Samo šest minuta čitanja smanjuje nivo stresa za dvije trećine. Dvije trećine? I'll take it. Držim se tih šest minuta godinama, otkad sam pročitala tu neku studiju o tobožnjim prednostima koje uživaju svi ljubitelji pisane riječi. Najčešće me tih šest minuta zatekne na wc školjci u kasne sate, dok svi moji spavaju, ali tih istih šest minuta me do sada uspješno držalo dalje od psihijatrijskog odjela.
No, na ljetovanju je Franka reducirala i tih mojih šest minuta čitanja na svega minutu prije onesvješćivanja. Ponijela sam sa sobom tri knjige, sve ih načela i kako stvari stoje, ovim tempom - pročitat ću ih do sljedećeg ljetovanja (hm, a da nagodinu bolje odemo u planine? Just thinking out loud...).
Jednu od njih posebno želim dovršiti jer je posebna, čarobna, jer vrišti moje ime, jer je baš tip knjige koji volim - čudnovat. Počela sam je čitati prije par godina pa odustala uslijed priprema za pravosudni ispit, ali našla je put do mene.
Riječ je o Tajnom vrtu Frances Hodgson Burnett, engleske autorice koju svojataju i Amerikanci, rođene u 19. stoljeću. Iako je pisala i za odrasle, postala je legendarna upravo zahvaljujući knjigama za djecu, a Tajni vrt jedna je od njih. Priča o djevojčici Mary Lennox, maloj razmaženki, koja je odrasla u Indiji uz roditelje koji ju nisu doživljavali i sluge koje ju nisu voljele, i danas uznemiruje maštu svakog djeteta, pa i onog odraslog, onog koji se opire potpunoj tranziciji u zrelost. Nakon što Maryni roditelji i služinčad umru od kolere, nju šalju tetku u Englesku - u sumornu kuću usred vrištine, sa stotinu zaključanih soba, zabranjenim vrtom u kojem ruže ne cvjetaju deset godina, u kuću u kojoj se čuje plač djeteta o kojem nitko ne želi pričati. Vriština? Zabranjeni vrt? Count me in!
Znam da je ovo priča o izliječenju - skriveni vrt predstavlja sve što Mary treba, a da toga nije ni svjesna - u toj slojevitosti i leži tajna besmrtnosti ove knjige. Dok je čitam, s nestrpljenjem okrećem sranice i nadam se da će ključ vrta otvoriti i vrata Marynog srca, ali i da će nezaboravna priča o Mary koja nije po mjeri izliječiti i moje slomljeno i neodmoreno tijelo.
"Počela se pitati kako je moguće da, čini se, nikomu nije pripadala, čak ni kad su joj otac i majka bili živi. Ostala djeca su, čini se, pripadala svojim očevima i majkama, no ona valjda nikad nije zaista bila nečija djevojčica. Imala je sluge, hranu i odjeću, ali nitko je nije zapravo primjećivao."
