Quantcast
Channel: Šljokičasta žena
Viewing all 838 articles
Browse latest View live

Priče iz rodilišta (5)

$
0
0
Šalila se sa mnom cimerica da se nada da ću izaći iz bolnice prije nego otpadne zadnja latica na ruži, kao u crtiću Ljepotica i zvijer, gledajući ovu moju jadnu ružu koju mi je muž donio pri prvoj posjeti, dalekog 2. kolovoza. Znam, običnom smrtniku to je samo desetak dana života, ali čovjeku kojemu je oduzeta sloboda - to je cijela vječnost.


Dani nikada nisu prolazili sporije, a nervoza zbog iščekivanja nalaza, tuga zbog odvojenosti od oba djeteta, i od muža, i ljutnja zbog zaraze koja se mogla spriječiti boljom komunikacijom smješale su se u klupko emocija s kojim je teško izaći na kraj. A mislila sam, pogotovo nakon poroda, da imam visok prag boli.



Pokušavam izvući nešto pozitivno iz ovog neverending boravka u bolnici... Hm, sam porod mi je pao u zaborav - radije bih da sam mogla par puta zaredom roditi, nego ovako poput duha (zvanog majka dojilja) tumarati bolnicom i čekati koju kap informacije o svom djetetu. Upoznala sam krasne žene - zahvaljujući Andreji i Kristini još me šavovi epiziotomije bole od smijeha - koje su mi vratile vjeru u ljude koju sam izgubila zajedno s povjerenjem u liječnike. Naučila sam da zbog svog djeteta moraš biti bezobrazan, nepristojan, drzak, da moraš prijetiti i popljuvati - inače ćeš ti biti popljuvan. Nisu me tako odgajali, ali život nas preodgaja, valjda.


Vrijeme između trčanja na pedijatriju kratim uglavnom plakanjem, jedenjem (ova kutija Domaćice za ručak bila je super ideja - izaći ću iz bolnice deblja nego sam ušla) i čituckanjem. Snob sam pa ne kupujem baš ova kiosk izdanja, ali ona su dušu dala za stanovnike bolnice. Danas sam progutala  KDS izdanje Sve nestale djevojke Megan Mirande, psihološki triler nalik svakom drugom psihološkom trileru - no, poslužio je, bar nakratko pitala sam se kamo su nestale sve te djevojke i nisam mislila na činjenicu da mi je beba od desetak dana nakljukana antibioticima i da su joj već četiri braunile mijenjali na glavi.

"Mi smo izmislili vrijeme, ono je samo mjera udaljenosti. Može zavijugati oko tebe i pokazati ti neke stvari, ako mu dopustiš."
Megan Miranda

Prvo je prvo, a drugo je nešto sasvim drugo

$
0
0
Mi, žene, čudna smo bića. Zadnji tjedni trudnoće nepodnošljivi su nam i svaka se normalna trudnica veseli kad ju liječnik zadrži u bolnici jer će se uskoro poroditi. Veselimo se tome unatoč boli i muci koja nas čeka. Jer, bar više neće biti tog velikog trbuha, moći ćemo obrijati noge i nalakirati nožne nokte i dobit ćemo svoje tijelo natrag - hm, recimo. I onda dođemo kući s naramkom punim bebe i žalosno pogledavamo svoj banana jastuk, jer više nam on ne treba za spavanje, onda se gladimo po trbuhu zaboravljajući da su u njemu samo organi, ali ne i beba, onda se odmičemo od štednjaka, osjećajući svoj nevidljivi trbuh baš poput fantomske boli koja ostane nakon što se izgubi jedan od udova.


Sve se to dogodilo i meni. Osim te fizičke promjene, psihička promjena je ono što nas zaista ostavlja izbezumljenima. Očekujemo neki nevjerojatni i neviđeni val entuzijazma, ali drugo dijete nekako nije big deal kao prvo, i to je jednostavno tako. Ono je došlo drugo i mora se pomiriti s tim da je njegova velika seka još uvijek glavna - i to više nego ikada. Sada nju još više ljubimo, sada samo promatramo njene reakcije na bratovo ponašanje. Sada više nemamo vremena po cijeli dan gledati kako nova beba spava, jer stara beba želi pahuljice ili želi gledati Oddbodse - ovog trena! Sram me reći, ali s Jurjem baratam poput nindže, da ga Franka što manje doživi, a i izbjegavam mu previše tepati ili ljubiti ga jer se bojim da će mu seka biti povrijeđena. 

Možda je to sve u mojoj glavi, jer Franka za sada divno prihvaća brata. Kad ga je prvi put vidjela, instinktivno mu je dodirnula glavicu i rekla: To jepo (prijevod: On je lijep)! Shvatila je odmah da je mamino mlijeko tajna bratove tišine pa se ona oglasi glasnije nego on svaka tri sata: Mora papat mjeko!! Ne voli jedino kad mama presvlači brata, jer brat ima rep. I kakica mu je žuta, i fuj, dok je njena mirisna poput ruže u rosno jutro. Mo'š si mislit'.


U Franki pronalazim inspiraciju - ona sve želi i mora sama. S obzirom da je mili moj dobio samo dva dana godišnjeg odmora, već ovog tjedna ostadoh pomalo sama s dvoje dječice, i mnome je zavladala neka nova vrsta panike. Kako ću to izvesti? Kako ću zadovoljiti sve njihove potrebe? Začudo, za sada se snalazim. Kava mi se čak ni ne ohladi prije nego je popijem. Ne uzimam bebu čim zaplače. Jer Franka baš tada kaka, i treba moralnu potporu. Zapravo, ne uzimam ga dovoljno na ruke, sve u strahu da ću ponoviti stare greške. Onda on plače neutješno (hello, grčevi - zašto bi mene išta zaobišlo?), a ja se grizem da ću napraviti neke sasvim nove greške. S djecom kao da ne možeš napraviti pravu stvar u pravo vrijeme. 


Ma dobra sam ja. Ide mi. Rublje je oprano, ručak je skuhan, zube sam oprala (jesam li?). Oboje su siti, i suhi (jao, imajte curicu - presvlačenje sinova je prestresno - s jednom rukom držim nogice i blazinicu kao štit od vodoskoka, a s drugom jajca i čistim kakicu!). Franka spava, i to bez ceremonije uspavljivanja, Juraj spava - ah, u tih nekoliko minuta kad oboje spavaju osjećam okus pobjede! Ma što li sam samo radila s toliko slobodnog vremena i s jednom bebom, da mi je znati. Očito se sposobnost multitastinga povećava proporcionalno broju rođene djece - ženama s desetoro djece mora da po moćima nije ravna niti Wonder Woman. Možda jesu moćne, i sposobnije od mene, ali jedno je sigurno - i ja, i one, padamo s nogu od trudnoće, od trudova, od truda kojeg svakog dana ulažemo da bi odgojili male ljude. I zato, ako sretnete koju Wonder Woman, recite joj da joj ide sjajno, da je dobra mama, da će sve biti u redu, jer to je sve što želimo čuti na kraju dana.

Volim svoju svekrvu

$
0
0
U zadnje vrijeme sve češće uhvatim se kako pomislim - ja volim svoju svekrvu. Znam, čudno je tako što i pomisliti, a kamoli ovako javno izreći, ali nek' se zna - ja volim svoju svekrvu! Znam, znam, reći ćete da su moje emocije rezultat porođenja sinčine i spoznaje da ću i sama vjerojatno jednog dana biti svekrva (al' bit ću kul, sve sam već smislil), ali čak i ako stvar djelomično jest u tome, to ne umanjuje moju novootkrivenu ljubav prema majci moga muža.

Kad smo muž i ja bili u stanju najveće zaluđenosti (čitaj: balavurdija), nije me htjela niti upoznati. Naravno, to sam joj tada predbacivala, ali danas sam joj na tome zahvalna - tko zna kakve bih bedastoće pričala kao šesnaestogodišnjakinja. Mislim, ni sada ne pričam neke mudrolije. Kad smo bili zaljubljeni studenti, voljela sam je jer je ona voljela mene - ako se ljubavlju može nazvati ono posipanje soli sinu po glavi - šta-ne-učiš-ostavit-će-te-ako-ne-položiš-te-ispite. Sada mi je jasno da sam sama sebi na taj način hranila ego, a jedina osoba koju je ona voljela - bio je njen sin. Jedno je sigurno - prije udaje mislila sam da je obitelj moga muža savršena i silno sam željela postati dio nje.

Sada znam da su daleko od savršenstva. Sada mi je jasno da je moja svekrva jedna picajzla od žene koja ima oči sokola i koja ima upornost Sizifa. Kad joj pošaljem sliku svog djeteta, njenog unuka, ona uspije na slici zamjetiti da sam djetetu obula različite čarape, da mi je u pozadini zid zaprljan, a da mi zavjesa stoji nakrivljeno. Kad dođemo k njoj u posjet, ona samo izvlači stvari iz špajza i iz frižidera u želji da sve ponesemo, jer, tamo gdje mi živimo valjda nema trgovina. I čak nakon što joj tisuću puta kažem da nam ništa ne treba, i da ne volim baklavu, ona svejedno spakira sve što posjeduje, plus - tepsiju baklave. Ona još uvijek ne zna kako se zovem - ime mi vječito piše bez jednog, ključnog, dakako, slova. Ona me zove svakog četvrtka i postavlja ista pitanja - E, ja sam, u Lidlu sam, treba li ti šta? Ima li Franka sandale?. Ona sve primijeti i sve zna, štošta ju nervira, puno dramatizira, previše puši i često je praznovjerna i sitničava, ali volim ju takva kakva jest - OK, unatoč tomu kakva jest.


Jer, nekim čudom, sve njene iritantne crte ukorijenjene su u mom mužu i s godinama su postale dio njegovog karaktera koji najviše cijenim, postali su baš dio koji mene savršeno nadopunjuje. Zahvaljujući njoj on je najvelikodušniji čovjek kojeg znam, ali ujedno i najštedljiviji perfekcionist. On će prije mene uvidjeti da nam ponestaje mlijeka i kupit ga na akciji, dakako - jer zna da sam ja škrta. On će kupiti nove spužvice za pranje suđa, jer te iz DM-a se više isplati kupovati, i nabaviti novi stol za peglanje da nam olakša život, iako bih ja na pokidanom peglala još godinama, i žalila se neprestano. On će sam peglati svoju odjeću i (skoro) nikada mi zbog toga neće prigovarati. On će napraviti najbolji topli sendvič s najviše pažnje, kao da ga sprema posebnom gostu u vrhunskom restoranu. Stavit će podmetače ispod čaša iako nam je Franka već oštetila  stolić do neprepoznatljivosti. Goste će deset puta pitati trebaju li ili žele nešto, dok ću im ja ponuditi osvježenje tek jednom - hoćeš - nećeš. On će mi najiskrenije reći sve o svemu, a njegovi komplimenti bit će najčudniji komplimenti na svijetu. On će me uhvatiti za guzu dok perem suđe iako se pravim da me to živcira, i nasmijavati me u situacijama u kojima mi nije do smijeha. On će odvesti Franku u park samo da bih ja spremala stan na miru, ili gledala Poirota na miru. S Frankom će imati čajanku i pjevati joj pjesme iz Frozena, i neće mi dati da ikome pričam o tome (Ups!).



Gledam ga dok u večernjim satima užurbano spremamo djecu za spavanje. Večera, pranje zubi, kupanje. Kao i ja, sumnja u sebe kao roditelja. Misli da nije dobar tata, da ne čini dovoljno za svoju djecu. Nema on pojma. Franka ga obožava, a i sinčina će, sigurna sam. Uz njega mi je sve lako, on je snažan i pouzdan, brižan i nesebičan - hm, baš poput njegove majke.

Moja velika curica

$
0
0
Bila noć loša ili dobra (hm, koliko dobra uz bebu staru mjesec dana može biti), svakog jutra odlučim - danas će biti dobar dan. Obećam si da neću biti nervozna, da neću kukati zbog bolnih stopala, da ću sve stići, da nećemo živjeti u svinjcu, da će se ručak skuhati, a da Franka neće uopće gledati crtiće. A onda me ona izludi mamakanjem, onda popiški krevet, odbije ručak, ili odluči satima skakati po kauču tik do bratove glave, i ostatak dana pokušavam dokučiti što sam Bogu skrivila.


Pročitala sam negdje da mame na porodiljnom dopustu često zamijene umor za depresiju, pa si to u glavi ponavljam poput mantre. Samo si umorna, nemoj nasjedati na njene provokacije. Jer, ponekad zaboravim - Franka ima samo tri godine. Tri godine. Ona je još beba, ona još želi mamu za sebe, iako ne nosi pelene i sama pojede doručak. Mora da je strašno ovo što joj se dogodilo - u kuću je došla beba koja nije sposobna niti govoriti, ni hodati, a mama i tata ipak stalno u nju gledaju, kao da je nešto čudesno. Braco samo plače i ponekad mamu i popiški, a mama mu se svejedno smije, dok na nju stalno viče - Gdje su ti papuče? Silazi dolje! Pojedi to! Prestani! Pazi! Čekaj! Čekaj! Čekaj!


Odjednom, od nje očekujem da postane samostalna i da bude apsolutno poslušna, a ona se i dalje samo želi glupirati. Ona obožava skakati - Vidi, mama! Obožava kad joj mama crta, a ona joj dodaje drvene bojice. Obožava kad mama pleše s njom, a ona se nakloni na kraju plesa poput balerine. Ona ne želi napustiti park čak ni kad ga napusti zadnji klinac iz susjedstva. Još je zaigrana, svijet joj je pozornica i nebo granica. Obožavam što se ne boji popeti na zidić, što vrišti dok se spušta niz tobogan, što ju oduševljavaju mravi koji se penju po stablu, što na svakom komadu torte mora biti svijećica koja će joj ostvariti želje, što više voli lopte od lutaka i što je tek neki dan s osmijehom obukla haljinicu, što voli palačinke i PEZiće i što druge uvijek grli - zašto odjednom želim da bude ono što nije? Gledam je dok spava napućenih usnica i obuzme me neopisiva žalost - više nikad neće biti ovako mala - pa zašto ne mogu uživati u njenoj ludosti, zašto odjednom tražim od nje da prestane biti čudesna ovakva kakva jest? 


Divno je biti nekome nešto

$
0
0
Ovog ljeta nismo išli na more. Iskreno, laknulo mi je što nismo - uostalom, more je precijenjeno. Ako si jednom živio uz morsku obalu, dnevni ritam koji uključuje pakiranje pola stana za plažu i lijeni povratak s plaže čine ti se dosadnima i napornima. Nemojte me krivo razumjeti, volim ja neke stvari koje se mogu raditi na morskom žalu (nisam čudovište), npr. čitati ili piti kavu, ali dolazak djeteta i tu je uživanciju pretvorio u slatku uspomenu. Nismo išli na more, ali odlučila sam se s ljetom pozdraviti na propisani način - knjigom o ljudima koji ljetuju.


