy poklone, prvenstveno jer je danas svaka kuna bitna i jer im ne želim stvarati obvezu, a i jer želim da moje dijete drugi darivaju od srca, a ne prema mom izboru. Pa evo nekoliko ideja za povoljne stvarčice koje trebaju bebama, a kojih se roditelji ne sjete prije nego beba dođe na svijet - da ne bi i vi u babinje pošli s kinder jajetom.

Ukratko, ako želite pokloniti nešto korisno s čime nećete pogrješiti, kupite pelene - simple as that, jer, čak i ako ih imaju, potražnja za njima neće jenjavati još neko vrijeme! Za bebice do 5 kg najbolje su Pampers new baby dry i Pampers comfort, a na forumima sam saznala da su za veće bebe odlične i pelene brandova Plodine, Konzum itd. Osim jednokratnih pelena, uvijek su potrebne i tetra pelene koje mame koriste za široko povijanje, za bljuckanje, za kupanje itd. Mi ih trenutno imamo dvadesetak i uvijek su sve u pogonu ;)

Ukoliko vaša prijateljica nema stol za presvlačenje, poklonite ga - cijena im je 150 kn, a to je stvar bez koje ne bih mogla s obzirom da beba pušta na sve strane.

Nadalje, često ljudi nose u babinje vlažne maramice, no, valja imati na umu da ne žele svi koristiti puno kozmetike za bebe, nego brišu guzu bebi blazinicama i toplom vodom koja je, uostalom, ugodnija bebi, za razliku od hladnih vlažnih maramica. Mi koristimo ove iz Mullera za 12 kn (60 komada), a dobre su i Babylove iz DM-a za petnaestak kuna. Osim toga, kao i pelene, majkama je uvijek potrebna krema za guzu, pa je to, uz pelene, još jedan proizvod s kojim ne možete fulati.

Mame i tata kupe unaprijed bebici odjeću, ali možda se neki (čitaj: mi) ne sjete sitnica kao što su kapice, rukavice, trakice za kosu, štramplice ili vestice (ako je beba rođena za toplog vremena), pa ih obradujte tim sitnicama!

Već u prva dva posjeta dobili smo stvarčice kao što su ove zgodne kutijice za dudu varalicu (već smo je imali i ranije pa imamo i duplića), razne grickalice za zube, igračkice, podbradnike, termometre za vodu itd. - sve su to sitnice koje bebi još i nisu potrebne, ali zasigurno će biti korisne jednog dana. Ipak, ako u babinje idete nešto kasnije, imajte na umu da te stvari roditelji već imaju.

Ako čujete da beba kojoj idete u posjet ima grčeve, prošećite do Mullera i kupite ovaj jastučić unutar kojeg se nalaze koštice grožđa - zagrije se u mikrovalnoj i služi bebinom trbuščiću kao termofor. Nama je zaista pomogao, a cijena mu je samo 50 kn.

Ukoliko želite nešto pokloniti i majkama, mislim da je zgodno pokloniti ovaj čaj za dojilje od kima i komorača koji potpomaže proizvodnju mlijeka, a i koristan je protiv grčeva - navodno. Iako to nije dokazano, mama, čija beba ima grčeve, pokušat će sve! I ukusan je! Može se pronaći u ljekarnama.

Ako ćete mamama poklanjati išta od kozmetike, onda nek to bude melem. Mame često peru ruke i vrlo vjerojatno su im ruke zbog toga suhe, a melem, između ostalog, služi i za bradavice koje su bolne ili koje imaju ragade, a mama ga ne mora ispirati prije nego će beba sisati.

Kad smo kod bradavica, dobro je, posebno na javnim mjestima, nositi jastučiće za dojke, jer nikad ne znaš kad će mlijeko poteći i stvoriti awkward moment. Osim što puno doje, mame puno i peru rublje, posebno bebino, pa deterdžent s naznakom sensitive nije loš izbor za novopečenu majku! A ako vam baš ponestane ideja, uplatite mladoj majci masažu - nikad vam to neće zaboraviti! :)

Naša Franka stara je već šest tjedana! Nevjerojatna mi je pomisao da smo je nas dvoje - potpune neznalice, ljudi koji su se bojali tuđe bebice uzeti u ruke - održali na životu malo ljudsko biće toliko dugo! Jeeeeeej! Ponosna sam! Preživjeli smo već i baka servise, i cijepljenje, i odlazak pedijatru, i krštenje i posjete prijatelja - naša kiflica naočigled raste i već sad s nostalgijom gledamo fotke s početka rujna - vrijeme tako brzo prolazi, i ona nikad više neće biti tako malecka!

Morate mi oprostiti što je moje dijete jedina tema o kojoj pišem i razmišljam - to jednostavno ne može biti drugačije i ako me sad ne razumijete, razumjet ćete kad jednog dana nespretno uzmete svoju bebicu u ruke!

