Šljokičasta žena

Ljeti sam uvijek u potrazi za savršenom knjigom za plažu - onom koja će na jednom mjestu okupiti sve moje interese te me nasmijati i stvoriti bezbrižnu atmosferu.

Dawn French engleska je spisateljica i komičarka, a znate ju možda kao Geraldine Granger (Hermione - not related) u humorističnoj seriji Vicar of Dibley. Prije četiri godine napisala je knjigu Mrvicu čudesno, koja vas već samim naslovom privlači, zar ne?

U njoj je na komičan i autentičan način ispričala životnu priču majke dvoje tinejdžera koja je ujedno i vrhunski dječji psiholog. Međutim, svoju sedamnaestogodišnju kći Doru ona nimalo ne razumije, a šesnaestogodišnjeg sina koji si umišlja da je Oscar Wilde još manje.

Dora je u onoj fazi kada blajha kosu i mrzi svoju majku iz dna duše (ali ju ipak doziva "Mamice!" kad se razboli) mrzi svoje tijelo, mrzi sve kurvetine koje joj se motaju oko bivšeg boyfrienda kojeg je, btw, totalno preboljela i uopće ne želi više biti s njim. Yeah, right. Njezine misli na papiru zastrašujuće su me podsjetile na stranice mog dnevnika, napisanog u onim stresnim situacijama - kad sam doma izdržavala kaznu zbog kašnjenja pa nisam mogla u gradu slučajno sresti dečka koji mi se sviđao ili morala štrebati za ispit iz biologije, znajući da mi znanje iz nje neće u životu, ono, baš nikad trebati.

Pročitati Dorin život iz perspektive njene majke koja joj se nastoji približiti (biti prijatelj i roditelj - nemoguća misija?) bilo mi je neobično iskustvo, valjda nikada nisam u potpunosti razumjela koliko je svaka moja tinejdžerska kriza pogađala moje roditelje, koliko ih je izluđivala - koliko su me ustvari voljeli i željeli mi dobro. Mrzim što sam to morala izgovoriti, tj. napisati, ali valjda to kad tad kaže svaki ispaćeni tinejdžer kad odraste i kad ga u životu prestanu voditi hormoni.

Ovu čudesno zabavnu knjigu progutat ćete na plaži i mahnito nazivati majku da bi joj rekli da je volite - mark my words!

"Hvala ti, mama, što si mi uništila život. Baš mi je drago što imaš gripu, totalno je zalsužuješ i nadam se da ćeš krepati od strašnog gušenja u vlastitim šmrkljima. Kupila sam ti čips i to! A ti si ono, sebičnija od sebičnog! Kako se usuđuješ izazivati mi takav stres? Kao da, ono, već nisam pod dovoljnim stresom ovako kako jest, jebemu. Imam stres zbog školskih predmeta, stres zbog audicije za X factor, stres zbog Sama, stres zbog love, stres zbog love na mobitelu, stres zbog fotke na fejsu, a sad ga ona samo povećava jebenim ogromnim stresom zbog kose!

....

Odaberi, mama - plava kosa ili smrt?

Možda bi ti za mene radije smrt? - tad ne bi morala i nadalje stalno gledati moju takozvanu "slamnatu glavu". Da, to bi tvoj jebeni život učinilo toliko mnogo boljim. Priznaj, tad bi mogla nastaviti sa svojim poslom i pisanjem bez iritantne smetnje... kako se to zove? - o, da - kćerke!!!

Oprosti što postojim, oprosti što dišem - oprosti što te vrijeđam svojom kosom, i licem i svime ostalim na meni i mom tijelu što mrziš čim ugledaš...."

U tjednu smo u kojem smo se usredotočili na izbor torte koju ćemo moj muž (hm, zvuči ful čudno) i ja iskasapit na dan našeg vjenčanja. Mislila sam da ću biti malo više bridezillški nastrojena na izbor fantastične-super-fora-romantične-posebne torte, ali nekako mi se izbor sveo na to da se nadam da će biti fina i da ćemo taj slatki okus pamtiti godinama kasnije, kad život postane gorak.

Kako inspiraciju za planiranje svog vjenčanja crpim uglavnom iz filmova (kad ćeš shvatiti da ne živiš u filmu - rekao bih po stoti put moj otac), za odabir svadbene torte iz naftalina sam izvukla film Because I said so koji sam, bez pretjerivanja, dosad pogledala dvadesetak puta. Imam ga snimljenog i na VHS-u i običavam ga gledati u onim mokrim jesenskim danima kada se žena poželi zavući pod dekicu i uz čašu toplog napitka ili krišku čokoladne torte gledati light film.

Na stranu s tim što u njemu glumi Lauren Graham (Lorelai!), njegove prave zvijezde su divna Diane Keaton i slatkica Mandy Moore (volim ju - ubij me!) koje glume preopsesivnu majku i najmlađu od njezine tri kćeri koja ne uspijeva pronaći sreću u ljubavi. Luda majka dat će, stoga, oglas i održati čitavu audiciju u potrazi za savršenim zetom, naravno, bez znanja kćeri - Millie.

Volim ovaj film jer je Millie ljudski šarmantna u svojoj nespretnosti. Volim ga jer Millie ima svoj catering i jer obožava svoj posao. Volim što je samostalna i uživa u tanjuru tjestenine i čaši vina sama, u svom kul stanu. Volim ga jer Millie ima dvije sestre, i volim zamišljati da ćemo moje sestre i ja biti takve kad odrastemo.

Simpatična Millie davno mi je prirasla k srcu i često me podsjeti da bih trebala samoću gledati i kao slobodu u svom najboljem izdanju. Sjeti me da je sretan čovjek koji voli svoj posao, i da srce koje voli prašta mnoge propuste. I da je svaka žena posebna na svoj način, baš kao što je posebna i svaka svadbena torta.

Neki dan sanjala sam da na dan svog vjenčanja pijem kavu i gledam Gilmoreice, dakle, provodim jutro na najbolji mogući način, i tek oko podneva shvatim da sam propustila termin kod frizera, da sam masne kose i raščerupana i da na takvu mene nijedan mladoženja na svijetu ne bio ni bicikl naslonio, a kamo li me oženio. Na stranu s noćnim morama, nedostaju mi omiljene djevojke! Radujem se ljetu i dolasku mojih sestara na more - GG marathon je o b a v e z a n! U to ime, slijedi nekoliko naj modnih trenutaka iz Stars Hallowa...

16. Šalovi i zimska odjeća su zabavni

17. Svakom prilikom obuci se festive (djevojačka)

18. Vintage look je uvijek u modi

19. Izbor vjenčanice je najvažniji modni izbor u životu

20. Birkin bag je big deal

Sija sunce, sija meni sja, a ja ležim pokrivena, crvenog nosa i upaljenog grla. Bit će da sam opasno ostarjela jer me nagle promjene vremena nikada ranije nisu na ovakav način onesposobljavale. Tako već drugi dan gutam bombone od đumbira i propolisa, pijem kamilicu i prisjećam se kako je bilo lijepo udisati zrak kroz obje nosnice! Uz to, prisjećam se prošlog vikenda s dragim na predivnoj Jadriji - gradskom kupalištu u kojem Šibenčani točaju noge već stotinu godina - a koje je mene oduševilo prvog puta kada sam se na njega iskrcala iz brodice Luce, iz nekog neopisivnog razloga.

Još uvijek čitam Amy Tan - Spasiti ribu od utapanja - Burma me umara, što da vam velim. Pogledali smo Fading Gigolo u ljetnom kinu, isprdali najklišejizirani film ever - Endless love, uživali u The kings of summer te vrijeme kratili uz višnjevaču i serije Banshee i švedsko-danski Most.

