Šljokičasta žena

Razgovarale smo neki dan legica i ja na kavi o ispitima i trudu koji ulažemo u svoje obrazovanje i u svoj posao, a ona me zatekla izjavom da su joj trenuci kad je položila pravosudni ispit i kad je rodila svoje prvo dijete bili najsretniji trenuci u životu. Hm, nekako sam se zamislila nad svojim životom i trenucima koje rado prizivam u sjećanje - i polaganje pravosudnog ispita nikako ne bih svrstala u kategoriju best of. Pa zbog čega točno onda neki trenutak možemo okarakterizirati - najsretnijim?

Položila sam u svom životu puno ispita. Ispit iz povijesti, za koji se uopće ne sjećam koju sam ocjenu dobila, ali se sjećam da sam pitanja koja su bila u ispitu proslijedila svojoj Maji, koja je bila u razredu koji je sljedeći kod nastavnice Kontrec bio na tapeti, u nadi da će i ona ispit napisati uspješno. Ona ih je proslijedila Jeleni iz svog razreda i all hell broke loose. Ispit iz fizike iz kojeg smo Lidija i ja dobile jedinice, i to dvostruke, jer smo prepisivale jedna od druge, što je profesor Bakač shvatio iz naših glupih pogrešnih odgovora. Ispit iz fizike iz kojeg smo dobile jedinice, opet dvostruke, iako nismo prepisivale - štoviše, trudile smo se ne razgovarati uopće za vrijeme ispita - nego smo jednostavno učile zajedno i pogrešno jedna drugu naučile. Prijemni ispit čije sam rezultate saznala u autu, nakon što sam sestru odvezla kod zubara. Ispit iz građanskog prava 1 na kojem me profesor Belaj rušio nekoliko puta, i koji je jedini ispit za koji sam učila po cijele noći, hodala s Ninom po Dravi da razbistrim glavu i nakon čijeg sam polaganja skupa s njom skakala po hodniku ispred profesorovog kabineta - taj zagrljaj neću nikada u životu zaboraviti. Ispit iz trgovačkog prava kojeg sam morala položiti da bih upisala posljednju godinu studija, i koji je bio na zlu glasu zbog profesora koji ga je otežavao svojim načinom ispitivanja, ali i svojim karakterom, ali prije kojeg sam morala pogledati cijelu treću sezonu Veronice Mars. Ispit za testiranje na poslu u jednoj tvrtki u Vukovaru na koji sam išla usred snježne mećave - fotografije mene u crvenom kaputu usred Vukovara izgledaju kao da su fotografirane u Carskoj Rusiji. Ispit za testiranje za posao u pravosuđu nakon kojeg sam s Jelicom pila kavu i jela kolačiće s lavandom. Pravosudni ispit za koji sam učila cijelu godinu, tijekom koje sam pomaknula granice svoje fizičke i psihičke izdržljivosti, terorizirala svoje ukućane do krajnosti, tjerala ih da sa mnom šeću u gluho doba snježne noći i slušaju moje jadikovke, provela sate na telefonu s legicama koje su me ohrabrivale, iako su i same bile na rubu živaca.

Niti jedan ispit nije me usrećio. Da, veselila sam se rezultatima prijemnog, bila sam entuzijastična, štoviše - jer studiranje je u mojoj glavi bilo puno više nalik onom filmskom, nego ovom hrvatskom, realnom. Bila sam sretna kad sam završila fakultet, jer sam mislila da je učenju došao kraj, a preda mnom je bio novi početak. Bila sam sretna kad sam se zaposlila - a onda sam saznala gdje se nalazi moje novo radno mjesto. Bila sam sretna kad sam položila pravosudni ispit, ali čeljusti sam u stresu noću trljala jednu od drugu još tjednima - polaganje ispita predstavljalo je neku vrstu olakšanja, ali ne bih ga opisala najsretnijim trenutkom u svom životu. Štoviše, cijelu godinu u kojoj sam vrijedno radila na polaganju ispita najradije bih izbrisala iz svog sjećanja. Uloženi trud i popijeno znanje, ono što drugi smatraju akademskim uspjehom - nisu me nikada uistinu usrećili.

Niti dan mog vjenčanja ne bih opisala najsretnijim danom u svom životu - svi su reflektori bili na nama i premalo trenutaka smo ukrali svjetini željnoj mladenaca - a definitivno tako ne bih nazvala niti jutro kad sam rodila Franku. Nakon 25 sati trudova, imala sam osjećaj da mogu izdahnuti jer sam svoj posao obavila - donijela sam je na svijet. Ipak, ono drugo jutro, kad su je okupanu i mirisnu stavili kraj mog kreveta, kad sam joj prvi put vidjela oči, oči crne kao dubine najplavijeg mora, nešto se u meni promijenilo. Nisam to mogla niti izgovoriti. Bila sam drugačija. Ništa drugo nije postojalo, a sve je dobilo smisao. Dan kad sam došla s njom u naručju iz bolnice i kad sam je s mužem položila na njen krevetić u našem stanu bio je najsretniji trenutak u mom životu, trenutak popraćen ugly cryem iskrenih suza radosnica - onaj trenutak o kojem tajno sanjaš, o kojem ne voliš govoriti naglas, trenutak koji ti tako očajnički treba, zbog kojeg postojiš - trenutak za koji se nisi posebno trudio, za koji nisi ništa morao dati zauzvrat, ali koji ti je Bog darovao - ne zato što si to zaslužio, ne zato što si najbolji, najpametniji, najpošteniji - nego zato što te voli svim srcem. To je taj trenutak koji te mijenja, trenutak koji zovemo najsretnijim.

Za mene je to bio trenutak u kojem sam shvatila - kod kuće sam.

Kažu, uživaj u malim stvarima, pogotovo onim poklonjenima - jer te stvari zaista nisu male (pa neka to zvuči kao klišej)! Dan koji si proveo pod dekicom s onim koji te voli iako nisi oprao zube, popodne koje ste proveli sjedeći na podu, dok svira Taylor Swift, i praveći balončiće od sapunice sa svojim djetetom - to su trenuci koje vrijedi prizvati u sjećanje i koji će vas grijati cijeloga života poput toplog kaputa - zbog kojih ćete se sjetiti da je život lijep iako živite na kredit, iako nikada nećete otići u Ameriku, ma čak i onda kad vam tijelo počne otkazivati poslušnost.

Ponekad, dok uvečer hranim Franku grizom koji kamufliram s kraš ekspresom (jer ona bijelu hranu ne voli niti vidjeti), a ona bulji, po ne znam koji put, u Balerinu i Viktora, gledam zgradu Opere Garnier pred kojom stoji balerina Félicie i zamišljam si da, držeći novine iznad glave - jer vani lijeva kiša, a ja sam svejedno graciozna - ulijećem u neki od pariških caféa, skidam baloner i ostajem samo u crnoj-navukla-sam-je-u-mraku-ali-izgledam-fantastično-dolčeviti i, namještajući nonšalantnu seksi pundžu, koja je postojana čak i na pariškoj jeseni (u mojim maštarijama u Parizu je uvijek jesen, stvarno ne znam zašto), na tečnom francuskom (duh!) naručujem "Un café crème, s'il vous plaît!" (to je ujedno jedino što mi je ostalo s tečaja francuskoj, pozdrav ekipici!).

Kladim se da je svaka žena bar jednom u životu poželjela vidjeti svjetla Pariza - neke sanjaju o njemu kao o destinaciji savršenoj za prosidbu ili medeni mjesec, a neke bi voljele dane provoditi lutajući Parizom poput Carrie Bradshaw (uf fuj, što joj je trebao onaj baletan) - u štiklama u kojima noge ne otiču, u haljini u kojoj bi bile seksi, elegantne, ali i posebne - ukratko: chic! Taj francuski chic koje Parižanke promoviraju gdje god stignu lajt motiv je mnogim filmovima i modnim editorijalima, a najnoviji hit u nas svakako je knjiga Kako biti Parižanka u svakoj prilici četiriju autorica, sve redom Parižanki, bien sur!

Uzela sam je u ruke i pročitala na pauzi, jednog kišnog dana, nakon što sam kupila un croissant i naručila kavu s mlijekom u kafiću koji nije odisao francuskim, nego osječkim štihom, ali koji je poslužio svrsi (kao soundtrack pokrenite Zazinu Les Passants, bit će vam ugodnije).

Kad kažem riječ "parfem", pomislim na Parižanku. Ona je neustrašiva, briga ju što drugi o njoj pričaju, "recitira pjesme u svako doba, pije previše vina, izabere nešto što drugi vole: operu, mačiće, jagode...i zamrzi to, nosi crni grudnjak ispod bijele košulje, njeguje svoje vrline, ali se ne zaljubljuje u njih, oblači se jednostavno, ali uvijek nosi jedan upečatljivi detalj, njena pojava vrišti "seks!", nikad nije zadovoljna, mršti se, psuje, ne pozdravlja nikoga, ali mrzi nepristojnost pariških konobara, ne nosi sintetiku niti uggsice, ona je snob, ali voli autoironiju, melankolična je, voli bezrazložnu tugu, duri se i koristi suzama u svađi, zaljubljena je u ljubav, uvijek je vjerna, ali ne uvijek istom muškarcu, ne želi se udati, ali čitavog žvota sanja o savršenom vjenčanju, vara ljubavnika s mužem, voli ići u provinciju, ali nikada ondje ne bi živjela, poklanja si cvijeće, ukratko - Parižanka je luda."

Postoji sigurno tisuću razloga zašto je bolje biti Legica nego Parižanka, ali zašto o nama nitko ne piše knjige? Ta mi možemo voziti bicikl po cijelom gradu, možemo putem do posla jesti burek, možemo do kontejnera prošetati u tajicama iz Lidla koje su se već razderale, ali su srcu drage... a svejedno, i same bismo radije bile tajanstvene poput Parižanki. Kako im to dovraga uspijeva - žive kaotično, a uvijek su privlačne, decentne, zagonetne i originalne? Jesu li zaista posebne? Možda jesu, a možda je sve to s Parizom jedna od najvećih svjetskih zavjera, možda samo imaju dobar PR. Naposljetku, ono što mi imamo, a one nemaju jest činjenicu da se ne damo staviti u kalup, ne damo se izgeneralizirati - svaka od nas u sebi nosi nešto drugo - neku drugu priču, druge recepte, druge mantre, druge rituale, druge navike, druge ljubavi - i svaka je posebna.

Srkala sam kavu i pomislila da su Parižanke prežalosne, melankolične i da će ih dokrajčiti to što ponekad ne znaju ni same što žele. No, zašto ih osuđujem, i jesam li samo zavidna, jer nismo li sve ponekad neodlučne - manične, ali i depresivne? Knjiga mi se baš svidjela, ali još se ne mogu zauzeti stav o Parižankama. Možda me ponio taj njihov mot - možda ih ne želim smatrati zanimljivima, samo zato što ih takvima smatra ostatak svijeta. Ipak, neke savjete iz "Kako biti Parižanka u svakoj prilici ću pokušati zapamtiti": Parižanke imaju "jedan svevremenski komad odjeće koji štuju, čuvaju, ali iznad svega - nose, one nisu au naturel, nego njeguju posebno umijeće ljepote - ne bojaju kosu, ne suše je fenom, kožu ne uznemiruju puderom, a nokti su im čisti i kratki, i ne uvijek lakirani, dok su nesavršenosti poput razmaknutih zubi znak snage karaktera i omogućuju im da se osjećaju lijepom iako nisu savršene, uvijek imaju razlog za sjediti na klupi, vjeruju da je samoća luksuz, nose muške cipele i mali svileni šal, vole muškarca koji nije savršen, ali barem zaista postoji, u beznačajnom trenutku viču "Ovo je najljepši dan u mom životu!", ne slijede modu jer moda slijedi njih, one uživaju u licu kojeg imaju danas jer za njim će žaliti za deset godina, nikad se ne mijenjaju, ali ipak žele biti bolje verzije same sebe, izvana i iznutra, neovisno o dobi" - jer to zapravo svaka od nas želi, bila legica, provincijalka, ili Parižanka.

"Uzmi si vremena za razgovor sa starom susjedom, uzmi si vremena za čitanje knjige, uzmi si vremena da odeš pješice na posao umjesto metroom kada je lijepo vrijeme, uzmi si vremena da vikendom otputuješ nekamo s prijateljima.

Uzmi si vremena da se upoznaš, da se poslušaš, uzmi si vremena za promjenu, uzmi si vremena da se odmoriš, uzmi si vremena da kažeš da, uzmi si vremena da kažeš ne, uzmi si vremena za šutnju, uzmi si vremena da se pozabaviš svojim tijelom, uzmi si vremenada dobro jedeš, uzmi si vremena da se pitaš tko si, što želiš, da telefoniraš baki za njezin rođendan i da ispereš kosu hladnom vodom kako te ona naučila, da dobro saslušaš svoju djecu, duboko uzdahneš, uzmi si vremena da iscijediš naranču za doručak, uzmi si vremena da posjetiš muzej, da se ljeti prošećeš šumom i slušaš zvukove malih životinja u travi, da s djetetom napraviš herbarij, da mu pročitaš priču, uzmi si vremena.

Uzmi si vremena da si uzmeš vremena, jer ti ga nitko neće dati.

I da sanjariš u kadi, kao kad si bila dijete."

Ne treba mi kalendar - u zraku sve miriši na rujan. Kad počne škola, kad se okončaju godišnji odmori, zahuktaju se radovi na oranicama i obere se grožđe, iz ljudi iščezne ljetna bezbrižnost, a razne obveze unesu nemir kojeg ne liječe mokre čarape i kišobrani koje je vjetar slomio. I mene su ovih dana obveze i slomovi živaca lomili - ali ne i slomili. Napetost na poslu, uputnice za logopeda i psihologa za Franku u kombinaciji s hrpom neispeglanog rublja rezultirale su plakanjem uslijed prelistavanja novog Ikeinog kataloga („Zašto moj stan nije tako savršeno uredan i zašto mi nasmijani ne uživamo na toj žutoj sofi?, i, btw, „Zašto je ta sofa toliko skupa?“). Da, to je taj trenutak kad ti se čini da više ne možeš pohvatati konce svog života, a njemu se suprotstaviti može jedino penjanje na loptu i dugo stajanje na njoj, toliko dugo da se osvrneš na sve oko sebe i ponizno - sabereš.

Ovog puta umjesto loptanja poslužio je sastanak book cluba kojem se radujem kao malo dijete - iako redovito čitamo knjige na temu smrti, pedofilije, alkoholizma, PTSP-a, samoubojstava i dr. Ovaj mjesec na red je došla još jedna vesela tema – ropstvo.

Znala sam za Toni Morrison, hello, pa tko nije - Oprah me odgojila. Znala sam da je Afroamerikanka i da je dobila i Nobelovu nagradu i Pulitzera, ali nisam znala da je bila urednica u Random Houseu i profesor na Princentonu. A nisam ni očekivala da u stotinu i pedeset stranica teksta može stvoriti tako slojevite likove i tako potresnu povijest ne jednog naroda, nego jedne velike zemlje koja je mati mnogim nacijama – Amerike. Iako je Voljena njeno remek djelo, ovog puta čitale smo Neku vrstu milosti.