MUŽ

Rekao mi je muž, nekoliko dana nakon dolaska iz bolnice, da je nevjerojatno koliko nam se život iz temelja promijenio u jednom trenutku. To malo biće postalo je centar našeg svijeta i njen ritam diktira našim danima. Znala sam da će moj muž biti dobar tata, ali tek kad je u pola 3 ujutro uzeo u ruke našu kćerkicu, koja je plakala jer je imala grčeve, bila sam sigurna - volim ga još više nego sam mislila da je to moguće, i s njim zaista želim, i mogu!, dijeliti sve zlo i dobro na ovom svijetu.

MAJKA

Htjela sam dijete, ali nitko mi nije rekao da jedna mala beba podrazumijeva toliko posla! OK, kad imaš dijete, nosiš ga svugdje sa sobom, mislila sam gledajući prijateljice, kao da je to jedini posao jedne mame. Nisam znala da se mame bude po noći svaka dva sata, da sanjaju samo svoju djecu, da ih svaki plač brine, da ih dojenje iscrpljuje, da pjevaju jednu uspavanku po pedeset puta na dan, da ne stignu odmoriti jer, dok beba spava, peru suđe ili peglaju rublje, da ne stignu niti jesti, da cijeli svoj život podrede tom malom biću! Otkad sam rodila, svako jutro u mislima mi je moja majka i sve ružne riječi koje sam joj, u raznim problematičnim fazama svog odrastanja, izrekla, niti ne sluteći koliko mi je sebe dala i koliko ju moje riječi moraju boljeti. Nadam se da ću joj nekad moći objasniti koliko mi je žao i koliko sam joj zahvalna na svakom bdijenju, na svakoj otpjevanoj pjesmi, na svakoj peleni, na svakoj priči, na svakom zagrljaju...

DOJKE

Vlastito tijelo izgleda mi čudno nakon poroda. Taman sam se navikla na trudnički trbuh, a sad već imam neko drugo tijelo - nije ono koje sam nosila prije trudnoće, ma kao da ni ne pripada meni. Moram priznati da se ne gledam rado u ogledalo, linea negra još stoji nasred mog trbuha i podsjeća me na bol izgona, na zatezanje šavova epiziotomije - ali kad se i pogledam, pomislim da me Bog stvorio savršenu - dao mi je sposobnost da u svojoj utrobi čuvam dijete, dao mi je nevjerojatnu snagu da ga donesem na ovaj svijet, dao mi je grudi na kojima će moje dijete izrasti u čovjeka - wow!

SLOBODNO VRIJEME

Otkad imamo dijete, muž i ja, filmofili kakvi jesmo, zajedno smo pogledali samo jedan film. I to je uspjeh! Računalo gotovo ni ne palim, na SMS-ove i pozive odgovoram dok dojim, slušam samo Zeku i potočić i Dinu Jelusića (early years), Ime ruže, koju čita moj book club ovaj mjesec, stoji mi, nepročitana, na hrpi, zajedno s knjigicama koje je Franka dobila u ovom kratkom razdoblju - i sve mi je jasnije da je era, u kojoj sam si mogla planirati dan, završila. Sada sam sretna ako ukradem koji trenutak i popijem kavu u tišini. No, puno sam vremena ja provela živeći sama, poklanjajući svo vrijeme filmovima i knjigama, i sad je došlo vrijeme da moj život dobije pravi smisao i da svoje vrijeme uložim u malog čovjeka koji hrče i prdi kraj mene :)

Mi, ljudi, a posebno žene, uvjereni smo da znamo sve o svemu. Tako sam i ja mislila da sve znam, ali, ako sam o nečemu imala pogrešan dojam, onda je to roditeljstvo. OK, gledala sam ja sve epizode Parenthooda, Gilmoreice su moja religija (Jeeeej, hvala Netflixu na novim epizodama!), ali nisam ni slutila da majčinstvo može biti tako teško (damn svi vi koji gušite Facebook super kjut slikama beba koje se samo smiju, šute, ne bljuckaju i ne kakaju!) - a ja još imam dobru bebu koja fino sisa i prespava noć u komadu! Unatoč tome, svaku večer sam premorena od cjelodnevnih preispitivanja svojih odgojnih metoda (ma koje metode - pojma nemam!), u krevetu osluškujem disanje moje Franke (muževo disanje se ne moram truditi čuti, moram ga samo gurati laktom) ili sjedim u kupaonici (to je jedino mjesto na koje idem bez svog priljepka - za sada) i čitam knjigu jer sam željna priča koje ne uključuju bumbare i mediće i taj vražji kišobran za dvoje. Da, to rade mame nakon što bebu, a i tatu, spreme na spavanje, operu suđe i objese izbljuckani veš. I to je sve što nam treba - savršeni trenutak tišine. I spremne smo za nove pobjede!