Ovu sam knjigu kupila na jednoj od akcija zato jer je na njoj pisalo da je bila bestseler New York Timesa, ali nije mi palo na pamet da je to bila samo zato jer su glavni akteri s Manhattana. Nema veze, mogu se i ja poistovjetiti s Njujorčanima - imam dvoje male djece (jedno može izgovoriti riječ 'mama' milijun puta u minuti, a drugo je već na četvrtom antibiotiku u svojih sedam tjedana života), jednog muža i hemeroide, vodim i ja uzbudljiv život. Da, obitelj Post s Manhattana se uputila na odmor u Mallorcu. O Mallorci (ili Majorci, nikad ne znam) znam samo ono što sam naučila iz epizode Mućki. Znate, one kad Del Boy prijavi Rodneya na dječje likovno natjecanje u kategoriji do 15 godina, a siroti Rodney na natjecanju pobjedi i osvoji putovanje u Španjolsku, s Del Boyem kao ocem i Cassandrom kao majkom. Ta mi je najdraža. Kao i kod Trotterovih, i kod Postovih su se planovi o ljetovanju utemeljili na prešutnoj zajedničkoj odluci - pravit ćemo se da smo one big happy family. U želji da pobjegnu od svojih intimnih muka, Franny, Jim, Sylvia, Bobby i pridruženi članovi obitelji Post, gay par prijatelja, doputovali su u Španjolsku i odlučili su uživati u morskom zraku, koji miriši na prijevaru i laži. 

Ova knjiga zasigurno neće ostaviti veći trag u mojim čitateljskim zapisima, ali poslužila je svrsi, i u njoj sam uspjela pronaći nešto za sebe. Doista odiše ljetnim dokoličarskim štihom i vjerujem da bi me i na plaži natjerala da preispitam svoj partnerski odnos, koji je, sigurna sam, nalik odnosu Franny i Jima, para koji proživljava krizu nakon trideset i pet godina braka.


"Prvi krug razvoda uslijedio bi brzo - godinu ili dvije nakon nepromišljenog ulijetanja u brak. Drugi val nastupio bi desetljeće kasnije, dok su djeca mala i problematična. Toga su se dječji psiholozi i mame na dječjim igralištima najviše pribojavali, one vrste razvoda koja uzrokuje najviše štete. No treći je val onaj koji Jim nije očekivao - kriza vjere onih čija djeca napuste gnijezdo."

Nitko vam ne govori u kojoj mjeri će se promijeniti vaš partnerski odnos nakon rođenja djeteta. Da, naravno, svi govore o seksu jer je in pričati o tabu temi, a nema većeg tabua od intimnih odnosa. Znate kako to ide, moderne žene kojima nakon rođenja djeteta nije bilo do seksualnih odnosa uvjeravaju druge moderne žene da su normalne ako im nije do seksualnih odnosa mjesecima nakon poroda (jer zašto bi tebi bilo bolje, nego meni, je li tako) i da je sasvim normalno ako njihovi muževi to trpe (medalju amo!). Ali, nitko vam ne govori koliko će se vaš odnos promijeniti, i koliko će se nastaviti mijenjati čak i nakon povratka libida. Koliko god smo željeli dijete, Franka je u naš mirni partnerski odnos unijela pomutnju - tijekom dvije besane godine nebrojeno puta svađali smo se oko gluposti samo zato jer smo bili preumorni, i znali smo jedno drugome na nos nabijati roditeljske propuste. S vremenom smo počeli spavati, i uvidjeli smo da se moramo držati zajedno u braku koji svojim tantrumima ugrožava jedno malo energično dijete. S vremenom smo se opet počeli zaista sviđati jedno drugome (hm, možda i previše - otud dijete broj 2). Upravo zato, sad mi posebno nedostaje suprug - svakog dana očajnički čekam da se vrati s posla, i to ne samo zato da mu utrapim djecu koja su me izludila tijekom dana. Sada se opet osjećam kao da smo - nakratko, nadam se - izgubili jedno drugo, i da se ponovno moramo pronaći, da se u ovom kaosu zvanom dvoje male djece moramo ponovno podsjetiti, sprijateljiti, zaljubiti, izmisliti.

"To je dio života, da te živcira osoba s kojom stalno provodiš vrijeme. Čak je i zdravo."

Emma Straub nije napisala remek djelo, ali podsjetila me - prije Franke, prije Jurja, bili smo nas dvoje, a to je nešto što ne bismo nikada smjeli smetnuti s uma. Jer, djeca će otići (nadajmo se), i nema veće tragedije nego se, nakon desetljeća bračnog života, probuditi kraj neznanca. Emma Straub podsjetila me na važnost onih sitnica koje čine nas kao par - lijeni komplimenti popraćeni jutarnjim zadahom, kuhanje kave jedno drugome, poljubac prije odlaska na posao, poljubac pri povratku s posla, biranje riječi u svakodnevnom govoru, humor kao nusproizvod iscrpljenosti, male nježnosti koje se ponekad nespretno isprepliću sa svakodnevnim obvezama (čitaj: štipanje guze dok perem suđe), njegovo brbljanje dok pišem blog pa mi rečenice nemaju smisla, pune su tipfelera i iščitavam ih po nekoliko puta, pa čak i predvidljivi i dobro znani dodiri koji se nikada ne bi mogli mjeriti sa strančevima.

"Kajao se zbog mnogo toga što se dogodilo, ali bilo je trenutaka koje nije uspijevao izbaciti iz glave. Jim je volio svoju ženu, voli svoju ženu, voli svoju ženu. Ali bilo je nečega u tome kad je, nakon toliko godina, dodirnuo drugu osobu ne znajući kako će njezino tijelo reagirati ni kako će se gibati pod njegovim dodirom. Počeo se znojiti unatoč klimatizacijskom uređaju. Film je bio dug, što mu je bilo drago. Zadnje što je htio jest pogledati kćeri u oči."

10 razloga zašto volim rodiljni dopust

$
0
0
Sinoć, u 00:12, izgubila sam i posljednji komadić trudničkih moći (odmah sam namazala i vrat, zlu ne trebalo, složila bi se Nora Ephron, vjerujem). Znam to jer sam oprala kosu i, nakon što sam je osušila fenom, na sivom podu kupaonice beživotno je ostalo ležati 2468 vlasi moje kose. Iskreno, radije bih da me, umjesto kose, napustilo majčinsko ludilo uzrokovano hormonalnim promjenama, ali dobro. Baš kad pomislim da sam u najboljoj formi za majčinstvo, hormoni me razuvjere. U istoj minuti sam sposobna gledati svoje novorođeno i plakati od sreće jer je tako sladak, ali i biti tužna jer više neću biti trudna. Mogu plakati jer više neću biti trudna, i mogu u istom trenu plakati jer imam dvoje djece koja me izluđuju. Svakog dana, cijelo dopodne činim sve moguće da ih oboje uspavam u isto vrijeme pa da popijem kavu ili bar skuham ručak u tišini, a onda se ostatak dana, dok spavaju, grizem jer sam najsebičnija osoba na svijetu. I još, k tome, k vragu, najsebičnija osoba koja voli piti kavu. Ne znam kakve su druge mame uistinu, daleko od očiju javnosti, ali meni se uvijek čini da druge žene potpuno sređene i organizirane bezbrižno šeću sa svojom djecom, a da ja ne mogu pod kontrolom držati niti obrve, a kamoli djecu. Ima dana kad stvarno sumnjam u svoje sposobnosti, kad dan provedem na rubu suza, kad čeznem za razgovorom s drugom odraslom osobom, i kad sam uvjerena da ću prolupati i pri tome svoju djecu istraumatizirati za cijeli život, a na kraju takvih dana moram se podsjetiti da bih trebala voljeti svoju djecu i da i nije tako loše biti kod kuće s njima po cijele dane.


Npr., dobro je biti kod kuće s njima jer mogu biti u pidžami cijeli dan. Da, mogli bismo kao u filmovima biti u flanelskim pidžamama i pjevati u četku za kosu. Ipak, ne volim hodanje u pidžami (možda bih voljela da imam flanelsku pidžamu?), ali, pak, grudnjak ne nosim - zato, ako dolazite u goste, molim, najavite se!

Ne moram se ni šminkati doma jer mojoj djeci sam uvijek jednako raščupana i neugledna, pretpostavljam. Da se razumijemo, volim ja kupiti ruž tu i tamo, možda ste me i vidjeli s ružem - kad ga kupim, nosim ga dan i noć jedno tjedan dana, a poslije zaboravim gdje sam ga pospremila - ali ipak je ljepše kad, nakon milijun pusica, ne moram s djetetovog obraza ribati taj isti ruž.

Kad sam doma po cijeli dan mogu za ručak napraviti domaće tijesto. Takve me stvari posebno usrećuju, jer uvijek sam htjela biti brižna majka koja briše brašnaste ruke o pregaču. Za ozbač. Mogu napraviti domaće tijesto, ali vjerojatno neću jer ću se, kad djeca napokon zaspu, radije otuširati. P.S. Knedle su po receptu iz Sašine kuhinje - mekane su kao duša!


Volim primati plaću, a da ne moram ići na posao. There, I said it.


Jedna od boljih stvari kod rodiljnog dopusta je to što ne moram kupovati odjeću za posao. Kupovina odjeće oduvijek me samo uznemirivala, kome to treba! Umjesto shoppinga odjeće u trgovačkim centrima, kupujem online, i to knjige, sebi, Franki, prijateljima, nađem ja uvijek kome ću. Online kupovinu smislila je neka mama na rodiljnom, garant! Već se i Franka naučila radovati poštaru, valjda previše gledamo Super Wings. Paket za vas! - ima li ljepšeg! Osim knjiga, koje mi baš trebaju, mogu kupovati i druge stvari za kojima mi duša umire duže vrijeme - npr. pekač vafla i novu perilicu suđa. Yeah, I'm into kućanski aparati sad.


Ne moram trošiti vrijeme na shopping namirnica. Mužu, volim te (iako znam da ideš u dućan samo da pobjegneš od nas).

Iako mi je svaki dan nalik na onaj protekli, svejedno svakog dana sastavim popis stvari koje moram i koje želim napraviti. Ispunjavanje i najmanjih zadataka, npr. rezanje nožnih noktiju, čini me zadovoljnijom i spremnijom za nove pobjede. Ludača.

Mogu jesti kekse. Ne bih trebala, ali jedem. Ne jedem čokoladu (OK, lažem), ne jedem čips (lažem), jedem kekse. Krckanje šećera posebno veseli ovu iscijeđenu mamu. O kilama ću razmišljati nagodinu, reče ona dramatično kao Scarlett.

Najbolji dio rodiljnog dopusta je što svijet stane. Ne moram čitati portale niti znati što se događa u svijetu jer će i za godinu dana sve biti jednako. Vlada će i dalje loše raditi svoj posao, ljudi će se i dalje seliti u Irsku, plaća mi neće narasti (nadajmo se, neće se ni smanjiti), a meni će i dalje glavna preokupacija biti dječja kakica.

Iako se većinu vremena ne čini tako, zapravo sam zahvalna Bogu na ovom trenutku u svom životu. Dok su djeca, kao i brige, mala. Znate kako kažu, prve tri su najvažnije? Za mame, prve tri su najteže, i malo im progledajte kroz prste - one se samo iz petnih žila trude bebe pretvoriti u ljude, i pri tome očajnički pokušavaju uživati u svakom trenutku - svakom ludom, kaotičnom i bučnom trenutku.

Afrika paprika

$
0
0
Onih dana kad uspijem oba djeteta uspavati u isto vrijeme i pripremiti ručak osjećam se kao oni momci što trče po plaži u slow motionu u Chariots of fire, dobijem potrebu da otplešem Dora the Explorer ples "We did it!", da nazovem Beyonce i objasnim joj neke stvari "Who run the world? Moms!" Umjesto toga, samo mužu ili mami pošaljem poruku: "Uspjela sam!" Znam, stvarno je bedasto veseliti se tako nečemu, pogotovo jer tek tad najčešće imam posla preko glave (jer prašina i prljavi veš ne spavaju kad beba spava), ali to je moja mala pobjeda, nešto što mi vrati vjeru u... pa, u mene. Imam sve pod kontrolom. Mogu ja to.

Pitam se, kako li ću se sjećati ovih dana kad djeca odrastu, hoću li pamtiti stres ili, kao Gabi, samo sretne dane? Ili, još važnije, kako će se tih dana sjećati moja djeca? Hoće li Franka mene jednog dana izbezumljena nazvati, u potrazi za utjehom, i reći: "Mama, on vrišti od grčeva cijeli dan, nisam stigla ni piškiti, a ona se cijela omotala WC papirom!"? Uvijek sam osjećala veliku odgovornost prema svojoj budućoj djeci. Nisam nikada htjela probati neke stvari koje tinejdžeri vole probati, samo da bih ostala dosljedna i da bih mogla, bez trunke licemjerja, jednog dana iste te stvari braniti svojoj djeci. Biti iskren bilo mi je uvijek važnije od hirovitog zadovoljavanja površne znatiželje. Želim biti uzor svojoj djeci, pa se grizem kad me vide uplakanu ili iznerviranu - ne želim biti slaba pred njima, ali ne želim niti da se srame svojih emocija. Roditeljstvo je valjda jedna velika potraga za ravnotežom, potraga kojoj se svakog dana vraćamo mi, roditelji koji pojma nemaju što rade. U djetinjstvu sam imala u glavi idealnu sliku svojih roditelja, i iako je ona s vremenom postala sve sličnija stvarnom stanju, nisam se nikad svojih roditelja sramila (OK, osim onda kad sam tatu dovela u studentski restoran, a on je galamio k'o nespašen jer je morao čekati da se stol oslobodi). Dok sam odrastala, tate nikad nije bilo doma, radio je od jutra do sutra - za nas - uvjeravala sam se. Nedostajao mi je, naravno, i vjerojatno ću ga uvijek kriviti za neke svoje nedostatke uzrokovane manjkom očinske pažnje. Ipak, za mene je on uvijek bio vrijedan, pošten, ponosit i čvrst ka stina. Mama je odrađivala i njegovu smjenu roditeljstva. Voli vas on, na svoj način, pa on je takav - opravdavala je sve njegove propuste i odsutnost. Naravno, nije joj bilo lako, znala je u afektu reći da će se baciti pod kamion (naša ulica je jako prometna, a i tata je bio u biznisu s kamionima pa je to bila simbolična ideja smrti), najčešće kad bismo se sve tri svađale, kokodakale i čupale oko neke gluposti. Ipak, ona je uvijek bila i ostala najjača žena koju znam. Njene slabosti nisam joj zamjerila, nisam ih nikada smatrala njenim osobinama, bile su prolazne, znak da je običan smrtnik, slična drugima, bliska meni.

S posebnom sam pažnjom čitala knjigu Chinua Achebe Svijet se raspada, ne samo zbog autentičnog prikaza afričkog čovjeka i fantastičnog stila pripovjedanja, nego zbog iskreno prikazanog glavnog lika u kojem sam se mogla pronaći iako nikada nisam nikoga ubila, niti u rodu, niti izvan njega. Možda je Achebe htio prikazati život afričkog plemena i njegove običaje, ali prikazao je i običnog nezahvalnog čovjeka koji prezire slabosti svoga oca, koji, kao mnogi od nas, misli da u životu može biti sposobniji, pametniji, sretniji od svojih roditelja, dok je istina - trebali bismo biti sretni ukoliko uspijemo ovaj teški život izgurati s bar pola pameti i hrabrosti naših roditelja. Probat ću se toga sjetiti, pogotovo onih dana kad ne uspijem uspavati oboje u isto vrijeme, kad me pritisne sa svih strana i kad mi dođe da vrištim, jer i to će proći, a do tada mogu samo duboko uzdahnuti, brojati do deset, i nadati se da će mi Franka jednog dana, sva sretna, ponosna i sposobna, poslati poruku: "Uspjela sam!"