Radnja romana odvija se u počecima Amerike koju tek počinju naseljavati Nizozemci, Francuzi, ali i Portugalci i stanovništvo afričkih zemalja, a na kojoj stoljećima puno prije Kolumba mirno žive američki starosjedioci – znani kao Indijanci. Razlog takvog posezanja za prošlošću je Tonino nastojanje da se otkrije točan trenutak u kojem se ropstvo počelo povezivati s rasom. Naime, ropstvo kao način obavljanja rada bez naknade postojalo je i u drevnoj Grčkoj i drugim zemljama, ali danas ga mi vežemo isključivo uz crnopute robove dovezene iz Afrike, nije li tako? Njeno nastojanje dodatno je potpirilo istraživanje koje je provodila godinama prije pisanja romana, a koje je započelo proučavanjem pobune znane „Bacon's rebellion“ koja se zbila 1676. godine u Jamestownu u koloniji Virginia. Pubunu protiv guvernera Williama Berkelyja vodio je Nathaniel Bacon kojem su se pridružili svi siromašni slojevi društva – zemljoradnici i afrički robovi kojima je smetala vladavina guvernera koja ih nije štitila od napada Indijanaca, s kojima su redovito trgovali, a nametala je velike poreze i onemogućavala im pravo glasa. Baconovi pobunjenici otjerali su guvernera, zapalili Jamestown, a gospodarstvo se počelo sve više oslanjati na afričku populaciju kao pouzdanije radnike, uslijed čega je, iz straha od ponovne pobune, po principu „Podijeli pa zavladaj“, 1705. godine donesen zakon koji je segregaciju učinio obveznom i dopuštao bilo kojem bijelcu da ubije bilo kojeg crnca, čak i bez ikakvog razloga. Čitav vremenski kontekst zajedno s Toninim likovima – portugalskom ropkinjom Florence, Indijankom Linom, Engleskinjom Rebekkom prodanom mužu Nizozemcu u Ameriku, kao i služavkom Tugom – oduševljava svakoga tko posegne za ovom knjigom. Pripovjedačica Florens priča svoju priču naopako, zbog čega se ispočetka čitatelju čini da njene riječi nemaju smisla. Međutim, na svakoj novoj stranici otkrivamo načine na koje je njen život krhkim nitima, koje se lako prekidaju, vezan za život žena s kojima dijeli životni prostor.

Knjiga me na prvi mah nije oduševila, dapače, bila je naporna i nejasna (i tek sam čitajući je počela cijeniti zarez kao bitan interpunkcijski znak), jer Neka vrsta milosti nije knjiga koja se čita jedanput - tek kad se iznova okuša u čitanju, čitatelj može uvidjeti vještinu koju krije ova Afroamerikanka koja pripovijeda bez predbacivanja, bez moraliziranja i bez gorčine. Knjiga nudi mnoge slojeve, a zanimljiva može biti povjesničarima, ženama svih rasa, baš svakome tko je voljan promišljati o sebi, budući da, između ostalog, postavlja i kompleksno pitanje - što moram znati da bih uvidio tko sam? Pričale smo satima o čovjekovoj potrebi da pripada nekome - osobi, narodu, vjeri, i zapitale se na koji način nas pripadanje identificira. "Netko se identificira najprije kao Hrvat ili katolik, a netko kao supruga ili kći", rekla je jedna od nas. Kroz glavu mi je instiktivno prošlo - ja sam majka, živčana majka. Koliko god me moje dijete izbacivalo iz takta, koliko god bila iscrpljena i zabrinuta, bez obzira što ne spavam, bez obzira što sam uvjerena da sam u majčinstvu izrazito loša, bez obzira što me ona još uvijek nije zazvala tim gorko-slatkim riječima "mama" - to što sam Franki mama moja je najvažnija funkcija na ovom svijetu. Volim svog muža, i volim svoj posao, ali samo s Frankom je moje biće neraskidivo vezano. Baš kao i jednom od likova iz romana, uz nju, moje ime je Potpuna. I samo to moram znati. Zemljopisne karte, novčanice, vremenska prognoza, osobna iskaznica - ništa mi od toga nije potrebno da znam tko sam - sve što radim, što želim, što sanjam, što nastojim biti i postati - sve je zbog nje - samo mi je često potrebna lopta koja će me na to podsjetiti.

"Ne volim čitati takve knjige", prokomentirala je moja mentorica kad sam joj, na njen upit o mom trenutnom izboru knjige za čitanje, odgovorila da čitam knjigu Prima Levija, Talijana i kemičara kojeg je nacizam ubio četrdeset godina nakon što je spašen iz Auschwitza. "Kakve?", nastavila sam. "Pa, takve, o smrti, depresivne", rekla je žena koja uživa u čitanju krimića. Valjda su, za razliku od Umorstava u Midsomeru, knjige preživjelih iz Auschwitza pre - stvarne.

Ja, pak, gajim neku čudnu, pomalo zabrinjavajuću - vjerojatno biste rekli, opsesiju holokaustom. Pročitala sam sve. Imre Kertesz, Elie Wiesel, rečenice iz Dnevnika Anne Frank znam napamet, Beatrice i Vergilije rasplakali su me, pogledala sam i priču o čokoladi koju je jedna logorašica dala drugoj, čula sam i priču Eve Mozes koja je, zajedno sa sestrom blizankom, bila pokusni kunić doktoru Mengeleu - želim upiti svaku priču, kako nijedna ne bi ostala neispričana. Jer preživjeli ne pričaju priče samo iz terapeutskih razloga - njihove su priče opomene za sve nas, upozorenja koja nas trebaju istrgnuti iz naših svakodnevnica i podsjetiti nas da ne bismo život trebali uzimati zdravo za gotovo dok se na ovom svijetu u svakom trenutku neki čovjek bori za svoj goli život.

Primo Levi talijanski je Židov koji je imao tek dvadeset i pet godina kad je deportiran u Auschwitz. Zajedno sa šesto i pedeset duša prevezen je u jednom od dvanaest vagona za stoku. Primo Levi prvotno je bio kemičar, no, i bez ikakve posebne formule i procedure, on vješto oslikava svoj život u Auschwitzu - od vožnje do samog kampa uništenja pa do oslobođenja Crvene armije. Trenutak tišine, o kojem govori u knjizi "Zar je to čovjek?", trenutak kad se konvoj napokon zaustavio kasno u noć, usred mračne i šutljive ravnice, jedan je od najstrašnijih trenutaka u povijesti. Tišina koja para srca, hladnoća koja reže prsa, strah koji se može nanjušiti.

"I dođe noć i bi takva da se razaznalo da ljudske oči u njoj ne bi trebale biti nazočne niti bi trebale preživjeti. Svi oćutješe to: nitko od stražara, ni Talijani, ni Nijemci, nije smogao snage doći vidjeti što čine ljudi kad znaju da im je mrijeti.
Svatko se od života opraštao onako kako mu je ponajviše pristajalo. Neki su molili, drugi prekomjerno pili, treći se opijahu posljednjom odurnom strasti. Ali majke su probdijele da umilnom pomnjom priprave hranu za put, i okupaše djecu, pripremiše prtljagu; a u zoru bodljikave žice bi pune dječjeg rublja obješenog na vjetru da se suši; i nisu zaboravile pelene, ni igračke, ni jastuke, ni stotinu onih malih stvari za koje one dobro znaju da su djeci u svakom slučaju potrebne. Zar ne biste i vi jednako tako postupili? Kad bi vas sutra imali ubiti s vašim djetetom, zar mu danas ne biste dali jesti?"

Primo je deportiran u kamp Buna/Monowitz kamp, jedan od četrdeset i pet podkampova velikog Auschwitza. Samo u Buni bilo je 12.000 zatvorenika koji su se na dnevnoj bazi borili protiv svih svojih ljudskih granica, neprestano se podsjećajući da je njihov život vrijedan te borbe. Izgladnjeli i iscrpljeni, suočavali su se s bolestima i strahom od nacista koji su nadzirali svaki njihov pokret.

"Zatim dolazi drugi jedan Nijemac i kaže da se obuću stavi u za to određen kut, i mi ju odlažemo, jer je već sve svršeno i osjećamo da smo izvan svijeta te da preostaje jedino slušati. Dolazi jedan s metlom i mete svu obuću van, kroz vrata, na jednu hrpu. Lud je, sve ih miješa, devedest šest pari, nakon čega će ostati rasparene. Vrata vode van, prodire ledeni neki vjetar, a mi goli i rukama pokrivamo trbuh. Vjetar lupa vratima a ih zatvara, Nijemac ih opet otvara i zamišljeno gleda kako se jedan uz drugog grčimo, ne bismo li se zaklonili od vjetra jedan iza drugog; zatim odlazi i ponovno ih zatvara."

"Ako smo goli u dvorani s tuševima, znači da ćemo se tuširati. Budemo li se tuširali, to je zato što nas neće poubijati. Pa zašto nas onda drže na nogama i na daju nam piti, a nitko nam ništa ne govori, nemamo ni obuće ni odjeće, već smo svi goli s nogama u vodi, hladno je i pet smo dana na putu, a ne možemo ni sjesti?"

Knjiga "Zar je to čovjek?" ne čita se uz kavicu - ona se čita na hladnom podu, bosih nogu. Dok sam je čitala, imala sam stalno osjećaj da moram pobjeći iz svoje kože. U prvi mah sam bila pokošena panikom kakvu je Primo prikazao na prvim stranicama, pa sam se osjećala tjeskobno, a knjiga me ostavila s osjećajem očajničke bespomoćnosti. Spašavanje Crvene armije kao da logorašima, naime, nije donijelo sreću. Posljednje riječi autora natopljene su neizvjesnošću koja je Prima nastavila pratiti kroz život i izvan Auschwitza - život je skončao skokom s trećeg kata stubišta zgrade u kojoj je i rođen, i ne treba ni biti genijalac da bi se zaključilo - ubio ga je Auschwitz.

Imala sam potrebu nešto učiniti u spomen na Prima Levija, pa sam sa sestrom posjetila jedno od osječkih židovskih groblja. Potpuno neupućena u običaje Židova vezane za umrle (a toliko puta sam pogledala Schindlerovu listu!), ponijela sam na groblje, u ulici koju željeznička pruga dijeli od centra grada, lampion koji, naposljetku, nisam niti zapalila, strahujući da će zapaliti visoku travu koja raste na groblju koje nije posjećeno. Groblje je ustanovljeno 1864. godine, u doba kada je u Osijeku živjelo puno židovskih obitelji. Obitelji Fritz, Frey, Neumann, Springer - njihova su prezimena, a danas u gradu živi tek trideset i jedan njihov potomak. Zanimljivost groblja je da su svi grobovi okrenuti prema sjeveru, u redovima smjera istok - zapad. Tu je i stara napuštena stoljetna prizemnica, maurskog stila, koja je služila kao kapela i mrtvačnica - danas je u njoj skladište.

Volim groblja - poput najtiših i najumirujućih parkova su, ali većina ljudi ih ne simpatizira, izbjegavaju ih. U kaosu života koji živimo, često zaboravimo i na žive, pa ne čudi da ni pokojne ne obilazimo. Stradalih u holokaustu ili vojnika koji su živote ostavili na ratištima, kao i onih koji strah ratišta proživljavaju svakog dana svog života, sjetimo se samo jednog dana u godini, kada mediji poprate polaganje vijenaca od strane političara koji nemaju ni potrebu reći neku pametnu, nego izreknu poneki klišej iznad spomenika, tek reda radi. Nije stvar u brojci umrlih, niti u ideologiji koju ne smatramo svojom - da je i samo jedan život u pitanju, brutalna smrt, kakva se podrazumjevala u koncentracijskom logoru, ima jednaku težinu. Zar je to čovjek?, pitao je Levi, ciljajući i na one koju su se ogradili od nacizma, na one kojih se to ne tiče, koji žive svojim životima i puštaju druge - da umiru. Zar je TO čovjek? Taj - koji mete obuću ogoljelim ljudima? Taj - koji razdvaja očeve od djece? Taj - koji baca jedno mrtvo tijelo na drugo? Strahote Auschwitza teško nam je zamisliti u potpunosti, ali, kad bolje razmislim, nije mi teško vjerovati da čovjek čovjeku može biti neprijatelj, čak i bez ikakvog razloga - ta svakog dana nekoga u svom životu tretiramo pogrešno - konobara kojeg niti ne pozdravimo, šefa čiji autoritet ne poštujemo, kolege koje ogovaramo iza njihovih leđa, svoju djecu i partnere na koje se žalimo na jutarnjoj kavi. Možda ne možemo vratiti vrijeme, ne možemo spasiti obitelji koje još nose težak teret nacizma na svojim leđima, ali možemo svakog dana biti dobri prema sebi, i prema svojim bližnjima - čak i onda kad nismo raspoloženi, čak i onda kad smo pod stresom, čak i u dane kada oni to nisu ni zaslužili. Svakog dana, ako ništa drugo, možemo pokušati biti čovjek.

"Tada smo prvi put primjetili da našem jeziku nedostaje riječi koje bi izrekle ovu uvredu, ovo uništenje čovjeka. U tren, gotovo proročanskom intuicijom, objavila nam se stvarnost: stigli smo do dna. Dublje od toga se ne može: nema bijednijeg ljudskog položaja, niti je takvo što zamislivo. Ništa više nije naše: oduzeli su nam odjeću, obuću, čak i kosu, progovorimo li, neće nas slušati, a kad bi nas i slušali, ne bi nas ni razumjeli. Oduzet će nam i ime; a htjednemo li ga sačuvati, morat ćemo u sebi smoći snage da to učinimo, da postignemo da iza tog imena ostane štogod naše, od nas kakvi smo nekad bili.

Mi znamo da ćemo u ovome teško biti shvaćeni, i dobro što je tako. Ali, neka svatko promisli kolika je vrijednost, koliko značenje sadržano i u ponajmanjim našim svagdašnjim navikama, u stotini predmeta koje posjeduje i naubogiji prosjak. Te su stvari dio nas, gotovo kao udovi našeg tijela; niti je u našem svijetu zamislivo da će nam ih uskratiti, jer ćemo odmah naći druge i zamijeniti stare, druge predmete koji su naši, kao čuvati i poticatelji naših prisjećanja. Zamislite čovjeka kome, zajedno s dragim osobama, oduzimaju njegov dom, njegove navike, njegovu odjeću, napokon sve, doslovce što ima; bit će to prazan čovjek, sveden na patnju i potrebu, komu nije stalo do dostojanstva i razbora, jer se to lako dogodi onome tko je sve izgubio, da izgubi sebe sama: takav dakle koji će laka srca odlučiti o svom životu ili o smrti, mimo svakog smisla za ljudsku srodnost, u sretnijem slučaju, na temelju iste probitačne prosudbe."

"Mi se nećemo vratiti. Odavde nitko ne smije izaći, jer bi u svijet mogao ponijeti, zajedno sa znakom utisnutim u tijelo, opaku vijest o tome koliko odvažnosti treba čovjeku u Auschwitzu da bude čovjek."