Kao što rekoh, nakon pjevanja i čitanja tihe knjige (tako se zove, zaista), koju je Franka dobila na poklon i koja je nešto najkreativnije što sam vidjela u zadnje vrijeme, posegnem i za nekom, pomalo light, literaturom da na tren otplovim u neki drugi svijet.

Tako ovih dana čitam Neprežaljenu Molly Marx, priču o ženi kojoj se ostvarila želja koju mnogi imaju (ja to nikad nisam razumjela) - prisustvovala je svom pogrebu - ali samo zato jer je mrtva. Da, gledala je Molly kako se žene bacaju na njenog udovog doktora muža, kako njena sestra očajnički želi otkriti kako je Molly umrla, a ostatak svijeta nagađa o mogućem samoubojstvu. Knjiga je poprilično vesela, s obzirom na temu, i zahvljujući Mollyinim razmišljanjima mogu svako malo zaključiti da volim svoj život. Kako kaže Vesna Pisarović (pazi mudrosti!) - da sutra umrem, ne bih žalila!

Osim što čitam, kad god stignem, peckarim, jer u nedjeljnom popodnevu najviše uživam uz slasticu - nedavno sam pripremala još jedan desert s jabukama, koji se od drugih varijacija na temu razlikuje po zanimljivoj šećernoj korici, a koji stignu pripremiti i sve zaposlene majke. Savršen je uz kavicu! Recept na link.

Nakon kavice, pravac parkić našeg novog susjedstva, dok je jesen blaga prema nama! Parkiram kolica i slušam lišće kako pada - savršena tišina od koje mi je draže samo gugutanje moje djevojčice.

Sreća doista jest u malim stvarima - moja mala djevojčica najveća mi je sreća! Ipak, kako bih i dalje ostala normalna mama sa zdravim živcima, potrebno mi je nekoliko minuta na dan samo za mene. "Spavaj kad beba spava", svi mi kažu, ali ja kradem te dragocjene trenutke za čitanje ili gledanje bedastih filmova (npr. Trainwreck). Ovog mjeseca moj knjižni klub čitao je famoznog Velikog Gatsbyja kojeg sam, tim povodom, pročitala po drugi put. I što da vam kažem? Razumijem ja da Gatsby savršeno opisuje tu eru dvadesetih, dekadenciju Amerike, svu tragediju wannabe celebrityja, ali nije to za mene great american novel - Fitzgeraldov stil jednostavno me ne oduševljava. P.S. Koliko god voljela Leonarda, pravi Gatsby za mene je Robert Redford - pogledajte film iz 1974. s njim u slavnoj ulozi!

Ponestaje mi ideja za darivanje, pogotovo kad su u pitanju rođendani meni najbližih prijatelja koje poznajem dvadeset godina i kojima sam poklonila sve - od porculanskih figurica (jeste li ih i vi skupljali?), šalica, spomenara i leksikona, knjiga, odjeće pa sve do kuharica. Ovog mjeseca dvije moje stare prijateljice imaju rođendan, a jednoj od njih, možda i jedinoj od mojih cura koja uspije uzgojiti neku vrst zelenila, poklonila sam stabalce limuna - da ju sjeti da, kad ti život da limune, valja napraviti limunadu!

Dućani su krcati božićnim ukrasima i neću lagati - obožavam to - sve bih kupila! Ovom Božiću posebno se radujem budući da je mojoj Franki to prvi Božić - i već sam joj naručila poklon (funkcionalan, ali sladak!). Iako je još mala, znam da će uživati u božićnim pjesmama i lampicama na boru (sanjam o srebrno zlatnom boriću). Jedva čekam!

A dok ne stigne Božić, darivat ću je slatkim ukrasima za kosu (koje, budimo realni, nema) koje svaka mama voli vidjeti na svojoj bebici (iako ne drže kosu, nego klempave uši). Trakice i gumice za kosu (nećakinji) naručila sam na Facebook stranici Svašta by mašta simpatične Vesne, i toplo vam preporučujem njezin unikatan ručni rad.

Zna se, nema odmora za dušu bez kave, zato uživam u svakom sunčanom danu i, dok Franka hrče ispod jesenskog sunca, uživam u kofeinu i zlatnoj Dorini s Domaćicom (jeste li probali?) koju bih svrstala na drugo mjesto mojih omiljenih čokolada, odmah iza Oreo Milke! E, to vam je la dolce vita!

Pitaju me često prijatelji kako provodim dan, misleći da se dosađujem budući da sam svoju karijeru stavila na čekanje zbog bebice, a da mi suprug radi, i k tome, putuje na posao i s posla pedeset kilometara. Ne znaju oni kako dan može biti zanimljiv kad ti je najveća preokupacija maleno biće - mijenjanje pelena, dojenje, kuhanje ručka, pjevanje, pričanje priča i glupiranje su naša svakodnevica. Srećom, imam divnu bebu koja puno spava i mami ipak dopusti trenutak mira i tišine. Tako, nakon buđenja oko 5-6 ujutro i ranog doručka, Franka odspava još jednu turu, a ja najčešće iskoristim to vrijeme za tuš, kavicu, sitne radosti.