"Okonkwo je strogo vladao svojim kućanstvom. Njegove supruge, a pogotovo ona najmlađa, živjele su u trajnom strahu od njegove vatrene naravi, kao i njegova mala djeca. Možda Okonkwo u srcu nije bio okrutan čovjek. Ali cijelim njegovim životom vladao je strah, strah od neuspjeha i slabosti. Taj je strah bio dublji i prisniji nego strah od zlih i hirovitih bogova i od magije, strah od šume, kao i od prirodnih sila, zložudnih, okrvavljenih zuba i pandža. Okonkwov strah bio je veći od tih strahova. Nije bio izvanjski, nego je ležao duboko u njemu. Bio je to strah od njega samoga, od toga da bude sličan ovu. Već je kao dječak zamjerao ocu zbog neuspjeha i slabosti, a čak se i tada sjećao kako je patio kad mu je drug u igri rekao da mu je otac agbala. Tada je Okonkwo prvi saznao da agbala nije samo drugo ime za ženu, nego da se može upotrijebiti i za muškarca koji nije stekao nijedan naslov. I tako je Okonkwom vladala samo jedna strast - da mrzi sve što je volio njegov otac Unoka. Jedno od toga bila je nježnost, a drugo je bila dokonost."



Negro torta

Biskvit: 4 jaja, 14 dkg šećera, 14 dkg margarina za kolače, 7 dkg mljevenih lješnjaka (a i ne morate), 2 žlice oštrog brašna, 3 rebra čokolade za kuhanje

Krema: 3 jaja, 15 dkg šećera, 12 dkg čokolade za kuhanje, 20 dkg margarina za kolače
300 ml slatkog vrhnja

Pjenasto miksati žumanjke i šećer, dodavati margarin, lješnjake, brašno i otopljenu čokoladu. Umutiti snijeg od bjelanjaka. Peći na 180 stupnjeva 10-15 min. Ohladiti.
Cijela jaja i šećer tući na pari. Dodati čokoladu kad se zgusne, miksati da se sjedini. Ohladiti i miksati s margarinom.
Izmiksati slatko vrhnje i složiti kremu i vrhnje na biskvit, posipati naribanom čokoladom.

Tjedni to do list

$
0
0
Neki dan sam rekla mami, nije da mi je teško biti s dvoje male djece, ali je iscrpljujuće. Samo mame koje su u istoj situaciji će me razumjeti. Volim ih, i nikada ne preispitujem svoj život - bez sumnje volim gdje i s kim se sada nalazim, ali nisam sigurna imam li snage za to, snage da napravim nešto lijepo i pametno od te djece i da pritom ne napravim luđakinju od sebe. 

Neprestano se hvatam za sitnice koje usrećuju mene - onaj komadić mene koji nije samo mama, koji je žena, koji je  lijena tinejdžerica bez obveza koja samo želi ostati u svojoj sobi, slušati glazbu koju voli i čitati knjige u kojima neki drugi likovi žive živote umjesto nje. 

Čitanje me spašava. Dan obogaćen čitanjem, makar i sa samo nekoliko minuta čitanja, dobar je dan. Imam opasan plan pročitati sve ovo ove jeseni, ove zime, hm, ove godine. 


Sunce! Svjež zrak! Napokon sam se odvažila biti mama koja bebu nosi u nosiljci, i jako sam sretna zbog toga, sada je puno jednostavnije ići u šetnju s dvoje djece. Nisam sigurna jesam li svoju Caboo nosiljku dobro sklepala, ali beba se ne buni, pa valjda ima nade za mene.


Kava. Lažem si svako malo da ću prestati piti kavu. Da ću kupiti bezkofeinsku. Meh, pa nisam ja čaj-girl, nemam živaca čekati da se čaj ohladi dovoljno da ga popijem - najbolji dio kave i jest popiti ju tek skuhanu rano ujutro. Još ako imate društvo za kavu...


Filmovi i glazba. Jedan od najtežih aspekata roditeljstva je što ne možeš gledati niti slušati što te zanima. Neprestano gledaš Psiće u ophodnji i PJ Mask, i, ne varajmo se, zavoliš dječji TV program, ali ponekad je lijepo pogledati film koji ne uključuje soundtrack s pjesmom Baby shark. Prošli vikend muž i ja smo pogledali u kinu (God bless baka servis) A star is born i još me trese groznica. Bradley Cooper i Lady Gaga divno su prikazali ljubav kakva ponekad jest - uzbudljiva, strastvena, teška, naporna, ali uvijek nježna. Glazba u filmu je predivna - ako Shallow ne dobije Oscara, onda nema pravde u ovom svijetu!

Obitelj. U kontaktu sam ja s puno ljudi, ali iskreno vam kažem da mi je konverzacija uživo postala strana. Protekli vikend Jurja smo službeno predstavili svijetu na krštenju, i susret s obitelji me jako obradovao. Ovih dana i prijatelji će nas početi obilaziti, jer - You gotta see the baaaaby! - i jako se radujem, iako strepim i za Jurjevo zdravlje - nadam se da neće biti poljuljano vrtićkim bolestima koje nose djeca dragih nam ljudi. 


Šećer na kraju. Pečem, mutim, jedem - kolače, bombone, čokolade, kekse. Pečenje kolača me opušta, a isprobavanje novih recepata i isprobavanje ispečenog usrećuje - sve dok u stanu ne posjedujem vagu. YOLO. Preporučujem!


Muškaranje

$
0
0
Ne mogu reći da poznajem svog sina. Još uvijek mi je on novina, a ne pomaže ni što ga ljubim u tajnosti, dok starija seka ne gleda. Kad sam saznala da nosim dječaka, malo je reći, uhvatila me panika. S obzirom da sam cura i da imam tri sestre, nemam pojma o dječacima, pogotovo malima. Ne znam što s tom kožicom, prevlačiti ili ne prevlačiti, ne znam kako oblačiti dječake, smiju li bebe dječaci nositi tajice (imam brdo Frankinih, žao mi baciti), ne znam kakve vole crtiće niti kako ih odgajati da budu muževni i snažni, a da ne postanu i šovinisti i sirovine, ni kako ih naučiti da vole mamu, ali da je vole umjereno... Da, bit ću i svekrva! Žao mi je, ali mislim da ću biti grozna svekrva - mislit ću da sam silno kul i da me žena mog sina voli, a ustvari ću biti samo jedna u nizu dosadnih baba. Anyway, ne znam ništa o dječacima. I bit ću svekrva.


Otkad sam spazila naslov, stavila sam je na listu želja, i pribavila čim se Juraj rodio - Boying up Mayim Bialik, znate, one ženske koja glumi Amy Farrah Fowler u Teoriji velikog praska. Žena je majka dvojice sinova, glumica, vlogerica i neuroznanstvenica - ukratko, nenormalno je duhovita i pametna i zna sve o temi koja me zanima - basically, ona uistinu jest Amy Farrah Fowler.

 

Nisam sigurna kome je knjiga namjenjena - po meni, desetogodišnjim predpubertetlijama, ili njihovim mamama. Neki joj prigovaraju da je suvišna jer današnja djeca znaju sve o odrastanju dječaka u muškarce, no, nekako nisam sigurna u to jer vrlo često se uvjerim da, unatoč svim dostupnim informacijama, djeca danas pojma nemaju ni o čemu. Ja bih je preporučila i roditeljima koji su smetnuli s uma (ili potisnuli duboko u sjećanje) sve radosti puberteta, jer, kladim se, da vam život ovisi o tome, ne biste se sjetili što je točno dopamin - iako mislite da sve znate. Knjiga je zgodna, ima na jednom mjestu sve što može mučiti dječake, i svakako ću je prolistati ponovno kad Juraj zagazi u pubertet - uči dječake o promjenama koje će ih zadesiti tijekom odrastanja, o zdravoj prehrani, potiče ih da prije intimnosti, ili sextinga, bar upoznaju osobu koja im se sviđa, razjasnila mi je i urođenu mušku potrebu za lovom i nadmetanjem (taj gen je mutirao u ljubav prema sportu), ali nešto sam sasvim drugo zaključila pročitavši je. Možda znanje više nije moć, možda je neke stvari bolje ne znati uopće, ni ne slutiti. Danas svi stalno moramo nešto učiti, k vragu! Djeca kroz crtiće moraju učiti mjerne jedinice, prvu pomoć, o recikliranju, oblike, brojeve, slova, postati poznavatelji Van Gogha i klasične glazbe i naučiti bar jedan strani jezik! Jeste li ikada gledali Wallykazam, Einsteinčiće, Fun with flupe, Omizoomi? Pa mi smo odrasli uz Tom i Jerryja (odrasla sam misleći da je Tomijerry jedna riječ, ne razmišljajući što uopće znači - da, tako sam tulava bila!) i naučili smo jedino da miš i mačka ne mogu biti prijatelji, i ispali smo OK. Znam, to je loš argument - ali, kunem se, moja generacija je puna divnih ljudi koji vrhunski rade posao za koji su se školovali - ispali su i više nego OK. Moja Franka ne zna ni svoje ime izgovoriti, ali zna brojati do deset na dva jezika i poznaje sva slova - ne zna ih sva izgovoriti, ali sva ih prepoznaje - je li to normalno? A od koga je to naučila? Pa od pametne matere koja iz knjige želi naučiti kako odgajati dječaka!

Dosta je bilo učenja, kažem (bar danas - sutra ću opet posegnuti za nekom stručnom literaturom)! Dosta je natjecanja između roditelja! Dosta je bilo mučenja dječice!

Jako se opterećujem time što Franka ne ide u vrtić, i što je osuđena na mamu koja 50% pažnje poklanja dosadnom baci Jujaju, i neprestano imam osjećaj da svaki trenutak proveden s njom mora biti edukativan - da moramo vježbati slova po uputi logopeda, da moramo vježbati motoriku, da ju ne smijem ni na koji način lišiti onoga što njeni vršnjaci uče u vrtiću. Ona je samo zaigrano dijete, i kroz igru će štošta zapamtiti, ali najsretnija je kad upalimo Taylor Swift i plešemo sa zdravoljupcima, kad od kocaka složimo tunel kroz koji će prolaziti autići, kad izrežemo kolaž na sitne komadiće i cijele se poljepimo od ljepila, kad ju posjednem na kuhinju i kad jede Linoladu žlicom iz teglice dok ja kuham ručak. Sigurna sam, takvo će blesiranje oduševiti i bracu, dječaka s kojim još uvijek ne znam što bih. Jer, ako je Franka tada najsretnije dijete na svijetu, bit će to i on, a ja ću biti najsretnija mama na svijetu. I mislim da ćemo svi ispasti OK.

P. S. Muffini su s bloga Domaćica.


O čemu razmišljaju mame u štiklama?

$
0
0
"Everyone is born, but not everyone is born the same. Some will grow to be butchers, or bakers, or candlestick makers. Some will only be really good at making Jell-O salad. One way or another, though, every human being is unique, for better or for worse", izrekao je glas Dannyja DeVita na početku Matilde, filma o predivnoj djevojčici koju je izmislio veliki Roald Dahl. Znao je Dahl dobro o čemu priča jer je i sam bio otac petero dječice. Nije mu bilo lako, sigurna sam. Petero djece, svako drugačije, svako posebno, svako je zahtjevalo drugu odgojnu metodu. Da, svi se rodimo - rodimo se s određenim karakterom, s određenim dizajnom osmišljenim već u majčinoj utrobi.


Uhvatim se da o tome razmišljam tijekom svete mise, na koju je odlazak, za mene, uvijek jedan stresan događaj. Razmišljam o tome dok Franki pružam kisele PEZ bombone kako bi bar tri minute bila mirna, dok je prijekorno gledam (džabe!) kako skakuće po oltaru i smije se kao da je u najzabavnijem lunaparku, razmišljam o tome dok gledam one mame za kojima u crkvi ostaje miris parfema, one mame koje stojeći u štiklama glade glave svoje savršeno mirne djece obučene u Zarine kompletiće. Znam, grozna sam vjernica, slobodno me osuđujte, ali ne mogu a da se ne upitam - kako im to, pobogu, uspijeva? Koliko dugo su se one spremale za izlazak iz stana, i o čemu one razmišljaju na misi? Slušaju li doista pozorno riječi svećenika ili, kao i ja, sumnjaju u svoje roditeljske vještine? Jer ja nisam nikada bila žena od štikli, ali sada sam primorana i u crkvu ići u startasicama da bih mogla trčati za Frankom, prisiljena sam izaći iz stana bez dezodoransa jer mi je potrebna cijela vječnost da nahranim, napojim, presvučem i obučem dvoje djece uz koje jedva stignem nanijeti maskaru na ovu sirotinju od trepavica. Kažu ljudi da će ti biti kako si napraviš, ali s djecom to nije slučaj. Bez obzira što ti napravio, djeca su rođena ovakva ili onakva, i jedino što ti možeš je - prilagoditi se. A prilagodba mi nikada nije bila jača strana. Franka je uvijek bila  kao tempirana bomba - nametljiva, glasna, uporna i radosna, uvijek za cirkusiranje, nisi je mogao zanemariti niti kad si se svojski trudio. Dok je bila beba, po danu bi spavala isključivo na meni, a svaka druga površina izazivala bi napad plača. Kad je prohodala, nikada nije dopuštala da ju držimo za ruku u šetnji, a svaki povratak kući završio bi vrištanjem na dnu stubišta zgrade. Jednom je, kad je imala otprilike šesnaest mjeseci, na cičoj zimi 45 minuta stajala u parku s kapom na glavi, koju sam zavezala čvorom, i vrištala iz petnih žila pokušavajući ju skinuti. Stajala sam kraj nje i plakala od jada, znajući da ja, kao roditelj, moram izaći iz te bitke kao pobjednik. Tog dana nije skinula kapu s glave, ali ni ja se nisam osjećala kao pobjednik.


Otkad se rodila, Franka je najveći izazov u mom životu, i neprestano pokušavam pronaći odgovore na pitanje - u kojem točno trenutku sam sve nepovratno zeznula? Čitala sam stručnu literaturu, bila kod psihologa, radila s rehabilitatorom, odvela ju logopedu, i svi su se složili da je ona mali terorist - s njom nema pregovora, nju se ne može kupiti niti ucijeniti, ali i da je ona dijete koje se oduševljava sitnicama, koje će svakoga zagrliti, koje je uvijek puno radosti i koje je nepresušni izvor energije. Svi su se složili i da sam ja nedosljedna, da osjećam krivnju ukoliko ju kaznim, da sam preslaba na nju. Što li to znači, postoji li roditelj koji nije slab na svoje dijete? I zašto se neka djeca rađaju divlja i neukrotiva, a neka mogu sat vremena sjediti mirno na majčinom krilu? Zašto Franka oduvijek više voli majice s tigrovima, nego s princezama, zašto stalno galami kao nespašena, zašto ne voli čokolino, a voli jesti krajeve kifle? Zašto nikada ne posluša ono što joj govorim, zašto stalno skače po kauču, zašto stalno izuva papuče, zašto ništa neće jesti i zašto želi da spavam u njenom krevetu i nakon što sam joj pročitala deset priča za laku noć?