Svakog dana pijemo kavu u istom kafiću. Najbliži je sudu, a konobar zna koja od nas pije kavu s hladnim mlijekom, a koja s toplim. Nema pauze da ne pričamo o djeci, pričaju i one koje ih imaju, a i one kolegice koje ih tek priželjkuju. Naši snovi i želje za djecu ovih dana osobito izlaze na vidjelo dana jer je među nama i jedna trudnica koja, više sebi, nego nama, gladeći si trbuh, često postavlja pitanje koje postavlja svaka buduća majka - kakvo će moje dijete biti?

Pitaju se to sve žene, one koje su već majke jednako kao i one koje će to tek postati po prvi put. One iskusne uvijek zabave takvi snovi, jer one su snove pustile, odletjeli su poput balona koji odlete u nebo. Ipak, i ti se baloni tu i tamo zapletu u neku žicu ili grane, i opet nam se jave snovi i želje - opet sanjamo o djeci koju nemamo, i koju nikad nećemo imati.

Eh, imala sam i ja san. Nije bio nimalo nalik onom slavnom I-have-a-dream-snu Martina Luthera Kinga - ja sam sanjala da će moje dijete spavati, jer ne kaže se džabe "spavati kao beba", zar ne? Sanjala sam da ću imati svaku večer samo za sebe ili za muža i da se među nama baš ništa neće promijeniti, da ćemo i dalje biti blesavi i zatelebani jedno u drugo kao što smo bili u srednjoj školi kad smo zajedno s maturom planirali vjenčanje, i svađali se oko toga tko se duže durio nakon svađe o nekom potencijalnom-možebit-nikad-realnom problemu. Sanjala sam da ću se srediti, nanijeti ruž na usne (a dobro, sad sam ga preuveličala, ali you get the point!), nove cipele na stopala i da ću gurati kolica s mojim novorođenčetom do centra grada gdje ću bezbrižno ispijati kavu s prijateljicom koja će se diviti mom mirnom djetetu koje mi dopušta da budem uvijek ista (kilaža and everything). Sanjala sam da će moje dijete voljeti šetnje sa mnom, da će mi dopustiti da ga držim za malenu ručicu, da će me trebati i da će se bojati svijeta u kojem nema mene. Mislila sam da će ići u jaslice, biti poslušno, a niti pomišljala nisam da bi moje dijete ikada moglo biti bolesno. Mislila sam da će voljeti moje kuhanje, da će sa mnom mijesiti tijesto i upotrijebljavati mali valjak za tijesto koje sam mu kupila dok je još plivalo u plodnoj vodi. Mislila sam da će voljeti slikovnice i knjigice i da ćemo ih prije spavanja čitati, a ono će me moliti da ponovim njemu najdraži dio, kako sam ja mamu molila da ponovi sve što je zločesti vuk rekao naivnoj Crvenkapici. Sanjala sam sebično da će imati moje oči, ili moju boju kose, pa će svi reći: "Ista je matera." Sanjala sam da će me dijete zvati mamom, da će mi prepričavati zgode iz svog malog i uzbudljivog života, a ja ću ih slušati s najvećim mogućim zanimanjem.

Moji snovi nisu se ostvarili. Moje dijete mrzi spavanje. Mrzi spavati po danu, i mrzi spavati po noći. Mrzi spavati u krevetiću, mrzi spavati na meni, na tati, na našem krevetu, na podu, na kauču. M-r-z-i spavati. Muž i ja onesvijestimo se kad god ju uspijemo uspavati (uspavanka, molitva, nunanje, moljakanje, vikanje, plakanje (njezino, pa naše) - isprobat ćemo sve), a uslijed neispunjavanja bračnih obveza netko bi se uskoro mogao pozivati na raskid ugovora zvanog brak. Naš život se preokrenuo kad je Franka stigla na ovaj svijet, stigla s praskom (i s govancem u klompi primalje koja ju je prva primila u ruke) - sve naše priče sada uključuju Franku - kako je spavala, kako je jela, koliko je puta kakala, je li bilo tvrdo ili mekano, je li vrištala na povratku iz šetnje, i koliko puta smo u danu doživjeli živčani slom uzrokovan njenim neposluhom i svojeglavošću. Kolica su, odmah do spavanja, Frankin neprijatelj broj 2, pa su snovi o šetnjama do centra davno otprhnuli. Kavu s Frankom pijem samo na trčeći, u jednom srku, ili potpuno hladnu, nakon što je satima stajala na visokoj polici, onoj koju ona ne može dosegnuti (tepih je primio nekoliko udaraca, ali se pokazao kao, kako se to već kaže - vrlo zahvalan). Noge mi ne trpe nove cipele, sada imam spuštena stopala, leđa me bole, a o kilaži potpomognutoj dugotrajnim dojenjem, nespavanjem i pravljenjem sendviča u 2 ujutro, kad se Franka probudi za igru, da ne govorim. Za razliku od mene, Franka nije svejed. Voli palačinke, rižu i tjesteninu, i mljeveno meso. A ponekad ni to. Ponekad neće jesti dok se na televiziji ne pojavi njen omiljeni crtić. Koji je jedan tjedan Balerina i Viktor. Drugi tjedan, pak, Štrumfovi, ili Pepa, ili niti jedan od navedenih (ti dani su najgori). Otkad je prohodala, Franka ne hoda, ona trči, poskakuje. Voli trčati unazad, ili trčati gledajući iza sebe (to me posebno oduševljava). Voli ljuljačku, tobogan i sve što joj omogućava kretanje. Ptice i avioni u zraku ju ludo uzbuđuju. Za ruku me drži jedino dok se penje po zidiću po kojem se ne bi trebala ni penjati. Ne boji se ni mraka ni svijeta bez mene, može danima biti kod bake, a da me se ni ne sjeti. Ne treba me ni za čitanje knjigica - kad počnem čitati priču, ona mi uzme knjigu iz ruke i zatvori je. Iako ne govori, točno znam što je time htjela reći. Ponekad, kad priču pričam napamet, ona me glasnim blebetanjem nadglasa, samo da ja ne bih uspjela u svom naumu. Mačke u slikovnici nisu joj zanimljive, te ne mijauču, koliko god je ja u to uvjeravala, ali one koje trče po igralištu...one su najbolje mačke na svijetu.

Moji snovi nisu se ostvarili. Kad bolje razmislim - hvala Bogu na tome, jer moje dijete puno je čudnovatije nego sam mogla i zamisliti. Ona je prozrela ovaj svijet davnih dana, ne voli ništa lažno i površno, ne voli gubiti vrijeme na stajanje na mjestu, ona ide naprijed, silom ili milom. Svakog dana sve je vjernija samoj sebi. Dosljedniju i uporniju osobu ne poznajem. Ona se glasno veseli, ljuti i plače. Nikoga ne drži za ruku, ne voli se ljubiti, ali kad nam gosti odu iz stana, ona još dugo plače za njima na pragu. Neustrašiva je i oduševljavaju je sitnice. Lokvica na stazi, keksić u ruci, sapunica u vodi. Ne znam kamo će ju život odvesti, ali znam da će biti uporna i odlučna.

Voljela bih da ne bude ambiciozna, jer ambiciozni ljudi teže pronalaze sreću. Nadam se da neće nikada obući najlonke ispod sandala. Nadam se da će uvijek nositi knjigu u torbi, i da će voljeti gledati lišće dok pada. Eto, opet sam počela sa snovima.... Valjda je preteško uvjeriti se da nije na roditeljima da sanjaju snove svoje djece - na nama je samo da vjerujemo u njih.

"Znam da ne voliš da ti ljudi poklanjaju knjige koje govore više o njima, nego o tebi, ali ipak ti poklanjam ovu knjigu. Nadam se da će ona biti utjeha kad se osjećaš bespomoćno i usamljeno. I usput reći o meni više no što bih ja ikad mogla..." napisala mi je sestra zadnjeg Božića i predala mi knjigu Oscara Wildea De profundis, pisca prema kojem osjeća posebnu dragost. Ne poznajem njegov opus, i do sada sam mu sudila uglavnom prema Sretnom kraljeviću, priči koju smo morali čitati kao lektiru (lektira je u meni uvijek stvarala kontra efekt), i prema glasinama koje su ga pratile, kako za života, tako i posthumno.

Ne znam kada je počela ljubav moje sestre i Oscara Wildea, ali ona je postojana godinama. Navela ga je čak i kao uzor na prijemnom ispitu na KBF. Očekivano, takvi odgovori glavešine na bogoslovnom fakultetu nisu impresionirali, pa ona nikada nije upisala teologiju. I dobro da nije - u mojoj glavi ona je oduvijek bila ženska inačica Williama Millera, njoj je bilo suđeno da traži, i pronađe, svoj Stillwater. Uvijek ju je zanimala samo glazba - tuđi životi, pa tako ni moj, nisu nikada bili predmet njenog zanimanja, stoga me iznenadila svojim poklonom za Božić - činilo mi se kao da mi je pružila komadić sebe na dlanu, pa sam knjigu mjesecima nosila u torbi po Osijeku, u potrazi za posebnim vremenom za nju. Jednom, kad sam je počela čitati, nisam više mogla stati. Sada? Sada ju nosim u srcu.

Oscar Wilde za života doživio je slavu o kakvoj književnici najčešće samo sanjaju. No, na njenom vrhuncu, osuđen je na dvije godine zatvora uslijed tužbe za nakazno ponašanje oca svog mladog ljubavnika Alfreda Douglasa. U zatvoru je svom ljubavniku napisao pismo koje je objavljeno pod nazivom De profundis - što na latinskom jeziku znači "Iz dubine duše", a predstavlja početak Psalma 130:

"Iz dubine, Jahve, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj! Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja! Ako se, Jahve, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati? Al' u tebe je praštanje, da bi te se bojali..."

Iako objavljen prije 112 godina, a pet godina nakon njegove smrti, Wildeov vapaj i danas predstavlja sve ono što nedostaje ovom svijetu - dušu koja voli, i koja vjeruje u milosrđe. Naime, iako se napisati pismo bivšem ljubavniku čini kao osvetnički čin, nešto što smo svi činili, ili barem poželjeli učiniti - nabrojati nekome, koga smo nekoć voljeli, a tko nas je povrijedio, sve njegove grijehe i pogreške i natjerati ga da se, ako ne iz ljubavi koja u njemu čuči, onda iz grižnje savjesti, vrati u naše krilo - pismo mladom lordu sve je osim hladnog i očajničkog poteza prezrenog ljubavnika.

"Da sam htio, mogao sam se na oba suđenja spasiti na račun tvoga oca, ne od sramote, dabome, nego od zatočenja.[...] Ljudi kojima je bilo jedino stalo do mog dobra, i do dobra moje obitelji, ozbiljno su mi savjetovali da tako učinim, molili me i kumili. Ali ja sam to odbio. Nisam htio da ih poslušam. Nisam se ni načas pokajao zbgo toga, čak ni onda kad mi je bilo najteže u zatočenju. Tkao nešto bilo mi je ispod časti. Grijesi puti nisu ništa. To su bolesti koje liječe liječnici, ako ih uopće treba liječiti. Jedino su grijesi duše sramotni. Da sam se izvukao na taj način, pati bih do kraja života. A misliš li ti zaista da si bio vrijedan ljubavi koju sam koju sam ti tada iskazivao, ili da sam ja makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Misliš li zaista da si u bilo kojem razdoblju našeg prijateljstva bio vrijedan ljubavi koju sam ti iskazivao, ili da sam makar i na časak povjerovao da si je vrijedan? Znam da nisi. Ali ljubav se ne krčmi na tržnici niti se mjeri piljarskim kantarom. Njezin je užitak, kao i duhovni užitak, u tome da se osjećaš živ. Cilj je ljubavi da voliš, ni više od toga. Ti si mi bio neprijatelj, neprijatelj kakvog nikad nijedan čovjek nije imao. Dao sam ti svoj život, a ti si ga odbacio da bi zadovoljio najniže i najkukavnje od svih ljudskih strasti. Mržnju, Taštinu i Pohlepu. Za manje d tri godine potpuno si me upropastio u svakom pogledu. Meni nije, radi mene sama, preosalo ništa drugo nego da te volim. Znao sam, ako dopustim sebi da te zamrzim, da će u shoj pustinji postojanja kroz koju sam morao proći, i kroz koju još prolazim, svaka stijena izgubiti sjenu, da će svaka palma uvenuti i da će svaki zdenac biti otrovan na samom izvoru.[...]"

Voljeti nekoga zbog koga si javno osramoćen, napušten od obitelji i, k tome, zatočen u zatvorskoj ćeliji.... Nisam sigurna mogu li ja voljeti takvim intenzitetom, i nisam sigurna koliko ljudi na ovom svijetu je doista sposobno za takve osjećaje - ma, zapravo, nisam sigurna koliko ih je spremno priznati postojanje takvih osjećaja, poniziti se, voljeti bez uvjeta. Lord zvan Bosie, sklon rasipništvu, nije napustio Wildea ni nakon skandala - nakon izlaska iz zatvora, financijski ga je potpomagao, ali su se naposljetku rastali. Njihovo prijateljstvo bilo je dramatično, ali značajno za obojicu, sigurna sam - naime, najprije se Wilde obratio na katoličanstvo, a potom, nakon Wildeove smrti, i Bosie.

"Međutim, premda sam se na mahove radovao pri pomisli da patnjama neće biti kraja, nisam mogao podnijeti da patim bez smisla. Sad mi pak nešto skriveno u meni govori da ama baš ništa na ovom svijetu nije besmisleno, a ponajmanje patnja. To nešto skriveno u meni, poput blaga zakpanog u polju, jest poniznost. To je posljednje što je ostalo u meni, i najbolje: konačno otkriće do kojeg sam došao, polazište na nov razvitak. Došlo je izravno iz mene, pa znam da je došlo u pravi čas. Nije moglo doći ranije, ni kasnije. Da mi je tko bio rekao za poniznost, ne bih je bio prihvatio. Da mi ju je tko bio donio, bio bih je odbio. Budući da sam je sam našao, želim je zadržati. Moram tako učiniti. Ona jedina krije u sebi elemente života, novog života, to je moja Vitae Nuova. Ona je najčudnija od svega, ne možeš je dati drugome niti je tko drugi može tebi dati. Ne možeš je steći ako se ne odrekneš svega što imaš. Tek kad izgubiš sve, znaš da je posjeduješ."

Oduševio me gospodin Wilde svojim preziranjem površnosti, svojom ljubavlju i svojom dosljednošću (koju cijenim kao jednu od najveličanstvenijih vrlina) - odlučnošću koja nadilazi čak i bol koju mu je mladi Bosie prouzročio - on želi život slobodan od svake kivnosti, okrutnosti i prezira, želi gledati u oči životu mnogo mirnije i samopouzdanje nego da mu je tijelo u purpurnom i finom ruhu, a duša bolesna od mržnje. Možda sam naivna, ali De profundis je za mene najautentičniji prikaz čovjeka koji više nema što izgubiti, osim samog sebe. Jer, ukoliko je i polovica Wildeove ispovijedi iskrena, ona nas može poučiti tajni života, tajni koja se čini tako jednostavnom - sve zlo koje nam se nađe na putu moramo sami pretvoriti u dobro za sebe, u produhovljenje duše - prihvatiti svako iskustvo objeručke jer žaljenje zbog svojih iskustava znači zaustavljati vlastiti razvoj, kako Wilde to lijepo kaže.