Trenutno čitam Priče iz grada udovica i knjiga me oduševila - pomisao na svijet kojim bi vladale žene uvijek me razveseli i inspirira - iako naposljetku uvijek zaključim da bismo se kad tad kolektivno počupale i prestale razgovarati jedna s drugom.

Tipično ženski, moja kćer i ja prošetale (čitaj: ona je spavala u kolicima) smo do dućana sa zavjesama, i potpuno neuke, ipak uspjele izabrati zavjese koje ćemo, nadam se, ove godine postaviti na naše prozore! Hvala dobroj teti prodavačici koja mi je toplo preporučila povoljne zavjese koje i ona ima i koje se ne moraju peglati - što mi je najvažnija karakteristika zavjesa!

Nakon šetnje, treba spremiti i ručak! Ideja mi ponestaje, i neprestano vrtim par jela koje volimo - jedno od njih su i lazanje koje spremam s ovim sjajnim Barilla tijestom koje nije potrebno prethodno kuhati. U pakovanju je trideset komada pa od jedne kutije mogu napraviti lazanje bar tri puta! Kad smo kod tijesta, primijetila sam u šetnji Ružinom ulicom i mali obiteljski obrt za proizvodnju tijesta - što je zaista prelijepo u usporedbi sa svim zaključanim obrtima koji čame u toj osječkoj ulici.

Znate kako žive studenti - svo suđe im je nespareno, posteljina im je sastavljena od nekoliko različlitih kompleta... U trenutku kad se useliš u svoj stan, odmah poželiš imati jednake ručnike, lijepi pribor za jelo, matching posteljinu (mi ne možemo imati bračni pokrivač jer bi jedno od nas stalno bilo prehlađeno). Zato, krenuli smo s povoljnim, a lijepim beštekom iz Lidla (150 kn), a kupili smo i dječji pribor (30 kn) za našu Franku koja trenutno, osim maminog mlijeka, jede samo svoju šakicu.

Nakon jela, valja razmisliti i o desertu (da, smršavit ću - nikad!), ili barem guglati recepte za božićne keksiće (kalupići su iz Interspara - 15 kn) koje ćemo mijesiti u novom domu. Ne mogu ni opisati koje uzbuđenje vlada u meni pri samoj pomisli - već se danima suzdržavam od slušanja božićne playliste! Mmmmm, maštam o cimet zvjezdicama s bijelom glazurom....

Nije tajna da volim gledati Shopping kraljicu - ma razlog uopće nije moda, nego taj sjaj koji obuzme žensku kad si kupi nešto brand new, to uzbuđenje i oduševljenje (plus, Borutovi komentari!)! Odjeću ne volim kupovati, a sada ni ne želim jer mi je šlaufić, koji sam gojila devet mjeseci, vrlo postojan, ali volim kupovati sitnarije za kuću.

Npr. limene kutije! I nije da ih imam puno, tek dvije, tri, jer bih u svakom stanu, u kojem sam do sada živjela, ostavila poneku - da bih imala izliku kupiti novu, dakako! U njima držim uspomene, stare punjače za mobitel, kolačiće, lješnjake, svakakve gluposti, a ova limena kutija najveća je koju sam ikada imala (plus doza za štaub - to sam si uvijek željela)!

A kad smo kod kolača, morala sam nabaviti i štambilje za kolačiće koji su sad turbo in u blogosferi, ako ste slučajno uskraćeni za tu informaciju. Osim peckarenja, čeka me i čitanje Huxleyevog Vrlog novog svijeta za prosinac u book clubu koji slavi dvije godine postojanja! Sretan rođendan!! And many mooooore!

Svojoj Franki za Božić sam ušopingirala poplunčić kod obrta Sovica - na slici je malo pogužvan jer je stigao u vreći (koja je bila u kutiji), ali i dalje je neizmjerno sladak, zar ne? Teško je izabrati između svih ponuđenih uzoraka materijala, slikica i ideja, ali odlučila sam se za sovice i sivo ružičastu kombinaciju, u tonu njene buduće sobice. Meni personalizirani i funkcionalni poklon, a novci malim kreativnim obrtnicima - milina!

Za našu family naručila sam poklonček i kod simpatičnih cura 20 deka ljubavi. Njihovi posteri "Obiteljska pravila" i "Nađi vremena za ljubav" sada krase našu blagovaonicu, a divan su poklon za rođendane, prosidbe, vjenčanja, krstitke (ok, priznajem, naručila sam i jedan za Frankinu sobicu) i dr., pa samo navalite! Dizajn, print i dostava obavljeni su u rekordnom vremenu!

Od silnog šopingiranja se čovjek umori pa valja sjesti i zasladiti si život, a ovaj kolač, za koji vam ne treba ni mikser, niti puno sastojaka, savršen je za to! Jabuke i čokolada - dobar spoj, tko bi rekao?