OK, znam zašto to želi - ne moraš biti genijalac da bi to shvatio. Neki dan sam ju, dok smo čitale Gladnu gusjenicu (koju ona zove Guzina), pitala: "Jesi li ti gusjenica? Hoćeš li se pretvoriti u prelijepog leptira?", a ona je odgovorila: "Ne, petojit u bacu Juju". Stoga ne čudi da sam, iz očaja, opet posegnula za stručnom literaturom.

Nijedna me knjiga na temu djece nije oduševila kao ova, i ako morate u životu pročitati jednu knjigu koja bi vas pripremila za roditeljstvo - to je ova. Poklonite ju sebi, poklonite ju sestri, prijateljici ili mužu. Razvoj dječjeg mozga napisali su neuropsihijatar i stručnjakinja u pitanjima roditeljstva (hm, kako li se to postane?) za sve roditelje, odgajatelje i učitelje, i knjiga je s pravom postala bestseler. Na samom početku, autori napominju da su dani, u kojima nam se čini da tek preživljavamo uz svoju zahtjevnu djecu, prilike zahvaljujući kojima dijete može napredovati. Ta mi se ideja učinila revolucionarnom, pogotovo jer mi se čini da je trenutaka u kojima preživljavamo, u zadnje vrijeme, više nego trenutaka u kojima razvijam kvalitete svog djeteta. Kroz knjigu autori navode dvanaest strategija integriranog pristupa za poticanje razvoja zdravog dječjeg uma i cjelokupnog rasta i razvoja obitelji, a neke od njih sam već i uspjela primijeniti na svojoj pacijentici i uvjeriti se u njihovu djelotvornost. Ako ste se ikada pitali kako dijete na ispravan način izvesti iz stresne situacije, kako mu pokloniti pažnju, a ne pretjerati u tome, kako prigrliti ono famozno pitanje "Zašto?", zašto Sheldon ne razumije sarkazam i humor, kako se smiriti i čak i u najvećem bijesu povezati se sa svojim djetetom, kako cijeniti sve emocije (pogledajte Inside out!), ako ste ikada sumnjali da se najplodonosniji razgovori s djecom događaju tijekom svakodnevnih poslova, ako ste se ikada zapitali postoji li doista taj majčinski instinkt, i ako ste ikada predbacivali svojim roditeljima njihove odluke i postupke - potražite ovu knjigu, potražite papir i olovku, post it-e i crnu kavu, jer ovo je knjiga koju se isplati proučiti u detalje, knjiga uz koju ćete upoznati svoje dijete, ali i samoga sebe, knjiga koja će vas uvjeriti da svi griješimo kao roditelji, i uz koju ćete prvi put u životu pomisliti - možda i nisam najgora mama na svijetu.

"Što doista želite svojoj djeci? Koje kvalitete želite da vaša djeca razviju i ponesu sa sobom u život kao odrasle osobe? Najvjerojatnije im želite da budu sretna, neovisna i uspješna. Želite da uživaju u ispunjenim vezama i žive život punim plućima. A sada razmislite malo koliki postotak svojeg vremena provodite ciljano razvijajući te kvalitete kod svojeg djeteta."
Daniel J. Siegel, Tina Payne Bryson


Dođi u Vinkovce

$
0
0
Znate kako je lijepo probuditi se, popiti gutljaj kave i uskočiti u auto pa spontano voziti dok vam srce ne kaže da zastanete? Znate? Ne morate ponijeti niti rezervne gaće, niti kišobran, niti tri tisuće grickalica, samo sitniš u džepu! Aaaaaah, to su bila vremena! Prije samo četiri godine u ovo doba muž i ja bismo jednog vikenda otišli u Skradin, drugog u Trogir, sve laganini, bez plana (OK, bilo je uvijek plana jer bih prije polaska sve u detalje guglala, da ne bismo nešto propustili) a sada na put s djecom idemo kad si mama mora kupiti nove ortopedske papuče jerbo joj spuštena stopala nateknu pa izgledaju poput Shrekovih. Zaželjeli smo se tako papuča, ravnice, spojili neugodno s ugodnim i došli u Vinkovce. P.S. Ortopedska obuća Budak.

 

Vinkovci su najstariji naseljeni grad u Europi, i kao takav postoji već 8200 godine, zbog čega ga nazivaju europskim Jerihonom. Sam taj podatak i bogata povijest, koja se ogleda u vinkovačkom arheološkom blagu, dovoljan su razlog da posjetiti ovaj gradić, i to baš u jesen, kada vrbe uz Bosut prizivaju neka izgubljena vremena, ona u kojima je Vinkovcima kročio Josip Runjanin, ban Josip Šokčević ili je tarabe preskakao neki od Kozaraca. Nismo vidjeli muzeje, nismo ušli niti u jedan sakralni objekt, ali pojeli smo vrećicu kikija (najbolje mito za djecu - otuda i slogan "Bilo kuda, kiki svuda"), kiflu i pol, deset pezića u Cat Boy spremniku, jedan griz Barneya, dojili po cijelom gradu, popili kavicu u "Šinobusu", gledali ljude i pobacali 3 kile kamenčića u Bosut, ukratko - stvorili smo neke nove uspomene, što je super jer smo do sada Vinkovce pamtili po "Hej, sjećaš se kad smo išli u Vinkovce pa se Franka ispovraćala po cijeloj svojoj malenkosti, cijeloj autosjedalici i lijevoj polovici tojotice?""Da, sjećam, i to baš onda kad nisam ponijela niti jedan komadić rezervne odjeće!" Ovog puta nitko nije povraćao, jeeeeej!



Vinkovci arhitekturom nalikuju na Osijek u malome, ali imaju narav pitomog malog grada, nalik Našicama, pa mi se uspavana atmosfera odmah svidjela, iako nisam fan gradova na vodi (da, znam da živim u jednom od njih - ali uvijek osjećam neko strahopoštovanje prema rijekama - OK, više strah, nego poštovanje). Cijeli izlet poprimio je i romantičnu notu kad mi je muž rekao da sam "baš lijepa" jer sam "napokon raspustila kosu" (eto, štikle mi ni ne trebaju!), ali i kad sam zahvalila Bogu što sam svog muža sama odabrala za doživotnog partnera, i - što mi nije u krvnom srodstvu, kao što su to bili nesretni šokački Romeo i Julija s Krnjaša, Ivan i Marija Kozarac. Znam, koliko je bljakasto, toliko je i romantično.

Vinkovci su me natjerali da još jednom razmislim o tome što čitam u svom mladom životu, i posramili me jer zapravo nemam pojma kakve veze ima Josip Kozarac s Ivanom, jer ne znam napamet niti jedan citat iz Đuke Begovića, koji se smatra jednim od najbolje napisanih romana u povijesti hrvatske književnosti, jer nikada nisam pročitala ništa o Jozi Ivakiću i jer mi je Miroslav Slavko Mađer samo ime koje sam negdje čula, a koje ne mogu spojiti ni sa čime meni bliskim. Toliko je ljepote u našem susjedstvu, i toliko je blaga u našim knjižnicama - zašto za njima ne posežemo? Vratila sam se kući, odlučila ostatak mjeseca na umu imati Mjesec hrvatske knjige, odložila Faulknera, gurnula Eudoru Welty u ćošak i guglala u potrazi za poezijom nesretnog Ivana, još jednom zahvaljujući na romantici koja možda ne drapa srce kao ona stara šokačka, ali koja bar nije potekla od zajedničkih predaka.


Milovo sam

Milovo sam garave i plave,
Dosta cura za života svoga,
Al što tebe - to nijednu tako,
Curo draga iz sokaka moga.

Tarabe sam rad˘ tebe preskako,
Po baštinskih skrivao se kuti,
I kad jasmin i kad dunje mire
I kad lišće i vene i žuti...

Tebi curo šuljo sam se kradom
Kroz straže oca ti i maje,
Kruhom pito lajava Garova,
Dok ti vrele kradoh poljubljaje...

Čak i danas ja ti drhćem, čeznem
Vazda željan zagrljaja tvoga
Pregorjet te ne znam i ne mogu,
Curo draga iz sokaka moga.

Ivan Kozarac

Spavati kao beba

$
0
0
Djeca narastu, a mi zaboravimo kakva su bila kao novorođenčad. Sjećamo se da su bili slatki, ali zaboravimo onaj točan osjećaj koji bi nas obuzeo kad god bismo ih pogledali, kad god bi nam se nasmijali, kad god bi rekli: "Grrrl", kad god bi nas, opijeni mlijekom, pogledali preko dojke onim volim-te-mama-pogledom - i to je uglavnom razlog zašto poželimo imati još beba - jer su bebe toliko slatke da u trenu zaboravimo na nošenje 20 kilograma tereta na svojim leđima, odnosno trbuhu, da zaboravimo 25 sati trudova, bol epiziotomije koja može trajati godinama, da zaboravimo kako je to spavati 90 minuta u komadu, kako je to popiti dvije čaše vina ili se odvojiti od djeteta na nekoliko sati!


Istina, pamtimo samo sretne dane, mozak tako funkcionira. Ipak, moje tijelo pamti i one besane noći i ona dnevna spavanja na mojim grudima, i ono beskrajno nunanje i cjelonoćno pjevanje Zeke i potočića. Strah me toga kao što me strah elementarnih nepogoda - strah me da se potreba moje bebe za ceremonijama prije spavanja ne javi iznenada, intenzivno i da me ne onesposobi za normalno životno funkcioniranje.


Koliko sam se u prvoj trudnoći pripremala za muke dojenja (jer cijelim svojim bićem sam odlučila da ću dojiti što dulje), toliko se ovaj put pripremam za muke koje mogu razumijeti samo mame i tate nespavača. Premda je već sada je očito da je Juraj drugačiji od Franke, da je smireniji i strpljiviji, nisam se još riješila fobije koju mi je Franka prouzročila. Juraj, kad se probudi, niti ne plače, nego čeka poznato lice iznad krevetića, lice kojem se nasmije od uha do uha. Franka, čim bi otvorila oči, zaplakala bi kao vatrogasna sirena koja svijetu poručuje: "Glaaaaaadna saaaam!!!" U ova tri mjeseca njegova života nisam ga niti jednom actually uspavala - on se sam uspavljuje - zasad (kad god to izgovorim naglas, pitam se jesam li se urekla). Kad vidim da je umoran, odnesem ga u krevetić, dam mu dudu varalicu, pjevušim, srolam tetricu koju on zagrli (prvotna ideja je bila da mu tetrica drži dudicu koja je ispadala, ali njemu je postala mazilica), i to je to. Isto sam radila i s Frankom, ali ona bi, čim bi dotaknula krevetić, vrištala iz petnih žila: "Kmeeeeeee! Hoću da me nunaaaaš!" U vrlo kratkom vremenu me smotala oko malog prsta - ispočetka sam uživala u uspavljivanju, niti ne misleći da ću je nunati dvije godine, pa i kad bude imala petnaest kila (hello, spuštena stopala!)! Uglavnom, nametnula se kao i uvijek, a mi ju nismo uspjeli prisiliti na spavanje - dok Juraja niti ne moramo prisiljavati. Toliko o autoritetu i snazi odgojnih metoda u koje se zaklinju roditelji spavača. Velika tajna je out - nisu neki roditelji sposobniji od drugih, nego su neki dobili maloga spavača, a neki nisu! No, budući da sam negdje pročitala da i najbolje spavače roditelji mogu upropastiti lošim navikama, i da bebe ustaljuju ritam spavanja tek s tri mjeseca starosti, posegnula sam za knjigom Kako uspavati dijete (da, kao da ih nisam dovoljno na tu temu pročitala - džabe!).

Knjigu je napisala obitelj Sears koja se bavi pedijatrijom, i to na temelju svog osobnog i profesionalnog iskustva, kao i na temelju iskustava svojih pacijenata. Iako rečenicu "Dijete koje zavoli spavanje, zavoljet će život" smatram besmislenom, jer ne poznajem nikoga tko mrzi spavanje kao što ga mrzi Franka, niti poznajem ikoga tko voli život koliko ga ona voli, knjiga je zapravo najbolja koju sam čitala o toj temi, i preporučila bih ju svim zombijima koji bauljaju za svojom djecom i koji se svakodnevno predoziraju kofeinom u nadi da će se jednog dana naspavati. Najprije, sviđa mi se što autori vrlo brzo prelaze na stvar, i na samom početku ističu nedostatke "cry it out" metode koju većina knjiga o spavanju beba preporučuje. Naime, Searsovi tvrde da metoda puštanja djeteta da plače može natjerati dijete da prespava noć i postane zakleti spavač, ali i da može od njega stvoriti nesigurnog čovjeka koji se boji odvajanja i koji nema povjerenja u druge ljude, pa niti u svoje roditelje. OK, to mi zvuči logično, kao i njihovih pet koraka, i pet poglavlja, do usnulog djeteta:

1. Otkrijte mjesto na kojem vi i vaše dijete najslađe spavate
2. Naučiti prepoznati kada je vaše dijete umorno
3. Osigurajte sigurno i ugodno okružje koje potiče na spavanje
4. Osmislite rutinu prije polaska u krevet
5. Pomozite svojem djetetu da spava u duljim intervalima


Čini se jednostavno, zar ne? Možda roditelji ne mogu utjecati na narav svog djeteta, ali knjiga na zanimljiv i jednostavan način objašnjava roditeljima kako spavaju bebe, npr. da se bude češće u drugoj polovici noći jer tada spavaju u lakšoj REM fazi sna, navodi neke zanimljive podatke kao što je npr. podatak da je uspavljivanje šuškanjem ("Ššššš...") majkama urođeno, savjetuje roditeljima kako da kod djeteta stvore asocijacije na spavanje, te kojim alatima se mogu koristiti, pri tome neprestano naglašavajući da je svako dijete drugačije, da ne postoji univerzalno ispravni način uspavljivanja za svako dijete, kao što ne mora niti postojati jedna asocijacija djeteta na spavanje (često mame samo sebe pretvore u asocijaciju na spavanje, ili samo nunanje odaberu kao način uspavljivanja - mea culpa!), te naglašava važnost noćnog roditeljstva i uočavanje razlike između trenutne i zakašnjele reakcije (ne trčati čim beba zaplače, nego joj dati priliku da se sama umiri - što je ključno za cjelonoćno sretno spavanje!), te ističe utješnu rečenicu koju svi žele čuti - KAD TAD, I VAŠE ĆE DIJETE PRESPAVATI NOĆ! Hoće, zaista hoće - hvala Bogu, mogu to reći nakon dvogodišnjeg iskustva nespavanja!