Često čujemo kako ljudi preziru depresivne pojedince, često se za neke ljude kaže da "sišu energiju" ili "loše utječu na druge", a djecu učimo da ne treba plakati, podcjenjujući tugu kao emociju, kao put koji može spasiti izgubljene. Danas svi inzistiraju na sreći, pozitivan stav, nemoj biti kontra, optimizam, life is beautiful and all that shit, ali život nam na prag stalno donosi zlo, žalost, gubitak, samoću, bolest, bespomoćnost - pa kako ne utonuti u gorko crnilo mržnje? Zatočeništvo je u Wildeu probudilo pravu želju za životom - prije je živio radi uživanja, a sada ga tuga uči novim svijetom - tuga mu je otkrivenje, jer u njoj čovjek štošta pojmi. Wow! Iskustvo tuge možda je i najvažnije iskustvo koje može snaći čovjeka, i valja se s njim hrabro uhvatiti u koštac, dajući mu priliku da nam promijeni perspektivu.

"Blagostanje, zadovoljstvo i uspjeh mogu imati hrapavo tkivo i grubu građu, ali tuga je najosjetljivija od svega što postoji. Nema ničeg što se giba u svekolikom svijetu misli a da u tuzi ne proizvoede strašne i divne titraje. Prema njoj je grub i najtanji drhtavi listić zlata što bilježi smjerove nevidljivijih sila. To je rana koja krvari kad je dodirne bilo čija ruka osim ruke ljubavi; pa i onda krvari, samo što ne boli."

"Poricati vlastita iskustva znači stavljati laž u usta svom životu. To je ravno poricanju duše. Jer, baš kao što tijelo upija svašta u sebe, ono što je obično i nečisto kao i ono što su svećenik ili vizija pročistili, pa sve to preobražava u hitrost ili snagu, u igru lijepih mišica i oblikovanje jedrog mesa, u obline i boje kose, vjeđa, očiju, tako i duša ima svoje prehrambene funkcije, te može preobraziti ono što je samo po sebi nisko, okrutno i pogubno u plemenite misli i strasti uzvišenog značenja; dapače, duša se može u tome najsjajnije potvrditi i često se može najbolje otkriti u onome što je imalo za cilj da je oskvrni ili uništi."

Sve što sam morala znati o životu Oscara Wildea, saznala sam iz njegovog pisma. Slavan, pa osramoćen, bogat, pa bez kuće i kućišta - ali, u svemu ponizan i siguran u svoje oslobođenje jer za života je pronašao ono što mnogi niti ne traže - shvatio je da je trenutak pokajanja trenutak posvećenja, a kajanje je jedino što grešnik može. Toliko mu zavidim na toj dubokoj uvjerenosti koja krasi svakog preobraćenika, a nas, mlake vjernike bez uspona i padova, ostavlja posramljene!

A moja sestra? Naučila sam nešto i o njoj - unatoč svim njenim manama koje me znaju potpuno izbaciti iz takta, u njoj se krije neiscrpan izvor empatije. Ona, kad voli, voli bezuvjetno i beskrajno, vjeruje u oprost i nove prilike, vjeruje u ljude i u ljudskost više nego bih ja ikada mogla vjerovati. Ne voli pokazati svoje slabosti, stoga ljubomorno čuva svoju poniznost od svijeta. Najmlađa je pa mi se često, kad ju gledam krajičkom oka, učini da je još uvijek plavokosa djevojčica koja ovisi o meni, koja u meni traži uzor, koja nije spremna raširiti krila, ali ona, sigurna sam - ona o životu zna puno više nego je toga i sama svjesna, i kamo god pošla, dokle god ju srce bude vodilo, bit će dobro.

Ona je tu. U tuzi kiše...

Lišće šuška, zrela kruška s grane viri...

Širi se miris kestenja....

Bljaaak - mrzila sam te opise jeseni koje su nas prisiljavali čitati ili, još gore - pisati u školi. I dan danas u svakom literarnom tekstu preskočim opise prirode, jer, sorry, prirodo, koliko god ti znala biti veličanstvena – svi ti opisi jednostavno su previše nalik jedan drugome, kao da se godišnja doba odavno opisuju isključivo klišejima koji su se izlizali od upotrebe. Da, mrzila sam jesen. Ne volim ni kestenje. Dječje parade iliti Jesenke stvarale su mi pritisak, i bilo mi je žao mame koja je ljepila lišće po meni kao da joj život o tome ovisi. Mrzila sam kišu i mokre čarape, i zaklela sam se da nikada neću voljeti tu trulu jesen - bit ću proljetna osoba! Hm, da, a onda sam postala alergična na pelud – piši kući: propalo je. Znam! Bit ću najveći obožavatelj ljeta! A onda sam odrasla, završili su ljetni praznici, i ja sam saznala da, kao radna mladež, moram ići na posao i na +40. Prisjelo mi ljeto, postala sam otporna na sve dezodoranse, a ni neumjerena konzumacija sladoleda nije mi pomogla. A zima? OK, mogla bih zimi dati priliku, ipak volim Elsu i Anu i Olafa i čarobni svijet Disneya. A onda je stigao račun za grijanje. I tako sam ja ostala sama s trulom jeseni. Volim ju, šta drugo da radim. Možda je stvar i u odrastanju – ono, zagazila sam u tridesete, jesen u meni caruje i te spike. A možda jednostavno tek ovih dana, gledajući u toplo listopadsko sunce, uviđam koliko ljepote ima u toj prolaznosti.

Ovih dana bavila sam se za book club Slikom Doriana Graya, kultnim romanom Oscara Wildea o kojem sam čula sve samo najbolje. „Divna knjiga“, neki dan je netko komentirao. Hm, pa ne bih baš rekla da je divna - ja bih je radije opisala kao cautionary tale, kako kažu braća s engleskog govornog područja. Svima vam je vjerojatno poznat kratki sadržaj – Dorian Gray je povodljivi sedamnaestogodišnjak koji je utjelovljenje ljepote i kojim su opsjednuti svi, pa tako i slikar Basil Hallward koji naslika njegov lik. Vidjevši sliku, očaran svojom ljepotom, Dorian poželi da zauvijek ostane mlad, a da njegov lik ostari umjesto njega, a njegova se nesmotreno izgovorena želja ostvari. I iako je sam zaplet dovoljno zanimljiv da vas navede da pročitate ovu knjigu, ono što predstavlja ključan dio ovog djela jesu posljedice vječne mladosti u kojoj je (trebao uživati) uživao Dorian Gray.

Iako je glavna tema rasprave na book clubu bila povodljivost Doriana Graya, uobraženost Oscara Wildea i uloga Henryja Wottona u svemu tome, ja si volim misliti da razumijem što je Oscar Wilde htio poručiti ovom knjigom o taštom mladiću kojeg je zaljubljenost u sama sebe odvela u život koji se sveo na potragu za površnim užitkom, a koji je naposljetku izgledao kao put kroz devet krugova pakla. Bez obzira na taj uobraženi stav koji je zasigurno Oscar Wilde za života pokazivao, njegov način života koji je bio sve samo ne konvencionalan, pa čak i činjenicu da je potekao iz obitelji koja je iz skorojevićke željela prijeći u plemićki stalež, ipak mislim da je u svakom trenutku svog života bio svjestan svojih slabosti, mana, svojih grešaka i njihovih posljedica, i da je nastojao biti bolji, prema sebi, ali i prema drugima - žudeći za kršćanskom poniznošću koju je cijenio, čak i kad je nije imao u srcu.

Slika Doriana Graya bogata je lijepim jezikom po kojem je Oscar Wilde prepoznatljiv, i iako se nekima čini da ju je pregazilo vrijeme, ja tvrdim da je aktualna i danas - kad svatko ljubi selfie svoj, kad su svi ovisni o Photoshopu, više nego ikada nam je potrebno razmisliti o posljedicama svoje taštine, o jednom grijehu koji ranjava čovjeka i čini od njega najgoru životinju, onu kojoj ni ljudski život nije svetinja. Nemojmo osuđivati Doriana Graya, jer svi mi kad tad poželimo vječnu mladost. Međutim, ta želja nije vrijedna prodavanja duše, niti žaljenja za minulim vremenima, valja radije živjeti po Oscarovom receptu - "Tajna da čovjek ostane uvijek mlad jest u tome da se nikad ne predajemo osjećajima koji nam ne gode", i imati na umu da svako vrijeme nosi nešto lijepo i posebno. Baš svako.

"Lord Henry se nasmije. "Razlog što svi mi rado zamišljamo o drugima samo najbolje jest taj što se svatko boji samoga sebe! Podloga svakom optimizmu jest puki strah! Smatramo da smo plemeniti jer pripisujemo svojim bližnjima one vrline od kojih bismo mogli imati neke koristi! Hvalimo bankara da bismo mogli prekoračiti svoj konto, a u drumskog razbojnika pronalazimo neke dobre osobine, sve u nadi da nam neće isprazniti džepove. Vjerujem u sve ovo što vam rekoh! Prezirem svaki optimizam iz dna duše! A što se tiče unitenog života, reći ću vam - samo je onaj život uništen kojemu ne daju da se razvija i iživljuje! Želite li razoriti nečiju osobnost, vi toga čovjeka samo popravljajte!"

"Pa ipak, zar ima čovjeka koji bi se, ako je barem malo okusio slast života, odrekao mogućnosti da zauvijek ostane mlad, pa makar ta mogućnost bila ne znam kako fantastična i skopčana s najsudbonosnijim posljedicama?"

Pijem kavu i gledam Love it or list it. Perem kosu pa kadu. Smišljam što ćemo ručati. Sušim kosu i mahnito tražim najlonke koje su čitave. Franka me vuče za ruku i hoće se igrati. Mitim ju s par grožđica i odlazim. Već kasnim na posao. Rješavam hrpu spisa do pauze, pijem kavu i obilazim tržnicu, pa opet piskaram. Kupujem pelene, i sve što sam zaboravila kupiti na tržnici i vučem vrećice doma. Jedem najfiniji ručak koji muž pripremi, perem suđe (rest in peace, suđerico!), moljakam Franku da pojede nešto, presvlačim ju i trčim za njom po parkiću. Vadim joj pijesak iz čizama, perem joj ruke, vičem na nju jer po tisućiti put pali i gasi sva svjetla u stanu (svjetleća faza). Glupiramo se, puno se grlimo (mazuljica faza), večeramo pa ju kupamo. Uspavljujem ju. Uspavljujem ju. Uspavlj...i onesvješćujem se. Budim se oko 22 sata i pronalazim muža onesvještenog na kauču. Gledamo se još neko vrijeme krvavih očiju, pokušavamo voditi neki razgovor koji se neće ticati Franke, ali kvalitetna fonetska obrada podataka ne leži nam u kasne sate. Nije romantika umrla, ali ponekad mi se čini - kao da mi jesmo. Ima dana kad nas Frankin ritam potpuno iscrpi, pa nam kronično nedostaje vremena koje bismo poklonili isključivo jedno drugome. A važno ga je pokloniti. Ključno! Jer, najprije smo bili samo mi, i uvijek ćemo ostati samo mi.

U posljednjih nekoliko tjedana u našem životu dogodilo se puno lijepih stvari - muž je postao magistar i učinio od mene poštenu ženu koja više ne spava sa studentom. Istog tjedna proslavili smo i treću godišnjicu braka, i, u to ime, Franku posudili baki i djedu na dadiljanje, i orijentirali se jedno na drugo. Prvotno smo imali u planu otputovati negdje, ali smo se sjetili da nemamo novaca za putovanja, a, budimo realni, ni volje, pa smo godišnjicu proslavili drugim medenim mjesecom - u svom stanu, u svom krevetu (muž je, naime, za tu prigodu, u spavaću sobu premjestio i - TV. Seksi, I know).

Pregledavali smo slike s vjenčanja, divili se samima sebi, jer bili smo mlađi i mršaviji, život je bio pred nama, i nismo ni slutili koliko nas neprospavanih noći, koliko ukakanih pelena i koliko slomova živaca tek čeka. Poklonili smo si praktične, romantične i slatke stvari - uspomenu na naše mjesto (Mappica), stakleno zvono za tortu i puno vremena.

Subotu smo proveli pijući kavu u Tvrđi, uživajući u suncu i sajmu antikviteta na kojem smo pazarili novo umjetničko djelo za naš zid u dnevnoj sobi, košaru za Uskrs (ipak sam ja unuka svoje bake), komplet Zagorkine Kći Lotrščaka iz 1965. godine i knjigu Agathe Christie (izdanje koje me i navuklo na čitanje). Obožavam takve sajmove, i mogla bih cijeli dan lunjati i pipkati neobične predmete koji čuvaju priče iz davnine. Možda ih je baš neki par dobio kao vjenčani dar, ili ih je neki muž poklonio ženi za godišnjicu braka...

Gledali smo filmove (Hitmen's bodyguard, Love, Rosie, To the bone i Nocturnal animals), pijuckali vino, grickali čips, a muž je sve dodatno začinio romantičnim noćnim - napadom žučnog kamenca.

Ipak, shvatili smo da je tako malo potrebno da nas opusti, oduševi i nasmije - ponekad je to kava u krevetu, šetnja gradom koji tek čeka postati glavna zvijezda naših uspomena, mali noćni razgovori (jer dijete spava 50 kilometara dalje), ponekad je to dugi poljubac, onaj nakon kojeg naredni dan dođeš na božićnu ispovijed natečenih usana (true story), ili hodanje u pidžamama do podneva. Koliko god smo uživali (neki više, neki manje - govorim o onima s problematičnom žuči), već drugi dan smo neprestano gledali Frankine snimke i fotografije na našim mobitelima (tad smo usisali stan - iz čiste grižnuje savjesti), a život je poprimio zvuk posebne radosti kad smo došli po nju kod bake. Jer, jesmo prvo bili nas dvoje, ali sad nas je troje, a jedno bez drugog, odnosno - trećeg, ne ide!

Vrlo rijetko, ali tu i tamo, odlučim i ja biti žena - misliti o kozmetici, listati ženske časopise, kupiti si neku sitnicu bez koje bih i mogla preživjeti. Jer, usprkos svim predrasudama, nametnutim standardima ljepote i vaginalnim infekcijama, lijepo je biti žena, i treba se na to podsjetiti.

Najčešće me ženskasto raspoloženje uhvati negdje oko dana isplate plaća i drži me sve do plaćanja režija - tad dođem k sebi i postanem gospođa Scrooge. Hej, valja štedjeti za novu perilicu suđa!

Proteklog tjedna bila sam prava žena. No, dobro, ne baš prava, jer fitness ne volim i ubijte me zbog toga. Preznojavala sam se samo od trčanja za svojim djetetom, ali sam nalakirala nokte (kad ja nalakiram nokte, to primijete svi u krugu od 5 kilometara), počastila se dobrom kapljicom (vino je zapravo mito za muža koji mora ostati doma s djetetom dok ja laprdam o slici Doriana Graya, hik!), uživala na sastanku book cluba, kupila novu torbu i kafenisala s prijateljicama sve u šesnaest. Nalakirani nokti trajali su gotovo punih 35 sati, sve do prvog ribanja štednjaka, a sve ostalo? Sve ostalo poslužit će mi kao inspiracija u narednim danima, kad budem prala suđe i kidala živce nad prastarim sudskim spisima.