Majčinstvo podrazumijeva žrtvu, kažu. Ne mogu reći da sam do sada išta žrtvovala, za moju mrvicu mi ništa nije teško, ali Božić bez kuhanog vina? Uf. Prošlih smo godina muž i ja cijele zime kuhali vino, brojali klinčiće i cimetili do besvijesti (hm, kad bolje razmislim, nakon šalice kuhanog vina je i Franka nastala - hik!), a ove godine ja sam mljekara u punom pogonu, a muž je čist' solidaran. Ništa od vina, cimetimo čaj.

Kuhano vino i snijeg zamjenjeni su ranim buđenjem uz visoki c naše gladne djevojčice, koja nam, unatoč neispavanosti (nova faza), uveseljava dane. Nedavno je dočekala svetog Niku po prvi puta i, budući da je bila dobra i da ima jako male čizme, dobila pelene - koje je isto jutro zamrljala, if you know what I mean.

Nešto najljepše u adventu su božićni filmovi, ili barem oni čarobne pahuljičaste tematike, poput Frozena. Gledala sam ga prvi put na hrvatskom jeziku i neprestano zamišljala kako ću ga za nekoliko godina gledati s Frankom, koja će, ako je imalo na mamu, obožavati Disneyja. Jedva čekam!

Sinoć sam zamatala poklone kraj Franke koja je neprestano tulila (nova faza) u svojoj ležaljci, sve dok joj nisam počela (po tisućiti put) pjevati Zvončiće - mljekara + jukebox! I ove godine, standardno, obitelj darivamo s home made poklonima i čokoladama, s time se ne može pogriješiti! Nismo mi ljudi za skupe parfeme i fancy gadgete, nas samo šećer usrećuje!

Kad smo kod šećera,ove godine božićne keksiće pečem pod okriljem noći, u mrkloj tišini - bez božićne glazbe, dok bebačica spava. Mame tijekom dana takve pipljave stvari ne stignu, ta nekad zube operem tek popodne, ali već nagodinu, nadajmo se, moja će mi curica pomoći mijesiti keksiće!

Kuću ne kitimo mjesec dana unaprijed, najprije pokušavam advent stvoriti u sebi, u svojoj obitelji. Uživam u nedjeljama i zajedničkom odlasku na misu, paljenju svijeće, zajedničkoj molitvi...Stvaramo svoje običaje i zahvaljujemo Bogiću na svemu čime nas je blagoslovio ove godine!

Prvi Frankin Božić je iza nas! Proslavili smo ga kod kuće, u miru i toplini našeg doma, ali to ne znači da se nismo naveliko pripremali!

Išli smo na misu, pjevali božićne pjesmice, peckarili medena srca pod okriljem noći, prvi put samostalno pripremili perkelt od soma za Badnjak i gicu i francusku salatu za božićni ručak (i učinili to vrhunski, bez lažne skromnosti), nakitili bor (opet smo ga dobili na poklon!) svim ukrasima koje posjedujemo, gledali Divan život i uživali u gledanju naše bebice koja se pati da otvori poklon (ima 4 mjeseca, give her a break!) - započeli smo neke nove obiteljske tradicije! Bio je to najljepši Božić u mom životu!

Nova godina? Zbilja smo je ludo dočekali! Taman smo pošli spavati kad se naša Franky odlučila probuditi i igrati se - od 2 do 5 ujutro! Sto puta ću reći, onaj tko je smislio frazu "spavati kao beba" nikada nije spavao u blizini bebe! Znala sam da roditeljstvo znači pune ruke posla, ali pojma nisam imala da bebe svako malo uđu u neku novu fazu koju ti tek moraš razumjeti i prilagoditi joj se, da zahtjeva strpljenje (tek sam sad saznala - ja sam štošta, ali strpljiva nisam!) i potpunu predanost i spontanost (što je za control freaka, kao što sam ja, nemoguća misija). Isto tako, pojma nisam imala da ljudsko srce može ovako voljeti! Volim muža, volim svoje roditelje i sestre, prijatelje, volim knjige, filmove i kolače, ali svoju bebu? Malo je reći da bih život dala za nju - bez pitanja, bez sumnji, bez razmišljanja! U novoj nam godini želim samo zdravlje i da smo na okupu, ništa drugo nije bitno - ni neoprano suđe, ni neopeglana odjeća, ni neprospavane noći - sve ćemo izdržati jer znamo da se za našu mrvicu isplati!

Šarenu, veselu i slatku 2016.-u vam želim!

Kažu da je siječanj najdepresivniji mjesec u godini, a kako ga učiniti još depresivnijim, pitate se? Pa, opteretite si život novogodišnjim odlukama! Pozdrav svima koji vole Bridget Jones i njene odluke u stilu "krenuti u teretanu", ali ove godine odlučila sam (prva odluka) da ću si postaviti ostvarive ciljeve. Iako me još žulja nekoliko kilograma sakupljenih u trudnoći i garderoba mi je neupotrebljiva, ne mogu si obećati da ću se odreći kolača ili da neću jesti čokolino u tri sata ujutro jer, kako sad stvari stoje, sretna sam kad god stignem nešto ubaciti u kljun, i uopće neću pri tome biti izbirljiva!