Knjigu sam proučavala štreberski, a ono što sam odlučila zaista zapamtiti jest koliko je važno uspavljivanje gledati kao način kvalitetnog provođenja vremena s djetetom (svatko tko je dijete uspavljivao sat ili više zna koliko je teško uvjeriti se u to, pogotovo nakon napornog radnog dana), jer i uspavljivanjem stvaramo uspomene kod djece, uspomene na temelju kojih će oni uspavljivati svoju djecu jednog dana. Juraj zasad ima potencijal postati dijete koje voli spavati, i koje će se znati samo umiriti s vrlo malo nervoze, a Franka? Ona će nam još neko vrijeme zadavati probleme, jer, kao i kod druge izrazito temperamentne djece, kod nje se svaka životna promjena očituje u načinu spavanja. Zato ću i dalje čitati Vjeku i stotinu drugih priča za laku noć i trudit ću se ovih dana, kad me Franka naživcira svojim odugovlačenjem prije spavanja (iako je Zeko Vjeko malo skratio vrijeme uspavljivanja, bless him!), sjetiti da se samo boji da mama i tata sada više vole maloga bracu, pa ću je zagrliti i izljubiti još više nego sam to ranije činila, pokušavajući bar nakratko zaboraviti sve besane noći koje nam je priuštila.

P.S. Keksići su s bloga Reci peci - raspucanci s narančom.

Udahni, izdahni!

$
0
0
Na televiziji je opet Sve o jednom dječaku. Gledala sam ga desetak puta. Toni Collette (morala sam guglati, nikad ne znam koja slova idu u duploj dozi) je kraljica. Obožavam Nicka Hornbyja, oduvijek, i Hugh Granta, ali nekako me sram gledati taj film nakon što sam gledala seksi film u kojem glavnu ulogu tumači taj slatki dječačić koji glumi Marcusa u filmu iz 2002. godine. Newness se zvao taj film, a Nicholas Hoult je seksi, hm, da, što sam ono htjela reći? Umorna sam pomalo. Popila sam danas tri kave, ali džabe, smorila me djeca, iako je bio dobar dan - bacali smo lišće radosno i stali u pseću kakicu - evo ti životne lekcije.

Vrijeme leti, zar ne? Nicholas Hoult je sada dvadesetosmogodišnjak, a nisam više ni ja djevojčica.


To da vrijeme leti, to mi je jasno i kad pogledam ovaj blog. Naime, vjerovali ili ne, na današnji dan prije šest godina napisala sam svoj prvi post. Bio je kratak, i govorio je o Katy Perry (otud all that glitter - nešto što vole djevojčice, nešto što ih veseli!) čiji me dokumentarac nadahnuo da uzmem svoju depru u ruke i oblikujem ju u nešto podnošljivo. Budući da nisam znala, i još uvijek ne znam, ništa drugo nego pisati, tipkanje u formi bloga bilo je logično za mene. Iz programiranja u Pascalu (ako ste samo godinu mlađi od mene, garant nemate pojma o čemu ja to) sam u školi dobila dvojku, pa mi nemojte zamjeriti što blog izgleda kako izgleda - naime, o tehnologiji nemam pojma, pa mu izgled nije mjenjan nikada! U vrijeme kad sam ga počela pisati blogosferom su vladali modni blogovi s besprijekorno bijelom pozadinom i savršenim fotografijama. O modi nisam znala ništa, a i sva ta bjelina učinila mi se dosadnom pa sam na na svoj blog zakačila sve i svašta, zamišljajući ga kao scrapbook tinejdžerice koji ju razveseli čim joj pogled pobjegne na njegove stranice. Ukratko, ako me pratite, činite to doista zbog sadržaja!

Stotinjak mojih prvih postova bilo je tek dijalog mene sa...well, sa mnom, i u početku sam samo željela podijeliti na blogu sve što volim - recepte, glazbu koju slušam, filmove koje gledam, jer ja sam sharer - a to je karakteristika blogera, rekla je Tavi Gevinson (Jesus, i ona već ima 22 godine!). Ako me ne pratite oduvijek, znajte da sam prije šest godina u ovo doba živjela sama u Šibeniku, u sobi od 15 kvadrata, s vlažnim zidovima i slabom internetskom vezom koja mi je ipak omogućavala svakodnevno skajpanje sa svima koje sam doma ostavila. Tek sam počela raditi kao vježbenik na sudu, nisam imala prijatelja, nisam znala ništa o prakticiranju prava, ali imala sam cilj - položiti pravosudni ispit i napokon započeti svoj život. Dakle, nitko me nije čekao pri povratku s posla, pa sam pisala. S vremenom se blog pretvorio u dnevnik u kojeg nisam željela bilježiti koliko sam usamljena, željela sam opisivati samo sretne trenutke, i često bih sjedila i po sat vremena tražeći u svakom danu nešto dobro, nešto vrijedno zapisa. Silno sam se željela uhvatiti za nešto neopipljivo i nedokučivo, i nisam ni slutila da će se sam blog pretvoriti u lijek - lijek koji sam morala redovito uzimati da bih se mogla nositi sa svakodnevicom. Ponekad sam pisala i nekoliko postova u danu, misli su mi se oblikovale u rečenice i ponekad sam jedva stizala sve ih zapisati. Htjela sam da iza mene nešto ostane, htjela sam toliko toga reći, u toliko toga samu sebe uvjeriti. I, vjerujte, nije me bilo briga hoće li to netko pročitati. Znate, u moje doba, nije bilo tinejdžera koji nije pokušao pisati blog, a blogovi nisu prije imali značaj i popularnost kakve uživaju danas, bili su tek intimni zapisi odaslani u atmosferu, krvarenje po ekranu. Zato, kad sam prvi put shvatila da je netko nepoznat pročitao moj post, uhvatila me panika i na dva dana sam obrisala blog. No, trebala mi je terapija, pa sam nastavila. Blog je pratio tijek mog života i na njemu su u ovih šest godina ostali zapisani svi dragi mi filmovi, knjige, glazba, recepti, mjesta koje sam posjetila, uspomene na dobre ljude, sve što me zaokupljalo u vrijeme zaruka, svi planovi oko vjenčanja, brige koje su me morile u trudnoći, izazovi s kojima sam se susretala na poslu, stres koji sam spoznala kad sam postala majka (x2), sitnice u kojima sam pronalazila sreću.


Sad bih trebala reći nešto pametno, zar ne? Nešto što bi zaokružilo tih šest godina? Nekako sam ostala bez teksta, zato i lupetam o Nicholasu Houltu. Nisam otkrila Ameriku, nisam stekla veliki broj followera, nisam se izliječila, nisam postala optimist - samo sam naučila da iza tužnih dana dolaze oni dobri, oni koje valja zabilježiti na sve moguće načine, koje vrijedi slaviti, kojih se vrijedi prisjećati. Stoga sam nastojala na kraju svakog posta ostaviti čitatelju (samoj sebi) sladak okus u ustima, neku pouku, nešto lijepo.

Nisam spoznala tajne života, ali uz blog sam posložila svoje prioritete - shvatila sam da su snovi precijenjeni, da se svaki posao može zavoljeti, da čovjek nije otok, da je obitelj smisao mog života, ali i da je život ljepši uz knjige, filmove, kolače, kavu i prizore od kojih ne zastaje nužno dah, ali koji razvuku osmijeh tamo gdje ga dugo nije bilo. Osim toga, blog mi je u život doveo nove prijatelje, one koji su bili my kind of people negdje daleko, o čijem postojanju nisam ni slutila, s kojima ne dijelim prijatelje (ili dijelim tek jednog), približio me prijateljima s kojima nemam priliku svakodnevno piti kavu, a ako ste u svemu tome i vi otkrili nešto novo, ako ste prepoznali ijednu lijepu misao, po mojoj preporuci pročitali ijednu knjigu ili ispekli ijedan kolač, onda je moj posao obavljen. Zapravo, ne zovimo to poslom - nisam ovo nikada radila radi lajkova ili neke koristi, bilo je ovo oduvijek čisto zadovoljstvo.

Jer osamdesete su bile godine

$
0
0
Moj tata ne čita knjige. Odnosno, on misli da ih čita, ali ne, ne čita ih zapravo. Prolista knjigu, baci oko na prve i posljednje stranice i onda izjavi ravnodušno da knjiga "I nije baš neka". Zato, kad je zatražio da mu iz knjižnice dopremi knjiga Drugi peron, četvrti kolosijek, svi smo, zabezeknuti, poželjeli saznati kakva to knjiga zanima našeg revnog čitača. Pretpostavljam da je za nju doznao iz dnevnih tiskovina, jer, vjerovali ili ne, on još uvijek koristi pisaću mašinu, a računalo ne zna niti upaliti. To ga ne zanima, kaže, i mi ne komentiramo dalje, znajući da je srce ostavio u osamdesetima. Otud valjda i mahnito zanimanje za knjigu Mirele Španjol Marković koja je, kao i naš otac, pretpostavila sam, jugonostalgičar.


Mirela Španjol Marković vodeća je poslovna savjetnica, direktorica i vlasnica tvrtke Ciceron komunikacije, a nakon priručnika za retoriku, knjiga Drugi peron, četvrti kolosijek njen je prvi roman, kojeg je silno željela napisati u spomen osamdesetima, i Slavoniji - vremenu i mjestima u kojima je odrastala. Roman je pisan u prvom licu, i, kako autorica reče, pun je autobiografskih momenata, onakvih da se nakon svake pročitane stranice vratiš na poleđinu knjige i upitaš autoričinu fotografiju: "Je li ti se to stvarno dogodilo?" Govori o njenom odrastanju u disfunkcionalnoj obitelji, o životu na selu, o masnim juhama i gradskim tetkama, pijanim djedovima, o miješanim brakovima pravoslavaca i katolika, o bolestima i slabostima, o osjećaju pripadnosti koji je izgubljen 1991. godine, zajedno s prvim ljubavima. Autorica pripada generaciji mojih roditelja, a ja volim priče o osamdesetima, naročito priče usamljenih ljudi, ali ova priča o simbolici vlakova koji su povezivali ljude i gradove ne tako davno, a kojima se danas nitko ne vozi, nije mi bila samo površno zanimljiva nego me baš ostavila ganutu.

Volimo misliti da naši roditelji prije nas nisu ni postojali, a ako se i potrudimo zamisliti njihove mlađahne verzije, teško je zamisliti da su voljeli i postojali baš kao što mi volimo i postojimo. Teško je zamisliti da su ikada bili neposlušni svojim roditeljima, našim djedovima i bakama, da su ikada bili krajnje neodgovorni, da su se ikada krišom ljubili u niši stare škole, baš kako smo i mi činili kad se za nas vezala sintagma mladost-ludost. Obožavam stare fotografije, posebno fotografije roditelja i njihovih prijatelja, Vreme, Barića, Zloće, Hajca, i često sam ih tijekom odrastanja ispitivala: "A gdje ste ovo? A što ste tu radili? A tko je ovo? A šta se tu slavilo?" Nije mene toliko zanimala priča koja stoji iza fotografije tate i dvije gajbe piva u mjesnom domu, nego sam čeznula za osmijehom koji bi mu se tada razvukao preko lica, onim vragolastim osmijehom koji može vratiti samo daleka uspomena. Nastojala sam redovito iz takvih osmijeha, naprežući očne jabučice, iščitati onu karakternu crtu mame i tate koju pred nama, djecom, nisu pokazivali, crtu koja je bila i ostala samo njihova, koja je ostavljena u osamdesetima. O nekim stvarima nisu nam nikada pričali. I mi smo s godinama zaboravili da su u nekoj državi koja više ne postoji ostali njihovi dječji snovi, da su u njoj slušane neke sada prezrene pjesme, da se živjelo načinom života koji nam je stran, da se voljelo i veselilo, i u rečenicu "Mi smo srušili vlastitu zemlju i stvorili novu, a ja je nisam stigla zavoljeti" buljila sam još dugo nakon što sam je pročitala. Nekako me povukla u ponor tih zaboravljenih godina, u kojima je ostalo ono najvragolastije od mojih roditelja, i nisam se iz njega odmah mogla izvući, nisam ni htjela. Nije moj tata jugonostalgičar, nego je samo nostalgičar - za jednom mladosti koja je naglo prekinuta, shvatila sam.

"Ljudi misle da je bolest izbor, da je depresija izbor, da je alkohol izbor. Osuđuju, zahtijevaju da svi budu normalni. Normalni. Moji roditelji uporno su si zagorčavali život tražeći tvrdoglavo od onog drugog da se promijeni, jednako bezuspješno ostavljajući nama u nasljedstvo uspomene na lupanja vratima, urlanje, uvrede, razbijene vaze."

O nekim stvarima nisu nam pričali, ali mi smo ipak čitale između redaka, pogotovo kad su u pitanju obiteljske stvari, kad je u pitanju - ljubav. Nisu nikada bili savršeni bračni partneri, i često se vidim kako ponavljam njihove obrasce ponašanja u odnosu prema mužu, boreći se iz petnih žila da napravim suprotno od onoga što bi, npr. moj otac napravio - ali, to su demoni s kojima se, vjerujem, prije ili kasnije, svatko od nas susretne. U našoj kući nije se tepalo "ljubavi, draga", nije se grlilo na dnevnoj bazi, druga su bila vremena, i nije se govorilo "Oprosti", ali uvijek je bilo istine - i u jecajima, i u smijehu. Da, možda su u mislima pobjegli od tuge, od rata, "spašavajući vlastiti mir", i možda ih nepotrebno podsjećamo na ono izgubljeno, ali jednu dobru stvar iz osamdesetih su nam ostavili u nasljeđe - sebe, svoju ljubav, takvu kakva jest, nesavršenu, pravu. Znam da je to zadnje što bi tata htio čuti, budući da mi je uvijek prigovarao što sam se "vezala za prvoga", ali možda sam, baš gledajući njih, i ja poželjela što prije imati nekog svog, nekoga s kime neću morati izmijeniti more rečenica da bi znao točno što mislim, nekoga tko će me voljeti i kad to nisam zaslužila, nekoga čiji "poljubac će za mene uvijek biti i ostati metafora za pravu ljubav". I možda sam se vezala premlada, možda sam bježala s fakulteta vlakom kući svaki vikend, i možda sam "zasnovala obitelj s ljubavi iz osnovne škole i zadovoljno živim životom malog čovjeka bez velikih snova o daljinama, karijeri, slavi, prekooceanskim iskustvima", ali nije to loš život, uvjeravam vas, dapače, takav prvi izbor i život u ljubavnom duetu toplo preporučujem.

"- I ne - bilo je posljednje što sam od nje čula - primati ljubav nije sve što nam treba za sreću. Treba je znati davati. Davati! - ponovila je gotovo u vrisku."


"Naučili smo u tim vlakovima više o ljudima i krajevima naroda i narodnosti naše tadašnje domovine nego iz istoimenih udžbenika, mnogo više nego što bi nas škola i naši profesori ikad mogli naučiti. U školi smo učili o rudnicima soli, broju stanovnika, planinama u Sloveniji... U vlakovima smo učili o životu, o tuzi rastanaka, o dijalektima, razbijali predrasude, stvarali predrasude, gledali ponosna lica roditelja koji su sinovima išli na zakletve. Bilo je među njima seljaka, ratara, koji bi tada jedini put napuštali svoje domove i štale s blagom, poljima, šumama. Prepuštali bi brigu o kokošima, mačkama i psima susjedima pa bi lijepo odjeveni, umornih lica od svakodnevnog ustajanja u zoru, ponosno pozdravljali čin odrastanja svojih sinova u vojsci koje se tada nitko nije sramio. Zakletva. Svetkovina muškosti. Parada bratstva i jedinstva, simbol jugoslavenstva. Uvertira zločina koji će se dogoditi dvadeset godina poslije."