Budimo realni, niti jednoj ženi ne treba više od jedne torbe, ali sve ih volimo imati - pa i ja, iako na posao najčešće nosim jednu jedinu, i to klošarsku, jer mi se ne da stvari neprestano prebacivati iz jedne u drugu. No, ovoj je cijena bila tek stotinjak kuna, a i na etiketi je pisalo "color: coffee", tj. vikala je moje ime. Malo je babasta, ali i ja sam takva, a, osim toga, ispunjava još jedan moj bitan torbasti kriterij - ima hrpu pretinaca u koje stane knjiga ili dvije, kilogram mandarina i dvije jabuke, štipaljke (ne pitajte, jednostavno se uvijek ondje nađu), prazne vrećice za trgovinu, papirnate maramice, novčanik koji teži 3 kilograma, pun kartica i iskaznica, i hrpa ruževa koje nikada neću koristiti.

Osim torbe, nabavih i novi tuš, kremu za lice i mat ruž. Ne kužim se baš u to, ali sviđa mi se glatko praškasti osjećaj na usnama, a uvijek je dobro imati vjeru, povjerenje i malo vilinskog praha, zar ne? Uostalom, dugotrajan je i ne razmazuje se po zubima pa na kavi na izgledam kao luda baba sa šarenim zubima koja se šminkala u mraku - što je uvijek plus.

Za vikend sam bila samo mama. Pekli smo pogačice sa čvarcima i vodili smo Franku na bundevijadu u Kopačevo. Ipak, uspjela sam uživati i u kavi s prijateljicama, jednom mladom, i jednom starom - po stažu, dakako. Koliko god cijenim dugotrajna prijateljstva, nova prijateljstva su ono što osvježava čovjeku pogled na svijet, ono što mu pruža drugačiju perspektivu na život, ono što čini čovjeka djetinjasto radosnim - onako radosnim kako je bio kad je u susjedstvu stekao prvog prijatelja, kad mu je netko dao komad svog sendviča (ili Milky way sendwicha), ili kad mu je pomogao usavršiti tu vražju tablicu množenja. Ovaj blog doveo mi je u život jednu novu prijateljicu, koja me uvijek obraduje nekom sitnicom, s kojom na suncu brbljam o knjigama, tragičnim ljubavima, o dečkima, onome što nas raduje i inspirira - hvala Bogu na takvim prijateljima, jer moja me prijateljica podsjetila da ne čine ženu nove cipele, niti skup parfem, nego upravo ti mali rituali u kojima ona uspije pronaći jedan trenutak za sebe, dok ostale i dalje - nesebično daje drugima.

Tek smo pomeli lišće s balkona i zatvorili sezonu kafenisanja na njemu, a naši susjedi već su povješali božićne lampice po prozorima. Neću biti licemjer, nabavila sam i ja dvije nove limene kutije za božićne kolačiće. Koliko god ignorirala vrijeme, sve me podsjeća - kraj godine je blizu.

Približava se i blogorođendan, ove godine jubilarni, pa u mislima revidiram godinu koja je na izmaku. Prošle su godine, i mogu reći da mi je ovaj blog donio puno lijepih stvari - nova prijateljstva, i puno novih spoznaja - promijenio me, ili je bar popratio moju promjenu. Nisam više ona furešta, nisam više prvakinja drame, ne uzimam sve k srcu, ali još uvijek tražim bit, smisao, način da se oslobodim svega što me steže. Ima dana kad odgovore pronalazim, ima dana kad ne znam kako se zovem.

Nekad davno, bilo je više nego očito da mi se genetski materijal sastoji od osuđivanja, prigovaranja, uzburkanih strasti i neizgovorenih riječi - sve sam uzimala k srcu. Svaki pokret, svaki pogled, razgovor, svako iskorištavanje, svaku uvredu, sve sam ih preintenzivno doživljavala i na njima nastojala izgraditi svoj život. A onda mi se dogodio Šibenik. Nisam od očaja promijenila stav istog trena, kako su mi neki savjetovali, bila sam predepresivna za to, ali s vremenom se promijenio moj stav prema životu - očistila sam život od svega što me zamaralo i unesrećivalo - od ljudi koji će me voljeti samo s osmijehom, od prijatelja koji neće nikada naći vremena za mene, od knjiga koje nisu napisane da bi se čitale, nego prodavale, od ambicija koje nikoga nisu usrećile, od snova koje sam sanjala radi drugih, a ne radi sebe. Neke stvari sam shvatila, a neke još nastojim shvatiti. Možda neke trebaju ostati neotkrivene.

Čitam ovih dana Duha iz Cantervillea, i sve više uviđam genij Oscara Wilde. Od priče o duhu koji opsjeda staro imanje na koje se useljava američka obitelj on je uspio napraviti duhovitu pričicu koja je, sigurna sam, nadahnula tvorce Caspera - prijateljskog duha. Osim Duha, ova knjiga čuva još nekoliko pripovijetki s jezovitom tematikom, a ostavila me s pitanjima koja sežu dalje od isklišejizirane poltergajstične atmosfere - zašto se ljudi boje smrti, a niti ne znaju živjeti? Boje se odvažiti, boje se predati, boje se izaći iz svoje sigurne zone. Svi želimo u ovom kratkom životu biti autentični, posebni, voljeni, nezaboravljeni, neosamljeni, u to nema sumnje, ali jednu stvar kao da zaboravljamo - ma ne leži tajna sreće u uljuljkanoj svakodnevici, nema zadovoljstva u koračanju utabanim stazama, a nije ključno niti "biti svoj" (bez uvrede, Šenoa), nego "biti nečiji". Trčimo za poslovima, za novcem, brinemo oko budućnosti, i zaboravljamo na vrijeme koje nam je danas dano, a koje možemo pokloniti drugome - dopusti nekome da ti bude centar svijeta, da zbog njega zaboraviš na sutra - samo tako ćeš biti sretan, samo tako ćeš pronaći dom. Danas sam u to sigurna, a već sutra...

Nisam nikad imala stariju sestru, ali kao da jesam - u svemu sam se ugledala u svoju dvije godine stariju sestričnu Martinu. Divila sam joj se zbog uspjeha u školi, i zbog talenta za glumu koju je pokazivala još kao djevojčica. Naučila me ona svakakvim glupostima - kako ubiti uholaže i druge bube koje sliče izvanzemaljcima, da su martnesice must have ako želiš biti opasna ženska, da se Backstreet Boysi moraju slušati, ali da se u javnosti ipak treba pokazati kao najveći fan Nirvane. Osim svega navedenog, naučila me i - pisati dnevnik. Svakog ljeta, provodila bih praznike kod Martine i ona mi je običavala čitati svoj dnevnik, koji je, kao svaki dnevnik djevojčice od mene starije čak dvije godine, vrvio zanimljivim zgodama i pričama o dečkima iz razreda koji su je pogledali, ili koje je ona pogledala. Tako sam i ja prije 1999. godine, dana 12. srpnja, počela pisati dnevnik. Martina mi je pomogla izabrati bilježnicu za njega, a ja sam se hrabro bacila na posao. Ispočetka je moj dnevnik bio dobrano zamoran pa sam jedno vrijeme čak u njega bilježila fiktivne likove i zgode, za svaki slučaj - da onaj tko poželi čitati moj dnevnik ne umre od dosade, a kasnije su se moji zapisi sveli na beskrajne analize ljubavnih drama koje su se češće zbivale u mojoj glavi, nego u stvarnosti. Priznajem, danas me strah zaviriti u šarene bilježnice u kojima je zaključano moje sretno djetinjstvo.

Pisanje dnevnika opasan je posao, znade to svatko tko je ikada pokušao čitati tuđe intimne zapise. Možda je i to razlog zašto s oprezom i sramom pristupam čitanju dnevnika koji su objavljeni u obliku knjige - odmah me sjete na onaj dan kad sam krišom krenula čitati mamin dnevnik. Našla sam bilježnicu koju je mama naslovila 'Nina' u njenom ormaru, kraj starih fotografija i šablona za šivanje izrezanih iz starih modnih časopisa, otvorila prvu stranicu i pročitala prvu rečenicu: "Danas sam se cijeli dan izležavala." Panično sam zatvorila bilježnicu, nikad je više ne pipnuvši. Činilo mi se nezamislivim da bi se moja mama, moja mama koja je odgojila nas tri, držala sva četiri kuta kuće, uzgajala najljepše povrće u ogromnom vrtu, moja mama koja nikada nije spavala popodne poslije ručka - po cijeli dan izležavala. Taj dnevnik mora da je krio najveće mamine tajne, nešto što je toliko njezino da ja o tome ne smijem nikada saznati, činilo mi se. Kopkala me s vremena na vijeme ta djevojka koja je moja mama bila prije nego je postala moja mama, ali ostavila sam je ondje - u maminim bilježnicama na dnu ormara.

Ipak, to me nije spriječilo da uronim u tuđu intimu, otkrijem tuđe tajne. Čitala sam dnevnik Christiane F., dnevnik Bridget Jones, Anne Frank, i bilo je pitanje vremena kad će mi u ruke dospjeti dnevnik Zlate Filipović. Možda niste čuli za Zlatu, ali trebali biste. 1991. godine Zlata je bila jedanaestogodišnja djevojčica koja je živjela u Sarajevu, i koja je šizila jer se razboljela baš na dan svog rođendana, i pitala se zašto je baš nju snašla takva nesreća da mora odgoditi slavlje na koje su bile pozvane sve njene prijateljice iz razreda. Zlata mi je bila slična u mnogočemu - voljela je ići u kino, gledati spotove na MTV-u i Princa s Bel Aira, čitala je Orlovi rano lete i željela se učlaniti u Madonnin fan club. A onda je počeo rat.

"Rat u Hrvatskoj, rat u Dubrovniku, neki rezervisti u Hercegovini. Mama i tata stalno gledaju vijesti na TV. Zabrinuti su. Mama često plače gledajući užasne slike na TV. Sa prijateljima najviše pričaju o politici. Šta je to politika? Ja pojma nemam. A mnogo me i ne zanima. Sada sam upravo gledala Midnight Caller."

"Danas je taj veliki dan - moj rođendan. Sretan mi rođendan!!! Ali, avaj! Ja sam bolesna. Imam upalu sinusa i neki gnoj mi curi niz ždrijelo. Doduše, ne boli me ništa, ali moram piti antibiotik - "Penbritin" i kapati neke ružne kapi u nos. Strašno peku. Zašto mi se to moralo dogoditi baš na rođendan? E, Bože, Bože, kako nemam sreće! (Zlato, ne budi takav pesimista - nije sve tako crno).!

"Išli smo u podrum - hladni, mračni, ružni podrum. Ovaj naš nije čak ni siguran. Stajali smo mama, tata i ja, zagrljeni u nekom uglu, koji nam se činio sigurnim. U tom mraku, uz mamu i tatu i svu njihovu toplinu, razmišljala sam o odlasku iz Sarajeva."

"Tata ne odlazi na posao. On ne radi. Nas dvoje ostajemo kod kuće iščekujući mamu. Kada sviraju sirene za uzbunu, brinemo se kako će, kada, i da li će stići. Uh, koje olakšanje kada se vrati!"

"Ulice nisu kakve su bile, ljudi ima malo, zabrinuti su, tužni, svi žure spuštenih glava. Nema izloga, izlozi razbijeni, a roba opljačkana. Moja škola pogođena granatom, uništen joj zadnji sprat. Pozorište pogođeno isto tako odvratnim granatama, i ono ranjeno. Ranjeno je strašno puno divni starih sarajevskih kuća. Bila sam kod bake i dede. Kako smo se izgrlili i izljubili! Oboje su plakali od sreće. Oni su mi smršali i ostarjeli za ova 4 mjeseca koliko ih nisam vidjela. Kažu mi da sam narasla, da sam sada velika djevojčica. Priroda čini svoje. Djeca rastu, stariji stare. Tako je to sa onima koji su još živi."

"Među mojim drugaricama, među našim priateljima, u našoj porodici, ima i Srba i Hrvata i Muslimana. Svi čine jedan izmiješan skup i nisam nikad znala ko je Srbin, ko Hrvat, ko Musliman. Sada je politika umiješala svoje prste. Na Srbe stavila "S", na Muslimane stavila "M", na Hrvate "H", hoće da ih razdvoji. A za to je izabrala najgoru i najcrnju olovku - ratnu olovku, koja sam piše nesreću i smrt. Zašto nas ta politika unesrećuje, zašto nas razdvaja, kada mi sami znamo ko je dobar, a ko nije dobar? Sa dobrima se družimo, sa lošim ne. A među dobrima ima i Srba i Hrvata i Muslimana, kao i što među lošim ima isto toliko i jednih i drugih i trećih. Pa, ja to ne razumijem. Doduše, ja sam "mala", a politiku vode "veliki". A čini mi se da bismo mi "mali" to bolje vodili. Rat sigurno ne bismo izabrali."

Plakala sam nad Zlatinim zapisima, pitajući se zašto je tako prokleto teško cijeniti život koji nam je darovan, zašto mi, ljudi, uvijek tražimo više, zašto smo uvijek nezadovoljni, zašto prigovaramo i žalimo se po cijele dane. Iako sam rođena krajem osamdesetih, o ratu se u našoj kući nije govorilo. Godine su prošle nakon što sam saznala na koji način je u ulici blizu naše kuće ubijen moj jedini stric, i nitko me nikad nije učio da bih nekoga trebala mrziti. Iz rata nosim tek par sličica u glavi za koje mi se često čini da ni nisu stvarne, nego su proizvod moje ogromne želje da u sebe usadim iskustvo rata kojeg su drugi osjetili na svojoj koži. Gledala sam godinama na televiziji slike Vukovara i Sarajeva, i nisam ih niti mogla zamisliti onakvima kakvi su bili prije 1991. Za mene su to oduvijek gradovi duhova, gradovi u kojima je vrijeme stalo i bilo mi je prepotresno čitati Zlatin dnevnik i uvidjeti da je i Sarajevo nekada živjelo, da se i za vrijeme rata ondje odvijao život, da su ljudi išli na posao, da su ostavljali ručak neskuhan kad bi začuli padanje granata, da su se djeca rađala i za vrijeme bombardiranja. Zlata je samo željela svoju sobu, željela je svoju glazbu, željela je slaviti rođendane, živjeti bez straha, okupati se u toploj vodi, a ne kišnici, žudjela je za tišinom koju je za opsade Sarajeva zauvijek proparala grmljavina granata. Njena škola, kazalište, firma njenih roditelja, bolnica u kojoj se rodila - sve je srušeno, a njeni prijatelji - poginuli su, ili pobjegli da bi se spasili. Njeno odrastanje, njen život - ukradeni su! Njena svakodnevica svela se na donošenje odluka o kojima djeca ne bi trebala ništa znati, na strah i strepnje. Zašto, pobogu, svoje odrastanje, svoj cijeli život, uzimamo zdravo za gotovo kad je život u miru i uz obitelj o-g-r-o-m-n-a povlastica?

Ne znam, valjda mi ovih dana malo toga ima smisla, Zlatin dnevnik me dotukao kako dugo niti jedan dnevnik nije...