Život je lijep. Još kad bih se uspjela vratiti svom uobičajenom kapacitetu pluća, to bi bilo divno.

Kad se zaljubimo, postajemo skloni maštanju o zajedničkom životu. Kako bi bilo čarobno živjeti zajedno, svaku večer začiniti čašom finog vina, buditi se gledajući njegovo lice, utonuti u san na jastuku kraj njegovog! Ah! Odjednom, zajedničko kuhanje, zajedničko peglanje, zajedničko ribanje wc školjke, i sve drugo zajedničko postaje nešto čemu težimo, lifestyle koji bi riješio sve naše životne probleme.

I onda se dogodi šok! Već pri prvom zajedničkom ljetovanju ili već u prvim danima zajedničkog života, primjećujemo mane svog, do tada savršenog, partnera, i počinjemo sumnjati u sretnu zajedničku budućnost. Možda se radi o klišejima iz američkih filmova, kao što su ostavljanje poklopca wc školjke (oko čega tolika galama, nikad mi nije bilo jasno!) ili zatrpavanju svake površine stana prljavim čarapama, a možda vas počnu izluđivati njegove navike pri hranjenju ili način na koji bulji u nogometnu utakmicu i ne primjećuje ni vas, ni vašu potrebu za zajedničkim brisanjem prašine.

Umjesto poljupca za laku noć ponekad vas obraduje neosvježavajućim vjetrićem, a osim sunčeve svjetlosti u rano jutro budi vas njegovo hrkanje i krmeljavi pogled. Što je meni ovo trebalo – uskoro se pitate, potpuno zaboravljajući da je i on o vama, ne tako davno, mislio kao o osobi koja u svakom trenu drži sve pod kontrolom, koja nema nikakvih tjelesnih izlučevina, koja za sobom ostavlja miris cvjetne livade, kojoj ručak nikada ne zagori, koja se nikada ne poreže ili ne plače mokre kose jer je sušilo za kosu izdahnulo taman po isteku garancije.

Film Enough said (2013) na duhovit i dinamičan način pripovijeda priču o cjepidlakama, njihovom egoizmu i strahovima te naglašava ljudsku sklonost k opraštanju nesavršenosti svima, osim onima koji ih vole. Pretposljednji je to film Jamesa Gandolfinija (uvijek mi je to ime zvučalo kao mađioničarevo - The Great Gandolfini!) u kojem mu u ženskoj ulozi parira uvijek simpatična Julia Louis-Dreyfus i zahvaljujući kojem ćete shvatiti da niste savršeni i da je i vas ponekad itekako teško voljeti.

Uvidjet ćete da vas živcira što on ne briše mrvice sa stola, a iza svog kuharskog pothvata ostavi pun sudoper prljavog suđa, što ne baca račune i danima nakon što su kupljene namirnice iščeznule iz vašeg frižidera i što baš uvijek želi gledati akcijske filmove. Priznat ćete si da njega možda nervira to što nikad ne zatvarate vrata u stanu punom propuha, što se prejedate čokoladom pa mu kukate zbog viška kila, što ga tjerate da jede grašak iako je sto puta rekao da ga ne voli i što su mu sve redom košulje neopeglane.

Ali, znate što? Brzo će vam postati jasno - treba voljeti onoga tko vas voli, jer lako je voljeti nekoga bez mane, a potrebna je sva sila ljubavi da se zavoli nekoga baš takav kakav jest. A kad nađete nekoga dovoljno ludog da vam tolerira gluposti, ne puštajte ga iz ruku!

Nakon vikenda s grloboljom, uslijedio je kišni ponedjeljak - savršeni dan za obilazak šibenskog akvarija, lokalnih dućana i kavicu kraj velebne katedrale. Omiljeni Disneyjev crtić mi je Mala sirena, što je zaista ironično s obzirom da imam neku vrstu fobije od vode otkad sam se kao jedanaestogodišnjakinja skoro utopila na Dravi. Ipak, hobotnica koja spava, male klaun (Nemo) ribice, mini morski pas, predivni plavi hlap imena Eugen, jato zlatnih ribica i mnoge druge zanimljive ribice natjerale su me da na tren pomislim da je Sebastian imao pravo - "...under the sea, darling, it's better..."

Prevrtljivi srpanj savršeno je poslužio za čitanje na balkonu, a na repertorau se našla Ferićeva Smrt djevojčice sa žigicama (predugo na to-read-listi!). Nazivaju je mediteranskim Twin peaksom, što ju čini savršenom knjigom za jadranske plaže - stoga, navali, narode!

Sedamdesetak je dana do dana V pa sam se odlučila malo ozbiljnije pozabaviti i organiziranjem djevojačke zabave. Naravno, kao inspiracija poslužile su Gilmoreice (epizoda 19, sezona 6)!

Nikad nisam imala dosadniju frizuru od ove trenutne. Bojala kosu nisam tri mjeseca pa me svako jutro pred ogledalom oduševi tri nijanse na glavi - od prirodno smeđeg izrasta, narančastih pramenčića koji su izbili na površinu iako kosu nisam u crveno bojila ove godine pa do tamno smeđih tonova na vrhovima. Pa kad je bal... Kupila sam Sunkiss jelly, najnoviji L'orealov proizvod za postupno posvjetljivanje kose, zahvaljujući kojem ćete imati osunčane morske pramenove i izgledati kao Doutzen Kroes. Tih 100 ml (meni dostatnih za dva do tri nanošenja) platila sam 39,99 kn u Kozmu (mislim da je DM-u nešto skuplji) i iako je namjenjen neobojenoj kosi, njima zgelirala svoju tronijansericu i s wet lookom se zaputila na plažu (gel u kosi se osuši nakon desetak minuta). U uputama stoji da se stavlja na suhu kosu, ali kažu da se može nanijeti i na mokru. Ključna stvar je da s gelom u kosi budete na suncu ili sušite kosu fenom, kako bi peroksid, njegov glavni sastojak, djelovao. Nakon tri sata na plaži primijetila sam da mi je kosa malčice posvjetlila (i rekli su da na obojenoj kosi efekt neće biti wow!), a kosa da nije oštećena (hvala i najboljim preparatima za kosu - Matrix Biolage za hidrataciju) - tako da ću nijansu 01 (za svjetlo smeđu kosu do tamno blond) sigurno koristiti još nekoliko puta, kud puklo, da puklo - ionako kažu da se plavuše najbolje zabavljaju!

Nakon večeri na Roškom slapu, u petak su stigli mama i tata pa sam ih počastila najfinijim lignjama u gradu (jer je mama luda za lignjama) - na rivi u restoranu Stari grad, koji preporučujem svakom putniku. Nisam sigurna kakva su druga jela, ali njihove origigi jadranske svježe lignje morate probati - ja mesnatije, mekanije i ukusnije lignje nisam u životu jela! Uz blitvu i krumpir porciju liganja platit ćete oko 60 kn, što čini ovu ponudu još primamljivijom! Baš sam ih htjela fotografirati, ali uvijek zaboravim fotkati hranu - samo navalim! Nakon šetnje gradskim ulicama kojima je vladala salsa, nije nam preostalo ništa drugo nego uživati na plaži cijeli vikend (uz mnogo dobrih knjigica čije recenzije stižu sljedeći tjedan)!

Nakon suncem okupanog vikenda, opet su se nad nas nadvili oblaci, a kiša nam pomrsila planove za odlazak na more. Ipak, nije loše ni ostati koji dan doma u krevetu, gledati filmove ili čitati zgodnu knjigu. Baš kao što je ova koju vam danas preporučujem.