"Srednjoškolske ljubavi, misliš da su vječne. Znaju biti tako snažne, fatalne, prve, zadnje. Misterij prvih pogleda kriomice ispod trepavica, klecanja koljena i prvi smušeni poljupci. Parovi koji se pamte. Kad se kasnije susretnemo, razdvojeni desetljećima, i dalje ćemo kao nekom čarolijom vidjeti uz lik onoga drugoga i sliku njegove prve ljubavi. [...] Vječni su ti naši prvi životni izbori. Kao neki znak raspoznavanja kad odlutamo svojim cestama da bismo se na nekim ponovnim susretima mogli ponovno prepoznati, zamrznuti u onim ljubavnim duetima koje smo činili kad smo imali petnaest, šesnaest, i ne znajući da ćemo zauvijek ostati tako spojeni u mislima i sjećanjima naših vršnjaka, sve i kad dožive neke zrele godine, a nekima od njih krhotine granate rastoče tijela u neshvatljivom vihoru rata koji ni tada ni mnogo poslije toga nećemo moći ni naslutiti. Razumjeti ga ionako nismo nikad naučili. Mi, generacija međunarodnih vlakova."


P.S. Retro rogač kocke pravila sam prema receptu Sanje s Domaćice - link.

Nije Mara luda

$
0
0
"Ako niste vidjeli zadovoljne žene, tada treba da upoznate snašu Terzu. Ujutro, kad se probudi, a ne rani ona, jer joj nije nužda, provaljuška se u mekanom krevetu i uvijek još časkom promisli o svojem položaju, koji joj se čini zavidno lijep, i čudi se sama sebi, kako je sve, što je htjela, postigla. Jer može li biti išta ljepše nego biti bogata? A snaša Terza je bogata žena. Mislite li, da je mnogo radila i patila se, da do toga dođe? Ah, ne. Sve je snaša Terza stekla svojom okretnom ženskom pameti."


Gdje god da te život odvede, lijepo je vratiti se kući - ne nužno toj konkretnoj kući u kojoj si odrastao, nego bilo kojem mjestu na kojem si svoj na svome.  Jer, kad te život umori, moraš imati mjesto na kojem ti se duša može odmoriti. Moraš! Moraš samom sebi priznati odakle si krenuo, kome duguješ ono što jesi, poznavati svoje mjesto, poznavati svoje ljude. Za mene su to uvijek bile moje Našice, moj Martin.

Nakon tri mjeseca provedena s djecom, spakirala sam pelene, plišance i zeku Vjeku i došla kod svojih na ferije, u nadi da će djeca i dalje spavati istim ritmom, a da će promjena rutine i bakina kuhinja natjerati Franku da prekine štrajk glađu na koji se odlučila nakon što je postala velika sestra. 

Prvi korak terapije bila je šetnja po Martinu, sve do templarske crkvice koja na kraju sela čuva grobove naših najdražih. Misu za Martinje predvodio je momak kojeg znam iz školskih klupa. Nekada je pričao samo o tome kako će kupiti DeLorean (svi su tada htjeli biti Marty McFly, da se razumijemo), a sad je fratar. Vremena su se promjenila, selo se promjenilo, a ja? Ostala sam uvijek ista, uvijek imam osjećaj. Prošetala sam s Jurjem, sestrom i mužem starom cestom i zastala kraj svake kućice s početka stoljeća, znate, onih kućica s ganjkom, s molovanim zidovima. Gledam ih, ali ne vidim ih zapuštene - u mojoj glavi iz njih se čuje glasan smijeh, čuju se tanjuri koji se za kirvaj postavljaju na stol, Očenaš koji obitelji moli s gostima, pa zdravica i kuckanje čokančića. U jednoj od njih rodila se moja baka, u deseteročlanoj obitelji. Kuća više nije u našoj obitelji, naslijedila ju je obitelj jedne od bakinih sestara, ali ja se oduvijek s ulice naginjem i virim iza firangi, priželjkujući kakvo priviđenje duha nekog od nekadašnjih stanara. Tata mi nije puno pričao o toj grani obitelji, baka i djed umrli su dok je bio dječak, i sve što o njima zna su puke činjenice, a ono što mene zanima jest - kakva je bila prabaka Ana? Zašto je zavoljela pradjeda Ivana? Je li planirala imati osmero djece? Je li ikoje dijete izgubila? Jesam li joj u ičemu slična? 

Imam teoriju da svaki čovjek u životu ima najmanje jednu priču vrijednu pričanja, vrijednu prenošenja s koljena na koljeno - a to je uvijek priča o obitelji, jer priča o obitelji je priča o nama samima. Priznali mi ili ne, ono što nismo nasljedili od članova obitelji, naučili smo od njih, pogotovo loše navike i iritantne karakteristike. Stoga, vrlo je važno upoznati svoju prošlost - često ona nosi odgovore na temelju kojih možemo izgraditi sretniju budućnost.

Moja baka je umrla, i puno pitanja nikada joj nisam postavila. Možda ih nisam trebala postavljati, možda je neke stvari bolje ostaviti u zaboravu, a možda sam trebala samo sjesti i poslušati. Bake su nam često samo starice koje slabo pamte imena svojih unuka, koje divane s komšinicama preko plota ili idu na večernju prebirati po krunici - često zaboravljamo da su i one bile mlade, da su se svađale s mamom, da su nešto zamjerale dadi, da su nešto ili nekog u životu izgubile, da su imale snove, i da ih sanjaju dokle god su žive. 


Čini mi se da sam s bakom nepovratno izgubila jedan dio sebe, i iako znam da ona nije bila osoba koja si dopušta ranjivost, pa ni iskrenost, žao mi je što ju nikada nisam u potpunosti upoznala. Nisam upoznala nju kroz priče o njenoj obitelji, niti sam upoznala nju kroz priče o mjestu u kojem je odrasla. Mislila sam da sve znam, ta rodila se u ulici u kojoj sam i sama živjela na početku svog života, ali druga su to bila vremena. Iako su svekrve uvijek bile svekrve, mame nisu bile nemajke, i nisu svaku minutu u danu posvećivale djeci, niti ih je grizla savjest što su u polju pola dana, a djeca su se igrala po dvorištima, vraćajući se kući tek kad sunce nestane s vidika.

Sve poštivam, svoje ne uživam dovoljno. U svatovima se ne 'vatam rado u kolo, nisam nikad išla na folklor i ne znam plesati kukunješće, ne znam sve tamburaške hitove, više volim šunku, nego čvarke, ne mogu rakiju ni pomirisati, u govoru rabim 'h' i nikada ne izbjegavam sibilarizaciju - daleko sam vam ja od Šokice. Srećom, moja majka ozbiljno naginje Šokadiji i ona, i njena majka, zadnja su mi prilika da naučim nešto o svojim ljudima.

 

Već četvrt stoljeća knjiga Portreti nepoznatih žena stoji na DIK-ovom regalu moje mame, a ja sam je tek sad uzela u ruke. Valjda to tako ide, prava knjiga ti se uvijek nađe u rukama u pravom trenutku. Za Maru Švel-Gamiršek nisam čula u školi, općenito, malo je hrvatskih književnica prošetalo našim čitankama. I dok je za Kozarca je čuo svaki đak, Mara je ostala nepoznanica, još otkako joj je djelovanje zabranjeno 1945. godine. Rođena je 1900. u Srijemskoj Mitrovici, a život je provela u Vrbanji, na granici sa Srbijom. Nazvali su je šokačkom Selmom Lagerlof i smatra se najboljim perom šokačke proze, predvodnicom šokačkog ženskog pisma.

Portreti sadržavaju poglavlja Bakin Badnjak, Snaša Terza, Snaša-Terzina posljednja ljubav, Mati, Udovica, Mara Sklata, Bez Uskrsa, Gospođa Jasna, Gospođa Nada je bila mati, Gospođa Marija, Moja teta Elizabet, Rankin grijeh, Epizoda, Zimska priča - priče su to o običnim seoskim ženama, kakva je i sama Mara bila. Nekako, dok ih čitam, čini mi se kao da ih je napisala moja mama u suradnji s bakom, jer Marine priče nalik su njihovim pričama. Uvijek su tu bile neke tarabe za preskočiti, uvijek je tu bila neka nemoguća ljubav između gazdine kćeri i kakvog siroma'a, uvijek su tu bile neke gizdave snaše s  boli u duši. Mara Švel-Gamiršek nije imala namjeru stvoriti heroinu, njene nepoznate žene tek su živo upozorenje ili slatki podsjetnik na ženske slatke tajne, na ženske sekiracije, htijenja i žrtve - na ono što nosimo na srcu i onda kad nas svi zaborave. Čitanje ovih priča za mene je bio pravi povratak kući, povratak zavičaju kojeg cijenim tek posljednjih godina, zavičaju čije priče i običaje bih željela očuvati za svoju djecu, baš kao što je željela, i uspjela, očuvati Šokica Mara. Vječna joj hvala na tome.



Moraš voljeti Facebook!

$
0
0
Znam, svi provodimo previše vremena na društvenim mrežama - i volimo ih i mrzimo u isto vrijeme. Instagram sam isključila, a prema Facebooku imam hladno-topli odnos već duže vrijeme - i baš kad pomislim log out-ati se jednom zauvijek, iznenadi me - i to ugodno!

Ovih dana jedna moja objava na Facebooku i jedan post na blogu pokrenuli su lavinu lijepih stvari! Nakon što sam rekla da ne znam puno o svojoj prabaki, jedna od mojih sestrični, s kojom dijelim prabaku, ali ne i baku, javila mi je da njena obitelj još uvijek čuva kovčeg koji je moja prabaka donijela iz Slovačke, da doma imaju prabakine slike i da će mi rado ispričati sve što zna o njoj!


Osim toga, javila mi se daleka rođakinja iz Brazila s kojom dijelim pretke! Njen djed Antonio bio je jedan od braće mog pradjeda Ivana, i to onaj koji je prije nego se moja baka rodila otišao u svijet i za kojeg se više nikada nije čulo. I gle čuda - zahvaljujući Facebooku, saznala sam da je otišao u Brazil, gdje mu se, između ostalog, rodio i sin koji se zove muškom inačicom mog imena, a od tog sina je potekla moja rođakinja s Facebooka, Maria Terezinha. Ne samo da joj je djed pričao o svom rodnom mjestu, nego joj je san naučiti hrvatski jezik, a proslijedila mi je i dokument imigracijske službe u Brazilu koji sadrži osobne podatke njenog djeda (zanimanje: agricultor, naravno - pravi Martinjanin), pa i podatke o njegovim roditeljima, supruzi, i djeci. Tako sam danas prvi put čula za djevojačko prezime svoje šukunbake Ane o kojoj ni baka, koja je nosila njeno ime, nije ništa znala, a najljepše mi je što piše da je imao olhos claros - svjetle oči, iste koje je imala moja baka, koje ima moj tata, koje je nasljedila moja Franka, i to pored činjenice da i muž i ja imamo smeđe. Moraš voljeti Facebook!


Možda me upravo rođenje mog Jurja potaknulo da ponovno preispitam svoje korijene, da prošećem nekim starim stazama i otkrijem neke nove. Oduvijek sam bila obožavatelj povijesti, i to one nezapisane. Nisu mi bitne ratne strategije niti velika otkrića, nego volim čuti o ljudima čije odluke su oblikovale naš svijet, moj svijet. Nedavno sam gledala crtić Coco, i plakala, naravno, pomišljajući na sve one koji su u našim obiteljima zaboravljeni, čije slike ne držimo ni u obiteljskim albumima. Koga sam sve ja zaboravila? I hoće li moji potomci mene tako lako zaboraviti? Danas imamo priliku istražiti svoju prošlost više nego ikada ranije, a, pitam se, činimo li to? I hoće li tehnologija sačuvati naše tragove ili će sve nestati jednom kad se ugasi hard drive?

Pokloni za djecu for dummies

$
0
0
Što danas pokloniti djetetu, a da se ono stvarno oduševi, da se zabavi, a da poklon dobije i blagoslov roditelja - pitaju me često prijatelji koji ne skupljaju igračke s poda na dnevnoj bazi, a i sama se nađem u nedoumici kad poželim obradovati mališane svojih prijatelja ili rodbine. Neću lagati, volim i ja ovo doba godine, i već smo izljepili sve prozore s božićnim naljepnicama, ali me lagano hvata panika kad se sjetim svih ljudi koje ovog Božića želim obdariti - a djeca su najteža kategorija obdarenika! Ovim putem podijelit ću neke od ideja za poklone za najmlađe u nadi da će vam pomoći (nitko ne sponzorira ovaj post, da se razumijemo!), oni školskog uzrasta su mi tek nepoznanica (P.S. Ali, znam da su desetogodišnjacima fora majice s onim šljokicama/ljuskicama koje se mogu pomicati, i da vole slajmove - ako ne znate o čemu ja to, Google zna.)


Prvo pravilo - Manje je više (3+)

Kao da su od prvog dana odgajani po metodi preuzetoj iz pjesme Tata, kupi mi auto (da, znam da se ne zove tako zapravo), djeca danas žele sve i žele odmah. I medu, i zeku i jugovinil, što god to bilo. Zato, ne pokušavajte potrošiti hrpu novca na neku fantastičnu igračku, jer što ona bila skuplja, to manje vremena će dijete provesti igrajući se s njom - tako se bar često čini. Trenutno mi je omiljena igračka ova slikica s naljepnicama u bojama koja se može u TEDi-ju kupiti za 8 kuna. 8 kuna! Pa to je manje od prosječne čokolade! Doprinosi razvoju motorike (a sve danas mora biti edukativno, didaktičko ili senzorno, jelte), pomoću nje djeca uče i boje, a ono što će oduševiti svakog roditelja - dijete će se igrati s njom nekoliko sati i na kraju igranja možete je bez grižnje savjesti baciti u smeće, umjesto u kutiju s ostalim drangulijama koje je vaše dijete prikupilo u svom kratkom životu!


Drugo pravilo - Neka bude funkcionalno (0+)

Moja sestra dobila je od svoje kume prije dvadesetak godina jorgančić s likom Tine iz Letećih medvjedića - to je bio i ostao predivan poklon, a ostao je i funkcionalan. Tina je bila kul onda, kul je i sada. Iako jorgančić nije bio personaliziran (hm, recimo), do dana današnjeg nisam vidjela da netko ima takav jorgančić, a ako i ima, star je dvadeset godina, što ga čini još posebnijim. Zato, ako želite uložiti u nešto iznimno dekorativno, funkcionalno i za uspomenu i dugo sjećanje, odaberite personaliziranu dekicu ili jastučić branda Sovica, npr. - ovog Božića Juraj će dobiti svoju patchwork dekicu, baš kao što je seka za svoj prvi Božić dobila poplončić.