Opet ćemo gledati slike Vukovara, opet ćemo se sjećati, pa poželjeti nove izbore, opet ćemo se žaliti, opet ćemo se seliti iz naše zemlje da bismo živjeli dostojanstveno, da bi dnevnici naše djece bili ispisani u miru i sreći. Godine su prošle, a kao da se ništa nije ni promijenilo. Još uvijek veliki kroje politiku, a mi, mali, bolje bismo ju iskrojili. Hm, a kada ćemo točno uzeti škare u svoje ruke? Ili, ako ništa drugo, kada ćemo napokon početi živjeti radujući se baš svakoj sitnici, svakom prijateljskom stisku ruke, svakom dosadnom danu koji se čini nedostojnim dnevničkog zapisa?

Jedan, dva, tri, četiri. Svake minute netko se rađa, netko umire. Netko se bori za prvi zrak, netko izdiše svoj posljednji dah. Rađanje, umiranje - to razumijem. Sve ovo između mi je nepoznanica. Što je to, taj život - kako ga živjeti, i kako se oživjeti?

Ponekad mi se čini da smo uistinu živi samo kad smo sretni, ili kad smo krajnje nesretni - kad su emocije preintenzivne za podnijeti. Kad sam sretna, kad nemam briga (znači: nikad), putem s posla gledam ljudima u oči, pokušavam ih (u)vidjeti, saznati u tih par sekundi našeg susreta njihove tajne, ono što ih pokreće, kome se nadaju, čeka li ih netko kod kuće. Kad sam nesretna, pak, dođem kući s posla, a da se puta niti ne sjećam. Jednostavno, noge mi pružaju korak po uhodanim stazama, a glava je miljama daleko. Onih dana kad sam negdje između, tad mi život prolazi pred očima u rečenicama - hrpa rečenica oblikuje zamršeno klupko mojih misli, i imam neodoljivu, ponekad bolnu, potrebu napisati nešto, nešto potpuno moje, nešto što moram odaslati u neku nevidljivu sferu svijeta, da bi lebdjelo u zraku. Tih dana nastojim odmrsiti svoje misli, posložiti ih i zabilježiti, kako bi me u svako doba podsjetile da se život sastoji od dobrih, ali i loših dana, i da ću ih sve, ne samo preživjeti, nego proživjeti. Podsjećaju me da volim, da ne mrzim, da teturam, da padam, ali i da dišem i postojim. Pisanje bloga prisiljava me da ovih prosječnih dana, u kojima se nikada ne dogodi ništa posebno, vidim dobro u ljudima, u sebi, da obratim pažnju na život koji bi me u suprotnome mogao lako zaobići.

Netko pjeva, netko slika, netko kuha, netko prstima izrađuje čuda - ja nisam rođena za neke velike stvari, samo oduvijek imam potrebu nešto reći, reći to olovkom i papirom. Prvi tekst objavljen mi je u školskim novinama, u Svibanjskim zvucima, u trećem razredu, ako se ne varam. Pisala sam o našem obiteljskom papagaju Kikiju i bila silno ponosna što je učiteljica prepoznala moj talent (ne'š ti talenta - tekst se sastojao od pet rečenica). I prije toga sam sastavke koje smo morali pisati u školi prepisivala u jednu bilježnicu i umišljala si da je to moja knjiga. Bila sam pisac, i gotovo, nitko mi nije mogao to oduzeti. Moja potreba za pisanjem s godinama je samo rasla, a naposljetku sam se i s mužem spetljala pišući SMS poruke (uživo mu nisam znala reći kako se zovem - God bless technology). U srednjoj školi pisala sam za web stranicu našeg razreda, za školski list sam radila intervjue i nastojala izazvati emocije u generaciji koja ih se nije bojala imati, a najveći guilty pleasure bilo mi je ispravljanje školskih zadaćnica prije nego su ih moje kolege davale profesorici hrvatskog jezika na ocjenjivanje. Na studiju sam bila u ekipi entuzijasta koji su pokrenuli studentski list u vrijeme kada su portali preuzimali glavnu riječ u obavještajnom svijetu, a danas pišem rješenja - o ovrsi, o sudskim troškovima, o....zzzzzzz, zaspali ste, sigurna sam. Ukratko, pisana riječ oduvijek me izvlačila iz tame, oduvijek me gurala u neki poseban svijet, mijenjala me, i još uvijek me mijenja.

Možda nisam pisac, not really. Moja djela nikad nećete čitati u školskoj lektiri, a ja nikada neću primiti nagradu za svoje baljezganje, ali ovaj mali organizam u obliku bloga moj je mali dnevnik koji ima moć dotaknuti nekoga, koji može nekome poručiti da nije sam, koji može nekoga nasmijati, koji mene, što je najnevjerojatnije, može oživjeti i u najcrnjim danima. Stoga, hvala vam od srca što ga doživljavate, što ga uvažavate i čitate već pet godina!

DOBITNICA BLIND DEJTA S KNJIGOM JE KRISTINA PERIĆ, KOJA JOŠ OVE GODINE NIŠTA NIJE OSVOJILA I KOJA SAD TO VIŠE NE MOŽE REĆI!

Ponekad uzmem knjigu u ruke, i nasmijem se samoj sebi - samo si umišljam da sam je sama izabrala - jer ona je izabrala mene. Zadnjih dana knjige slute moje brige i nekako mi se same nude - knjige o obiteljima, o odnosima roditelja i djece, o tome tko smo postali zbog svoje mame, i svog tate.

Nesuradljiva, impulzivna, hiperaktivna, gleda svoje interese - ne, nije to profil prosječnog stanovnika Guantanamo Baya, nego nalaz koji je izradila dječja psihologinja za moje milo dvogodišnje dijete. Svi su nas uvjeravali da je sasvim normalno da ne priča, obasipali nas pričama o svim članovima svoje bližnje i daljnje rodbine koji su propričali tek s tri ili četiri godine, ali nisu razumjeli da mi ne mislimo da naše dijete nije normalno, nego da trebamo stručnu pomoć kako se nositi s njenom frustracijom koja se ispoljava svaki put kad ju mi ne razumijemo, s našom frustracijom do koje dolazi kad joj trebamo objasniti banalne stvari, kad ju želimo nešto naučiti, ili je zaštititi. Čula sam jutros u parku jednu mamu kako govori malecnom sinu: "Mili, tobogan je blatan i mokar, cijeli ćeš se zaprljati ako se budeš spuštao", a on kaže: "Dobro, onda se idemo ljuljati". Ja isto to kažem Franki, a ona vrišti još desetak minuta i pokušava se silom popeti na tobogan, sve dok joj pažnju ne preusmjerim na nešto fantastičnije od tobogana. Zvuči jednostavno, zar ne? Ali, preusmjeriti pažnju najtvrdoglavijem biću na svijetu, i to pedesetak puta na dan....Uh.

Ima kratku pažnju i zato ne uspijeva usvojiti nova znanja, pa tako ni govor - rekla je psihologinja, i dala nam puno savjeta i trikova kako da joj pažnju "produljimo". Nije prošlo ni mjesec dana, a mi vidimo male pomake - Franka nas odjednom gleda i sluša s pažnjom na kakvu nismo navikli, pa nam je lakše prebroditi svaki dan, pronaći male pobjede u njemu. Ipak, ne mogu se ne zapitati - jesam li ja kriva, jesam li je razmazila, naučila da sve dobije istog trena kada i zatraži? Kao i svi roditelji, učinili bismo sve za svoje dijete, a kao neiskusni roditelji, zasigurno smo joj previše udovoljavali. Jer ne daj Bože da dijete zaplače, i da taj plač traje dulje od dvije sekunde, pa dijete će dobiti fras. Neprestano se pitamo jesmo li dovoljno s njom razgovarali, jesmo li joj dali da gleda previše crtića, a onda vidimo da naši prijatelji svako malo djecu, bez imalo grižnje savjesti, povjeravaju bakama i djedovima, da im djeca satima kao začarana stoje pred televizorom dok svira majmunski ples, pa se i dalje grizemo, i nije nam jasno - u čemu smo pogriješili?

Nije tajna da volim žensko pismo, ali moram priznati da sam djela Irene Vrkljan do sada čitala u prolazu, ne posvećujući se dovoljno njenim riječima. Bila sam srednjoškolka kad sam se prvi put susrela s njenim knjigama i nisam ni mogla razumijeti njene priče, za koje sada znam - u isto vrijeme su tako bolne, ali i tako utješne. Njena legendarna Svila, škare stvorila mi se u rukama i nisam se mogla odvojiti od nje. Sve u njenim riječima čini mi se tako poznatim, tako toplim, kao da sam u majčinom zagrljaju, kao da mirišem domaće kolače s jabukama, kao da tonem u nedjeljno popodne.

Svila, škare Irenina su priča o odrastanju u obitelji koja je nalik svim drugim obiteljima, njenom pokušaju da se otarasi duhova svog djetinjstva i počne živjeti svoj život. Majka je opterećena svojom prošlošću, jer bakin odgoj, da je najvažniji privid, postat će jedino tlo da kome njena majka stoji, otac uzdržava obitelj (a ona je jasno osjećala taj njegov teret - to da on radi za njih), a Irena sa svakom od dvije sestre pokušava pronaći zajednički jezik (dok one žale što godinama ne osjećaju sestrino zanimanje za njihov život i biće).

"I ja sam htjela uloviti leptira, ali on se divlje trzao u mojoj ruci i ja sam ga odmah pustila. Na prstima je ostao fini, smeđi prah. Djeca su me zlokobno ismijavala govoreći: bilo je besmisleno pustiti ga, tako divan primjerak, da čim dirnemo leptira i otaremo prah s krila on ionako više ne može živjeti. Traži ga, traži, sigurno mrtav negdje leži u travi. Očajno sam molila majku koja je sjedila u bijeloj vrtnoj stolici da otputujemo kući. Djeca anđela su se smijala, smijala se i majka. Uvijek nas lošem uči onaj koji tašto misli da sve najbolje zna. I ja sam shvatila da stati na pola puta znači isto što i ići do kraja. Moramo se čuvati početka. Otada me fini smeđi prah uvijek podsjeća na iglu, koja potom slijedi."

Čini mi se da bih trebala sve knjige, koje sam do sada u životu pročitala, pročitati ponovno - naime, sada ih gledam očima roditelja, a ne djeteta koje se skriva iza prvog lica. Roditelj se svakog dana pita je li učinio dovoljno za svoje dijete, je li donio najbolju odluku, hoće li ga njegovi izbori obilježiti za cijeli život, pa mi je bilo posebno teško čitati o odlukama Ireninih roditelja koje su obilježile njeno odrastanje, njezine odnose s ljudima, njenu intimnu budućnost. Imamo li zaista takvu moć nad drugim ljudskim bićem?

"Taj zastor bio je i pred onim prozorom u Beogradu, kad su me, imala sam deset godina, usred noći izvukli iz kreveta. Tata je bio pripit i još u smokingu, mama je sa svojim debelim trbuhom u sedmom mjesecu stajala pred tim zastorom kod prozora. Oni su se svađali, on se djetinje zaljubio u neku tajnicu u uredu, ona mu je poklonila smeđu vazu, ta vaza je sada kod Vere u Homburgu, mama je plakala, govorila je o nesreći i o svom stanju. Tata je vikao, dovukao me grubo u sredinu sobe i upitao kod koga bih htjela ostati u slučaju rastave. Znam još, trenutak sam bila sigurna da bih htjela ostati s njim, a zatim ništa nisam mogla reći, osjećala sam se kao raspolovljena po sredini, šutjela sam i drhtala stojeći u sobi u dugoj noćnoj košulji. On me tad divlje zagrlio. Odgurnula sam njegove ruke, stražno sam se uplašila, no istovremeno sam ga požalila, tu njegovu tugu i traženje utjehe u meni. U sobi je mirisalo po vinu, mislim da se oboje stajali kao ukočeni, zavladala je potpuna tišina i ja sam se odšuljala u krevet."

Ljubav je ponekad teška, iako ne bi trebala biti. Tko smo mi, a kakvima nas vide naša djece, pitanje je koje si često postavljam. Održati partnerski odnos dovoljno je teško i bez pritiska koji stvara pomisao da smo uzor svojoj djeci. Pa ćemo se svađati, možda i šutjeti, i griješit ćemo. Sami sa sobom, povrijedit ćemo i partnera, a kolateralna žrtva svake naše slabost bit će dijete.

Možda nam nitko ne može reći tajnu odgoja, ne možemo predvidjeti sve situacije, ali ne možemo si ni prestati predbacivati tuge našeg djeteta. No, možda ni nije tajna u besprijekornim odgojnim metodama, možda samo trebamo biti otvoreni jednog dana kad nas naše dijete suoči sa svojim problemima. Možda razgovorom i istinom možemo naučiti dijete jednu neprocjenjivu lekciju - da roditelji griješe, da se pogriješiti smije, ali da se smije i oprostiti. A možda se jednog dana, kad se suočimo sa svojim ostarjelim roditeljima i stavimo sve karte na stol, sjetimo - te iste lekcije.

"Da li sam vidjela djetinjstvo , mladost samo zbog toga jer je prošla? Da li je prijeteća bezpovijesnost sadašnjice ona tuđina koja nas svagdje zatječe? Hladan zagrljaj vremena koje dopušta samo opise obrisa obješenih ili umrlih? Jedino nas vlastita biografija zaustavlja na onoj točki na kojoj nas je i zatekla. Otvara nam oči."

Proteklog vikenda opet sam slušala vukovarske priče, i opet mi se srce rasparalo, raspalo. Uvijek me te priče diraju u najbolnije točke moga bića, ali ovoga puta činilo mi se kao da sam po prvi put doista čula vukovarske majke. Gledala sam snimke rasplakanih žena s djecom koje su u vukovarskoj bolnici htjele pronaći zaklon, i koje su s olakšanjem dočekale evakuaciju koja ih je, umjesto u slobodu, odvela u srpske logore ili u smrt. Gledala sam ih i pokušala, samo pokušala, na kratku sekundu, zamisliti sebe u sličnoj situaciji - da s malim djetetom, uplašena i promrzla stojim u gomili ljudi koja drhti od straha, strepeći za svoje dijete koje je gladno, kojem je guza mokra, koje plače i vuče me za ruku, u odjeći koja ga ne može zašititi od studeni, dok nebo iznad nas vrišti. Gledala sam ih i plakala, od nemoći, od bijesa, od žalosti. Može li čovjeka snaći veća tuga od ratne tuge?

Hrabrost vukovarskih majki natjerala me da se zapitam - jesam li ja dovoljno jaka za svoje dijete?

Htjela sam biti majka koja nikada ne plače, koja sve preživi. Htjela sam biti majka koja svom djetetu daje slobodu, koja prepoznaje njegove posebnosti i koja ih brižljivo čuva poput najsjajnijeg bisera. Htjela sam biti majka koja svoje dijete ne pritišće svojim očekivanjima, koja svoje dijete ne uspoređuje s drugom djecom. Htjela sam biti majka koja će dijete naučiti da je površnost najveća boljka ovog svijeta, i inspirirati ga da traži ono vrijedno ispod površine.