PITI VODU
Inače mi senzor za žeđ baš ne funkcionira sjajno, a zbog njega sam umalo i izgubila mlijeko - što sam shvatila tek nakon što je vjerna korisnica moje mljekare šizila par dana! Jedno od važnijih ključeva za uspješno dojenje je piti puno vode! A neće škoditi niti onima koji ne doje!

PROČITATI PAR KNJIGA
Ranijih godina čitala sam minimalno pedesetak knjiga godišnje, uz faks, uz posao, ma čitala sam čak i uz učenje za pravosudni ispit. Međutim, sada, knjigu nisam pročitala mjesec dana - jer, nema spavanja, nema ni čitanja, očito. Ovaj mjesec moj book club sastanak će posvetiti knjigama koje su se čitale kroz cijelu prošlu godinu - jedva se uspjevam prisjetiti nekih knjiga koje bi im bile interesantne, budući da sam ipak većinom čitala o trudnoći, porodu i bebama! Lakše od prisjećanja mi je zasigurno oblikovanje popisa knjiga koje tek želim pročitati (i kupiti) ove godine - Dora i minotaur, Minijaturistica, Idi, postavi stražara, Djevojka u vlaku, Drukcija od drugih Lene Dunham, Soba, novu knjigu pape Franje, Popis mojih želja...

UŽIVATI U SVAKOM TRENUTKU
Vrijeme doista leti i moja djevojčica odrasta. Već smo razvile zavidnu komunikaciju vriskovima i smijehom, a pedijatrica mi je rekla da se moje zlato budi svakih sat vremena jer se po danu lijepo družimo pa joj to nedostaje po noći. Ovo će biti velika godina za nju, a i za nas - puno buđenja uz smijeh i poljupce, prve riječi, prvi koraci, prvi rođendan! Jedva čekam odvesti je u našički park, pokazati joj more, napraviti joj prvu tortu... Znam, neću se ni okrenuti, a ona će biti prekul i mama će joj strašno ići na živce, a ja ću čeznuti za Gilmore-girls-momentima.

PRESTATI RABITI DNEVNE ULOŠKE
Budimo realni, nama, ženama, uvijek neki vrag curka tamo dolje, pa ne čudi da smo postale ovisne o dnevnim ulošcima. Ma k vragu, postale smo preopterećene tjelesnim tekućinama - na tržištu postoje ulošci za cipele, jastučići za dojke, pa čak i ulošci za pazuh! Ipak, za razliku od navedenih, upravo dnevni ulošci odgovorni su za infekcije i vrijeme je da kažemo Ne! ulošcima, ili se barem prebacimo na platnene i tako vratimo stotinjak godina u prošlost - znale su bake što valja!

BITI NEUSTRAŠIVA I VRATITI SE NA POSAO
Vjerujem da se mnoge mame pribojavaju povratka na posao, pogotovo u mojoj branši - godinu dana dugo je razdoblje, dovoljno dugo da se svi zakoni promijene iz korijena. Kao da to nije dovoljno, morat ću bebačicu poslati u jaslice i iskordinirati posao i obitelj - uf!

POSJETITI ŠIBENIK
Obožavam naš stan, obožavam naš kvart, veselim se svemu što ćemo doživjeti u ovom gradu, ali još uvijek se ne mogu otarasiti Šibenika - neprestano sanjam da se moram vratiti ondje! Usprkos noćnim morama, ima nešto u tom gradu što mi i nedostaje - nekoliko dragih ljudi koje bih voljela vidjeti i zagrliti. Nadam se da ću imati priliku popiti kavu u Docu i kupati se na Banju ovog ljeta!

UREDITI DJEČJU SOBICU
Skupljam slikice i igračke i sanjarim o sobici - ne za bebicu, nego za djevojčicu. Želim da bude vesela, šarena i topla, da bude mjesto gdje će Franka sanjariti, igrati se, učiti, odrasti, a, jednog dana, i primiti na smještaj bracu ili seku.

OTIĆI S MUŽEM U KINO ILI NA FERRAGOSTO JAM
Bojala sam se da će dijete drastično promijeniti moj odnos s mužem, kao što to biva s mnogim mamama i tatama, pogotovo u slučajevima kad mame deportiraju tate iz bračnog kreveta i u njega smjeste bebicu, no, iako se naš svijet vrti oko male zloćke, mi još uspjevamo pronaći vrijeme jedno za drugo. Nadam se da će tako ostati i ove godine!