Malo mjesto na Haitiju (La belle amour humaine) napisao je renesansni čovjek - Lyonel Trouillot. Novinar i profesor s dušom pjesnika zaintrigirao me već svojim prvim rečenicama. Njegove riječi nisu pompozne niti pretenciozne, on vas uopće ne nastoji uvući u priču svojom učenošću, niti dubokoumnim filozofiranjem. Njegove riječi su proste note - nižu se jedna na drugu u takvom skladu da jednostavno klize po vašim mislima poput nježne melodije.

Pričom o lijepoj ljudskoj ljubavi Trouillot sklada pjesmu o malom ribarskom selu u karipskom otočju - Anse-à-Fôleur. Njegov centar je djevojka Anaïse koja u mjesto dolazi otkriti tajnu prijateljstva dva gospodina, kao i tajne svoga oca i njegovih prvih ljubavi. Njenu potragu promatramo iz perspektive njenog vodiča Thomasa koji, dok ju vozi u mjesto njenih predaka, komentira turiste, svoj život, povijest mjesta i narav lokalnih stanovnika. Njegov šarm i pitak govor ono su što u ovoj knjizi oduševljava.

Svojom lirikom Trouillot nastoji odgovoriti na pitanja koja si treba postaviti svaki čovjek – zašto živim i kako se moja prisutnost ogleda u svijetu? Slatke niti naših sudbina isprepletene sa sudbinama drugih ljudi tema su ove nagrađivane knjižice koja će vas ponukati na bar jedan dan da i svoj život promotrite iz šire perspektive i izromantizirate ga do krajnjih granica.

"Smiješiš se? Moja ti je priča izmamila osmijeh na lice? Imam puno takvih otkad se bavim ovim poslom. Navozio sam se posjetitelja na sve strane ove zemlje. Od svih koje sam susreo ti si jedina koja je došla ovamo tražiti nešto drugo osim moći i razbibrige. Tvoj se djed stalno smiješio. Ali to nije bio iskren osmijeh. Samo fasada. Bilo je nešto ispod toga što nije pozivalo na razmjenu. Njegov prijatelj pukovnik bio je posvemašnja suprotnost. On se nikad nije smiješio. Nikad nije podizao obrve, nije dizao glas, nikad nije iskazivao ni najmanji osjećaj. Međutim, provodio je uhićenja desetaka mladih ljudi, zapovijedao vodu. Što se tiče njegova civilnog života u glavnom gradu, kad se spominju iznude i mučenja u modi tijekom crnih godina, često iskače njegovo ime. Zapravo su nalikovali: nepomičan osmijeh i smrznuto lice, ravnodušno na osjećaje. Ja ipak volim sudioništvo i osjećaj koji se unosi u osmijeh. I ceste kad dan umire, a putovanje u noć počinje. Na cesti, u sumrak, idemo prema sjeni i svaka je minuta poput još jednog koraka u prostrano podučje kojim nikad nećemo prestati kročiti. Noć je najprostraniji teritorij. Svakog jutra ostavljamo ga da bismo nastavili neki drugi koji ne nudi ista obilja. Svake večeri, u zalazak sunca, ponovno mu se vraćamo. Većina se ljudi prilagodi skučenim krajobrazima i zadovoljava se time da provodi život u hodanju i spavanju u posve malom dijelu noći. Neki se trude otići prema krajevima ili širokim prostranstvima koja nikad ranije nisu posjetili..."

Nema veće ljubavi od one koja se nikada nije ni dogodila – jecale su devedesetih kućanice gledajući Mostove okruga Madison. Ja taj film nikada nisam razumjela, niti voljela, i kad god bismo ga u našoj kući gledali, nastala bi velika rasprava o ženama koje varaju muževe. Meni se cijela situacija čini vrlo jednostavna - varanje i laži čovjek bi trebao prerasti, skupiti hrabrost i zgrabiti sreću. Jer, život je kratak, trebaš biti s onim koga voliš (ako se tu uopće radi o ljubavi koja je sve te hrabrosti vrijedna!), makar to značilo da ćeš nekoga usput i povrijediti. Jer, povrijedio si ga dovevši se u tu situaciju! „Ne mogu živjeti s mišlju napuštanja svojih odgovornosti. Ako odem sada, te bi me misli pretvorile u nešto drugo od žene koja je došla voljeti te“, zapisala je Francesca. Ja joj ostanak zbog odgovornosti, straha i lažne odanosti (koja je gurnuta pod tepih za vrijeme četiri dana ljubovanja s Robertom) nisam nikada oprostila. Mislim da je oduzela i svom suprugu priliku da bude sretan, da bude sa ženom koja će čeznuti za njim, a ne za nekim nepoznatim divljim muškarcem - svatko zaslužuje takvu ljubav, a ne ostatke nečega što se davno znalo ljubavlju. Trenutak u kojem njena djeca shvate da za njenog života svoju majku nisu ni poznavali, da je cijeloga života voljela drugoga muškarca – uvijek mi slomi srce. Sručiti godine nesreće i pitanja na svoje najbliže, ma ima li sebičnije stvari? Ako ih je već htjela zaštiti, trebala je baciti sva ta pisma! Vražja Francesca, uvijek mi digne tlak!

Sada sam starija, tobože zrelija. Shvaćam da je mudrica ostala jer je znala da ni s Robertom ne bi bila vječito sretna. Htjela je tu ljubav ostaviti netaknutu, da bude uspomena kojoj će pribjeći u teškim trenucima. Takve smo mi žene. Ma takvi su i muškarci! Nikada se ne radi o toj drugoj osobi - riječ je uvijek samo o praznini koju nastojimo ispuniti, o sebičnim prohtjevima i egoizmu zbog kojeg mislimo da zaslužujemo da nas netko cijeloga života promatra s obožavanjem.

Mostove okruga Madison u 21. stoljeću odlučila je oživjeti mlada filmašica Sarah Polley u filmu Take this waltz (da, onaj Cohenov). Melankolična i nezadovoljna brakom Margot (Michelle Williams) na putovanju upoznaje zanimljivog stranca kojemu s nevjerojatnom lakoćom govori o svom strahu od straha, o onom osjećaju koji čovjeka snađe kad se treba ukrcati na vlak ili avion, o strepnji da će biti izgubljen, zaboravljen, ostavljen između neba i zemlje. Nakon simpatičnog upoznavanja, pri povratku kući, Margot i Daniel (Luke Kirby) uviđaju da su susjedi, i počinju nevolje.

Hoće li se Margot zauvijek, poput Francesce, pitati što je moglo biti da je stisnula zube i otisnula se u pustolovinu te uživati u tišini pred TV-om s mužem (Seth Rogan) koji ju ne voli na način na koji bi ona htjela, ili će poći za novim, ne shvaćajući da sve novo kad tad postane staro – otkrijte u ovom slatkom filmu kojeg krasi jedan erotični trenutak u kafiću, jedan romantični dogovor koji uključuje svjetionik, skriveni pogledi, neodoljiva privlačnost, divna fotografija, šarmantna kostimografija i dirljiva glazba o ljubavi koja ostane nadrealna samo ukoliko se u nju niti ne upustimo.

Iako živim samo 65 km dalje, nikada ranije nisam bila u tom famoznom Zadru. Možda i jesam u djetinjstvu, jer sam prva ljeta provodila u Svetom Petru kraj Sukošana, ali se ne sjećam. Od tih dana Zadar je rastao u svakom pogledu, a danas je svakako jedan od gradova na našoj obali koji se mora posjetiti, barem jednom u životu.