A nisam to bila. Bila sam slaba i sebična. Puno sam puta zaspala u suzama, ali i probdjela noć uplakana. Nisam imala snage. Nisam mogla pronaći rješenje, nisam mogla shvatiti gdje sam pogriješila. Mislila sam da nismo jedna za drugu, nas dvije. Nisam nikada do kraja prihvatila svoju djevojčicu kakva doista jest - i srce me boli kad je drugi tretiraju kao dijete s posebnim potrebama jer, tako je i ja često tretiram. Ipak, drugi je ne poznaju, ne uviđaju njenu genijalnost, njen humor i njen ritam - ja bih trebala biti drugačija od njih.

Čitala sam proteklih dana knjige o majkama - o majkama koje su ovdje, a bolje da nisu, i o majkama koje nisu uz svoju djecu, a ona bi voljela da jesu - jer nitko ne može zamijeniti majku, ona je ljepilo koje naše komadiće drži na okupu, čak i kad se njoj samoj čini da se iznutra raspada. Ona nas uči da ne nosimo najlonke uz sandale, ona nas uči kako se peku palačinke, ona nas uči da ćemo u životu puno puta pasti, ali i ustati.

To malo vragolasto čudo ovisi o meni. O m-e-n-i, i ako ja nisam u svakom trenutku svog života jaka za nju, s njom, tko će biti?

"Moć molitve ne ovisi o tome koliko ih znaš, objašnjava Sofia. Molitva nije čarobna formula, a same riječi ne znače ama baš ništa. Ono što je važno si ti dok ih izgovaraš: ako se uspiješ dobro koncentrirati, isključiti sve što ti odvlači pozornost i misliti samo na ono što želiš zamoliti ga, onda postoji mogućnost da te on sasluša. Čak i sa samo jednom molitvom. U protivnom ih možeš znati i milijun, ali će i dalje biti kao da razgovaraš sa zidom."

"Kako se točno osjeća? Kao kad se na nekoj glatkoj površini rastvori pukotina: na staklu, na komadu leda, ljusci jajeta. Prava riječ je okrhnuto. Eto kako se osjeća. A pukotina se sada širi naočigled."

"Marta nikad nije uspjela saznati kako je to saznao i zašto ju je odlučio spasiti. Ali, odonda je počela vjerovati da ljudima treba pomagati i bez određenog razloga, štoviše, pogotovo tada, i to jednostavno zato što je netko drugi u odgovarajućem trenutku pomogao njoj, to je nešto poput duga koji se prenosi između onoga tko pruža ruku i onoga tko se utapa, duga koji čovjek nikada ne prestane podmirivati."

"Kraj ljubavi je bespravno nastanjena kuća."

"Za sobom ostavljaju kosu zapletenu o četku i šalice u sudoperu, donje rublje ostavljeno na podu u kupaonici, zgnječene opuške u pepeljarama, više nisu djevojke, već tragovi djevojaka, i odlaze u školu."

Paolo Cognetti, Sofija se uvijek odijeva u crno

"Ime i prezime dio su koordinata koje nas vežu za određeni prostor. Znam tko sam jer znam kome pripadam, znam koje je sokove crpilo moje korijenje, odakle dolazim, koje crte mog lica govore da sam to baš ja, koje me obiteljske osobine krase. Čak je i naša narav povezana s našim porijeklom. Donedavno, dok još nisam pročitala pisma, sve mi je bilo savršeno jasno, moje ime, moj položaj, moja zemljopisna povezanost s točno određenim krajolikom za koji sam bila vezana dugim lancem predaka, moja borba za manjinski jezik kojim su svi oni govorili i koji sam osjećala svojim iz dubie duše jer je ponajprije pripadao mom rodu..."

"Meni je sjećanje nužno, bez sjećanja smo mrtvi. Sjećanje je duša svakog čovjeka, a ja možda upravo zato tako uporno tražim polovicu svoje duše."

Carme Riera, Polovica duše

Iako kažu da tek danas djeca previše gledaju televiziju, koliko me sjećanje služi, moje sestre i ja oduvijek smo ju obožavale. Stajale smo pred televizorom i blejale i plesale i uvijek izvodile neki show. Televizija je uvijek tandrkala, kako kaže moja mama, barem negdje u pozadini. Voljele smo crtiće, glazbene spotove i filmove. Uvijek je kod nas u funkciji bila neka videokazeta iz videokluba i znamo se prisjetiti kako smo najveće filmske hitove pogledale baš na svom kućnom videu, pa i kako finale filma Redovnice nastupaju nismo nikada zapamtile jer ga je netko presnimio jednom od epizoda serije Prijatelji. Filmovi su nas oduvijek inspirirali, svaku na drugi način – ja sam bila opsjednuta pravnim serijama i filmovima, pa sam htjela postati Ally McBeal i boriti se za ljudska prava, D. je zahvaljujući filmovima naučila engleski prije nego materinji jezik pa ga danas predaje malim neznalicama u osnovnoj školi, a V. nas je sve nadmašila – ona je upisala Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu i postala filmski redatelj. Iz filmova sam naučila razne pametne i razne nebitne stvari, i često mi, dok gledam filmove, na pamet padaju razne ideje, a čak i moj izbor knjiga u knjižnici nerijetko se temelji na filmskim referencama.

Raymond Carver privukao je moju pažnju upravo u filmu Stuck in love (Lily Collins, I love you), koji je ovih dana i na televizijskom programu. Glavni lik uspješni je književnik čija djeca kreću njegovim stopama, i koji, unatoč uspjehu, u ljubavi, odnosno bračnom životu, i nije tako sretan. U nadi da će mu se voljena supruga vratiti, pokušavajući opisati ljubav i sve što ona donosi, on citira Raymonda Carvera na jednom okupljanju. “I could hear my heart beating. I could hear everyone's heart. I could hear the human noise we sat there making, not one of us moving, not even when the room went dark”, napisao je Carver u svojoj O čemu govorimo kad govorimo o ljubavi, i ja sam se dala upecati. Posudila sam Carvera u knjižnici i čitala njegove kratke priče i po nekoliko puta, ponekad jer su mi bile nejasne, a ponekad jer su bile toliko jednostavne. On, kad priča o ljudskim odnosima, ne upotrebljava matafore i ukrasne pridjeve, a ipak trodimenzionalno uspijeva dočarati taj jedan trenutak u čovjekovom životu. Od njih sedamnaest, najdraža mi je prva priča “Zašto ne plešete?” koja mi je u trenu prirasla k srcu, kao da sam i sama doživjela sličnu situaciju – situaciju u kojoj mi se ponašanje drugog čovjeka činilo kao ludost samo zato jer se nisam željela niti zamisliti u njegovoj koži.

Kad bolje razmislim, Carverov minimalistički stil pomalo me podsjeća na mog tatu, koji, iako legenda, zauzima premalo prostora na mom blogu. Ne, on nije književnik, niti pripovjedač, dapače. On je jedan jednostavan čovjek koji se često ne zna izraziti, a koji silno želi poručiti neke velike stvari, baš poput Carvera, čini mi se, koji je, ipak, uspio pronaći svoj glas, i svoju publiku. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije mi namjera izbanalizirati Carvera, naprotiv, nego samo htjedoh reći da ponekad najveće priče, one koje se urežu čovjeku u pamćenje, budu zapakirane u jednostavni, nenacifrani, pa možda i u neugledni paket – poput onog u koji je upakirana videokazeta iz videoteke, ili poput tatine anegdote bez početka i kraja.

P.S. Kiflice su s bloga Domaćica (klik na link) - Sanja bira najbolje kolače i toplo ju preporučujem.

"Sljedeći mjesec čitat ćemo Gospođu Dalloway Virginije Woolf", dogovorile smo na book clubu. No, krasno. Gospođa Dalloway. Goooospoooođa Daaaaalloooowaaaay. Bože, čak joj i ime zvuči dosadno. Knjiga o običnoj gospođi koja voli pripremati zabave. Hm. Možda je baš to knjiga koja je natjerala sirotu Virginiju da natrpa svoje džepove kamenjem i utopi se u vijugavoj rijeci Ouse iz koje je nisu izvukli gotovo tri tjedna. Da, to je bilo uglavnom sve što sam znala o Virginiji Woolf i njenom opusu, a svojedobno sam se smatrala velikom feministicom, sram me reći, tako da sam se sa zanimanjem uhvatila čitanja kratke, ali komplicirane knjige o svakodnevici jedne obične žene.

No, kako su i obične žene poprilično komplicirane, i kako je Virginia popularna postala upravo zbog uvođenja pojma romana struje svijesti (je li zato odabrala rijeku za svoje posljednje boravište?) u književnost, moram priznati da sam u tom jednom danu Clarisse Dalloway poprilično izgubila i napatila. Moja struja svijesti bila je jača od njene, koliko god se ja trudila go with the flow. Moram sutra napisati rješenje o namirenju, ali prvo moram smisliti što ćemo za ručak, možda da kupim nešto pri povratku kući?, moram i Franki kupiti pelene, u Kauflandu su na akciji, morala bih javiti šogorici da su pelene na akciji u Kauflandu, ma ona meni nikada ne javi, morala bih se javiti zubaru i dogovoriti termin za popravljanje ovog zuba, ova crna rupa mi stoji već mjesecima, tako slabo vodim računa o svom zdravlju, morala bih kupiti vitamine, moram Franku natjerati da jede više mandarina, e, da, moram otići kupiti mandarine na pijac, ali ne kod one gospođe koja laže da su slađe od prvog poljupca, uostalom, kome je prvi poljubac bio sladak, hm, pitam se gdje li je sada prvi dečko kojeg sam poljubila, mislim da je na Fejsu pisalo da je u Irskoj, Irska je tako lijepa zemlja, i ja ih tamo išla, ali ne trbuhom za kruhom, joj, jedem previše kruha...you get the point.

Gospođa Dalloway vjerojatno je najteža knjiga koju sam ikada čitala, i zaista mi je bila izazov. Jedan dan u životu londonske gospođe koja organizira must-go zabavu na koju će doći i njena ljubav iz mladosti sve je, samo ne dosadno štivo. Pisana je divnim jezikom koji se čini poput valova rijeke - ponekad se valovi smire, a ponekad se uzburkaju. Trebalo bi ju čitati sa stopostotnom koncentracijom, ali čitanje će vam se isplatiti. Mislim da bi Gospođu Dalloway osobito trebali proučiti muškarci kako bi bar na tren dobili uvid u tajne ženskog mozga koji istovremeno može biti sebičan, ali i velikodušan, koji može biti depresivan, ali i sreću pronaći u cvijetu ili svježem zraku koji dopire kroz otvoren prozor. Takve smo mi žene - neprestano se borimo same sa sobom, svakog dana nastojimo skupiti sve svoje komadiće u cjelinu koju ćemo predstaviti ljudima koji nas okružuju.

Osim što svoju sreću nastoji pronaći u sitnicama, gospođa Dalloway osobito uživa u posredovanju pri upoznavanju ljudi, pa čak i onih koji je smatraju plitkom, ni ne sluteći kakve sve struje njome struje. Pitala je jedna od cura na book club sastanku bismo li mogli živjeti kao gospođa Dalloway, uživajući u povezivanju ljudi koji se, da nije nje, nikada ne bi niti sreli, a kroz glavu mi je prošla rečenica koju mi je razredna kolegica uputila u srednjoj školi, a koja je tog dana zasjela na prvo mjesto top ljestvice omiljenih mi komplimenata: "Ti si ljepilo ovog razreda." Dok se drugima ljepljenje komadića kolektiva (čitaj: organiziranje partyja ili godišnjice mature) čini trošenjem vremena, neke osobe u tome prepoznaju svoju svrhu - ta netko i to mora. Mislim, ne mora, ali radost i živost koju izazovu takve osobe u drugima posebno ispunjuju čovjeka - zato sam se i ja, poput prave pravcate gospođe Dalloway (ali bez služinčadi kojoj bih delegirala određene poslove - jer u tome sam jako dobra), uvijek trpala u organizacije raznih okupljanja, u bilježenje nostalgičnih trenutaka, i brižljivo čuvanje uspomena na njih. I uvijek ću se trpati, vjerojatno. Clarissa, we're like two peas in a pod.

"Koliko li je milijuna puta ona vidjela svoje lice, i uvijek s istim stezanjem! Pućila je usne kad se gledala u zrcalu. To je činila zato da svoje lice usmjeri. Takva je bila ona - usmjerena; poput strijele; odlučna. Takva je bila ona kad je neki napor, neki poziv upućen njoj da bude ono što jest, skupljao zajedno te dijelove za koje je samo ona znala kako su različiti, kako nespojivi i kako su složeni tako samo za svijet u jedno središte, jedan dijamant, jednu ženu koja je sjedila u svom salonu i predstavljala sastajalište, bez sumnje ozračenje nečijih sumornih života, utočište za usamljene, možda; ona je pomagala mladim ljudima, bili su joj zahvalni; pokušavala je da bude uvijek ista, ne pokazujući nikada ni truna od svih svojih drugih značajki - grešaka, ljubomora, taština, sumnji, kao ta lady Burton koja je nije pozvala na ručak; što je, pomisli ona (počešljavši napokon kosu), do krajnosti podlo! Ali, gdje joj je haljina?"

P.S. Medenjaci su napravljeni prema receptu s bloga Vukovarke Sandre Reci peci (klikni za link) koju izrazito simpatiziram, i jao, što su dobri!

Moji mama i tata nikad nisu bili nesretni. Ne mogu reći da su imali osobito teško djetinjstvo, niti život, ali ljudi koji su im trebali biti uzor – razočarali su ih, oni koji su im trebali biti potpora – omalovažavali su ih, a oni koji su ih trebali tješiti – nisu bili uz njih, a loši ljudi mogu čovjeka dovesti do ludila. Uvijek su nam priče iz svog života pričali otkrivajući tek poneku sitnicu, pazeći da ono najgore nikada ne izgovore naglas, jer bile smo samo djeca, i mamine suze ne bismo mogle podnijeti, o tatinima da ne govorimo, stvarajući u nama ponekad i nerealnu sliku roditelja. Ipak, možda i nesvjesno, bili su nam uzor u toj svojoj postojanosti, i još jesu, iako smo tijekom godina shvatile i ono neizgovoreno. Nikada svoje roditelje ne bih opisala tužnima ili slabima, i pri tome ne mislim da su bili neki likovi Marvela ili DC-a - jednostavno, ono što nisu mogli promijeniti, ostavili su iza sebe, žrtvovali su i prijateljstva i razne sitne radosti, da bi oni, i nas tri s njima, živjeli u miru. Smatram ih velikodušnim i strpljivim ljudima koji znaju da kuknjava nikada nikoga nije nikamo dovela.