Treće pravilo - Nek bude bez baterija (1+)

Imamo doma jednu plastičnu pink peglu koju Franka pali samo kad želi naživcirati mamu, nisam sigurna zna li uopće čemu služe pegle - hvala, Marija! (Volimo te, Marija, unatoč pegli) Vječito joj sakrivam baterije ili peglu, ali ona opet misteriozno počne svirati, odnosno, alarmirati cijeli komšiluk. Hvala, Marija, još jednom. Dakle, ako već želite da poklon bude auditivan, neka to bude zanimljiva igračka koja na zabavniji i glasniji način oponaša stvarni život - pegla, kamion ili telefon - tako će ipak poslužiti i u edukativne svrhe.


Četvrto pravilo - Nek se ne sastoji od tisuću komadića (2+)

Ja prva volim slagalice, kunem se, ali nevjerojatno je kako se uvijek baš ta jedna vražja slagalica zagubi, i onda je cijelo kućanstvo traži, a dijete cmizdri jer nikad neće upotpuniti sliku Mede Pooha. Ma šalim se, slagalice su poklon koji uvijek iznova daje, i može ga se iskoristiti kao najbolje oružje protiv dosadnjikavosti i dječjeg zagubitisa i neodgovornitisa (preuzeto iz bilježnice bubanice), zato, ako ste spremni demonstrirati svoj vještine slaganja u trenutku kad dijete otvori poklon, bring it on!


Peto pravilo - Neka bude ekološki prihvatljivo (0+)

Ne mogu reći da sam zaluđena ekologijom (mea culpa! P.S. Recikliram!), ali ekologija je danas kod klinaca vrlo bitna. Od malih nogu, ako ne roditelji, crtići ih uče da treba čuvati planet Zemlju, pa bi bilo šteta ne iskoristiti i poklone za eko odgoj sljedećeg naraštaja. Neka oni budu bolji od nas, koji smo imali igračke od drveta, ali smo svejedno željeli one "prave" gumene barbike! Predivne drvene igračke možete pronaći na stranici Linit designa d.o.o., riječke male tvornice specijalizirane za proizvodnju igračaka i didaktičkog materijala - poželjet ćete ih sve kupiti - sebi! P.S. Poklonila sam nećakinji (10) drvenu ploču s igrom x-o i ona nije znala kakva je to igra. Da, i ja sam još uvijek šokirana.


Šesto pravilo - Nek bude ljepljivo (3+)

Ako nešto znam o trogodišnjacima, onda je to da sve što ima veze s ljepilom i bojom kod njih prolazi. Balončići od sapunice, kolaž, škarice, ljepila, šljokice, naljepnice za zid, naljepnice za prozor, sve je to izvor neopisive sreće - djece, dakako, ne roditelja. Šalim se, volimo naljepnice. P.S. Zvat ćemo vas kad ih bude trebalo odljepiti s namještaja. Ne šalim se.



Sedmo pravilo - Neka bude knjiga (0+)

Kad sam bila mala, voljela sam šarati po slikovnicama. Bila sam opsjednuta crtanjem, i crtala bih bilo gdje (tu je ljubav preuzela i sestra koja je zid obojala ujninim crvenim ružem), a ljubav prema pisanoj riječi došla je kasnije. Nije se tad kupovalo puno slikovnica kao danas, ali imale smo one bajke koje su imale alternativni kraj pa si sam mogao izabrati kako će priča završiti - nažalost, toliko sam ih išarala da ih je mama bacila, a ja nemam uspomenu na svoja prva bajkovita iskustva. Danas si jezik pregrizem svaki put kad učim svoje dijete da nije lijepo šarati po knjigicama, jer knjigice, ako se čuvaju, mogu biti predivan podsjetnik na djetinjstvo. (Franka nije rođena jučer pa mi iskopa s police knjigu Ivane Plechinger - onu koja na prvoj stranici ima njen potpis i srce koje je nacrtala - i kaže "A teta c'tala!" Franka 1, mama O.)

Nedjelja prva: Pođimo najprije od sebe

$
0
0
Ono što mi posebno diže tlak ovih dana su ljudi koji nas na društvenim mrežama već teroriziraju svojim božićnim dekoracijama, neki su već i bor okitili, ljudi koji odbrojavaju dane do Božića, a koji će biti prvi u redu kad bude trebalo popljuvati Crkvu, duhovnu literaturu, zapravo, bilo koga tko je u svom srcu našao mjesta za Boga - tog istog Boga čije rođenje, naime, slavimo 25. prosinca.

Što takvima Božić uopće predstavlja? Čemu se nadaju? Poklonima ispod bora, ili će taj dan promijeniti nešto u njima? Vesele li se sarmi ili se doista raduju novom životu koji se rađa? Jesu li sretni u toj svojoj kontradiktornosti? Blagoslovljeni bili, uvijek me potaknu da preispitam samu sebe, jer i mene prečesto više privuče blještavilo ovog svijeta, nego ono što je uistinu bitno u mom životu. Čemu se ja uopće radujem, što ja očekujem od ovog došašća?

Došašće je za mene vrijeme potrage za mirom koji mi tijekom godine klizi iz ruku - jer samo u miru mogu čuti kojim putem dalje valja krenuti. Svake godine dočekam Božić s namjerom da iz korijena promijenim svoj život, a onda se već skupa s prvim visibama uljuljkam u svoj mlaki katolički lifestyle. Uskrs me nakratko oživi, opet molim s novim zanosom, međutim, do kraja ljeta već sam sjena od čovjeka. Pa tko još ljeti ide u crkvu, prevruće je! I onda s nestrpljenjem čekam da zahladi, da se inje pohvata po granama, da se dimnjaci zagriju, a ljudi se povuku u svoje domove, da se i ja povučem u kukuljicu svojih strahova, želja i očaja. I, poput leptira, poletim u neko novo, bolje sutra.


Ovih dana u ruke sam uzela Podsjetnik za dušu Stjepana Lica, čovjeka čije knjige su za mene poput malog hodočašća kojeg mogu doživjeti u svom domu. Ta mala knjižica govori o riječima Božjim koje smo toliko puta čuli da ih uzimamo zdravo za gotovo i kroz kratke poruke ohrabrenja podsjeća nas na njihovu snagu, budi u nama želju da ih iznova otkrijemo, da u njima pronađemo izgubljeni zanos.

Ovog došašća želim ispuniti obećanja koja sam dala na krštenju svoje djece, tome bih se htjela posvetiti. Ali, kako? Slaba sam, svakodnevno griješim, vičem na djecu, nervozna sam, uzdišem i dramatiziram, a djeca tako dobro prepoznaju nestrpljenje, nedosljednosti i laži. Nema kod njih muljanja i riječi bez djela. Zašto bi oni bili nježni prema drugima, ako ja nisam ni prema njima? Zašto bi svoj život gradili uz Božju pomoć, ako ja lakomisleno mislim da mi samoj ide sasvim dobro? Možda ne postojim na ovom svijetu da druge učim nečemu, možda mene drugi trebaju naučiti, jer samoj mi očito ne ide. Hm, možda me baš moja malena djeca mogu dovesti do starih priznanja i okajanja, do novih ganuća, ako se otvorim njihovom djetinjem?

Najljepši moment u knjižici mi je postavljanje pitanja - Za što živim? Odgovor na to pitanje mogao bi nas poštedjeti velikih muka. Doista, za što ja živim, živim li za sebe ili za neki viši cilj? Jesu li djeca zjenice mog oka ili sam često sebična? Iskorištavam li svaki trenutak da bih svoju djecu poljubila, zagrlila, rekla im da su moji, da su bitni ili jedva čekam da ih strpam u krevet pa da popijem kavu u tišini? Što im govorim o drugima? Jesam li utjeha i odmor svom mužu ili samo mislim da zaslužujem da to on meni bude? Gledam li na druge s prijekorom, uvjeravajući se da sam bolja od njih? Krivim li druge za svoje nestrpljenje i malovjernost? Osuđujem li momentalno ili najprije saslušam pozorno? Brinem li previše o stvarima nad kojima nemam kontrolu? Mislim da znam odgovore na ova pitanja. I mislim da ih se sramim.

Za svoju obitelj živim, tj., željela bih živjeti da bih voljela, i da bi ih naučila kako da oni vole, i ne bih trebala brinuti o drugima, niti se zamarati materijalnim stvarima. Zašto je tako teško svakodnevno biti strastveno uvjeren u tu malecku spoznaju? Valjda zato slavimo Božić - da nas podsjeća na rođenje malog djeteta, na sitnice koje mogu izrasti u nešto veličanstveno ako brižno o njima vodimo računa! Ako čuvam tu misao ljubomorno u svojim rukama, ako svoj život oblikujem prema njoj, može li baš ovaj Božić biti moj novi početak?

Možda može, a možda može biti i tvoj - ako poželiš svim srcem da to bude.


"Slušati znači pristati biti korito riječi, korito životu, korito zemlji i nebu. Po slušanju toliko toga dobroga može poteći kroz čovjeka. I, odjednom, toliko toga više nije važno. I toliko toga, istodobno, postaje bitno i hranjivo. Da, sav život se počinje mijenjati, ako čovjek i Boga i ljude - i sebe samog - sluša čitavim bićem."

"Vjera u Boga, vjernost Bogu, nužno podrazumijeva entuzijazam. Vjera i vjernost se kroz entuzijazam izriču, potvrđuju. Jer tko će troma srca Boga upoznati? Tko će troma srca Boga slijediti? Tko će troma srca ikoga k Bogu uputiti? Zaneseno srce, pak, čitavo živi u Bogu i nije ga moguće sputati udaljenostima, razboritostima i inim opravdanjima koja tako marno okradaju čovjeka. I, upravo po tome, zanesenom je srcu povjerena moć, služba uvođenja drugih u susret s Bogom. U entuzijazmu se očituju i ljudska odgovornost, i odaziv Bogu, i sreća zbog susreta koji trajno iznenađuje i preporađa. Da, samo je kroz entuzijazam moguće razgovijetno i uvjerljivi govoriti o Bogu, i živjeti s njim."

"Sve dok svojim svijetom prolazimo oborena pogleda, našoj će pozornosti promaknuti toliko toga što ovaj svijet čini ljudskim."

"Vratite zagrljaje životu, vratite sebe zagrljajima. Nemojte uskratiti svojoj duši, dušama voljenih, nijednu dimenziju. Nijedan izričaj ljubavi."

"Čovjek koji doživi svetost Božjeg hrama, znat će da je našao svoj dom. I iskusit će da je u sebi kod kuće. Da je u onima s kojima dijeli svoj život, kod kuće. Da je u ovom svijetu kod kuće. Da je kod kuće, jer je u Bogu. Jer živi s Bogom koji je našao razložnim, vrijednim da se utjelovi. Da izgradi svoj dom među ljudima i s ljudima. Vrata Božjeg hrama nikad se i nikome ne zatvaraju. Ne zatvaraju se, jer je Božje srce uvijek i svakome otvoreno. Imati hrabrosti za život u Božjemu hramu, prepoznavati Božji hram posvuda, znači imati hrabrosti za susret. Za svetost. Za život u punini."

Nedjelja druga: A potom pronađimo vremena za ljubav

$
0
0
Djeca su naše najveće blago, ali prije nego ih poželite imati, imajte na umu: djeca će promijeniti vaš partnerski odnos. Govorili su mi, nisam slušala. Čitala sam o tome, i nisam vjerovala. Ne, mi ćemo se i dalje ludo voljeti, bila sam sigurna. Ako smo sve ovo do sada prošli, ako smo opstali četrnaest godina prije dolaska naše Franke na svijet - nema toga što će nas zaustaviti, bila sam nepokolebljiva. Volimo se mi i dalje, i gledamo u istom pravcu, i želimo ostariti zajedno, yada, yada, yada, ali dogodio se život - ne mislimo više jedno na drugo svake sekunde u danu. Sada dan provodim s dvoje male djece, kuham, spremam, planiram, organiziram, brišem guze, punim suđericu, praznim sušilicu...ovo kao da je krenulo u smjeru "mješam malter, motam žicu", ali razumijete što želim reći. On se nastoji dokazati u privatnoj tvrtki, često radi prekovremeno, obavlja sve obiteljske stvari po gradu, odlazi u kupnju namirnica, i dok ja navečer pročitam Franki priču za laku noć, i ležim kraj nje dok ne zaspi (da, više ne pomaže ni Zeko Vjeko), on je već onesvješten na kauču. Ponekad ga pustim da se lomi na kauču, ponekad ga budim, ali najčešće, kako god okreneš, nismo ni za kakav produktivan razgovor, nego planiramo sutrašnje obveze dok buljimo u Walking dead (a rekla sam da nakon Glena neću gledati!) ili tipkamo po mobitelima kao da ih nikad ranije u rukama nismo držali. I onda legnemo, on mi kaže da me voli, poljubi me za laku noć, a ja ležim i ne mogu zaspati zbog užasno tjeskobnog osjećaja - nedostaje mi moj muž.


Pitao me nedavno kum: "Jesi li ti pročitala sve ove knjige koje imaš na polici?""Nisam, naravno, uvijek moraš ostaviti bar nekoliko njih nepročitanih, da imaš što uzeti u ruke u slučaju nužde" - figurativno i doslovno. Sramim se priznati, ovu sam knjigu dobila na dan našeg vjenčanja od svojih dragih zboraša, ali nisam je do sada pročitala. Dogodila se selidba, novi poslovi, djeca i ona je ostala nepročitana. Uostalom, bili smo novopečeni mladenci, nisu nam trebali ljubavni savjeti nekog tamo američkog doktora.

Uzela sam je u ruke neku večer, dok se muž brijao, i čitam, čitam, suza suzu stiže, muž u prolazu provjerava jesam li konačno prošvikala. "Daj, sjedaj, slušaj, ovaj kao da piše o nama!"


Knjiga Pet jezika ljubavi najdugovječnija je uspješnica New York Timesa - prodana je u više od sedam milijuna primjeraka i provedena na više od 40 svjetskih jezika. Na hrvatski jezik prevela ju je naša sugrađanka Ivana Šojat, zbog čega mi je od samog početka još draža. Gary Chapman antropolog je koji je razvio vrlo jednostavnu teoriju - postoji, naime, pet jezika, odnosno načina za iskazivanje ljubavi, a poznavanje materinjeg i sekundarnog jezika partnera ključno je za sretan i ispunjen bračni život.

"Čim identificirate materinji jezik vašeg partnera i počnete se s njime služiti, uvjeren sam da ćete pronaći ključ za dugotrajan brak pun ljubavi. Ljubav se ne mora raspršiti nakon sklapanja braka, no kako bismo ju održali na životu, većina nas mora uložiti napor i naučiti sekundarni jezik ljubavi. Ne možemo se osloniti na vlastiti materinji jezik ljubavi ako ga naš partner ne razumije. Želimo li da naš bračni partner osjeti ljubav koju mi pokušavamo iskazati, onda tu ljubav moramo iskazati na njegovu ili njezinu materinjskom jeziku ljubavi."