Općepoznata činjenica je da veliki vođe i genijalci nikada nisu vrijeme uzalud trošili precijenjenom stvari kao što je san - oni bi odspavali tri, četiri sata i nastavili smišljati na koji način bi mogli promjeniti svijet. Eh, pa slabi ste vi igrači, moja djevojčica spava još kraće! Njena lijepa glavica (nedavno je otkrila da ima glavu pa ju stalno pipka kao da provjerava je li još ondje) stalno je zaposlena mislima i sve što ima veze sa spavanjem njoj predstavlja dangubu. Nitko ne zna što joj je u spavanju toliko odbojno da odbija spavati po danu, a po noći se budi svakih sat vremena (svaki puni sat, kao mala budilica!), ali ja pretpostavljam da joj je njena mama toliko kul i zabavna da ju želi u potpunosti lišiti sna pa da se mogu po cijeli dan, i noć, igrati, pjevati i glupirati.

Zanimljivo, iako joj je spavanje u krevetiću zadnje na popisu želja, Franka uvijek zaspi kad se zakotrljaju njena kolica, što je razlog zašto nas dvije šećemo po Osijeku satima. Nisam sigurna daje li mi time podršku za mršavljenje ili želi da vidim sve lijepe kutke koje Osijek nudi, ali moja je beba poput bombe u Brzini - dok sam ja Sandra Bullock koja, umjesto autobusa, vozi dječja kolica - jer, čim ja usporim ili, ne daj, Bože, zastanem, ona otvara oči. Tako je i ova kava, umjesto da se u njoj uživa u miru na središnjem trgu, završila po dječjim kolicima usred neravnih osječkih ulica (da, ne definitivno ne mogu voziti kolica i držati coffee to go u ruci).

Nikad ne podcjenjujte mame, one su najkreativnija bića na planeti, i nema što nećemo raditi za dobrobit svog djeteta. Ponekad su to lude stvari (jer smo i same lude od neispavanosti)! Samo, daj Bože da je vozikanje do iznemoglosti i nunanje u gluho doba noći najgore što me čeka...što li ću tek kad na red dođe odvikavanje od pelena!

Ovako nakratko složim stvarčice dok Franka spava i kradem dragocjene trenutke uz knjigu (u kojoj su glavni likovi Elsa i Ana, što me uvijek nasmije), film (jedino smo Inside out uspjeli pogledati u njenoj prisutnosti - gleda u Joy i Sadness kao začarana - divan je!) ili peckarenje (recept!) nakon kojeg se zaklinjem da idem na dijetu. Od sutra!

Naše malo sunce ovaj tjedan navršilo je šest mjeseci! Neprestano se mijenja i stvarno je nevjerojatno da beba u samo par dana nauči toliko novih stvari - u isto vrijeme uspjela je pocuclati nožni palac, sjediti sama, pjevati neku svoju "le-le-le" pjesmicu (bit će kantautorica, očito je), smijati se iz sveg glasa (nasmijao ju je tatin ples - a mi bili uvjereni da tata ne zna plesati), pa i ljubiti mi obraze kao da me želi pojesti! Sad je ona moja mala žena i sa sigurnošću mogu reći da mi je najbolja prijateljica. Forever! And ever!

Za polurođendan smo išli u shopping i mama i tata su je počastili svakakvim sitnicama, od pidžamice do igračkice koja svira (loša, loša ideja). Sada naša djevojčica jede i kašice pa smo kupili i neke kerefeke za isprobati. Inače obožava bundevu kao i mama, a ni banana, jabuka i plazma keks nisu loši. Nisam pobornica kupovne hrane pa sam joj tek nakon pet tjedana dala da proba kupovnu kašicu - od šljive, i kupila sam ove Lino pahuljice koje mislimo isprobati. Ali, ako idete u posjet bebama starijima od šest mjeseci, radije im poklonite im korabicu, tikvicu, proso,jabuke, kruške, palentu, batate, mrkvicu i krumpir, nego kupovne kašice koje su pune soli i šećera!

Osim što smo shoppingirale, bile smo doma, čitale knjigice, pravile štrudlu, dočekivale goste i uživale u kiši koja se slijevala niz prozor. Ovog tjedna gledat ćemo Oscare - imamo samo jednog favorita - Inside out! To je predivan Pixarov crtić (plakala sam u dva navrata!) kojeg gledamo barem jednom na dan i koji jedini plijeni Frankinu pažnju dovoljno dugo da skuham ručak! Zato, dajte Oscara Joy i Sadness, u našem domu one nemaju konkurenciju!

Posljednjih dana hodamo od rođendana do rođendana, od nećakinjinog trećeg s hrpom djece svih uzrasta (šokirano smo ih gledali - Behold our future!) pa sve do bakinog jubilarnog 50. koji se zapravo sveo na obožavanje Franke (dok sam ja, nakon šest mjeseci, brisnula k frizeru na make over!).