A ja? Ja volim kukati. Ma zapravo, nije da volim, ali često imam potrebu sve crno što u meni čuči izvući na površinu i poput vrućeg krumpira predati nekome drugom. Na njihovu žalost, uvijek su to moj dragi suprug (voliš me još?), sestrinsko pojačanje (znam da me ne volite) ili mama (hvala Bogu, mamina ljubav je bezuvjetna), ova s početka priče, ova koja bi mogla kukati svakog dana svog života, a ipak to ne čini. To je moja najgora mana, bar po mom mišljenju (druge molim da se ne izjašnjavaju), i svake Nove godine se pokajem što sam toliko kukala i obećam da neću više kukati, ali obećanje nikada ne ispunim – štoviše, u neispunjavanju tog obećanja izuzetno sam dosljedna. Kukanje mi ne da mira, i uvijek svoju falangu precizno prepoznam u drugima i, dok ih strpljivo slušam (jer pogrešno smatram da prijatelji postoje isključivo za slušanje kuknjave) kako se žale na neku sitnicu, koja ih bode u oko, samoj sebi bih počupala kosu s glave jer tek tada uviđam koliko sam naporna članovima svoje obitelji, koji su, po mojoj prosudbi, zakonski obvezni slušati moje rantanje (guglala sam prijevode za tu riječ - niti jedna hrvatska riječ nije dostojna ovog izraza – to rant). Zašto se žalite na posao, kad ga toliko ljudi uopće nema? Zašto želite novi auto, kad vam se stari još kotrlja? Zašto se žalite na političare, kad niste na izbore niti izašli? Zašto se žalite na probavne smetnje, kad toliko ljudi umire od neizlječivih bolesti? Zašto se žalite na zahtjevno dijete, kad toliko ljudi ne može imati djecu? Zašto se žalim, kad imam sve što mi treba?

Pa svi to rade, pa zato i ja, to nam je često opravdanje, zar ne? Isprike, isprike... Počeo je advent, i svi mu se raduju, svatko iz svog razloga. Advent u Osijeku, advent u Našicama, advent u Vukovaru, adventu u Đakovu, svaki grad mora se iskazati s lampicama i kobasicama. Moram priznati da mene ti adventi ne oduševljavaju. Lani smo prošetali Tvrđom jednom, i doista ne razumijem one koji putuju u Zagreb ili Beč da bi doživjeli taj famozni advent. Ne morate nikamo ići, advent je tu, u vašoj kuhinji, na vašem radnom mjestu, ako ga priželjkujete. Advent je za mene vrijeme tijekom kojeg se želim osvrnuti na sve svoje slabosti, na sve što je tijekom godine nagrizalo moje srce i pretvaralo me u sebičnu osobu nesposobnu za ljubav i za radost. Jer Božić bi trebao predstavlja radosnu vijest za nas, kršćane - novi radosni početak. Da, i ja volim kuhano vino i francusku salatu, o božićnim kolačićima da ne počnem, ali ne zaboravimo da na Božić slavimo rođendan Onoga tko je dao život za druge, a nije se žalio, nije sam sebe skinuo s križa, nego je mislio na druge, podnio je žrtvu, ali to ga nije učinilo žrtvom, nego pobjednikom. To je za mene bit Božića - radost koja me obuzima kad pustim sve na što me čini ovisnom o materijalnom, o svjetovnom, kad druge stavim ispred sebe, kad dam sve što jesam svom djetetu, svom suprugu, svima koje volim, tj. nastojim voljeti onako kako je Isus volio mene.

Zato, ako ovog prosinca čujete moju svakidašnju jadikovku, slobodno me opalite po glavi. Tavicom, knjigom, torbom, čime god vam je zgodno.

P.S. Slane zvijezdice napravljene su prema receptu moje legice Kristine s bloga Cutie and pie (klik na link) - za preveliku količinu sezama zaslužna je Franka.

Kad sam bila dijete, svaka je kuća imala jedan veliki ormar, znate, onaj najveći, u kojem su zimski kaputi čamili cijele godine, čekajući da ponovno postanu poželjni. Naš ormar s kaputima bio je prvotno u sobi na katu, koja je tek kasnije službeno postala soba moje najmlađe sestre (koja ju je, btw, obojila u ludo crvenu boju), i u kojoj sam se znala sakriti i prebirati po kaputima, a najviše sam voljela mamin dugi kaput boje devine kože ili kako se već ta boja zove, po naški - camel. Zavlačila sam se u ormar i stajala u mraku, ne znajući da nije pametno zatvarati se u stari ormar, i nadajući se da će stražnja stranica tog prašnjavog ormara nestati pod mojim prstima i da ću se naći u čarobnoj Narniji. Ne znam znaju li današnja djeca za Narniju niti je li im ona jedno od omiljenih odredišta, ali svako dijete devedesetih htjelo je u bundi zalutati kod gospodina Fauna, popiti čaj kod dabrova i boriti se protiv zločeste kraljice u Aslanovo ime. Svi smo se zarekli - ako ikada budemo imali kućnog ljubimca, nazvat ćemo ga po hrabrom vladaru Narnije. To se nikada nije dogodilo, ali slika Aslana kako leži na kamenom stolu urezala se u pamćenje svakog djeteta moje generacije, sigurna sam.

Odrasla sam, zaboravila sam i Lucy, i Petera, i Edmunda, i Susan, ali još uvijek ima dana kad bih rado ostala u ormaru, kad mi se skupi previše toga (hm, da, točna je kao švicarski sat, stiže točno nakon sedam dana PMS-a), i kad mi se čini da bih morala vrištati na nekoj snijegom prekrivenoj livadi ili nekoga pretvoriti u kamen (znam - shame on me!) da mi bude lakše. Srećom, ovog prosinca na book clubu čitamo prvu objavljenu knjigu iz Narnijske kronike - Lav, vještica i ormar - koja me suptilno podsjetila da sam baš sada dovoljno stara da ponovno počnem čitati bajke, kako je to lijepo sročio Clive Staples Lewis u svojoj posveti na početku knjige. Baš kako je devedesetih činila TV serija, i knjiga me začarala od samog početka i, sramota je reći, tek sam u tridesetima otkrila Lewisa kao pisca (ne morate ići u knjižnicu - posudila sam sve što je ikada napisao). A kakav je to lik bio! Polovicu života bio je ateist, profesor na Oxfordu i Cambridgeu, a njegov prijatelj Tolkien (da, taj Tolkien) uvjerio ga je da Bog postoji u tolikoj mjeri da se Lewis preobratio na kršćanstvo, i da je simbole kršćanstva počeo provlačiti kroz sva svoja djela, pa tako i kroz Narnijske kronike koje je počeo pisati 1950. godine. Iako je bio anglikanac, Lewisove knjige danas najviše čitaju katolici, upravo zbog zanimljivog i duhovitog stila koji čitatelja brzo pogađa u najbolniju točku. O njemu su poznanici govorili kao o lumenu, a prijatelji su ga smatrali jednostavnim čovjekom koji je zadovoljstvo pronalazio u bogoljublju, pa preporučujem njegove knjige svima koji ovih dana promišljaju o svojoj vjeri, koji sumnjaju, koji traže sebe, ni ne pomišljajući da traže Boga, pa niti da On može imati išta zajedničko s moćnim lavom iz Narnije.

Svake godine sve ranije izlozi u trgovačkim centrima počnu sličiti prizorima iz hollywoodskih filmova na temu Božića, a pod njihovim utjecajem, i ljudi počinju sve ranije kiti svoje domove. Svi već u studenom pale lampice, u svaki kut sobe stavljaju svijećice, jelene, pahuljice i slične artikle, a već početkom adventa imaju okićene borove pred kojima stišću božićne šalice s toplim napicima. Čini mi se tužnim da ljudi svake godine sve više očajnički žele svjetlo u svom domu, da žele blještavilo koje će ih zasljepiti, da zaborave sve probleme. No, mogu li im božićna svjetla zaista pružiti ono što im nedostaje?

Kraj je godine i svi sanjamo o novom početku, o novim uspjesima, novim slatkim iznenađenjima, o novim pobjedama, ali kao da zaboravljamo da nije ni ova godina bila loša. Što god da ste tijekom posljednjih tristopedeset dana doživjeli (a vjerujem da ste imali i teških dana), zasigurno je bilo i dana kad ste se smijali sebi u bradu, dana kada ste nekoga poljubili, kad ste nekome skuhali kavu, kad ste nekoga obradovali sitnicom, dana kad ste s nekim podijelili čokoladu, dana kad ste umjesto nekoga platili račun, dana kad ste umjesto nekoga obavili posao, dana kad ste nekome rekli istinu, čak i ako je bila bolna, dana kad ste svoj život predali u Božje ruke, makar i iz straha i očaja - na tim danima treba biti zahvalan, danas. Naime, iako oni nisu bili glamurozni, štoviše, možda već blijede u vašem sjećanju, u njima se krije tajna života - da živimo, ne samo zbog sebe, nego i za druge, i da trebamo biti zahvalni na darovima koji su nam darovani. Naime, nisu nam oni dani po zasluzi, nego da bismo se njima poslužili, i to u dobre svrhe. Zahvalnost za sobom nužno povlači i skromnost i poniznost (ne, to nisu sinonimi). Biti ponizan ne znači prestati težiti boljemu - jer uvijek moramo težiti boljem, boljem sebi, nego biti ponizan znači misliti dobro o sebi, ali si ne pripisivati zasluge za svoje vrline - ponizan čovjek zna da vrline predstavljaju veliku odgovornost. Isuse je rekao: "Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti." Još uvijek želite darove ispod božićne jelke?

Možda nemate instagramski okićen stan, ali imate dom, možda nemate novca da članovima svoje obitelji kupite skupe poklone, ali imate članove obitelji koji vas vole, možda vas posao ne ispunjava, ali imate plaću kojom plaćate račune i živite slobodni od dugova, možda nemate savršeni osmijeh, ali i dalje se možete smijati od srca - možda imate puno toga o čemu drugi samo sanjaju.

Zahvalnost je nešto na što se svakodnevno moram podsjećati jer mi još uvijek ne dolazi prirodno, i bojim se da nikada niti neće. Redovito ju vježbam i osmišljavam rituale zahvaljujući kojima ću zastati na trenutak, okrenuti se oko svoje osi i moći prepoznati sve što mi je darovano. Ovog adventa muž i ja svakodnevno pišemo kratke zahvale na papiriće i ubacujemo ih u staklenku, pa ćemo ih na Badnju večer zajedno pročitati i na taj način umnožiti sve ono što imamo, a što ne primjećujemo dok život prolazi. Slične aktivnosti preporučujem i vama, pa tko zna, možda ovog Božića po prvi puta iskreno ne budete očekivali ništa jer ćete shvatiti da imate i više nego vam je potrebno.

Moram priznati da mi je u početku, kad sam shvatila da Franka nije kao druga djeca, bilo teško ići na druženja na kojima su bili njeni vršnjaci, pa čak i u naš kvartovski park gdje bi ju je uvijek netko ispitivao kako se zove ili koliko ima godina, a ja bih umjesto imena odmah izbrbljala: "Godinu i pol, ali još ništa ne priča", samo kako bih, ne Franku, nego sebe poštedila daljnjih neugodnosti. Neprestano sam ju uspoređivala s drugom djecom i u sebi procjenjivala njihov vokabular. Sve sam više primjećivala ono, za što sam ja mislila da su njena ograničenja, zaboravljajući na sve ono po čemu je posebna, sve ono što će tek postati zahvaljući svojim čvrstim karakternim crtama. Tog sam se tereta oslobodila tek nakon susreta s logopedima, psiholozima i rehabilitatorima koji su svi redom s njom bili oduševljeni. Ona ne koristi naš jezik da bi se sporazumijela, ali savršena je u dijeljenju emocija - stručnija od mene koja sam u tim stvarima još uvijek zaostala. Osim razgovora s liječnicima koji su Franku opisali kao hiperaktivnu djevojčicu raspršene pažnje koja je motorički i intelektualno napredna, rasteretila me i knjiga tvorca floortime metode Stanlyja Greenspana - Dijete s posebnim potrebama, koja me naučila da roditeljevo ponašanje, iako nema veze s djetetovim teškoćama, može postati važnim aspektom rješenja. Aha! Cijelo vrijeme mislila sam da moram Franku prilagođavati, a zapravo sam se ja morala promijeniti, i to odmah. Morala sam pronaći u sebi neki mir i shvatiti da su moje emocije, moja radost i moja spontanost ključ koji će otvoriti sve ono što je u Franki zaključano. Nakon te spoznaje, sve je krenulo na bolje. Franka svakim danom sve više napreduje, prve su joj riječi "Vau!" i "'vataj!" - i one ju savršeno opisuju - njen karakter, njeno veselje, čudo koje ona jest u našim životima.

Mi, ljudi, skloni smo uspoređivati sebe s drugima, i uvijek ćemo u drugima pronaći nešto za čime čeznemo. Uvijek su drugi sretniji, uspješniji, voljeniji, bogatiji. Uvijek - jer nikada ne vidimo drugu stranu medalje na kojoj smo zavidni. Pročitala sam jednom revolucionarnu misao koje se sjetim kad god se uhvatim da zavidim drugome na nečemu - "Ako se već moraš uspoređivati s nekime, uspoređuj se sa samim sobom." Jednostavno, zar ne? Kad pomislim na sebe prije dvije ili tri godine, shvatim da sam sada daleko bogatija nego sam bila onda - živim u gradu u kojem sam odabrala živjeti, okružena sam obitelji i prijateljima, imam divnog muža i čudnovato dijete. Možda nisam puno pametnija, ali do nekih sam spoznaja ipak došla, i moj duh ipak je življi, čvršći, izdržljiviji (još kad bi bio strpljiviji, gdje bi mi bio kraj!). Pa i kad roditelj sam smirenija, iskusnija. Svaka godina nosi nove izazove i nove borbe, ali i puno lijepih trenutaka koji nas oblikuju i na koje ćemo za nekoliko godina pogled svrnuti s osmijehom. Ovih dana, kada se spremamo za Isusov rođendan, propitkujem svoju savjest i trudim se, ne samo oholo vjerovati da sam bolja od nekadašnje sebe, i od drugih, dakako (svi smo mi umišljeni pravednik, zar ne?), nego i uspoređujem sebe danas sa sobom koja mogu postati već sutra, ma koja mogu postati istog trena kad se u svom srcu pokajem za grijehe kojima sam povrijedila Onoga koji me voli, i kad Ga zamolim za oprost, s iskrenim obećanjem da ću se popraviti. Kao tinejdžer voljela sam Lennonovu Imagine. Sada sam odrasla, ne vjerujem više da su državne granice ili religije problem ovog svijeta - sada zamišljam svijet u kojem ljudi imaju savjest, i u kojem se ponašaju u skladu s onim što im ona nalaže. Imagine that, Lennon! Franka bi rekla: "Vau!"

Čistu savjest, neopterećen dan i adventsku radost želim vam već danas!

Najsretniji trenutak u životu

Budi bolja ti, budi kao Parižanka

Kako sam na book clubu doživjela neku vrstu milosti

Zaboravila sam ostaviti kamenčić

Kako prestati sanjati umjesto svoje djece

Knjiga koja o njoj govori više nego bi ona ikad mogla

Zaljubljena u trulu jesen

Kako biti praktični romantik

Projekt: žena

Budi nečiji

Dragi dnevniče

Pišem, dakle, jesam

Nedjeljno štivo

O majčinim suzama

Moj tata Raymond Carver

Wannabe gospođa Dalloway

Advent na blogu: prva nedjelja

Najradije nikad ne bih izašla iz ormara

Advent na blogu: druga nedjelja

Advent na blogu: treća nedjelja