Doktor Gary Chapman pojednostavio je stvari za sve nas neznalice, za sve nas koji smo odrastali u obitelji u kojoj su se dobre stvari podrazumijevale, dok su se loše, tobože konstruktivno, morale iznositi. Volim te, ne moram ti to svaki dan reći, pa znaš to. Autor najprije polazi od pretpostavke da svaki čovjek ima emocionalni rezervoar koji čeka da bude napunjen ljubavlju, i o kojem ovisi naša sreća. "Kad se dijete osjeća istinski voljenim, razvijat će se normalno, no kada je rezervoar ljubavi prazan, dijete će se ružno ponašati jer je većina ružnog ponašanja u djeteta tek žudnja praznog 'ljubavnog rezervoara'." Ljubavni rezervoar može se napuniti ljubavlju putem pet jezika - Riječi potvrde, Kvalitetno vrijeme, Primanje darova, Iskazi uslužnosti, Fizički dodir, s tim da autor naglašava da ljudima nije urođena potreba za zaljubljenošću, nego da prava ljubav "zahtijeva trud i disciplinu. Istinski je izbor uložiti vlastitu energiju trudeći se činiti dobro drugoj osobi, znajući da ako je njezin ili njegov život obogaćen vlastitm naporom, onda ćete i vi pronaći osjećaj zadovoljstva - zadovoljstva da nekog istinski volite. To ne iziskuje euforiju iskustva zaljubljenosti. Istinska ljubav zapravo ne može ni započeti sve dok iskustva zaljubljenosti ne proživi svoj životni vijek."


Možda ste bili u mojoj koži, možda još jeste. Možda ste ljuti na onog koga volite jer ne prepozanje vaše potrebe, jer ne vidi da ste usamljeni, da ste željni zagrljaja ili toplih riječi, izgovorenih, a ne poslanih u obliku emotikona. U našem domu u posljednje vrijeme kao da su svi odlučili da je spavanje precjenjeno i vidim da umor utječe na mene i da sve češće izgovaram rečenice svojih roditelja, da kopiram sve njihove najlošije epizode, i prenosim nervozu i na djecu, i na muža. Nisam ljubazna, ne udijeljujem mu komplimente, nego vičem, i postavljam zahtjeve, a samo bih željela provesti neko vrijeme s njim. I ne govorim ovdje o intimnim odnosima, govorim o intimnom pijenju jutarnje kave, o intimnim šetnjama, o intimnim osmjesima koje samo mi razumijemo. On, pak, misli da ga ne cijenim dovoljno, da uvijek tražim još ono nešto, i da, što god on učinio, meni nije dovoljno. On govori jezikom Riječi potvrde, a ja Kvalitetnim vremenom - a naše rezervoare život je ispraznio. Voljeli bismo ih napuniti, znam, ali nemamo snage, moramo krenuti polako. Realna sam, i znam da, iako trenutno nismo u mogućnosti otići na kazališnu predstavu, ili na vikend bez djece, to ne znači da ne možemo ugasiti televizor, da ne možemo isključiti mobitele, da ne možemo početi biti dobri jedno prema drugome.

"Način kako govorimo iznimno je važan. Neki je drevni mudrac jednom rekao: "Nježan odgovor uklanja bijes." Kada je vaš partner bijesan i uzrujan, te iz sebe izbacuje srdite riječi, odlučite li biti puni ljubavi, sigurno mu nećete uzvratiti jednakom srdžbom, nego, blagim, mekim glasom. Ono što govori primit ćete kao informaciju o njegovom emotivnom stanju. Dopustit ćete mu neka kaže što ga je povrijedilo, razbjesnilo, neka vas izvijesti o tijeku događaja... Težit ćete razumijevanju i utjesi, a ne tome da svoje vlastito poimanje stvari predstavite kao jedino logično objašnjenje onoga što se dogodilo. To je zrela ljubav - ljubav kojoj težimo želimo li brak koji raste i razvija se."

Ove godine snimljen je film o sestrama Čuljak koje su prije 33 godine pale u provaliju i preživjele ondje u snježnoj mećavi, na -27 C stupnjeva, sedam dana. Bile su obučene samo u traperice i jeans jakne, a ono što ih je održalo na životu, kako kažu, bila je molitva i činjenica da nikada nisu gubile nadu u isto vrijeme. Kad je jedna bila beznadna, druga bi ju ohrabrivala, i obrnuto. Njihova priča fantastična je pouka o ljudskom duhu, ali govori i o jednostavnom receptu opstanka u ovom svijetu - o sposobnosti jednog čovjeka da uvijek iznova spašava drugog čovjeka kad ga stavi na prvo mjesto u svom životu. Svi mi trebamo nekoga tko će nas podignuti kad smo na dnu - u obitelji, u ljubavnoj vezi, u odnosu prema djeci, na poslu, u prijateljstvu. Mislim da je to ono što je doktor Gary imao na umu - jednostavne lijepe riječi i blagi glas imaju nevjerojatnu moć usrećiti i najtvrđa srca - zašto se njima ne koristimo češće? Zašto postavljamo zahtjeve, a ne zamolbe? Zašto dijelimo savjete, a ne suosjećamo? Zašto prekidamo druge u razgovoru, jedva čekajući da iznesemo svoje zamisli?

Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, pa nemojmo da nam vječito baš to malo nedostaje.


"Možda biste se željeli okušati i u pisanju riječi potvrde. Pisane riječi imaju prednost da se mogu uvijek iznova čitati."

Moj muž voli plesati s djecom.

On grli Franku na noni kad joj treba ohrabrenje (iako se opire brisanju guze).

On joj čita priču za laku noć i kad je mrtav-umoran.
 
Ima neki čudan smisao za humor koji ne kuži nitko osim mene. I uvijek me pokušava nasmijati u najgorem mogućem trenutku.

Ujutro na prstima izlazi iz kreveta i uvijek pazi da nas ne probudi dok se sprema za posao, bez obzira što će se djeca svejedno probuditi deset minuta nakon njega.

Uvijek pazi da za doručak imamo svježeg kruha, ili kifle. Jer kifle su kod nas number one.

Gleda filmove koje ja izaberem i jede jela koja skuham, čak i kad skuham grašak.

Izgleda seksi u puloveru, a u odijelu još više.

Ne prigovara mi kad kupim pet novih knjiga, i nagovara me da kupujem više odjeće.
 
On je pristojan i ljubazan prema svima, čak i prema onima koji nisu zaslužili.

Radije bi da nam dijete sisa, nego da se vratim na posao za dva mjeseca i da imamo 2000 kn više u džepu.

Lijepa sam mu iako nisam kosu raspustila od '95.

Seksi sam mu iako nisam noge obrijala od preklani.

On uglavnom posprema za sobom (nije savršen - stolicu nikada ne vrati za stol).
 
Na njega svi njegovi prijatelji mogu uvijek računati.

Koristi peglu češće nego ja.

On prije kupnje proučava koji usisavač najbolje odgovara našim potrebama.

Naša djeca sliče na njega, i savršena su.

Ne postoji nitko s kim bih radije provodila vrijeme. 
 
Bez njega bih bila izgubljena, možda zato u zadnje vrijeme i jesam izgubljena.

On dobro sluša.

On je moje Mrtvo more, a ja sam njegov Potok koji žubori.

Nedjelja treća: Jer se i buntovnice umore

$
0
0
Bio je neki dan na televiziji dobar film, za promjenu - Trumbo (2015). Gledala sam ga i neprestano u glavi čula ćaćin glas - "Za ideale ginu budale". Ljutila me ta rečenica oduvijek i znali smo se oko nje posvađati. Ljutila me jer sam oduvijek živjela za ideale i vjerovala da čovjek može biti sretan samo ako živi u skladu s onim u što vjeruje. Kako moj tata to nije shvaćao, nije mi bilo jasno. Uživala sam u svakoj pobuni i živjela za to da mu dokažem da samo najhrabriji i najbuntovniji ginu za ideale. Moj bi tata i za Trumba sigurno rekao da je budala jer Dalton Trumbo je bio scenarist, jedan od Desetorice, kojem je Odbor za neameričke aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata u Hollywoodu zabranio rad jer je bio član komunističke partije. Trumbo je zbog toga odslužio i zatvorsku kaznu, izgubio prijatelje i kolege, ali nikad nije izgubio elan - pisanje je bilo jedino što je znao, to je bio njegov poziv, pa se protiv Odbora dvadeset godina borio pišući scenarije pod raznim pseudonimima, a zaradio je na taj način i dva Oscara, jednog od njih i za jedan od omiljenih mi filmova - Roman Holiday. Ono zbog čega je bio poseban lik je njegov motiv - nije ga vodio bijes, nego isključivo talent i briga za obitelj koju je morao prehraniti.



Nisam nikad osvojila medalju, nisam bila prva na nekom natjecanju, nisam nikada radila nešto drugačije i bolje od drugih, samo sam oduvijek nešto piskarala. Nisam tim piskaranjem ništa posebno promjenila u svjetskom poretku, osim što sam uživala u tjeranju naše stare profe iz hrvatskog u plač. To mi je pričinjavalo toliko zadovoljstvo da sam pisala zadaćnice i drugima - i ona bi uvijek bila jednako ganuta. Ali to je sve. Nikakvi prosvjedi, nikakvi povijesni govori i velike bitke, nisam ništa napravila. Čitajući o Rosi Park i Alice Paul bila sam bijesna što se u mojoj zemlji ne događa ništa vrijedno pobune ili revolucije. Thanks, Hrvatska, sada nikad neću moći postati buntovnica! Nitko mi nije branio niti da pjevam, niti da piskaram, niti da živim, a ja sam se toliko željela boriti za ideale.


Svi se mi svakog dana borimo za ideale u koje smo počeli vjerovati u nekom trenutku života. I moj tata se borio za njih kad me uvjeravao da za ideale ginu budale. Borio se da nikada ne saznam za bol koja se sruči na čovjeka koji izgubi nekoga svog u ratu, u borbi za idealnu državu, istu onu kojom su, u mojoj glavi, tekli med i mlijeko dok sam bila dijete, istu onu iz koje mladi sada bježe s nadom u bolje sutra u nekoj tuđoj državi dok se naš premijer kune da je rad u drugim zemljama povlastica koju dugujemo napretku i Europskoj uniji. Tata me nazivao idealistom, a nije ni shvaćao da sam zbog njega počela vjerovati da možemo živjeti u nekim idealnim uvjetima.

I danas se borim za ideale - borim se za ideal majčinstva koji sam si sama usadila u glavu. Da, mogla bih okriviti društvo, supermame s Instagrama, svoju mamu, svoju šukunbaku i čitavu četu žena koje su mi prethodile, ali, budimo realni, još u trudnoći stvorimo u glavi neku sliku savršene majke koja ćemo postati čim rodimo to savršeno djetešce. Dan nakon poroda ćemo šetati s bebom u kolicima, pa sjediti na kavici s prijateljicama dok beba spava, kao da se ništa nije promijenilo. Ops, porod je bio teži nego što smo zamišljale, ali ne damo se smesti, i dalje možemo biti nalik Mariji Von Trapp (jer, taj je mjuzikl utemeljen na istinitoj priči), pa što ako ne znamo niti jednu uspavanku i ako nikad prije nismo čule za dojenačke kolike. Nismo računale ni na to da se beba uopće ne voli voziti u kolicima i da vrišti čim ju se u njih stavi - da vrišti čim ju se pusti iz majčinih ruku, zapravo, zbog čega ne stignemo ni kosu ni zube oprati, pa nam splasne i želja za odlaskom na kavu. Dan po dan, noć, neprospavana noć po noć i shvatimo da se ne nosimo najbolje sa izazovima majčinstva, da je naš majčinski instinkt zakazao i da je normalno odrastanje našeg djeteta dovedeno u pitanje jer dijete nunamo prije spavanja, jer trzamo na svaki jecaj, jer mu nismo postavile granice niti skuhale amaranth, dale smo mu da jede čokoladu, da gleda crtić dva sata i nismo dosljedne pri svakom tantrumu koji nam priredi u javnosti. A onda dobijemo drugu priliku i shvatimo da se, iako je drugo dijete rođeno s drugim temperamentom i karakterom, mi i nismo puno promijenile, i da ćemo neke greške ponoviti, ali i učiniti neke sasvim nove, prilagođene drugom djetetu.


Dosta mi je borbe. Ne želim sanjati veće snove, ne želim težiti višem, ne želim se boriti žešće - jer nisam bila u pravu - savršenstvo ne postoji, pogotovo ne kad zagazite u roditeljske vode. Ne mogu svaki dan započeti pjesmom dok jedno kmeči jer želi doručkovati bombone, a drugo bi sisalo svakih 45 minuta. Ne mogu skuhati ručak od tri slijeda dok jedno moje dijete želi zaspati samo dok ležim kraj njega, a drugo se, dok ja tako ležim s prvim, već naspavalo i sada jača glasnice. Ne mogu izgubiti tih pet kila i stati u one crne hlače koje sam lani kupila jer sam toliko umorna da mi se ponekad jede samo čokolada. Ne mogu stalno usisavati te silne mrvice i kosu koja mi neumorno pada s glave, jer sam lijena upravo zbog tih upornih pet kila viška. Ne mogu se igrati s jednim djetetom dok drugo pati od probavnih smetnji. Ne mogu se maziti s drugim djetetom dok prvo mora kakati, a može kakati samo dok ga grlim. I to je u redu. Ne želim se osjećati loše i misliti da su mi djeca napovratno zakinuta ako ne gledam u njih s dragošću svake minute u danu. Mislim, ponekad mi se uopće ne sviđaju. Ponekad me umaraju, ponekad me izluđuju, ponekad ne mogu otpjevati Mamu Kukunku 85 puta u danu i ne mogu pokloniti prvorođenoj, koja pati zbog slatke pridošlice u obitelji, više pažnje nego što joj poklanjam. Ne želim se boriti i pokušavati dokazati samoj sebi da sam najbolja mama na svijetu. Ne moram biti najbolja mama, moram biti samo mama svojoj djeci. Mama koja radije peče s djecom kolače, nego kuha variva od ječma ili peče čips od cikle, koja upali crtiće da bi mogla popiti kavu na miru, mama koja ne drži ništa pod kontrolom i koja pogledava na sat nadajući se da će vrijeme za spavanje što prije doći, mama koja dijete posjedne u krilo da bi mogla obaviti nuždu, mama koja će vrisnuti iz sveg glasa na dijete koje je po tisućiti put tijekom jutra upalilo svjetlo u dnevnoj sobi ili napravilo neku drugu stvar koja se, dok sad pišem, čini sitnicom, ali koja me izbaci iz takta. 
Grizem se svaki put kad mi se učini da svako malo moram doživjeti mali živčani slom da bih se resetirala, a onda me usred živčanog sloma Franka zamoli da ne budem zločesta i sve joj vragolaste propuste oprostim istog trena u nadi da će odabrati sjećati se samo radosnih trenutaka, pa se opet grizem i ljubim ju i lažem joj da mama više neće biti zločesta, znajući da će uvijek biti lijepih dana, i da će biti ludih dana, i da će biti nešto radosno u svakom ludom danu, da ću i plakati i smijati se, i da će me djeca vidjeti onakvu kakva jesam, i slaba i jaka, i da ću ih valjda, između ostalog, naučiti i jednu važnu lekciju - da nitko nije savršen, pogotovo ne onaj tko se svim silama trudi to biti.

Viewing all 838 articles
Browse latest View live