Nakon kiše koja nam je uništila postole, zaputili smo se u grad kojem je vjerojatno osnovao sam car Julije Cezar, grad u kojem su se Mlećani odrekli Dalmacije, grad prvog hrvatskog sveučilišta, grad u kojem je rođen Juraj Dalmatinac, grad prvih hrvatskih novina i prvog hrvatskog romana, grad koji je stvorio košarku i koji se diči mnogim svecima, sakralnim objektima i zanimljivim konstrukcijama Nikole Bašića koje se igraju s valovima i svjetlošću.

Ako ga niste posjetili, valja znati da ćete parking u blizini svih znamenitosti platiti od 10 do 12 kn na sat, a da vam je za njihov obilazak dovoljno otprilike dva sata. Parkirali smo se kraj najvećeg zadarskog perivoja, onog Vladimira Nazora na utvrdi Forte, pa krenuli preko perivoja kraljice Jelene, Kopnenih vrata Michelea Sanmichelija do Kalelarge - još jedne široke ulice koja to i nije. Eh, Dalmatinci moji, da vi vidite koliko širok šor može biti! Ta legendarna Kalelarga ulica je novijih građevina, budući da je većina stare arhitekture uništena u Drugom svjetskom ratu, pa me se i nije posebno dojmila (valjda sam predugo u srednjovjekovnom Šibeniku). O čemu je to Tomislav Ivčić govorio znaju valjda samo fetivi Zadrani koji su na njenom kamenu doživjeli svoje prve poljupce i prve radosti.

Nakon svetog Donata, preko Foruma iz 1. stoljeća prije Krista, kraj crkve svete Marije koja pripada benediktinkama koje je osnovala sestra kralja Petra Krešimira IV, prošetali smo do Morskih orgulja i slušali njihove zvuke - zajedno sa stotinama ljudi. Intiman i romantičan trenutak, nema što! Zalasku sunca kojem se divio Orson Welles nismo svjedočili, ali srce mi je ipak zaigralo - kad sam na Krševanovom kalendaru, koji okružuje Pozdrav suncu, vidjela ime svetog Franje Asiškog!

Ulica koja mi se najviše svidjela jest ona koja od zadarskog mosta, preko Morskih vrata vodi do Kalelarge, a koja je puna uličnih zabavljača, slikara, glazbenika, zgodnih trgovinica i antikvara.

Ipak, najljepša toga dana bila je crkva svete Stošije (Anastazije), najmanja katedrala na svijetu, kraj koje smo liznuli sladoled (jer poslije 19 sati gase aparat za kavu!?) u slastičarnici za koju kažu da je najbolja u Zadru - u svetom Donatu, po cijeni od 7 kn po kuglici. Sladoled smo čekali neko vrijeme, ali recimo da je vrijedan čekanja (Šoipov je bolji).

Nismo tog dana pili maraskino u kojem su uživali Napoleon Bonaparte i Honore de Balzac (ta mama je napravila tonu domaćeg višnjevca od kojeg nema slađeg), ali smo uspjeli sresti drage prijatelje (aaaaaaaaaaaaaaaa!!) i opremiti mladoženju u Galileu, koji preporučujemo svim mladencima. Crno svečano odijelo s popustom od 40%, dvije košulje za cijenu jedne, dvije kravate za cijenu jedne, čarape i manžete s popustom od 30% - nigdje nećete naći taj omjer kvalitete i cijene!

I tako je Zadar postao grad u kojem momci postaju mladoženje! Do skorog viđenja, grade!

Dijete nikada ne zaboravlja svoj prvi misterij. Na krimiće Agathe Christie jednoga me ljeta navukla moja starija sestrična koju sam, u nedostatku velike sestre, kopirala. Sjećam se kao da je bilo jučer – moja prva Agatha Christie bila je Tragedija u tri čina, pohabana knjiga zelenih korica. Trinaest ljudi pozvano je na večeru na kojoj je ubijen lokalni svećenik. Hvala Bogu, za stolom je brčiće mastio i slavni Hercule Poirot koji je otkrio ubojicu! Kojeg li uzbuđenja!

Te sive stanice, ti brčići, to fancy odijelo – uvijek me nervirao, baš onako kako vas živicraju ljudi kojima zavidite na talentu koji vama nije urođen. Misterija na suptilan način – to stil po kojem je Agatha poznata, u kojoj glavnu riječ ne vodi moderna forenzika, nego tek čovjek koji vidi očima skriveno i čuje ono prešućeno. Zato sam voljela Agathu, zato sam voljela Veronicu, zato volim knjige Carlosa Ruiza Zafona, koji je uobičajenoj ljudskoj drami i zločinima dodao i nadnaravnu notu.

Tko god je čitao njegovu Sjenu vjetra upoznao je njegovu sposobnost da od obične kuće na kraju ulice stvori tajanstvenu priču koja uključuje sjene, duhove, paučinu koja se ljepi za tijelo, mnoge zagonetke i tragedije koje čuče u svakom ljudskom biću. Obožavam takve stvari! Obožavam napuštena imanja, rabljene knjige i predmete koji vonjaju po vlazi! Davno prije Sjene vjetra Zafon je napisao svoju trilogiju magle – Princa magle, Ponoćnu palaču i Rujanska svjetla u kojima sam uživala ovaj tjedan.

Romantični svjetionik kojeg progoni duh nesretne Alme Maltisse, napuštena tvornica igračaka i njezin tajanstveni vlasnik, stara vila Cravenmoore u kojoj vladaju sjene i dvoje mladih, Irene i Ismael, koji kroz prvu ljubav pokušavaju otkriti tajne Plave lagune, idiličnog mjesta na obali Normandije, ono su što će vas privući knjizi koja je kao stvorena za poklon onome tko tek iščekuje svoju prvu misteriju i radost njezina otkrivanja!

"Strop, okrunjen kasetiranim labirintom, dočaravao je barokni vrtlog oko sredine prostorije. Na jednome kraju raskošan baldahin s kojega su visjeli dugi zlatni velovi skrivao je postelju. U sredini sobe, na mramornome stolu, stajala je velika šahovska ploča čije su figure bile izrezbarene u kristalu. na drugom kraju Irene je otkrila još jedan izvor svjetla koji je pridonosio toj atmosferi prelijevanja duge: izdubljeno ždrijelo ognjišta u kojemu su gorjele debele cjepanice čiste žerave. Izand njega se dizao golem portret. Bijelo lice s najnježnijim crtama lica koje se mogu zamisliti na nekome ljudskom biću okruživalo je duboke i tužne oči žene ganutljive ljepote. Gospa s portreta bila je odjevena u dugu bijelu opravu i iza nje se mogao razabrati otočić sa svjetionikom u zaljevu."

Posao - 1, mladoženja - 1, dana do vjenčanja - 61, dana bez pudera - 27, čvimbi - 3, vaginaleta - 3, kupljenih nepotrebnih stvari - 5, dana bez čokolade - 7, dana bez čipsa - 29, kuglica sladoleda - 1, pojedenih fritula - 2, popijene vode - 50 litara, misli o čokoladnoj torti - 73

Zaista ne znam što se nalazi u glavama drugih žena dok smireno koračaju ulicama u skladno odabranim outfitima iz Zare, dok hladne glave guraju kartice u ruke Konzumovih prodavačica, dok se opušteno sunčaju na gradskim plažama, ali u glavi ove žene je trenutno predsvatovski kaos.