Dolazak proljeća, otkad znam za sebe, ne obilježavaju visibabe, nego rođendani - i iscrpljujuće razmišljanje - o poklonima! Volim poklone. Volim ih primiti, a još više darivati (djelomično i zato što mi muž kupi nešto kao ovlaživač zraka (čitaj: actually mi je kupio ovlaživač zraka), mama mi je zadnje poklonila ribež za povrće (jer sad sam k'o fol ozbiljna udana žena), a prijatelji mi često donose cvijeće (koje ubijem nemilosrdno!) ili mirisne kupke - čak i ako ne živim u stanu s kadom. Nemojte me krivo shvatiti, ne gledam ja poklonjenom ovlaživaču zraka u zube, ali žao mi novca koji ljudi spiskaju na mene ni ne sluteći da sam poprilično jednostavna osoba - ako mi već nešto želite pokloniti - volim čokoladu, sve čokolade, i nema pogrešnog poklona ako je čokoladan!

Kad kupujem poklone, trudim se biti kreativna i ne ponavljati se (jedna moja prijateljica mi svakog rođendana pokloni ruž za usne što je razlog zašto si nijedan ruž u kolekciji nisam sama kupila), a što je iznimno teško budući da iste članove obitelji, a i prijatelje, darivam dvadesetak godina. Pa ti budi originalan. Znam ja poklanjati gluposti, ali trudim se pri darivanju povesti za nekoliko jednostavnih pravila:

1. Nešto korisno

Pa neka dobijem i ovlaživač zraka, ako sam ga baš trebala, nemam ništa protiv kupovanja stvari koje su svima svakodnevno potrebne, pogotovo ako se radi o djeci! Možda mislite da će se djeca posebno obradovati nekoj igrački, ali korisnije im je pokloniti nešto što će obradovati njihove mame - ionako, nećakinji su se, od svega poklonjenog, najviše svidjeli slani štapići - baš te je trebala! Osim što mitim djecu štapićima i kiki bombonima, nosim im čarape, potkošulje, četkice za zube i pelene. Da, ja sam ona strina koja će ti kupiti ružan pulover koji ćeš morati izvući za blagdane, kad te posjetim.

2. Nešto sasvim novo

Najviše me raduje pokloniti nekome neku sitnicu koja će mu pružiti sasvim novo iskustvo - npr. kad sam dečka (davno je to bilo) vodila u Zagreb na Bitange i princeze u Kerempuh pa se glupi Kazo oblokao i predstava je u zadnji tren otkazana. Nema veze, mi smo na kraju gledali film u Cinestaru, i do dana današnjeg prepričavamo kako je bilo kad se glupi Kazo oblokao pa nismo nikada vidjeli predstavu.

3. Nešto vrijedno

Ali ne vrijedno u novčanom smislu - nego nešto što se daje od srca i što obogaćuje obdarenika, a ipak je u skladu s primanjima prosječnog stanovnika naše zemlje. (I nemojte poklanjati bonove u H&M-u od 200 kn - to je preskup pokon!) Zadnji poklon, za koji vjerujem da će obogatiti život moje prijateljice, pretplata je za časopis Book, časopis za novu evangelizaciju!

4. Nešto home made

Ako ste u dilemi, nemojte posezati za mirisnim svijećama (nitko ih zapravo toliko ne voli), kupite neku slasticu, ili, još bolje - napravite ju sami! Ako ne znate kuhati, poklonite buket cvijeća, a uz to priložite i čestitku (obožavam čitati stare čestitke!) i osvojit ćete svako srce!

5. Nešto posebno

U srednjoj školi sam tražila od bake razredne kolegice da mi prevede na francuski cijelu čestitku koju sam, uz Merci, darivala dečku - tad sam bila romantična i kreativna (za ovaj rođendan ću mu pokloniti čarape), a jedan od najdražih mi poklona je knjiga Julijane Matanović s rođendanskom posvetom samo za mene, koju sam dobila od dragih prijateljica, kao i šalica s natpisom Dinera Luke Danesa, e, to su pokloni za koje su se ljudi potrudili tu extra mile. Ako niste u mogućnosti nešto tako izvesti, onda je dovoljno da zapamtite koju čokoladu ili koji bend voli vaš prijatelj, ili već neku drugu sitnicu koju on usputno spomene u razgovoru - i iznenađenje je zajamčeno!

Sretno!

Summer in the city

Muška stvar

Sreća je u malim stvarima (7)

Smrt & orgazam

O divljenju Proustu

Sreća je u malim stvarima (8)

Za bebu spremni!

Ispovijed novopečene mame

Što nositi u babinje?

O stvarima koje više cijenim otkad sam mama

The Sound of Silence

Sreća je u malim stvarima (8)

Kronike vesele kućanice

Ulov jedne šoping kraljice

Kako preživjeti advent bez kuhanog vina

Dobrodošla, 2016.!

Ove godine ću...

How to dismantle a baby bomb

Kako je Tuga pomela konkurenciju

Pravila za veselo rođendansko darivanje