Deset dana je prošlo i sad bih ja nostalgično trebala uzdahnuti i izreći neki klišej kao što je "Sve što je lijepo, kratko traje", ali neću to učiniti. Kao prvo, ne vjerujem u tu konstataciju, jer neke zaista lijepe stvari traju vječno, a kao drugo, nema tog mjesta na kojem bi mi bilo ljepše nego kod kuće. Nedostaje mi moj krevet, moja kuhinja, moja perilica za suđe, moj balkon, moj suncokret koji je procvjetao netom prije našeg odlaska na put.
Napravili smo sve s popisa "Stvari koje se moraju učiniti na moru" - čitali ženske časopise i u skladu s njihovim preporukama štitili kožu od sunca, jeli puno sladoleda, pili puno kave, obilazili znamenitosti, pisali razglednice, nosili hrpu rekvizita na plažu, a bome smo se i okupali u moru. Uz sve to, preživjeli smo i Frankin morski režim (ne)spavanja, a i susreli se s divnim noćnim tantrumima koji su trajali i po nekoliko sati (zamislite scenu iz Egzorcista) - a najbolje od svega je što smo svakog trenutka u posljednjih deset dana bili zajedno.
Cijela ova priča o ljetu ostat će samo naša, ne bakina, ne djedova, samo naša - ostat će u sjećanju naše male obitelji koja neće pamtiti samo sretne dane, nego će pamtiti baš sve - svaki pad, svaku suzu, svaku viku, svaku dreku, svaki osmijeh i svaki zagrljaj.