Oduvijek sam voljela popise - to-read, to-do, to-write, to-watch, to-buy, to-make, to-clean - slagala sam ih podsjećajući se da dobra organizacija predstavlja pola uspjeha. No, kad tad i kod najorganiziranije žene dolazi do opterećenja popisima opsjednutih sivih stanica i ona počinje crushirati, poput starog računala koji se ne može nositi s upadatnim softverom (wow, pokušaj informatičke reference - proud!). Kraj obavljanja radnih zadataka, usrećivanja zaručnika, održavanja kućanstva, organiziranja vjenčanja i realizacije beauty odluka, sjetim se često stare prijateljice - Bridget Jones - one koja uvijek iznova dokazuje da nisu svi koji lutaju potpuno izgubljeni.

Bridget je nezgrapna, smotana, loša u mnogočemu, konci nikad nisu u njenim rukama, ali nikada nije lažna - ne srami se svojih padova, nikada ne glumi Miss Perfect, nikada ne bježi od neuspjeha, i nikada, ali baš nikada se ne predaje. Upravo zato sam joj se obradovala u trećem dijelu serijala Helen Fielding, podnaslova Luda za njim (Mad about the boy), u kojem je udovica i samohrana majka koja nastoji upravljati s dvoje djece, oplakivati muža i upecati mlađeg frajera, i to putem hi-tech uređaja i društvenih mreža o kojima nema pojma. Iako su treću knjigu o Bridget Jones kritičari popljuvali, ja se Jonesici rado vraćam i još uvijek u njoj pronalazim utjehu da nisam jedina žena koja po mjesec dana ne čupa obrve, koja nosi jedan svečani outfit over and over, koja mahnito broji kalorije a ipak pojede cijelu vrećicu čipsa, koja nije zadovoljna sama sobom i vječito nosi gaće u kojima ne bi htjela biti zatečena za vrijeme prometne nesreće. Ako ste je voljeli u Dnevnik Bridget Jones i Na rubu pameti, voljet ćete je i ovom posljednjem izdanju!

Organizirati se, poput Bridget, svako malo, smrtno ozbiljna, nastojim donoseći odluke u čijem provođenju mi nedostaje discipline. Tako često odlučim da ću štedjeti, hranu kupovati samo po akcijskoj cijeni, pratiti kataloge i sniženja i da neću jesti izvan kuće. Da ću piti 2 litre vode na dan i da ću se presvući u suhi kupaći čim izađem iz mora. Jednom mjesečno (čudne li podudarnosti) odlučim da ću ovaj put zaista izgubiti tih pet kila koje mi brane da budem zadovoljnija od ikoje druge žene u svojoj koži, da neću pojesti svaki sladoled koji mi se nađe na putu i da neću gledati filmove u društvu grickalica. Odlučim da ću biti prirodna, da se neću šminkati i da ću uživati u prirodnoj boji svoje kose, te se kunem da neću tiskati prištiće i stvarati nove kratere na svojoj koži.

I evo me, s izrastom od 5 centimentara, s podočnjacima do koljena, s velikom potkožnom čvimbom nasred brade. Evo me sa za 57,14 kuna lakšim novčanikom (kupljene vaginalete), i s utješnom novom crnom torbicom (ali u moju obranu - kupila sam je u Accessorizeu za 149 kn, a ranije je bila 299 kn!) i novim lakom za nokte (ali ja obožavam Zameo ih vjetar i Lady Scarlet nijansu MaxFactora!) - pijuckajući light smoothie prelistavam stranice Coolinarike i tražim recept za zanimljivu čokoladnu tortu dok moj želudac proživljava fazu znanu kao stalno-sam-gladna-miči-mi-se-s-očiju-ili-ću-te-pojesti. Ali, ne predajem se, cilj je zacrtan, a svaki dan je prilika za novi početak - tako me naučila Bridget!

Uostalom, moj je Mr. Darcy još uvijek uz mene, sretni smo i nemamo napasti koje se penju po drveću i koje će iz škole na kosi donijeti uši, i nema razloga da ne uživam u jednom od najsretnijih razdoblja svog života - ne brinući o popisima i odlukama koje ostaju samo mrtvo slovo na papiru, s pet kila više ili manje.

Bez obzira na svjetske krize i epidemije, dogodi se da se čovjek nađe u razdoblju života kada smatra da su one bitne kockice posložene i kad sve ima smisla. Možda pomisli i da je doživio istinsku sreću i zadovoljstvo. A onda mu jedan susret, događaj ili rečenica pokažu da je iznutra prazan i da još uvijek nije našao ono što je tražio – unutarnju ravnotežu i Ljubav koja ga može promijeniti iz korijena.

Takva spoznaja pogodi me kao grom iz vedra neba, u vrijeme automatskog prakticiranja odlazaka na svete mise, izricanja molitvi bez srca i bez potrebe za duhovnom obnovom. Trgne me iz rutine u koju sam se lijeno ugnijezdila i odjednom se slomim u suzama čudeći se šupljini svog srca. Razbijem se na komadiće i spoznam koliko sam daleko od Boga bila, u kolikoj mjeri sam zaostala u duhovnom razvoju te koliko je moj život zbog toga bio opterećen brigama, nervozom, bijesom i mržnjom kojima nisam pronalazila lijeka, misleći da su oni teret koji nužno svaki čovjek nosi sa sobom u ovom užurbanom svijetu.

„Kad si mrzovoljan, stavljaš samog sebe na vrh popisa ljudima kojima time zagorčavaš život.“

U tjednu koji prethodi Gospi od Anđela, blagdanu novih početaka, u ruci mi se našla knjiga Rolanda Merulla - Doručak s Buddhom. I iako govori o gastro uredniku, inače protestantu, koji se zatekne na putovanju Amerikom s redovnikom koji mu postavlja čudna pitanja i pred njega stavlja duhovne izazove, prepoznala sam se u Ottu, dobrom obiteljskom čovjeku koji je zadovoljan svojim poslom i životom koji vodi, a kojeg ipak često preplave neobjašnjivi nemir i nekontrolirani ispadi bijesa. Živcira ga svjetska politika, nerviraju ga realityji, živcira ga gužva u prometu, smeta mu što ga djeca ignoriraju, njegova new age sestra zamara ga svojim nonšalantnim ponašanjem, muči ga što svijet nije baš onakav kakav bi on htio da bude, a spavati mu ne daju pitanja poput onog „Koji je smisao života?“. Baš poput Otta, shvatila sam da nemam odgovore na sva pitanja i da ih nisam dovoljno pozorno nastojala pronaći, da sam za svoj stres krivila sve osim sebe same, da sam zadovoljstvo tražila na površini ovog svijeta, nesvjesna koliko žeđam za blizinom Ljubavi koja je svojstvena svakoj religiji.

„Ljubav prema obitelji je najbolji lijek protiv umiranja. Da bi se shvatilo da smo samo dijelovi nečega puno većeg, a ne samo jedno, pojedinačno tijelo.“

Jedna obična knjiga i jedan svjesni susret s malim kruhom podsjetio me na sigurnost koju mogu osjetiti ako Boga pozovem u svoj život, na mir koji mogu podijeliti drugima ako je On uzrok mojoj sreći, na ljubav koju mogu pružiti kada ju je umnožila Njegova ljubav. Čovjekov mir predragocjen je da bi čekao svoj red, pogotovo kad je tako malo dovoljno – oprostiti bratu, pružiti ruku prijatelju, dobro se isplakati – i srce će se samo otvoriti i napuniti, bili vi katolik, protestant ili ćelavi redovnik u čudnoj haljini.

„Zašto čovjek poput mene čini dobro, a ne zlo? Zato što se boji zatvora, razvoda, ili vječne kazne? Zato što vjeruje u postojanje raja i pakla? Zbog mogućnosti da ipak postoji zagrobni život? I što je s onim ljudima koji se u životu posvete „duhovnome razvoju“, koji ne samo što ne varaju svoje žene ili muževe, niti kradu tamo gdje rade, niti vode druge ljude na mučila, ljudima koji svakoga tjedna sate i sate provode u molitvi? Jesu li za te ljude predviđene neke različite, više, ugodnije razine raja?“

Veliki gradovi su top odredišta za uzbuđenja gladne turiste, ali ako tražite bijeg od stresa na poslu, gužve i buke u mjestu stanovanja, mir potražite u nekom od manjih mjesta na našoj obali, kao što je npr. Tribunj, u kojem rado provodim vikende.

Podijeljen na kopneni dio te na, mostićem povezan s njim, poluotočni dio na kojem su se zbile kamene dalmatinske kućice, Tribunj broji oko 1.500 duša i savršeno je mjesto za romantičan odmor udvoje ili veseli odmor s obitelji.

Ako niste znali, iz Tribunja su naš poznati pjevač Đani Stipaničev te dirigent i skladatelj Boris Papandopulo, a iako je odrastao u šibenskoj ulici velikana, upravo u Tribunju rođen je najpoznatiji brk Hrvatske - Mišo Kovač.

Iako udaljen od prenapučenih Vodica tek nekoliko kilometara, Tribunj je prava oaza mira u kojoj večeri možete provesti ispijajući limunadu uz more, s pogledom na otočiće Lukovnjak i Logorun, na kojima se stoljećima goje tribunjski tovari, ili u ribarskim feštama i tradicionalnoj trci magaraca koja se odigrava upravo večeras na tribunjskim ulicama.

1982. godine ljudi su prvi put sjeli za osobno računalo i poslužili se CD-om zbog čega je računalo krasilo i naslovnicu Timea, Michael Jackson izdao je Thriller, film Chariots of Fire rasturio je Oscare, Njemačka je pobijedila na Eurosongu, Italija je pobijedila na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Španjolskoj, predsjednici su ubijani u atentatima diljem kugle Zemaljske, ratovi su bijesnili, a usred svog tog kaosa rodio se Adrian Mole – momak zahvaljujući kojem sam prvi put čula za Falklandske otoke (i rat na njima) te se zainteresirala za Pandoru i njezinu kutiju, junak čija muška perspektiva mi je pomogla u godinama u kojima je ključno bilo razumjeti na koji način funkcionira mozak onog dječaka u kojeg sam se zagledala.

Ne znam što je nagnalo Sue Townsend, najpoznatiju britansku humoristkinju, ženu koja je čitati naučila s osam godina, školu napustila s petnaest, a u dvadeset i drugoj godini već bila majka troje djece, da stvori svijet tinejdžera Adriana Molea, ali njenu potrebu da napiše knjigu o ženi u najboljim godinama koja je jednostavno odlučila svoj život provesti u krevetu, ne slušajući tuđe naredbe niti ispunjavajući tuđe potrebe, baš kao svaka žena koja se bori s kućanskim poslovima, karijerom i ugađanjem (skorom) mužu, te koju, uz to, muči i odabir mirovinskog fonda i organizacija vjenčanja na drugom kraju zemlje, mogu shvatiti.

Glavni lik romana Žena koja je legla u krevet na godinu dana, pedesetogodišnja je Eve, koja, nakon što njeni blizanci otputuju na studij, odluči uživati u svom praznom gnijezdu i ne doticati pod godinu dana, ne opterećujući se očekivanjima i mišljenjima drugih. Njezin inovativni lifestyle ubrzo će privući mase, izluditi njenog preljubnika od muža, a njoj po prvi put u životu dopustiti da bude svoja. Rijetke su knjige koje čovjeku izmame glasan smijeh, ali humor Sue Townsand neće vas ni ovaj put iznevjeriti! Ovo je definitivno roman zbog kojeg ćete poželjeti okružiti se dobrim knjigama i ne ustajati iz kreveta najmanje godinu dana. Samo najprije pripremite rekvizite potrebne za tu pustolovinu - kavicu i nešto slatko!

Nemojte se iznenaditi ako pitate Šibenčane ponešto o otocima koji okružuju kanal svetog Ante, a oni budu škrti na informacijama – istina jest da mnogi od njih nikada na njima nisu ni bili. Čini mi se, i ispravite me ako griješim, da je biti otočanin za Šibenčane grjehota, otuda i posprdni naziv bodul ili bodulica. Ipak, za mene su šibenski otoci svijet za sebe koji se itekako isplati posjetiti.

Ovaj put prvi put smo se uputili prema Prviću, tom prvom otoku do Vodica koji je ime dobio po tome prvenstvu ili po poganskom bogu starih Hrvata - Prvinu. Za razliku od drugih po veličini malih otoka, Prvić ima čak dva mjesta – Prvić Luku i Prvić Šepurine, međusobno udaljena cestom dugom 1 km. Od Šibenika do Prvić Luke, u koju smo se zaputili, brodom Tijat vozit ćete se 45 minuta i platiti 17 kn u jednom smjeru, te uživati u pogledu na šibenski arhipelag, savršeno modro more i tvrđavu svetog Nikole koja čuva šibenski kanal.

Baš kao i u svakom mjestu u našoj zemlji, katolička redovnička zajednica ostavila je velik trag i na Prviću, otoku koji je poznat po tome što je za vrijeme kuge bio utočište šibenskim plemićima. Na njemu su svojevremeno obitavali benediktinci, franjevci trećoredci glagoljaši i mnogi drugi koji su unaprjeđivali život otočana, potpomagali poljoprivredu, pa i zalagali srebrninu u korist pučanstva u teškim vremenima. Kao trag o tome svjedoče njegove crkve – crkva svete Jelene Križarice i crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Šepurini i crkva Gospe od Milosti u Luci. Osim po fešti Porucijunkule, Prvić Luka poznata je i kao mjesto Fausta Vrančića. Naime, taj veliki izumitelj, povjesničar i lingvist, renesansni čovjek, djetinjstvo je proveo na otoku i poželio je biti pokopan baš na njemu. Njegov grob se nalazi u crkvi u Prvić Luci, kraj koje ponosno stoji njegov Memorijalni centar.

Brčkanje u moru ovaj put zasladio je Julian Fellowes, tvorac Gosford Parka i Downton abbeya, konzervativac iz Kuće lordova, sin diplomata, obožavatelj serija Smash i Sex and the city, poznavatelj visokog društva koji stanuje u blizini imanja na kojem je život proveo čuveni Thomas Hardy, a koji godinama ismijava pompoznu gospodu na nenametljiv način. Glavni protagonisti bestselera Snobovi su Charles, Earl Broughton i gospođica Edith Lavery. Dokoni život, bračne zavrzlame i ljubavna priče u stilu “they lived happily enough” ono su što će zabaviti romantičare i ljubitelje vintagea među vama.

Teško je zamisliti da je prije sto godina Prvić bio najgušće naseljeni hrvatski otok jer danas na njemu obitava manje od pet stotina ljudi. Na njemu vlada mir i opuštenost, nema automobila i užurbanosti. Ljudi uživaju u čistom moru, pijuckaju kavu ili klopaju u konobama. Mi smo svoje želuce napunili u pizzeriji Nanini koju toplo preporučujemo. Za razliku od drugih restorana na otoku koji nude skupu domaću spizu, Nanini je odličan izbor zbog ukusne i povoljne pizze (35-45 kn) te brzu uslugu, a ne škodi ni informacija da u ponudi imaju odličnu kavu i kolače, zar ne? Uživat ćete uz povjetarac i poželjet ćete se vratiti, na pizzu, ali i na otok!

Pamtite li kad ste prvi put rekli nekome da ga volite? A kad ste to posljednji put učinili?

Bili to roditelji, sestre, braća, prijatelji ili onaj tko vam je ukrao srce, što smo stariji, riječi 'volim te' teže prevaljujemo preko usana - pokazivanja osjećaja slično je sposobnosti za letenjem koju Petar Pan ne želi zaboraviti. Zavidim ponekad djeci na njihovoj slobodi – ako nekoga vole, to će mu i reći, dok mi odrasli šutimo, uvjereni da je taj netko dobro upoznat s onim što za njega osjećamo.

Iskreno, nema mi ljepših riječi nego čuti 'volim te' - to su jedine riječi za koje ne postoji pogrešan trenutak. Da, trebali bismo ih češće izgovarati, ali i čuti. 'V-o-l-i-m t-e', upiti svako slovo. Ne uzimati ljubav kao nešto što smo bezuvjetno zaslužili, jer blagoslov je imati nekoga dovoljno hrabrog i ranjivog da te voli, i to ti kaže.

U našoj obitelji nismo imali običaj ljubav izjavljivati, češće smo je pokazivali na suptilan, drugima i neprimjetan način. Te bi riječi otkrile našu slabost, svijetu pokazale našu najveću tajnu. Pa valjda se neke stvari i podrazumijevaju. Mislila sam da će izgovoriti 'volim te' biti nešto najteže što ću učiniti. Ali nije bilo, ne kad zavoliš.

Samo sam htjela biti žensko biće i kukavno čekala da on prvi kaže.

Pamtim naše prvo 'volim te' - izrečeno na današnji dan prije mnogo godina. Osjećaj koji me tada preplavio ne mogu zaboraviti, sve da za života zaradim i pet Alzheimera. Volimo slaviti taj dan kao dan kad je naša ljubav postala obostrana, vidljiva, jasna, glasna. On više nije bio moja simpatija, bio je moja voljena osoba - moje najveće blago koje sam otkrila svijetu, znajući da je potreba da on to zna vrijedna svakog rizika.

Poznata vam je ona stara „Pazi što želiš, da ti se ne bi i ostvarilo?“ Kako mi je tijekom odrastanja jedan od uzora bila čuvena Lorelai Gilmore (i da, znam da se Alexis Bledel udala – ne morate mi više javljati!), koja je sanjala o otvaranju svog pansiona, tu i tamo sam i ja povjerovala u izvrsnost te ideje. Vjerovala sam da sam stvorena za vođenje hotelčića, dijeljenja zaduženja i organiziranja obiteljskih ručkova, vjenčanja i drugih radosnih prigoda.

Ovih dana moj san o punoj kući ljudi, organizaciji i nabavci hrane za svih njih, pranju posteljine i podijeli ručnika ostvario se. U naš stan privremeno su se uselile moje sestre i prijateljice, a iselili mir i tišina. Zaista je lijepo biti domaćin,učiniti da se ljudi osjećaju opušteno i sito, ali lagala bih kad bih rekla da se nisam umorila. Kad osoba živi sama dugi niz godina, koliko god žudi za društvom i bukom i cikom, navikne se i na usporeni tempo života, pa sam odmor od velike gužve u šibenskoj četvrti proteklog vikenda pronašla na jednom od najsunčanijih otoka na Jadranu, prijestolnicom koralja – Zlarinu.

Imam osjećaj da je posljednjih godina Zlarin postao popularno odredište - mjesto koje se nekad činilo samotnim (zimi ondje stanuje dvjestotinjak ljudi), sada je privlačno mladima iz cijele regije. Karakteriziraju ga slatke male vile, savršene za smještaj velike grupe prijatelja koji najčešće koriste taxi boat za ukrcaj i iskrcaj na otok i ondje uživaju u domaćoj spizi i tirkiznom moru, ali i za obiteljski odmor.

Otok Vesne Parun savršen je i za jednodnevni izlet, a ondje možete vidjeti Muzej koralja, legendarni sat Leroj star 170 godina, šarene škure, crkvicu Uznesenja Marijina, omastiti brk u nekoliko restorana, konoba i pizzerija, a možda i sresti neke od domaćih celebrityja koji se skrivaju iza velikih sunčanih naočala.

Izlet na otok s najdužom otočnom rivom u Hrvata uljepšala mi je knjiga Marice Bodrožić, koja od desete godine živi u Njemačkoj i stvara na njemačkom jeziku. Knjiga Balada o zvjezdanom moru, prva u trilogiji, započinje pričom Nadežde koja u vlaku mašta o susretu s fatalnim Iljom, nanosi ruž po nekoliko puta, nervozno se vrpolji u svom crvenom puloveru od angore i pogledava na svoje čizmice s visokom petom na koje nije naviknuta. Roman se ne odlikuje napetom fabulom, ta radnje gotovo da i nema, ali zbog čarobnog stila Marice Badrožić, već na prvim stranicama suosjećat ćete s Nadeždom – postat ćete ona, žena iz Dalmacije koja voli zvijezde i koja čezne za oženjenim čovjekom kao za zavičajem, žena kojoj je ljubav prema njemu svijet pretvorila u zamku, žena koja hoda za ljubavlju kao ptica za mrvicama kruha, koja ima samo sjećanje na jedan ožujak i Iljine smokve. Pored čežnje kao lajtmotiva i sjećanja kao glavnog lika, nemojte se iznenaditi ako vas preplavi iznenadna tuga, plava poput mora.

Rijetke su knjige čiju biste svaku rečenicu citirali kao poeziju, a Balada o zvjezdanom moru, predivna ljubavna priča, definitivno spada u tu kategoriju.

"I ja sam zatočenica svoje imaginacije, svatko tko voli, taj i zamišlja ljubav. Ali ja nisam znala da je ljubav katkad moguća samo u malom kanalu od vremena, a da je ipak ljubav. Prije Ilje sam uvijek pod njom zamišljala nešto apstraktno veliko, svijet, apsolut. Ali nije li upravo ograničenje okvir u kojem se ona razvija? Što ako ne postoji stvarnost za neku vrstu ljubavi, može li se onda uopće o ljubavi govoriti? Ljubav je vrijednosti po sebi, uvijek, čak i onda kad je drugi ne dijeli. Ali ostvarenje ljubavi na kraju je nešto posve drukčije od ideala, ona je vezana za najjednostavnije stvari, uz dijeljenje, uz smrzavanje u nadolazećoj zimi, kad se skupa sjedi u toplom kafiću i nakon toga srlja u hladnoću koja reže poput noža, s rukom u ruci, vezana je, dakle, uz najveće banalnosti, poput znoja u kolovozu, kad se u tom mjesecu sramiš svoje ljudskosti i tek tako možeš jesti jedan sladoled za drugim."

Kad umre neka poznata ličnost, svi počnu dramatizirati i definitivno svi zapamte što su radili u trenutku kad su vijest o tome čuli (ja sam npr. prala zube kad mi je dragi iz sobe viknuo vijest, pa sam zbog buke u priopćajnom kanalu začuđeno upitala: "Pa je l' se nije on sredio, ono, ima djecu i žexnu?" misleći da je izglednije da umre Robbie Williams). Svijet su preplavili članci o tom slavnom komičaru koji je, kao i mnogi njegovi kolege, potonuo u depresiju nasmijavajući druge. Neću pisati žalopojke, ali osjećam potrebu prisjetiti se filmova kojima mi je Robin Williams uljepšao djetinjstvo.

Moj bratić Hrvoje posebno ga je volio. Čim su u videoteci izašli Kuka, Dobri Will Hunting, Toys (nerazvikani film koji sam posebno voljela), Jumanji, Patch Adams i Mrs. Doubtfire - Hrki bi me pozvao na gledanje filmova uz kokice ili kuhane kukuruze, ovisno o godišnjem dobu. Sve je te filmove godinama čuvao na VHS-u i raspačavao ih po komšiluku pa smo Robina Williamsa svi mogli gledati kad god poželimo. Kuku i Jumanjija pogledali smo sigurno toliko puta da smo postigli nekakav rekord. Sve sam Robinove filmove pogledala u Hrkijevoj sobi s tapetama s plavim nebom i bijelim oblacima, zato me tužna vijest o njegovoj smrti zatekla - za mene je to kraj jedne ere, ere djetinjstva. Nema više Hrvoja, nema ni Robina, samo stare tapete na zidu.

Voljeli smo sve njegove filmove (osim Flubbera - njega je Hrki uvijek kritizirao), i uživali u čaroliji koju nam je priređivao vječito nasmijani glumac. Robin Williams asocijacija mi je na sretne misli, bezbrižno djetinjstvo, sve što predstavlja Petar Pan, kojeg je i utjelovio.

Kad sam malo porasla, na Društvo mrtvih pjesnika cmizdrila sam sa sestričnom sjedeći na podu njene tinejdžerske sobe, i tog ljeta, kratko me držala manija - postat ću profesor, ili barem čitati Walta Whitmana. Nijedno se od toga nije ostvarilo, ali trudim se i danas iskoristiti dan, živjeti punim plućima.

Ipak, film koji dva dana vrtim po glavi je What dreams may come, iliti po naški - Ja ću budan sanjati. Samoubojstvo, smrt, gubitak, usamljenost, obitelj, ljubav - gorke su teme predivnog filma uz koji smo močili maramice i sanjali o ljubavi toliko snažnoj da prevlada i pakao. Gdje god bio Robin, nadam se da je za života doživio, barem na kratko, takvu ljubav, i da sada, u miru, budan sanja.

Ništa me ne može razveseliti i napuniti mi baterije kao vikend doma, a kad se još, k tome, radi o produženom vikendu - sreća je neopisiva!

Mama me dočekala s pohanim vrganjima koje je tata pronašao u šumi (zaboravi masline i druge proizvode krša, u ovim šumskim delicijama rado bih se ugušila!), a tata obradovao restauriranim biciklom na kojem sam i naučila okretati pedale. Donio ga je iz Slovačke prije rata, na njemu sam po prvi put razbila koljena, stekla prve prijatelje. Godinama je prašan i ispuhanih guma čamio na tavanu, a prije tri dana provozala sam ga svojim susjedstvom, bez obzira na kilažu na koje mali crveni biciklić nije navikao. Kakav osjećaj slobode!

Kava s kumom i s prijateljicom koja je živjela u Nizozemskoj posljednjih šest mjeseci uljepšale su mi dane, a osim potrazi za burmama (check!) i mladoženjinim cipelama (više sreće drugi put), ovaj vikend posvetila sam i izradi dekoracija za skorašnje vjenčanje. Važno mi je danu vjenčanja dati osobni pečat, pomno biram cvijeće, liturgijska čitanja, ulažem svoje ideje i svoje ruke, i nadam se da će svi uživati u opuštenom i romantičnom ugođaju koji nastojim stvoriti. U izrađivanju rustic chic dekoracija pomogle su mi sestre koje su se, kao i ja, uljepile u vrpcama, ljepilima i špagama, dok su svirale Spajsice i Bekstrići i dok je mirisala mamina domaća višnjevača. Jedna od ljepših večeri koje smo u posljednje vrijeme provele zajedno - nosit ću je u srcu dok ne budem senilna!

Iako se, dok me nema, u našem vedrom gradiću nikada ne dogodi ništa naročito novoga, meni je on uvijek nov, živ i zanimljiv. Ondje sretnem drage ljude i tamo sam svoja. Ondje je nebo najljepše. Ondje pronađem mir, dobijem krila.

Uvijek s nestrpljenjem čekam naš sljedeći susret, a do ovog nadolazećeg, kad ću u crkvi svetog Antuna Padovanskog izgovoriti svoje "Da!", vjerojatno ću prolupati od iščekivanja!:)

Ljude možemo podijeliti na one koji vole Adama Sandlera i na one koji ga ne mogu smisliti. Budimo realni, pa tko bi ga normalan volio? On je smotani luzer koji priča nerazumljivo, voli Hooters i glazbu osamdesetih, a u posljednje vrijeme snimio je neke od najgorih filmova ikad proizvedenih u Hollywoodu (That's my boy, Jack and Jill i dr.). Ipak, otkad pamtim za sebe, ja sam ga voljela - i u Čunjoglavcima, Airheadsima, Happy Gilmoreu, a kad je u avionu u društvu Billy Idola otpjevao najromantičniju pjesmu ever znala sam da ću ga voljeti dok sam živa. Jedan od razloga zašto sam se zaljubila u svog budućeg muža jest taj što je volio filmove Adama Sandlera. Nije bitno što sam ja bila štreberica, a on zločesti dečko, zajednički smisao za humor bio je sve što smo trebali.

S obzirom da mi je i Drew Barrymore draga od E.T.-ja, Vriska pa sve do Ever after, Duplexa i Nikad se nisam poljubila, sasvim je logično da su mi romantične komedije s Adamom i Drew u glavnim ulogama jedna od omiljenih razbibriga. Jasno mi je, njihovi filmovi trećerazredne su komedije lišene slojevite priče i kompleksih likova, ali ne mogu si pomoći - simpatične su mi i uvijek sadrže najmanje jednu potencijalno legendarnu foru.

Glumili su u jednom od najboljih filmova devedesetih, Wedding singeru, u kojem su odali počast Culture clubu, fudbalerkama i šugavim poslovima, bili su slatki u Fifty first dates, a ove godine ponovno su zajedno u obiteljskoj komediji Blended zbog koje ćete shimmati i vikati "It's so romantic!" još danima.

Sada sredovječni Adam i Drew, tj. Jim i Lauren, samohrani roditelji, upoznaju se na blind dateu koji je pošao po zlu, a kako je život okrutan, srest će se, kad to najmanje budu željeli, na godišnjem odmoru koji će provoditi sa svojim problematičnim klincima na safariju u Africi. Možda ovaj film ne bih ni pogledala da u njemu ne glumi ovaj neodoljivi dvojac, ali njihova kombinacija ono je što će vam svakako uljepšati ljetnu filmsku večer.

Mrvicu čudesno

Kad narastem bit ću Millie

Modne lekcije iz Stars Hallowa (3)

Slatko ljeto u slikama (2)

Voli onog tko te voli, makar bio i kamen goli

MY favorite things - not Oprah's! (9)

Malo mjesto na Haitiju

A love that never was

Grad u kojem momci postaju mladoženje

Tajna iz Plave lagune

Mad about Bridget

Žudeći za ugodnijim razinama raja

Naše malo misto

Život iz krevetne perspektive

Bilo mi je prvi put

P.S. I love you

Princeza koralja u zvjezdanom moru

What dreams may come

It's just like riding a bike

Together again!